Danas se taj jedinstveni konvoj malo spominje. Najveći brod iz njega, trajekt Slavija, prodan je Turcima, a ribarski i turistički brodovi zabavili su se o svom poslu. No, te 1991. godine - kad je sva pamet bila u oružju - ljudi iz konvoja i vlasnici brodova su progovorili izuzetnom hrabrošću, posvjedočila nam je, u jednom slučaju, jedna od organizatorica konvoja, novinarka Branka Šeparović:
„Sjećam se kapetana Tomića koji je imao jedan od najljepših brodova na Mediteranu – Kapetana Luku. Tada je koštalo oko tri milijuna maraka njegovo uređenje i bio je mjesec dana prije toga glanc gotov. Na moje pitanje da li će mu biti žao ako ga pogode, rekao je – Sigurno, ali Dubrovnik više vrijedi od moga broda.“
Vlasnik „Kapetana Luke“, Ivan Tomić, danas o konvoju kaže:
„Kako da nas nije bia strah. Još me bia veći strah jer su pričali da će na odvesti u Herceg Novi. Odvea sam sa sobom i brata i sina i zeta, cila naša familija je bila osuđena na propast, ako nas uhvate.“
Zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, Sveto Letica, je odvraćao sudionike konvoja od njihova nauma da odu u Dubrovnik.
„On se divio našem poduhvatu, ali je rekao da je njegova procjena da će nas sto posto potopiti.“, kaže Branka Šeparović.
Na zapovjednom mostu Slavije je bio Damir Jovičević, kapetan zaposlen u Jadroliniji, koji je, što tada nije bilo nevažno, crnogorske nacionalnosti:
„Bilo je oko tisuću i nešto putnika. Iz cijele Hrvatske su ljudi došli u taj konvoj. Brodica je bilo oko 150, ako ne i više.“
Jugoslavenska ratna mornarica nije dozvoljavala ulazak u Dubrovnik, priča danas Jovičević:
„Tražili su da vide šta se vozi, koga vozimo, kakve terete vozimo i šta u tim vozilima ima.“
Na Slaviji je bio i tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, Stipe Mesić, koji je bio formalni zapovjednik tadašnje JNA. No, njegovi formalno podređeni u Beogradu, poput admirala Stane Broveta, to nisu shvaćali, pa je s njim Mesić imao žestoki razgovor:
„Stane Brovet me je uvjeravao da se voze topovi. Rekao sam mu da su topovi u njihovim glavama. Vozili smo istinsku pomoć Dubrovniku. Željeli smo dati najveću pomoć Dubrovniku, da svijet sazna o čemu se radi.“
Konvoj je nakon jednog čitavog dana pregovora i plutanja u Pelješkom kanalu ipak uplovio u Dubrovnik 31. listopada ujutro. Kad su putnici otišli u grad, oni koji su ga držali u šahu podsjetili su na sebe - zapucali su po luci Gruž i, između ostalih, ranili tada petogodišnjeg Srđana Saltarića. „Čuo sam samo prasak i našao sam se na podu. Nisam znao što se događa.“, ispričao nam je Srđan, danas dvadesetogodišnji dubrovački student.
Što je dolazak konvoja značio za Dubrovčane i one koji su uokolo njega živjeli pod okupacijom? Profesor Zdravko Bazdan:
„Brod koji je dolazio, ljudi koji su dolazili, znali su da se možda neće ni vratiti kući, ali imali su želju da pruže Dubrovniku ruku, da im kažu da nisu sami. Čestitam svim učesnicima sjajnog konvoja Libertas, koji je stigao i snažno digao duh Dubrovčana. Ta pružena ruka ulila je snagu na okupiranom području.“
Dubrovčani su tada znali da nisu zaboravljeni, a zahvaljujući novinarima koji su bili na konvoju svijet je tada mogao saznati što se događa u Dubrovniku i oko njega. Stipe Mesić:
„Bilo je stotinu ljudi, predstavnika raznih medija. Svijet je dobio jedinstvenu i istinitu informaciju o agresiji na Dubrovnik, o agresiji na Hrvatsku. Mislim da su svi sudionici tog konvoja bili vrlo hrabri ljudi i znali su zašto idu u Dubrovnik.“
„Sjećam se kapetana Tomića koji je imao jedan od najljepših brodova na Mediteranu – Kapetana Luku. Tada je koštalo oko tri milijuna maraka njegovo uređenje i bio je mjesec dana prije toga glanc gotov. Na moje pitanje da li će mu biti žao ako ga pogode, rekao je – Sigurno, ali Dubrovnik više vrijedi od moga broda.“
Vlasnik „Kapetana Luke“, Ivan Tomić, danas o konvoju kaže:
„Kako da nas nije bia strah. Još me bia veći strah jer su pričali da će na odvesti u Herceg Novi. Odvea sam sa sobom i brata i sina i zeta, cila naša familija je bila osuđena na propast, ako nas uhvate.“
Zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, Sveto Letica, je odvraćao sudionike konvoja od njihova nauma da odu u Dubrovnik.
„On se divio našem poduhvatu, ali je rekao da je njegova procjena da će nas sto posto potopiti.“, kaže Branka Šeparović.
Na zapovjednom mostu Slavije je bio Damir Jovičević, kapetan zaposlen u Jadroliniji, koji je, što tada nije bilo nevažno, crnogorske nacionalnosti:
„Bilo je oko tisuću i nešto putnika. Iz cijele Hrvatske su ljudi došli u taj konvoj. Brodica je bilo oko 150, ako ne i više.“
Jugoslavenska ratna mornarica nije dozvoljavala ulazak u Dubrovnik, priča danas Jovičević:
„Tražili su da vide šta se vozi, koga vozimo, kakve terete vozimo i šta u tim vozilima ima.“
Na Slaviji je bio i tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, Stipe Mesić, koji je bio formalni zapovjednik tadašnje JNA. No, njegovi formalno podređeni u Beogradu, poput admirala Stane Broveta, to nisu shvaćali, pa je s njim Mesić imao žestoki razgovor:
„Stane Brovet me je uvjeravao da se voze topovi. Rekao sam mu da su topovi u njihovim glavama. Vozili smo istinsku pomoć Dubrovniku. Željeli smo dati najveću pomoć Dubrovniku, da svijet sazna o čemu se radi.“
Konvoj je nakon jednog čitavog dana pregovora i plutanja u Pelješkom kanalu ipak uplovio u Dubrovnik 31. listopada ujutro. Kad su putnici otišli u grad, oni koji su ga držali u šahu podsjetili su na sebe - zapucali su po luci Gruž i, između ostalih, ranili tada petogodišnjeg Srđana Saltarića. „Čuo sam samo prasak i našao sam se na podu. Nisam znao što se događa.“, ispričao nam je Srđan, danas dvadesetogodišnji dubrovački student.
Što je dolazak konvoja značio za Dubrovčane i one koji su uokolo njega živjeli pod okupacijom? Profesor Zdravko Bazdan:
„Brod koji je dolazio, ljudi koji su dolazili, znali su da se možda neće ni vratiti kući, ali imali su želju da pruže Dubrovniku ruku, da im kažu da nisu sami. Čestitam svim učesnicima sjajnog konvoja Libertas, koji je stigao i snažno digao duh Dubrovčana. Ta pružena ruka ulila je snagu na okupiranom području.“
Dubrovčani su tada znali da nisu zaboravljeni, a zahvaljujući novinarima koji su bili na konvoju svijet je tada mogao saznati što se događa u Dubrovniku i oko njega. Stipe Mesić:
„Bilo je stotinu ljudi, predstavnika raznih medija. Svijet je dobio jedinstvenu i istinitu informaciju o agresiji na Dubrovnik, o agresiji na Hrvatsku. Mislim da su svi sudionici tog konvoja bili vrlo hrabri ljudi i znali su zašto idu u Dubrovnik.“
