“Što je ovo, ne znam što je,
ali kida moje grudi.
Što je ovo, pa me trza,
u po noći iz sna budi.
Ta i ja sam smrtnik samo,
svim nam isti zakon sudi.
Rodila me smrtna majka,
kopat će me smrtni ljudi.”
Kazivao je Silvije Strahimir Kranjčević s kraja devetnaestog vijeka, hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, rođen u Sinju 1865. godine, a umro u Sarajevu 1908. Sarajevo, mu je nakon 14 godina, vratilo u ratu uklonjenu bistu iz parka u centru grada. Na inicijativu Hrvatskog kulturnog društva Napredak, a uz pomoć gradske uprave i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, bista Silvija Strahimira Kranjčevića ponovo je na mjestu gdje je postavljena 70-tih godina. Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Franjo Topić kaže:
“Mi smo, Napredak, sklonili tu bistu u ratu da ne bude oštećena i evo sad smo je ponovo obnovili i ovdje je vratili. Kranjčević zaslužuje jedno posebno mjesto i svima nam je drago da su to shvatile sve važne institucije -- od Grada Sarajeva koji je najviše tu učinio.”
Pored obnovljene biste Silvija Strahimira Kranjčevića, još uvijek su upražnjena postolja na kojima su stajale biste Hamze Hume i Jovana Kršića Pored njih i postolje s imenom Petra Kočića, koje je srušeno i leži u parkovskom grmlju i travi.
Gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac kaže kako je tek nedavno donijeta zakonska odluka kojom je omogućen povratak svih uklonjenih bista i spomenika u gradu:
“Prije svega smo željeli da tom odlukom obilježimo sve ono što će grad za ubuduće napraviti, a i ono što je do sada napravljeno u gradu Sarajevu. To je naša tradicija, naša kultura, način življenja u različitosti. Znači, grad Sarajevo mora da prepozna sve ono što je vrijedno na ovim prostorima. Mogu reći da je ovo prvi spomenik koji vraćamo, odnosno bista. Mi ćemo obići sve ove spomenike, sve ono što predstavlja značaj za ovaj grad i na neki način inicirati vraćanje bista, spomenika, popravku itd. - naravno, u cilju naše zajedničke budućnosti, sreće i mladih prije svega, koji trebaju da znaju i svoju historiju i svoju prošlost, ne samo blisku nego i dalje.”
Kranjčevićevu bistu, ali mnoge druge, iz sarajevskih parkova i trgova uklonio je početkom rata Štab za zaštitu dobara kulture i institucija, na čijem je čelu bio Josip Pejaković:
“1992. godine je dosta bilo vandalističkih skrnavljenja spomenika u Sarajevu, što su radili, naravno, oni koji su smatrali da samo spomenici njihovog nacionalnog opredjeljenja mogu ostati. Tako je na meti bio - odnosno bio bi, nije bio, i Silvije Strahimir Kranjčević. Ja sam zahvaljujući dobroj koordinaciji sa Skupštinom grada, ratnim predsjedništvom, čiji sam jedno vrijeme bio i član, donio odluku da se sve biste, dakle bez obzira na nacionalnu pripadnost, skinu i pohrane, tako da su gotovo svi spomenici sačuvani i sada se vraćaju na odredišta gdje su bili i prije rata.”
Pejaković, međutim, ističe da samo postavljanje ili vraćanje neke biste na staro mjesto neće vratiti i poštovanje lika i djela velikana koje predstavljaju:
“Više je to jedna vrsta kozmetike da ljudi više ne postavljaju pitanja gdje je to. Evo, stavit ćemo, pa do prve prilike opet ćemo skinuti i tako. Tako je to na ovim prostorima. Onaj ko nije svjestan te činjenice da će to opet neko skrnaviti u budućnosti i skidati, taj i ne može da živi u Bosni. Možda je u tome i zanimljivo živjeti ovdje.”
Sadašnji stanovnici i srednjoškolci Sarajeva, gdje je Silvije Strahimir Kranjčević, prema ocjeni kritičara, objavio svoje najznačajnije knjige i pjesme, gotovo i ne znaju za njega:
“Ne znam. Pojma nemam.”
“Pjesnik da nije? Ja mislim da je pjesnik.”
“Ne znam.”
“Ne znam. Jest, uglavnom borac je neki.”
“Ne znam.”
“Ne znam.”
“Ne znam.”
“Kakav je to pjesnik, a mi da ga ne znamo?”
“Bio je naš pjesnik. Bio je mislim učitelj, on je u Hrvatskoj rođen, pa je došao ovamo raditi kao učitelj i u međuvremenu… pjesnik, pjesnik ustvari.”
“Ne znam. Čula sam, ali nisam ga vidjela.”
“Ne znam tačno. Čuo sam, ali ne znam.
“Malo ko to zna u gradu.”
Književni kritičar Ivan Kordić kaže kako je poezija Silvija Strahimira Kranjčevića u BiH jedno vrijeme bila izbačena i iz školske lektire:
“Ja sam nakon 25 godina napravio jedan izbor koji je izišao prije nekolike godine u Svjetlosti, jedan izbor za srednjoškolsku lektiru, jer je on čak bio izbačen i iz te lektire, i to je prvi izbor koji je izišao nakon 25 godina u Sarajevu. A eto vidite kako oni uvažavaju i te ljude koji se bave tim, da ja niti znam, niti me je tko pozvao na otkrivanje tog spomenika, što znači da ti koji ga otkrivaju to rade iz političkih razloga. Ne znaju ni tko se brine, ni tko se stvarno stara o djelu, da je to samo šminka i šminka i da takva šminka već je svima nama dosadila i da to nije nikakva duboko kulturna gesta, već da to neko ravna svoje stranačke račune, ili pokazuje neku benevolentnost prema jednom velikom čovjeku i piscu.”
Biste i spomenici su samo jedno od obilježja grada Sarajeva koje je već odavno trebalo vratiti svoj prijašnji imidž, kaže Juraj Martinović, sarajevski gradonačelnik s kraja osamdesetih:
“ Previše se dugo čekalo da se vrati. Mislim da Sarajevo bi trebalo mnogo brže da reagira i da vrati onaj imidž koji je grad imao i ranije, a biste su samo jedan od obilježja tog nekadašnjeg Sarajeva. Ja znam da su bile inicijative godinama da se one vrate i isto tako da nije bilo do nedavno nikakve pozitivne rekacije.”
Za sada niko ne zna tačan broj uklonjenih bista i spomenika u Sarajevu. Samo u užem centru grada nalazilo ih se oko tridesetak, a kako najavljuju u gradskoj upravi, uskoro će biti formirana komisija koja bi trebala utvrditi njihov tačan broj, gdje i u kakvom se stanju nalaze, te napraviti plan po kojem će biti i vraćeni.
ali kida moje grudi.
Što je ovo, pa me trza,
u po noći iz sna budi.
Ta i ja sam smrtnik samo,
svim nam isti zakon sudi.
Rodila me smrtna majka,
kopat će me smrtni ljudi.”
Kazivao je Silvije Strahimir Kranjčević s kraja devetnaestog vijeka, hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, rođen u Sinju 1865. godine, a umro u Sarajevu 1908. Sarajevo, mu je nakon 14 godina, vratilo u ratu uklonjenu bistu iz parka u centru grada. Na inicijativu Hrvatskog kulturnog društva Napredak, a uz pomoć gradske uprave i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, bista Silvija Strahimira Kranjčevića ponovo je na mjestu gdje je postavljena 70-tih godina. Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Franjo Topić kaže:
“Mi smo, Napredak, sklonili tu bistu u ratu da ne bude oštećena i evo sad smo je ponovo obnovili i ovdje je vratili. Kranjčević zaslužuje jedno posebno mjesto i svima nam je drago da su to shvatile sve važne institucije -- od Grada Sarajeva koji je najviše tu učinio.”
Pored obnovljene biste Silvija Strahimira Kranjčevića, još uvijek su upražnjena postolja na kojima su stajale biste Hamze Hume i Jovana Kršića Pored njih i postolje s imenom Petra Kočića, koje je srušeno i leži u parkovskom grmlju i travi.
Gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac kaže kako je tek nedavno donijeta zakonska odluka kojom je omogućen povratak svih uklonjenih bista i spomenika u gradu:
“Prije svega smo željeli da tom odlukom obilježimo sve ono što će grad za ubuduće napraviti, a i ono što je do sada napravljeno u gradu Sarajevu. To je naša tradicija, naša kultura, način življenja u različitosti. Znači, grad Sarajevo mora da prepozna sve ono što je vrijedno na ovim prostorima. Mogu reći da je ovo prvi spomenik koji vraćamo, odnosno bista. Mi ćemo obići sve ove spomenike, sve ono što predstavlja značaj za ovaj grad i na neki način inicirati vraćanje bista, spomenika, popravku itd. - naravno, u cilju naše zajedničke budućnosti, sreće i mladih prije svega, koji trebaju da znaju i svoju historiju i svoju prošlost, ne samo blisku nego i dalje.”
Kranjčevićevu bistu, ali mnoge druge, iz sarajevskih parkova i trgova uklonio je početkom rata Štab za zaštitu dobara kulture i institucija, na čijem je čelu bio Josip Pejaković:
“1992. godine je dosta bilo vandalističkih skrnavljenja spomenika u Sarajevu, što su radili, naravno, oni koji su smatrali da samo spomenici njihovog nacionalnog opredjeljenja mogu ostati. Tako je na meti bio - odnosno bio bi, nije bio, i Silvije Strahimir Kranjčević. Ja sam zahvaljujući dobroj koordinaciji sa Skupštinom grada, ratnim predsjedništvom, čiji sam jedno vrijeme bio i član, donio odluku da se sve biste, dakle bez obzira na nacionalnu pripadnost, skinu i pohrane, tako da su gotovo svi spomenici sačuvani i sada se vraćaju na odredišta gdje su bili i prije rata.”
Pejaković, međutim, ističe da samo postavljanje ili vraćanje neke biste na staro mjesto neće vratiti i poštovanje lika i djela velikana koje predstavljaju:
“Više je to jedna vrsta kozmetike da ljudi više ne postavljaju pitanja gdje je to. Evo, stavit ćemo, pa do prve prilike opet ćemo skinuti i tako. Tako je to na ovim prostorima. Onaj ko nije svjestan te činjenice da će to opet neko skrnaviti u budućnosti i skidati, taj i ne može da živi u Bosni. Možda je u tome i zanimljivo živjeti ovdje.”
Sadašnji stanovnici i srednjoškolci Sarajeva, gdje je Silvije Strahimir Kranjčević, prema ocjeni kritičara, objavio svoje najznačajnije knjige i pjesme, gotovo i ne znaju za njega:
“Ne znam. Pojma nemam.”
“Pjesnik da nije? Ja mislim da je pjesnik.”
“Ne znam.”
“Ne znam. Jest, uglavnom borac je neki.”
“Ne znam.”
“Ne znam.”
“Ne znam.”
“Kakav je to pjesnik, a mi da ga ne znamo?”
“Bio je naš pjesnik. Bio je mislim učitelj, on je u Hrvatskoj rođen, pa je došao ovamo raditi kao učitelj i u međuvremenu… pjesnik, pjesnik ustvari.”
“Ne znam. Čula sam, ali nisam ga vidjela.”
“Ne znam tačno. Čuo sam, ali ne znam.
“Malo ko to zna u gradu.”
Književni kritičar Ivan Kordić kaže kako je poezija Silvija Strahimira Kranjčevića u BiH jedno vrijeme bila izbačena i iz školske lektire:
“Ja sam nakon 25 godina napravio jedan izbor koji je izišao prije nekolike godine u Svjetlosti, jedan izbor za srednjoškolsku lektiru, jer je on čak bio izbačen i iz te lektire, i to je prvi izbor koji je izišao nakon 25 godina u Sarajevu. A eto vidite kako oni uvažavaju i te ljude koji se bave tim, da ja niti znam, niti me je tko pozvao na otkrivanje tog spomenika, što znači da ti koji ga otkrivaju to rade iz političkih razloga. Ne znaju ni tko se brine, ni tko se stvarno stara o djelu, da je to samo šminka i šminka i da takva šminka već je svima nama dosadila i da to nije nikakva duboko kulturna gesta, već da to neko ravna svoje stranačke račune, ili pokazuje neku benevolentnost prema jednom velikom čovjeku i piscu.”
Biste i spomenici su samo jedno od obilježja grada Sarajeva koje je već odavno trebalo vratiti svoj prijašnji imidž, kaže Juraj Martinović, sarajevski gradonačelnik s kraja osamdesetih:
“ Previše se dugo čekalo da se vrati. Mislim da Sarajevo bi trebalo mnogo brže da reagira i da vrati onaj imidž koji je grad imao i ranije, a biste su samo jedan od obilježja tog nekadašnjeg Sarajeva. Ja znam da su bile inicijative godinama da se one vrate i isto tako da nije bilo do nedavno nikakve pozitivne rekacije.”
Za sada niko ne zna tačan broj uklonjenih bista i spomenika u Sarajevu. Samo u užem centru grada nalazilo ih se oko tridesetak, a kako najavljuju u gradskoj upravi, uskoro će biti formirana komisija koja bi trebala utvrditi njihov tačan broj, gdje i u kakvom se stanju nalaze, te napraviti plan po kojem će biti i vraćeni.
