Već čitav vijek kod građana Crne Gore prisutna je kriza nacionalnog identiteta koji umnogome zavisi od trenutnih političkih prilika i odnosa snaga između Beogada i Podgorice. „Crnogorsko ime, a srpsko prezime“, tu kovanicu potencirali su političari koji su se od raspada stare Jugoslavije zalagali za zajednički život Srbije i Crne Gore, a građani su lutali i kod mnogih je stvoren, kako su to neki domaći intelektualci formulisali, dvojni nacionalni identitet. Taj paradoks i nesigurnost u sopstveno porijeklo, baštinu i korijene možda najbolje slikaju drastično razičiti rezultati popisa napravljeni u razmaku od svega jedne decenije. Naime, na popisu iz 1992. godine u Crnoj Gori je bilo manje od 10% Srba, da bi se 2003. godine ta brojka popela na preko 30%. Predsjednik Crnogorskog heraldičkog društva Aleksandar Samardžić kaže da je takvo nacionalno lutanje prvenstveno posljedica ponašanja političara koji su tom pitanju u prethodnom periodu maksimalno zloupotrebljavali:
„Svojim manipulacijama sa nacionalnim vrijednostima pravili su za sebe kratkorično jeftine poene, ali dugoročno to je ostavljalo trag na ljudima. To se manifestovalo na razne načine od toga da je to pitanje života i smrti pomiješano sa ekstremizmom do totalne nezainteresovanosti i opšte bježanja od te teme.“
Međutim, smatra Samardžić, nakon obnavljanja državnosti Crne Gore polako se stavlja tačka na slične političke manipulacije:
„Svakim danom populistička nacionalna svijest gubi svoje pristalice i sa jedne i sa druge strane. Ako sada posmatramo mnogo je zdravija nacionalna svijest nego do obnavljanja države. Medijska svijetla sa tih tema prenose se na sasvim druga pitanja. Naravno, postoji određeni procenat ljudi koji će uvijek biti za tu populističku svijest, ali svakim danom taj procena je manji. Poslije donošenja Ustava i određenog broja državnih zakona, između ostalog i o državnim simbolima koji neće služiti dnevnoj politici, ta populistička svijest će da splasne i okrenuće se životnim pitanjima.“
Istoričar Zoran Lakić podsjeća da su danas mnoge nacionalne države zapravo građanske. On tvrdi da je u Crnoj Gori prisutno miješanje državnih i nacionalnih simbola što, tvrdi on, i dalje unosi zabunu kod građana:
„Kaže se da je Crna Gora obnovila danas svoju istorijsku državnost. Začudo, nijesu obnovljeni raniji državni amblemi: zastava, himna, grb. Ostaje to otvoreno pitanje. Državno i nacionalno nije isto. Prvo se probudila nacionalna svijest, pa je stvarana država da štiti tu nacionalnu svijest, da je razvija. Kod nas se išlo obrnutim redom. Možda u tome treba tražiti razloge za nove simbole u sadašnjoj Crnoj Gori.“
Prema Lakićevim riječima, kreiranjem državnih obilježja ne može se stvoriti istorijski utemeljena nacionalna samosvijest niti se mogu promijeniti korijeni jednog naroda:
„Sve se može mijenjati i vjera i država i nacija. Korijeni su uvijek, međutim, ne promijenjljivi. U potomcima teče krv njihovih predaka. Ne možemo biti ono što nijesmo, ma kakve simbole usvajali.“
Aleksandar Samardžić, međutim, vjeruje da se tek sada otvara prostor u kome nema političara i u kojem prave nacionalne vrijednosti mogu doći do izražaja bez uplitanja dnevne politike:
„Dugoročno, Crna Gora mora riješiti sama sa sobom mnoga pitanja i svijesti i vrijednosti i jednom za uvijek staviti tačku na razna nacionalna pitanja, sisteme vrijednosti. Nacionalni stvaraoci sada bi morali da krenu da se bave svojim poslom bez vaganja da li se to političkim strukturama sviđa ili ne. Tu će najveću ulogu odigrati ljudi koji se bave kulturom, sportom. Nadam se da će se probuditi i državne institucije, pogotovo kulturne, jer ako se nastavi dosadašnja praksa postaviće se pitanje čak i njihovog postojanja. Pojedinci su do sada radili posao državnih institucija po ovom pitanju i ipak ne može se očekivati da se tako nastavi. Država mora kanalisati nacionalne vrijednosti, ostaviti za sobom dnevnu politiku i okrenuti se dugoročnim vrijednostima.“
„Svojim manipulacijama sa nacionalnim vrijednostima pravili su za sebe kratkorično jeftine poene, ali dugoročno to je ostavljalo trag na ljudima. To se manifestovalo na razne načine od toga da je to pitanje života i smrti pomiješano sa ekstremizmom do totalne nezainteresovanosti i opšte bježanja od te teme.“
Međutim, smatra Samardžić, nakon obnavljanja državnosti Crne Gore polako se stavlja tačka na slične političke manipulacije:
„Svakim danom populistička nacionalna svijest gubi svoje pristalice i sa jedne i sa druge strane. Ako sada posmatramo mnogo je zdravija nacionalna svijest nego do obnavljanja države. Medijska svijetla sa tih tema prenose se na sasvim druga pitanja. Naravno, postoji određeni procenat ljudi koji će uvijek biti za tu populističku svijest, ali svakim danom taj procena je manji. Poslije donošenja Ustava i određenog broja državnih zakona, između ostalog i o državnim simbolima koji neće služiti dnevnoj politici, ta populistička svijest će da splasne i okrenuće se životnim pitanjima.“
Istoričar Zoran Lakić podsjeća da su danas mnoge nacionalne države zapravo građanske. On tvrdi da je u Crnoj Gori prisutno miješanje državnih i nacionalnih simbola što, tvrdi on, i dalje unosi zabunu kod građana:
„Kaže se da je Crna Gora obnovila danas svoju istorijsku državnost. Začudo, nijesu obnovljeni raniji državni amblemi: zastava, himna, grb. Ostaje to otvoreno pitanje. Državno i nacionalno nije isto. Prvo se probudila nacionalna svijest, pa je stvarana država da štiti tu nacionalnu svijest, da je razvija. Kod nas se išlo obrnutim redom. Možda u tome treba tražiti razloge za nove simbole u sadašnjoj Crnoj Gori.“
Prema Lakićevim riječima, kreiranjem državnih obilježja ne može se stvoriti istorijski utemeljena nacionalna samosvijest niti se mogu promijeniti korijeni jednog naroda:
„Sve se može mijenjati i vjera i država i nacija. Korijeni su uvijek, međutim, ne promijenjljivi. U potomcima teče krv njihovih predaka. Ne možemo biti ono što nijesmo, ma kakve simbole usvajali.“
Aleksandar Samardžić, međutim, vjeruje da se tek sada otvara prostor u kome nema političara i u kojem prave nacionalne vrijednosti mogu doći do izražaja bez uplitanja dnevne politike:
„Dugoročno, Crna Gora mora riješiti sama sa sobom mnoga pitanja i svijesti i vrijednosti i jednom za uvijek staviti tačku na razna nacionalna pitanja, sisteme vrijednosti. Nacionalni stvaraoci sada bi morali da krenu da se bave svojim poslom bez vaganja da li se to političkim strukturama sviđa ili ne. Tu će najveću ulogu odigrati ljudi koji se bave kulturom, sportom. Nadam se da će se probuditi i državne institucije, pogotovo kulturne, jer ako se nastavi dosadašnja praksa postaviće se pitanje čak i njihovog postojanja. Pojedinci su do sada radili posao državnih institucija po ovom pitanju i ipak ne može se očekivati da se tako nastavi. Država mora kanalisati nacionalne vrijednosti, ostaviti za sobom dnevnu politiku i okrenuti se dugoročnim vrijednostima.“
