* * * * *
Savez udruženja izbjeglica i raseljenih osoba u BiH odlučio je nakon sastanka u Mostaru, da 28. ovog mjeseca u 12:00 sati održi javni protest ispred zgrade Gradske uprave zbog alarmantnog stanja vezanog za izgradnju stambenih jedinica centralne zone grada, te opstrukcije vlasti i čelnika Gradske uprave u rješavanju problema porušenih zgrada.
Uz to, na sastanku je zaključeno kako će se hitno uputiti pismeni zahtjev članovima Predsjedništva BiH da budu organizatori Donatorske konferencije za pomoć u rekonstrukciji stambenih objekata grada Mostara.
Naime, problem rekonstrukcije stambenih jedinica u Mostaru jedan je od prioritetnih problema izražen kroz Platformu izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika za rekonstrukciju 40 hiljada stambenih jedinica na području BiH koje je Savez uputio novoizabranim vlastima.
Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić o ovom sastanku kaže:
ZUKIĆ: Mi svakih 15 dana organiziramo sastanak sa raseljenim osobama grada Mostara. Odziv imamo naročito iz centralnog dijela Mostara gdje je više od 600 porodica koje očekuju krov nad glavom, toliko godina nakon Dejtona. Tako da je to jedna alarmantna situacija, a Gradska uprava se nonšalantno ponaša i svakodnevno ignoriše kontakte, da ne pominjemo saradnju, sa lokalnim nevladinim organizacijama. No, mi smo uspjeli, zahvaljujući uputama u odabiru korisnika koje je Ministarstvo za ljudska prava proslijedilo lokalnim vlastima, imenovati osobu koja još uvijek nije pozvana na sastanke gdje se razgovara o rekonstrukciji i odabiru korisnika. Čak i donatori koji su prisutni u gradu Mostaru imaju problem što se to veoma sporo ili nikako ne rješava u smislu same pripreme tehničke dokumentacije. Bilo je obećanje da će do Nove godine sve zgrade u gradu Mostaru imati svoju projektnu dokumentaciju. Dakle, na tom sastanku je vladala jedna strašna apatija, jedno beznađe i jedna dezorijentiranost raseljenih osoba gdje i kome da se obrate. Mi smo htjeli da izvršimo snažan pritisak na predstavnike Gradske uprave i da se 28. novembra skupimo pred zgradom grada Mostara. I ono što je nama vrlo bitno u ovom momentu, to je da sadašnje novoizabrano Predsjedništvo BiH bude pokrovitelj jedne večere gdje bi se motivisali potencijalni donatori da grad Mostar zaista dobije ono što zaslužuje. Gradska uprava je ove godine izdvojila samo 150.000 KM za projektnu dokumentaciju, a nije udružila svoja sredstva za rekonstrukciju.
RSE: Ko će biti prvi korisnici sredstava za obnovu stambenog fonda?
ZUKIĆ: Imamo prioritete, odnosno ljude koji se nalaze u alternativnom smještaju. Gotovo svi oni su podstanari u gradu Mostaru i čekaju rekonstrukciju svojih objekata. Želimo da povratak bude masovniji, a ne da se uradi zgrada da bi se u nju uselile jedna-dvije osobe, a ostali stanovi da ostanu prazni. Želimo da se napravi jedna hijerarhija u samom odabiru korisnika, u čemu bi jako puno pomogli predstavnici nevladinog sektora, da se više ne dešava da se nasumice prave zgrade van grada Mostara a da tu nemamo povratnika, kao što se dešavalo od Vrapčića pa nadalje. Znači, moramo centralni dio Mostara zaista animirati i kod domaćih i stranih institucija. Čak imamo zgrada koje ne traže velika ulaganja, ali jednostavno nema finansijskih sredstava.
RSE: Dakle, 28. ovog mjeseca u 12:00 sati ipak protesti.
ZUKIĆ: Svakako. To je populacija iznad 65 godina i mislim da je jako žalosno da ti ljudi trebaju izaći na ulice da kažu: „Nama je potrebna zaštita naših ljudskih prava koje Ustav BiH štiti – dajte nam krov nad glavom“.
* * * * *
U opštini Stari Grad Sarajevo ovih dana su potpisani sporazumi s korisnicima donacija za obnovu stambenih objekata, koje se izdvajaju u okviru realizacije projekta rješavanja stambenih pitanja interno raseljenih osoba i povratnika.
Donacije, u vrijednosti od oko 134.000 KM, osigurane su udruženim novcima opštine Stari Grad, Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice, te Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo.
Dobilo ih je 15 osoba iz kategorije interno raseljenih osoba i povratnika, koji su se prijavili na javni poziv za dobijanje donacije za obnovu stambenih objekata.
Govore neki od korisnika donacija:
„Ja sam Srećko Mičić. Donaciju ću upotrijebiti za opravak porodične kuće koja se nalazi u opštini Stari Grad, na Sedreniku. Tu donaciju sam u tu svrhu i tražio. Želim da se zahvalim opštini Stari Grad koja nam je izašla u susret. Do sada sam živio u Republici Srpskoj.“
„Ja sam Milan Vuković. Vratio sam se, ali do sada nisam aplicirao ni za kakvu donaciju. Međutim, izašao je ovaj konkurs, ja sam se javio i evo, vidite i sami, uspio sam. Obnova mi je zaista potrebna jer je kuća dosta oštećena u toku ratnih dejstava. Potrebno je jako puno da se obnovi i da se dovede u pređašnje stanje. A ova donacija će zaista dosta toga da preokrene što se tiče izgleda kuće i mogućnosti života u Sarajevu.“
„Ja sam Ismet Kutlovac. Vratio sam se prije dvije-tri godine, vratio sam se u svoju kuću, iako nije bila uslovna za život. Međutim, sad sa ovom donacijom sam u mogućnosti da si stvorim uslove za nekakav normalan život. Imam dvoje djece – kćerka studira, sin ide u osnovnu školu. Do sada im nisam mogao osigurati normalan život, a sada ću, uz pomoć ove donacije, riješiti taj problem. Imao sam tu porodičnu kuću i zbog granatiranja ona je srušena. Ponovo sam je morao praviti; srušiti ono što je ostalo i nanovo napraviti.“
„Živio sam u komšijinoj kući, moja je bila razvaljena. Bio sam na liječenju u Njemačkoj i nisam se imao kamo vratiti. Opština mi je pomogla da to napravim. Kuća mi je na Bistriku. Prizemlje sam malo uradio, ali nema nikakvih uslova za stanovanje. Imam ženu i dijete, tako da će mi ovo dobro doći. Sad je već kasno za radove, moram još ovu zimu prezimiti u ovim uslovima, pa ću početi na proljeće.“
„Ja sam Aida Zahirović, supruga Ekrema Zahirovića na kojeg glasi ova donacija. Godine 1992. smo iselili sa Širokače, kuća je bila potpuno devastirana. Izbjegli smo u Hotel Central. Nakon toga smo se povlačili od kuće do kuće. Već 11 godina smo podstanari. Živimo sa dvoje malodobne djece u neuslovnoj kući i plaćamo kiriju. Nadala sam se da ćemo od opštine Stari Grad dobiti donaciju i ovo nam je druga donacija. Već drugi put nam izlaze u susret pošto nam je kuća totalno bila oštećena. Zahvaljujući načelniku Mustafi Resiću smo dobili tu donaciju i nadam se da ćemo moći useliti za jedno mjesec dana. Bez svog doma je svugdje teško. Svoj dom je najbolji ma koliko bio oštećen. Svako voli na svoje da se vrati.“
Mustafa Resić, naćenik opštine Stari Grad:
„Zajedničkom aktivnošću Ministarstva za stambene poslove i Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo i općine Stari Grad urađen je projekat koji obezbjeđuje značajna sredstva za povratak ljudi svojim kućama, dakle u svoje predratne domove. U okviru dva kruga smo zajedničkim sredstvima obezbjedili da se za 24 korisnika – prije nekoliko mjeseci devet korisnika, a danas 15 – po određenim standardima, koji vrijede u ovoj oblasti, omoguće uslovi da žive u svojim kućama. Ostaje još nekoliko korisnika iz najteže kategorije. Ovih dana ćemo pokušati da zatvorimo taj krug finansiranja. Evo, vidjeli ste, sredstva su već operativna, urađene su otpremnice, za svakog je urađena specifikacija. Općina radi specifikaciju za svaku kuću i ljudi već danas mogu podići materijal kod tri firme – jedna je za krovnu konstrukciju, druga za građevinski materijal, treća za instalaterski.“
Sead Kajmaković, rukovodilac Odjeljenja za sanaciju ratom oštećenih objekata opštine Stari Grad:
„Ovo su paritetni sporazumi na osnovu udruženih sredstava kantonalnog Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice, Ministarstva stambenih poslova i opštine Stari Grad u cilju stvaranja uslovnih stambenih jedinica povratnicima na prijeratne adrese i izbjeglim licima koja su se vratila na prijeratne adrese. Iznos sredstava je 133.486 KM za ovih 15 korisnika. Sedamdeset i pet posto sredstva je u građevinskom materijalu, a 25 posto u novcu za ugradu tog materijala.“
* * * * *
Udruženje „Vaša prava BiH“ potpisalo je ugovor s Delegacijom Evropske komisije u BiH vrijedan više od 92.000 eura za implementaciju projekta „Podrška pomirenju i reintegraciji povrataka u BiH kroz pružanje besplatne pravne pomoći“.
Detalje o ovoj novoj podršci govori Una Bejtović-Mehmedović, menadžer za odnose s javnošću:
„Riječ je o iznosu od 180.000 KM za projekat pod naslovom ,Podrška pomirenju i reintegraciji manjinskih povrataka u BiH kroz pružanje besplatne pravne pomoći‘. Projekat će biti implementiran u svih 16 kancelarija Udruženja ,Vaša prava BiH‘. Osnovni cilj jeste doprinos održivom povratku i reintegraciji u društvo raseljenim licima u cijeloj Bosni i Hercegovini i povratnika koji pripadaju manjinama, naravno uz pružanje besplatne pravne pomoći i omogućavanje ovoj populaciji fer i pravičnog pristupa pravdi.“
To znači da vam ovaj novac omogućava vašu misiju.
„Upravo tako. Ovo je samo jedan dio od ukupnog fonda potrebnog za finansiranje kompletne naše mreže, koja u ovom trenutku ima 16 kancelarija, skoro 80 stalno uposlenih ljudi od kojih je većina pravno osoblje koje svakodnevno pruža besplatnu pravnu pomoć u zaista najširoj mogućoj lepezi socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava i u pravima koja su vezana za pitanja uprave. Tu su kancelarije, kako mi to kažemo, od Bihaća do Goražda, od Bijeljine do Trebinja, u svim većim gradovima Bosne i Hercegovine. Ono što moram istaći jeste da je ovo drugi ugovor koji ,Vaša prava BiH‘ potpisuju u saradnji sa Evropskom unijom. U ovom slučaju riječ je o delegaciji Evropske komisije u Bosni i Hercegovini, a mi smo već korisnici velikog fonda EU kroz projekat AENEAS kroz koji pružamo besplatnu pravnu pomoć osobama pod međunarodnom zaštitom u Bosni i Hercegovini. Vjerujemo da ćemo i dalje biti u prilici da održavamo rad mreže i svakodnevno pružati i pravnu i informativnu pomoć kako bi građani Bosne i Hercegovine bili pravovremeno i adekvatno informisani o svim njihovim pravima koja imaju i naravno da im pomognemo i u njihovom ostvarivanju. Kada nam se ljudi obrate, nekad im je dovoljno da dobiju usmeni savjet. A ako to nije dovoljno, naši pravnici za njih pripremaju određene pisane podneske, zatim ih zastupaju pred organima uprave i – ako je potrebno – na sudovima i pred institucijama za zaštitu ljudskih prava. Obično su naše korisničke kategorije povratnici i raseljene osobe u BiH, izbjeglice, ugrožena populacija kao što su samohrane majke, nezaposleni, djeca bez roditeljskog staranja, naravno tu su i tražitelji azila i žrtve trgovine ljudima. To su oblasti ostvarivanja prava radnog odnosa, prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, prava na imovinu, zatim sva druga, porodična, bračna prava, prava na obrazovanje… Ilustracije radi, mi smo u prošloj godini pružali besplatnu pravnu pomoć za oko 55.000 korisnika, i sudeći po brojkama koje do sad imamo u našoj bazi podataka, to je trend koji se ne smanjuje.“
* * * * *
Mina Mehmedika, koja se s porodicom vratila u Gornji Kotorac, naselje nadomak Sarajeva koje pripada opštini Ilidža, i to dijelu koji se nalazi u Republici Srpskoj, govori o svom povratničkom životu:
MEHMEDIKA: Davno smo se već vratili. Svašta oko toga je bilo. Prijaviš se, nemaš osiguranje, ovo-ono. Umorni smo.“
RSE: S kim ste se vratili?
MEHMEDIKA: Sa svojom porodicom, mužem i sinom. Sad se sin i oženio.
RSE: Jeste li vi bili među prvim povratnicima?
MEHMEDIKA: Da, među prvima. Vratili smo se, dosta toga smo podigli na goloj livadi. Sve je bilo izgorjelo. Dobili smo vrlo malo donacija, što se toga tiče jako sam razočarana. Sve je išlo traljavo, dobivali su ljudi kojima nije trebalo, a mi nismo. Dobili smo vrlo malo, samo nužni smještaj. Dosta se ljudi bilo vratilo. Dosta i onih kojima kuće nisu bile srušene. Posljednju godinu mnogi grade u Federaciji, a ovdje samo sjede onako, jer ne mogu svoje ni napustiti, ni ostaviti. Jer, neuslovno je. Nema šanse da ljudi tu mogu živjeti. To je blizu grada, možda dva kilometra od trolejbusa, međutim nije obuhvaćeno ni prijevozom, ni kanalizacijom, ni vodom. To je prepušteno samo sebi. To je tako i gotovo. Što se tiče posla, nema teoretske šanse da se neki dobije. Najteže je kad dođu veliki snjegovi i ako nemaš auto, nema šanse da se prebaciš do ljekara. Obuhvaćen je prijevoz Trnovo-Sarajevo, a taj dio tu nije. Kao da ovdje niko živ ne postoji. Imamo 30 duluma zemlje, dosta toga smo podigli, obradili. Fizički moramo kopati, sjeno kupiti. Ponestaje snage. Muž i ja nismo više mladi. Šta god pokušaš, ne izvodljivo je. A meni je tako žao što se to događa jer je to stvarno blizu grada. To samo treba obuhvatiti trolejbusom. Žene vode djecu dole u Dobrinju u školu. U opštini nam kažu: „Budite zadovoljni, imate osvjetljenje“. Imamo deset bandera i to je to. Pa zar su to dovoljni uslovi za život?
RSE: Kao da ste zaboravljeni.
MEHMEDIKA: Totalno. Nije „kao da smo“ nego jesmo zaboravljeni.
RSE: Jeste li se možda organizovali u udruženje povratnika ili nešto tako?
MEHMEDIKA: Pa jesmo. Imamo čovjeka iz Gornjeg Kotorca koji nas predstavlja, imamo i štambilj, sve imamo, ali ništa od tog nema. Bili smo svi na jednom sastanku, cijeli Gornji Kotorac, i ljudi su iznosili iste ove probleme o kojima vam ja sad govorim. Mislim, nije da se ne zna za to, ali se ništa ne radi. A što smo sa socijalnim imali problema, to je katastrofa. Prijavili smo se, svi mi koji smo se vratili, međutim neće da nas prime. Kažu: „Nemamo dogovor, to je druga država“. Zdravstvo, putevi, sve je gore nego u najzabačenijim dijelovima svijeta.
RSE: Od čega ljudi žive? Od poljoprivrede ili se nekako drugačije snalaze?
MEHMEDIKA: Sada momentalno svi žive od poljoprivrede. Imaju malo penzijice, to su te minimalne penzije od 180 do 200 maraka, baštu, poneko je nabavio i kravu i to je to.
RSE: Ima li pomoći u nekim mašinama?
MEHMEDIKA: Nikakve. Sve radimo svojim rukama – i kupimo i kopamo i sve ostalo.
RSE: može li se reći da ste se pokajali što ste se vratili?
MEHMEDIKA: Napravili smo kuću, radimo jako puno. Nema posla koji ne radimo ne bili izvukli neki dinar. Međutim, svi smo nekako tužni, razočarani. Nemamo više snage. Potrošili smo je u borbi za taj neki opstanak i nemamo više snage da se rvamo dalje. Nema komunikacije, niko nikom ne dolazi, sam si. Znate na šta meni liči ovaj život? Sve nešto čekaš, ali ne znaš šta čekaš. Svi su se učaurili u svoju bijedu i šute. Što se tiče nesuglasica s ljudima, njih nema. Ljudi se međusobno pozdravljaju, povratnici i oni koji su tu živjeli, i oni imaju svoje lične probleme. Pomažemo jedni drugima kad god radimo neke velike poslove – kupljenje sijena, pečenje rakije ili tako nešto. Dakle, što se tiče komšijskih odnosa, oni su u najbolje redu. Komšijstvo je stara vrijednost. To je jedina svijetla točka, ali sve ostalo je hljeb sa sedam kora.
Savez udruženja izbjeglica i raseljenih osoba u BiH odlučio je nakon sastanka u Mostaru, da 28. ovog mjeseca u 12:00 sati održi javni protest ispred zgrade Gradske uprave zbog alarmantnog stanja vezanog za izgradnju stambenih jedinica centralne zone grada, te opstrukcije vlasti i čelnika Gradske uprave u rješavanju problema porušenih zgrada.
Uz to, na sastanku je zaključeno kako će se hitno uputiti pismeni zahtjev članovima Predsjedništva BiH da budu organizatori Donatorske konferencije za pomoć u rekonstrukciji stambenih objekata grada Mostara.
Naime, problem rekonstrukcije stambenih jedinica u Mostaru jedan je od prioritetnih problema izražen kroz Platformu izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika za rekonstrukciju 40 hiljada stambenih jedinica na području BiH koje je Savez uputio novoizabranim vlastima.
Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić o ovom sastanku kaže:
ZUKIĆ: Mi svakih 15 dana organiziramo sastanak sa raseljenim osobama grada Mostara. Odziv imamo naročito iz centralnog dijela Mostara gdje je više od 600 porodica koje očekuju krov nad glavom, toliko godina nakon Dejtona. Tako da je to jedna alarmantna situacija, a Gradska uprava se nonšalantno ponaša i svakodnevno ignoriše kontakte, da ne pominjemo saradnju, sa lokalnim nevladinim organizacijama. No, mi smo uspjeli, zahvaljujući uputama u odabiru korisnika koje je Ministarstvo za ljudska prava proslijedilo lokalnim vlastima, imenovati osobu koja još uvijek nije pozvana na sastanke gdje se razgovara o rekonstrukciji i odabiru korisnika. Čak i donatori koji su prisutni u gradu Mostaru imaju problem što se to veoma sporo ili nikako ne rješava u smislu same pripreme tehničke dokumentacije. Bilo je obećanje da će do Nove godine sve zgrade u gradu Mostaru imati svoju projektnu dokumentaciju. Dakle, na tom sastanku je vladala jedna strašna apatija, jedno beznađe i jedna dezorijentiranost raseljenih osoba gdje i kome da se obrate. Mi smo htjeli da izvršimo snažan pritisak na predstavnike Gradske uprave i da se 28. novembra skupimo pred zgradom grada Mostara. I ono što je nama vrlo bitno u ovom momentu, to je da sadašnje novoizabrano Predsjedništvo BiH bude pokrovitelj jedne večere gdje bi se motivisali potencijalni donatori da grad Mostar zaista dobije ono što zaslužuje. Gradska uprava je ove godine izdvojila samo 150.000 KM za projektnu dokumentaciju, a nije udružila svoja sredstva za rekonstrukciju.
RSE: Ko će biti prvi korisnici sredstava za obnovu stambenog fonda?
ZUKIĆ: Imamo prioritete, odnosno ljude koji se nalaze u alternativnom smještaju. Gotovo svi oni su podstanari u gradu Mostaru i čekaju rekonstrukciju svojih objekata. Želimo da povratak bude masovniji, a ne da se uradi zgrada da bi se u nju uselile jedna-dvije osobe, a ostali stanovi da ostanu prazni. Želimo da se napravi jedna hijerarhija u samom odabiru korisnika, u čemu bi jako puno pomogli predstavnici nevladinog sektora, da se više ne dešava da se nasumice prave zgrade van grada Mostara a da tu nemamo povratnika, kao što se dešavalo od Vrapčića pa nadalje. Znači, moramo centralni dio Mostara zaista animirati i kod domaćih i stranih institucija. Čak imamo zgrada koje ne traže velika ulaganja, ali jednostavno nema finansijskih sredstava.
RSE: Dakle, 28. ovog mjeseca u 12:00 sati ipak protesti.
ZUKIĆ: Svakako. To je populacija iznad 65 godina i mislim da je jako žalosno da ti ljudi trebaju izaći na ulice da kažu: „Nama je potrebna zaštita naših ljudskih prava koje Ustav BiH štiti – dajte nam krov nad glavom“.
* * * * *
U opštini Stari Grad Sarajevo ovih dana su potpisani sporazumi s korisnicima donacija za obnovu stambenih objekata, koje se izdvajaju u okviru realizacije projekta rješavanja stambenih pitanja interno raseljenih osoba i povratnika.
Donacije, u vrijednosti od oko 134.000 KM, osigurane su udruženim novcima opštine Stari Grad, Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice, te Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo.
Dobilo ih je 15 osoba iz kategorije interno raseljenih osoba i povratnika, koji su se prijavili na javni poziv za dobijanje donacije za obnovu stambenih objekata.
Govore neki od korisnika donacija:
„Ja sam Srećko Mičić. Donaciju ću upotrijebiti za opravak porodične kuće koja se nalazi u opštini Stari Grad, na Sedreniku. Tu donaciju sam u tu svrhu i tražio. Želim da se zahvalim opštini Stari Grad koja nam je izašla u susret. Do sada sam živio u Republici Srpskoj.“
„Ja sam Milan Vuković. Vratio sam se, ali do sada nisam aplicirao ni za kakvu donaciju. Međutim, izašao je ovaj konkurs, ja sam se javio i evo, vidite i sami, uspio sam. Obnova mi je zaista potrebna jer je kuća dosta oštećena u toku ratnih dejstava. Potrebno je jako puno da se obnovi i da se dovede u pređašnje stanje. A ova donacija će zaista dosta toga da preokrene što se tiče izgleda kuće i mogućnosti života u Sarajevu.“
„Ja sam Ismet Kutlovac. Vratio sam se prije dvije-tri godine, vratio sam se u svoju kuću, iako nije bila uslovna za život. Međutim, sad sa ovom donacijom sam u mogućnosti da si stvorim uslove za nekakav normalan život. Imam dvoje djece – kćerka studira, sin ide u osnovnu školu. Do sada im nisam mogao osigurati normalan život, a sada ću, uz pomoć ove donacije, riješiti taj problem. Imao sam tu porodičnu kuću i zbog granatiranja ona je srušena. Ponovo sam je morao praviti; srušiti ono što je ostalo i nanovo napraviti.“
„Živio sam u komšijinoj kući, moja je bila razvaljena. Bio sam na liječenju u Njemačkoj i nisam se imao kamo vratiti. Opština mi je pomogla da to napravim. Kuća mi je na Bistriku. Prizemlje sam malo uradio, ali nema nikakvih uslova za stanovanje. Imam ženu i dijete, tako da će mi ovo dobro doći. Sad je već kasno za radove, moram još ovu zimu prezimiti u ovim uslovima, pa ću početi na proljeće.“
„Ja sam Aida Zahirović, supruga Ekrema Zahirovića na kojeg glasi ova donacija. Godine 1992. smo iselili sa Širokače, kuća je bila potpuno devastirana. Izbjegli smo u Hotel Central. Nakon toga smo se povlačili od kuće do kuće. Već 11 godina smo podstanari. Živimo sa dvoje malodobne djece u neuslovnoj kući i plaćamo kiriju. Nadala sam se da ćemo od opštine Stari Grad dobiti donaciju i ovo nam je druga donacija. Već drugi put nam izlaze u susret pošto nam je kuća totalno bila oštećena. Zahvaljujući načelniku Mustafi Resiću smo dobili tu donaciju i nadam se da ćemo moći useliti za jedno mjesec dana. Bez svog doma je svugdje teško. Svoj dom je najbolji ma koliko bio oštećen. Svako voli na svoje da se vrati.“
Mustafa Resić, naćenik opštine Stari Grad:
„Zajedničkom aktivnošću Ministarstva za stambene poslove i Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo i općine Stari Grad urađen je projekat koji obezbjeđuje značajna sredstva za povratak ljudi svojim kućama, dakle u svoje predratne domove. U okviru dva kruga smo zajedničkim sredstvima obezbjedili da se za 24 korisnika – prije nekoliko mjeseci devet korisnika, a danas 15 – po određenim standardima, koji vrijede u ovoj oblasti, omoguće uslovi da žive u svojim kućama. Ostaje još nekoliko korisnika iz najteže kategorije. Ovih dana ćemo pokušati da zatvorimo taj krug finansiranja. Evo, vidjeli ste, sredstva su već operativna, urađene su otpremnice, za svakog je urađena specifikacija. Općina radi specifikaciju za svaku kuću i ljudi već danas mogu podići materijal kod tri firme – jedna je za krovnu konstrukciju, druga za građevinski materijal, treća za instalaterski.“
Sead Kajmaković, rukovodilac Odjeljenja za sanaciju ratom oštećenih objekata opštine Stari Grad:
„Ovo su paritetni sporazumi na osnovu udruženih sredstava kantonalnog Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice, Ministarstva stambenih poslova i opštine Stari Grad u cilju stvaranja uslovnih stambenih jedinica povratnicima na prijeratne adrese i izbjeglim licima koja su se vratila na prijeratne adrese. Iznos sredstava je 133.486 KM za ovih 15 korisnika. Sedamdeset i pet posto sredstva je u građevinskom materijalu, a 25 posto u novcu za ugradu tog materijala.“
* * * * *
Udruženje „Vaša prava BiH“ potpisalo je ugovor s Delegacijom Evropske komisije u BiH vrijedan više od 92.000 eura za implementaciju projekta „Podrška pomirenju i reintegraciji povrataka u BiH kroz pružanje besplatne pravne pomoći“.
Detalje o ovoj novoj podršci govori Una Bejtović-Mehmedović, menadžer za odnose s javnošću:
„Riječ je o iznosu od 180.000 KM za projekat pod naslovom ,Podrška pomirenju i reintegraciji manjinskih povrataka u BiH kroz pružanje besplatne pravne pomoći‘. Projekat će biti implementiran u svih 16 kancelarija Udruženja ,Vaša prava BiH‘. Osnovni cilj jeste doprinos održivom povratku i reintegraciji u društvo raseljenim licima u cijeloj Bosni i Hercegovini i povratnika koji pripadaju manjinama, naravno uz pružanje besplatne pravne pomoći i omogućavanje ovoj populaciji fer i pravičnog pristupa pravdi.“
To znači da vam ovaj novac omogućava vašu misiju.
„Upravo tako. Ovo je samo jedan dio od ukupnog fonda potrebnog za finansiranje kompletne naše mreže, koja u ovom trenutku ima 16 kancelarija, skoro 80 stalno uposlenih ljudi od kojih je većina pravno osoblje koje svakodnevno pruža besplatnu pravnu pomoć u zaista najširoj mogućoj lepezi socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava i u pravima koja su vezana za pitanja uprave. Tu su kancelarije, kako mi to kažemo, od Bihaća do Goražda, od Bijeljine do Trebinja, u svim većim gradovima Bosne i Hercegovine. Ono što moram istaći jeste da je ovo drugi ugovor koji ,Vaša prava BiH‘ potpisuju u saradnji sa Evropskom unijom. U ovom slučaju riječ je o delegaciji Evropske komisije u Bosni i Hercegovini, a mi smo već korisnici velikog fonda EU kroz projekat AENEAS kroz koji pružamo besplatnu pravnu pomoć osobama pod međunarodnom zaštitom u Bosni i Hercegovini. Vjerujemo da ćemo i dalje biti u prilici da održavamo rad mreže i svakodnevno pružati i pravnu i informativnu pomoć kako bi građani Bosne i Hercegovine bili pravovremeno i adekvatno informisani o svim njihovim pravima koja imaju i naravno da im pomognemo i u njihovom ostvarivanju. Kada nam se ljudi obrate, nekad im je dovoljno da dobiju usmeni savjet. A ako to nije dovoljno, naši pravnici za njih pripremaju određene pisane podneske, zatim ih zastupaju pred organima uprave i – ako je potrebno – na sudovima i pred institucijama za zaštitu ljudskih prava. Obično su naše korisničke kategorije povratnici i raseljene osobe u BiH, izbjeglice, ugrožena populacija kao što su samohrane majke, nezaposleni, djeca bez roditeljskog staranja, naravno tu su i tražitelji azila i žrtve trgovine ljudima. To su oblasti ostvarivanja prava radnog odnosa, prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, prava na imovinu, zatim sva druga, porodična, bračna prava, prava na obrazovanje… Ilustracije radi, mi smo u prošloj godini pružali besplatnu pravnu pomoć za oko 55.000 korisnika, i sudeći po brojkama koje do sad imamo u našoj bazi podataka, to je trend koji se ne smanjuje.“
* * * * *
Mina Mehmedika, koja se s porodicom vratila u Gornji Kotorac, naselje nadomak Sarajeva koje pripada opštini Ilidža, i to dijelu koji se nalazi u Republici Srpskoj, govori o svom povratničkom životu:
MEHMEDIKA: Davno smo se već vratili. Svašta oko toga je bilo. Prijaviš se, nemaš osiguranje, ovo-ono. Umorni smo.“
RSE: S kim ste se vratili?
MEHMEDIKA: Sa svojom porodicom, mužem i sinom. Sad se sin i oženio.
RSE: Jeste li vi bili među prvim povratnicima?
MEHMEDIKA: Da, među prvima. Vratili smo se, dosta toga smo podigli na goloj livadi. Sve je bilo izgorjelo. Dobili smo vrlo malo donacija, što se toga tiče jako sam razočarana. Sve je išlo traljavo, dobivali su ljudi kojima nije trebalo, a mi nismo. Dobili smo vrlo malo, samo nužni smještaj. Dosta se ljudi bilo vratilo. Dosta i onih kojima kuće nisu bile srušene. Posljednju godinu mnogi grade u Federaciji, a ovdje samo sjede onako, jer ne mogu svoje ni napustiti, ni ostaviti. Jer, neuslovno je. Nema šanse da ljudi tu mogu živjeti. To je blizu grada, možda dva kilometra od trolejbusa, međutim nije obuhvaćeno ni prijevozom, ni kanalizacijom, ni vodom. To je prepušteno samo sebi. To je tako i gotovo. Što se tiče posla, nema teoretske šanse da se neki dobije. Najteže je kad dođu veliki snjegovi i ako nemaš auto, nema šanse da se prebaciš do ljekara. Obuhvaćen je prijevoz Trnovo-Sarajevo, a taj dio tu nije. Kao da ovdje niko živ ne postoji. Imamo 30 duluma zemlje, dosta toga smo podigli, obradili. Fizički moramo kopati, sjeno kupiti. Ponestaje snage. Muž i ja nismo više mladi. Šta god pokušaš, ne izvodljivo je. A meni je tako žao što se to događa jer je to stvarno blizu grada. To samo treba obuhvatiti trolejbusom. Žene vode djecu dole u Dobrinju u školu. U opštini nam kažu: „Budite zadovoljni, imate osvjetljenje“. Imamo deset bandera i to je to. Pa zar su to dovoljni uslovi za život?
RSE: Kao da ste zaboravljeni.
MEHMEDIKA: Totalno. Nije „kao da smo“ nego jesmo zaboravljeni.
RSE: Jeste li se možda organizovali u udruženje povratnika ili nešto tako?
MEHMEDIKA: Pa jesmo. Imamo čovjeka iz Gornjeg Kotorca koji nas predstavlja, imamo i štambilj, sve imamo, ali ništa od tog nema. Bili smo svi na jednom sastanku, cijeli Gornji Kotorac, i ljudi su iznosili iste ove probleme o kojima vam ja sad govorim. Mislim, nije da se ne zna za to, ali se ništa ne radi. A što smo sa socijalnim imali problema, to je katastrofa. Prijavili smo se, svi mi koji smo se vratili, međutim neće da nas prime. Kažu: „Nemamo dogovor, to je druga država“. Zdravstvo, putevi, sve je gore nego u najzabačenijim dijelovima svijeta.
RSE: Od čega ljudi žive? Od poljoprivrede ili se nekako drugačije snalaze?
MEHMEDIKA: Sada momentalno svi žive od poljoprivrede. Imaju malo penzijice, to su te minimalne penzije od 180 do 200 maraka, baštu, poneko je nabavio i kravu i to je to.
RSE: Ima li pomoći u nekim mašinama?
MEHMEDIKA: Nikakve. Sve radimo svojim rukama – i kupimo i kopamo i sve ostalo.
RSE: može li se reći da ste se pokajali što ste se vratili?
MEHMEDIKA: Napravili smo kuću, radimo jako puno. Nema posla koji ne radimo ne bili izvukli neki dinar. Međutim, svi smo nekako tužni, razočarani. Nemamo više snage. Potrošili smo je u borbi za taj neki opstanak i nemamo više snage da se rvamo dalje. Nema komunikacije, niko nikom ne dolazi, sam si. Znate na šta meni liči ovaj život? Sve nešto čekaš, ali ne znaš šta čekaš. Svi su se učaurili u svoju bijedu i šute. Što se tiče nesuglasica s ljudima, njih nema. Ljudi se međusobno pozdravljaju, povratnici i oni koji su tu živjeli, i oni imaju svoje lične probleme. Pomažemo jedni drugima kad god radimo neke velike poslove – kupljenje sijena, pečenje rakije ili tako nešto. Dakle, što se tiče komšijskih odnosa, oni su u najbolje redu. Komšijstvo je stara vrijednost. To je jedina svijetla točka, ali sve ostalo je hljeb sa sedam kora.