Komentarišući prijedlog predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića da u novom Ustavu službeni jezik bude zaveden kao južnoslovenski kako bi se postigao politički kompromis između struja koje zastupaju stanovište da bi jezik trabalo nazvati crnogorski, odnosno srpski, Dragan Koprivica, univerzitetski profesor i funkcioner Socijalističke narodne partije, koji naglašava da iznosi lični stav, kaže da je to ideja koja nema utemeljenje jer južnoslovenskih jezika ima više:
„Jedino što ima neki tračak ponude za razumijevanje jeste što bi se pokušalo na taj način, po meni, ipak vještački pomiriti jedna i druga strana da ne bude ni crnogorski ni srpski. Međutim, ja i dalje mislim da što se tiče srpskog jezika kao što Austrijanci govore njemački jezik, pa im to nije ispod dostojanstva tako ne mislim da bi i svi mi koji ovdje govorimo srpskim jezikom bilo ispod dostojanstva da naravno i dalje govorimo srpskim jezikom kojim je govorio i dičio se i Njegoš i knjaz Nikola i mnogi naši čuveni ljudi iz istorije“.
Dragan Kujović, visoki funkcioner Demokratske partije socijalista, podsjeća da od kada je aktuelno pitanje imena jezika on stoji na stanovištu da bi službeni jezik u Crnoj Gori trebalo da dobije ime po državi u kojoj se govori:
„To bi trebao biti crnogorski jezik. Kao što je u Srbiji srpski u Hrvatskoj hrvatski u Sloveniji još odavno slovenski ili oduvijek slovenski i slovenački u Makedoniji makedonski u Bosni bosanski ili bošnjački, mamo i mi dovoljno razloga i dovoljno prava da naš službeni jezik nazovemo crnogorskim jezikom. Nije tu riječ o standardizaciji jezika, nije tu riječ, prije svega, o lingvističkoj suštini jer ona je ista kao što je bio i srpskohrvatski jezik svojevremeno, već je riječ o imenu jezika, a to je, prije svega, stvar političke odluke“.
Književnik Andrej Nikolaidis kaže da bi više volio da se službeni jezik u Crnoj Gori zove srpski nego južnoslovenski:
„Nevjerovatna inventivnost i obično pokazuju kada treba da opravdaju kompromise koji nijesu samo truli nego i besmisleni. Ono što je zanimljivo jeste sljedeće da u trenutku kada je ostvarana nezavisna Crna Gora umjesto da se ide u realizovanje onoga zbog čega je i ostvarena i stvorena ta država zapravo se reterira i pravi se jedna sasvim druga koncepcija. Ovo svakako nije kraj. Količina negativnih iznenađenja ovim nije iscrpljena. Naravno da nije personalno problem u Krivokapiću, problem je u čitavom jednom političkom zaokretu čije ćemo posljedice svi ispaštati, a kako će to spektakularno bit to ćemo tek vidjeti ubuduće“.
Ništa bolje mišljenje o ideji Ranka Krivokapića nema ni crnogorski književnik Balša Brković:
„Mislim da prijedlog Ranka Krivokapića da je ova njegova ideja tek nešto malo modifikovana ideja Aleksandra Karađorđevića, zloglasnog diktatora i kralja, koji je pokušavao da dekretom stvori jugoslovenski jezik. Sama ta ideja je nevjerovatna. Naprosto je, prije svega, lingvističke neutemeljena. Neutemeljena je i u jednom istorijsko pravnom smislu, budući da taj jezik ne obuhvata sve južne Slovene. Prostor tog jezika nijesu ni Bugari ni Makedonci, ni Slovenci, tako da je to neprecizan termin. Naprosto je nevjerovatno da se opet poseže za principom rješavanja problema koji se pokazao krajnje neefikasan tokom proteklih sedam, osam decenija. Da se ime iznudi kao neko političko rješenje koje je najmanje loše u nekom trenutku, pa je tako bio srpskohrvatski, kralj Aleksandar je probao sa jugoslovenskim, Ranko ima ideju sa južnoslovenskim, pa je sve to nevjerovatno i samo dalje komplikovanje nečega što se već pokazalo neefikasno. Ja ostajem u uvjerenju da je najjednostavnije rješenje da svaki od naroda ga zove svojim imenom, a drugo je pitanje koje od tih imena staviti u crnogorski Ustav“.
Podsjetimo. U postojećem crnogorskom Ustavu kao službeni jezik vodi se srpski. Ime jezika već godinama je predmet rasprave između vlasti i opozicije, kao i crnogorskih i prosrpskih intelektualaca, a čitava priča kulminirala je naposredno pred referendum odlukom Ministarstva prosvjete da nastavni predmet „srpski jezik i književnost“ preimenuje u „maternji“. Ime službenog jezika u Crnoj Gori trenutno je jedno od ključnih tačaka sukoba između vlasti i opozicije u jeku pripreme novog Ustava.
„Jedino što ima neki tračak ponude za razumijevanje jeste što bi se pokušalo na taj način, po meni, ipak vještački pomiriti jedna i druga strana da ne bude ni crnogorski ni srpski. Međutim, ja i dalje mislim da što se tiče srpskog jezika kao što Austrijanci govore njemački jezik, pa im to nije ispod dostojanstva tako ne mislim da bi i svi mi koji ovdje govorimo srpskim jezikom bilo ispod dostojanstva da naravno i dalje govorimo srpskim jezikom kojim je govorio i dičio se i Njegoš i knjaz Nikola i mnogi naši čuveni ljudi iz istorije“.
Dragan Kujović, visoki funkcioner Demokratske partije socijalista, podsjeća da od kada je aktuelno pitanje imena jezika on stoji na stanovištu da bi službeni jezik u Crnoj Gori trebalo da dobije ime po državi u kojoj se govori:
„To bi trebao biti crnogorski jezik. Kao što je u Srbiji srpski u Hrvatskoj hrvatski u Sloveniji još odavno slovenski ili oduvijek slovenski i slovenački u Makedoniji makedonski u Bosni bosanski ili bošnjački, mamo i mi dovoljno razloga i dovoljno prava da naš službeni jezik nazovemo crnogorskim jezikom. Nije tu riječ o standardizaciji jezika, nije tu riječ, prije svega, o lingvističkoj suštini jer ona je ista kao što je bio i srpskohrvatski jezik svojevremeno, već je riječ o imenu jezika, a to je, prije svega, stvar političke odluke“.
Književnik Andrej Nikolaidis kaže da bi više volio da se službeni jezik u Crnoj Gori zove srpski nego južnoslovenski:
„Nevjerovatna inventivnost i obično pokazuju kada treba da opravdaju kompromise koji nijesu samo truli nego i besmisleni. Ono što je zanimljivo jeste sljedeće da u trenutku kada je ostvarana nezavisna Crna Gora umjesto da se ide u realizovanje onoga zbog čega je i ostvarena i stvorena ta država zapravo se reterira i pravi se jedna sasvim druga koncepcija. Ovo svakako nije kraj. Količina negativnih iznenađenja ovim nije iscrpljena. Naravno da nije personalno problem u Krivokapiću, problem je u čitavom jednom političkom zaokretu čije ćemo posljedice svi ispaštati, a kako će to spektakularno bit to ćemo tek vidjeti ubuduće“.
Ništa bolje mišljenje o ideji Ranka Krivokapića nema ni crnogorski književnik Balša Brković:
„Mislim da prijedlog Ranka Krivokapića da je ova njegova ideja tek nešto malo modifikovana ideja Aleksandra Karađorđevića, zloglasnog diktatora i kralja, koji je pokušavao da dekretom stvori jugoslovenski jezik. Sama ta ideja je nevjerovatna. Naprosto je, prije svega, lingvističke neutemeljena. Neutemeljena je i u jednom istorijsko pravnom smislu, budući da taj jezik ne obuhvata sve južne Slovene. Prostor tog jezika nijesu ni Bugari ni Makedonci, ni Slovenci, tako da je to neprecizan termin. Naprosto je nevjerovatno da se opet poseže za principom rješavanja problema koji se pokazao krajnje neefikasan tokom proteklih sedam, osam decenija. Da se ime iznudi kao neko političko rješenje koje je najmanje loše u nekom trenutku, pa je tako bio srpskohrvatski, kralj Aleksandar je probao sa jugoslovenskim, Ranko ima ideju sa južnoslovenskim, pa je sve to nevjerovatno i samo dalje komplikovanje nečega što se već pokazalo neefikasno. Ja ostajem u uvjerenju da je najjednostavnije rješenje da svaki od naroda ga zove svojim imenom, a drugo je pitanje koje od tih imena staviti u crnogorski Ustav“.
Podsjetimo. U postojećem crnogorskom Ustavu kao službeni jezik vodi se srpski. Ime jezika već godinama je predmet rasprave između vlasti i opozicije, kao i crnogorskih i prosrpskih intelektualaca, a čitava priča kulminirala je naposredno pred referendum odlukom Ministarstva prosvjete da nastavni predmet „srpski jezik i književnost“ preimenuje u „maternji“. Ime službenog jezika u Crnoj Gori trenutno je jedno od ključnih tačaka sukoba između vlasti i opozicije u jeku pripreme novog Ustava.
