Sama najava da će se u Kolašinu danas održati prvi razgovori predstavnika DPS-a i SNP-a izazvala je pravu opozicionu buru, naročito među članicama nekadašnje Koalicije za Jugoslaviju. Za Srpsku narodnu stranku riječ je o velikoj prevari birača; Narodna stranka tvrdi da je ovo neprihvatljiv potez; dok Demokratska srpska stranka već prijeti raskidom koalicije na republičkom nivou. Javio se i predsjednik SNP-a u povlačenju, Predrag Bulatović, tvrdeći da je bolje ići u nove izbore nego li paktirati sa Đukanovićevom strankom.
Odavno opozicija nije bila ovako glasna i ovako panična: kao da je u pitanju protivprirodni blud a ne stranačko savezništvo.
Istini za volju, razloga za uzbuđenje ima. Najva koalicije DPS-a i SNP-a - makar i u jednom gradu i samo na lokalnom nivou – prvorazredna je novost. Crna Gora je čitavu posljednju deceniju, još od onog famoznog DPS raskola ’97. godine, živjela u znaku podjela: za Miloševića i protiv njega, za Jugoslaviju ili za Crnu Goru, za život bez rata ili za rat protiv svih... Ništa se nije promijenilo ni kada je 2001. godine Momira zamijenio Predrag Bulatović.
I možda više nije bitno kako je sve počelo, važno je gdje je Crna Gora danas: nezavisna ali podijeljena, samostalna ali sputana unutrašnjim diobama. Unutar male Crne Gore tokom protekle decenije izrasla su dva nepomirljiva politička entiteta međusobno sukobljena i civilizacijski razdvojena - gotovo kao da je riječ o nekadašnjoj Istočnoj i zapdanoj Njemačkoj ili današnjoj Jušnoj i Sjevernoj Koreji.
Zato je najava saradnje DPS-a i SNP-a potez koji može izazvati krupne posljedice na političkoj sceni Crne Gore.
Prije svega, razbistriće se opoziciona voda. Mandićeva Srpska lista, kao i Popovićevi i Kadićevi narodnjaci, dugo su političku snagu crpli iz vena SNP-a: koristili su uhodanu partijsku esenpeovsku mašineriju ali – što je ideološki važnije - SNP im je je poslužio kao politički štit, kao krunski dokaz da ima i Crnogoraca koji su protiv samostalne Crne Gore.
Sada se Mandić i drugovi opravdano pribojavaju svjetlosti novog vremena: nema biti više besplatnog šlepanja i ukrivanja - odlaskom SNP-a njihovo anticrnogorstvo postaće bolno vidljivo; biće jasnije da se oni bore protiv crnogorske države a ne protiv aktuelne crnogorske vlasti. Zato su oni tako glani protiv koalicije DPS-a i SNP-a.
Teže je, u ravni principa, objasniti protivljenje Predraga Bulatovića. Ignorisanje crnogorske države ne može biti dugoročni interes SNP-a. Upravo je SNP platio najveću izbornu cijenu pogrešne politike vrha stranke: dio birača te partije mogao je da prihvati borbu protiv Đukanovića ali ne da se, pod maskom borbe protiv režima, vodi bitka protiv vlastite države. Predrag Bulatović ne bi smio da traži od svoje stranke da potone zajedno sa njim. To što je on odbijao da vidi očigledno ne mora da bude pravilo za njegovu partiju.
Naprotiv: sudbina SNP-a može biti drugačija od nevesele sudbnine njihovog dosadašnjeg lidera Predraga Bulatovića. Prosto: SNP mora da promijeni strategiju, da bude drugačija ako želi da ne bude vječiti gubitnik. Ukoliko kolašinski ogranak SNP-a zaista pređe „svoj Rubikon“ i napravi dil sa Đuknovićevim DPS-om, biće to prvi korak ka stvaranju nove političke realnosti. SNP će konačno odbaciti vlastite predrasude i početi da se mijenja iz konzervativne, nacionalističke partije u stranku građanske orijentacije koja brine o partijskom, ali i interesu svog okruženja. Ako život u Kolašinu bude podnošljivili i bolji za obične građane, SNP će imati političke koristi od pakta sa DPS-om.
Biće to i početak građenja nove opozicione scene: Pokret za promjene dobio bi saveznika u SNP-u građanskog lica, a po strani bi ostale stranke takozvane srpske prepoznatljivosti. Po prvi put bi Crna Gora dobila snažnu opoziciju koja nije nacionalno obojena: po prvi put bi nacionalsitičke stranke posatle manjinska politička snaga unutar crnogorske opozicione scene.
Drugim riječima: ono što sada mnogima izgleda kao politička jeres prvog reda – saradanja nekadašnjih protivnika DPS-sa i SDP-a - mogla bi da bude prvorazredna političke korist za Crnu Goru.
Odavno opozicija nije bila ovako glasna i ovako panična: kao da je u pitanju protivprirodni blud a ne stranačko savezništvo.
Istini za volju, razloga za uzbuđenje ima. Najva koalicije DPS-a i SNP-a - makar i u jednom gradu i samo na lokalnom nivou – prvorazredna je novost. Crna Gora je čitavu posljednju deceniju, još od onog famoznog DPS raskola ’97. godine, živjela u znaku podjela: za Miloševića i protiv njega, za Jugoslaviju ili za Crnu Goru, za život bez rata ili za rat protiv svih... Ništa se nije promijenilo ni kada je 2001. godine Momira zamijenio Predrag Bulatović.
I možda više nije bitno kako je sve počelo, važno je gdje je Crna Gora danas: nezavisna ali podijeljena, samostalna ali sputana unutrašnjim diobama. Unutar male Crne Gore tokom protekle decenije izrasla su dva nepomirljiva politička entiteta međusobno sukobljena i civilizacijski razdvojena - gotovo kao da je riječ o nekadašnjoj Istočnoj i zapdanoj Njemačkoj ili današnjoj Jušnoj i Sjevernoj Koreji.
Zato je najava saradnje DPS-a i SNP-a potez koji može izazvati krupne posljedice na političkoj sceni Crne Gore.
Prije svega, razbistriće se opoziciona voda. Mandićeva Srpska lista, kao i Popovićevi i Kadićevi narodnjaci, dugo su političku snagu crpli iz vena SNP-a: koristili su uhodanu partijsku esenpeovsku mašineriju ali – što je ideološki važnije - SNP im je je poslužio kao politički štit, kao krunski dokaz da ima i Crnogoraca koji su protiv samostalne Crne Gore.
Sada se Mandić i drugovi opravdano pribojavaju svjetlosti novog vremena: nema biti više besplatnog šlepanja i ukrivanja - odlaskom SNP-a njihovo anticrnogorstvo postaće bolno vidljivo; biće jasnije da se oni bore protiv crnogorske države a ne protiv aktuelne crnogorske vlasti. Zato su oni tako glani protiv koalicije DPS-a i SNP-a.
Teže je, u ravni principa, objasniti protivljenje Predraga Bulatovića. Ignorisanje crnogorske države ne može biti dugoročni interes SNP-a. Upravo je SNP platio najveću izbornu cijenu pogrešne politike vrha stranke: dio birača te partije mogao je da prihvati borbu protiv Đukanovića ali ne da se, pod maskom borbe protiv režima, vodi bitka protiv vlastite države. Predrag Bulatović ne bi smio da traži od svoje stranke da potone zajedno sa njim. To što je on odbijao da vidi očigledno ne mora da bude pravilo za njegovu partiju.
Naprotiv: sudbina SNP-a može biti drugačija od nevesele sudbnine njihovog dosadašnjeg lidera Predraga Bulatovića. Prosto: SNP mora da promijeni strategiju, da bude drugačija ako želi da ne bude vječiti gubitnik. Ukoliko kolašinski ogranak SNP-a zaista pređe „svoj Rubikon“ i napravi dil sa Đuknovićevim DPS-om, biće to prvi korak ka stvaranju nove političke realnosti. SNP će konačno odbaciti vlastite predrasude i početi da se mijenja iz konzervativne, nacionalističke partije u stranku građanske orijentacije koja brine o partijskom, ali i interesu svog okruženja. Ako život u Kolašinu bude podnošljivili i bolji za obične građane, SNP će imati političke koristi od pakta sa DPS-om.
Biće to i početak građenja nove opozicione scene: Pokret za promjene dobio bi saveznika u SNP-u građanskog lica, a po strani bi ostale stranke takozvane srpske prepoznatljivosti. Po prvi put bi Crna Gora dobila snažnu opoziciju koja nije nacionalno obojena: po prvi put bi nacionalsitičke stranke posatle manjinska politička snaga unutar crnogorske opozicione scene.
Drugim riječima: ono što sada mnogima izgleda kao politička jeres prvog reda – saradanja nekadašnjih protivnika DPS-sa i SDP-a - mogla bi da bude prvorazredna političke korist za Crnu Goru.
