* * * * *
Evropski sud za ljudska prava u Strasburu je prije nekoliko dana donio odluku u sporu hrvatskih štediša protiv Ljubljanske banke, koja će zvanično biti objavljena 6. novembra. I prije objave, štediše tvrde da je presuđeno u njihovu korist.
Direktor Ljubljanske banke Bojan Ožura izjavio je za medije da nije bio obaviješten o tome da je Europski sud za ljudska prava u Strasburu donio presudu o sporu koji su pred tim sudom pokrenule hrvatske štediše, te da zato stvar do daljnjega ne može komentirati. Ožura je, međutim, otklonio svaku mogućnost komentiranja utjecaja presude na rasplet svih ostalih slučajeva koje su štediše pokrenule protiv banke.
Hrvatske štediše Ljubljanske banke tužile su Sudu za ljudska prava u Strasburu Sloveniju zbog onemogućavanja da dođu do svoje ušteđevine, budući da je slovenski parlament ustavnim zakonom iz 1994. godine osnovao Novu ljubljansku banku, dok je pasiva do tada jedinstvene banke, kao i potraživanja štediša izvan Slovenije, ostavljena u «staroj» Ljubljanskoj banci. Istim zakonom zaustavljeni su i svi sudski postupci koje su hrvatske štediše pokrenule protiv Ljubljanske banke na slovenskim sudovima. Od tada slovenska vlada zastupa stajalište da je problematika štediša Ljubljanske banke izvan Slovenije, stvar sukcesije bivše Jugoslavije, a u vezi s tužbom u Strasburu predstavnici slovenske vlade više puta su se izjasnili kao o procesu gdje je tužena «pogrešna» država, jer bi po njihovom stajalištu štediše morala isplatiti Hrvatska budući da je Ljubljanska banka Zagreb djelovala u Hrvatskoj.
Predsjednik Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozar Nišić ističe da su bosanskohercegovačke štediše očekivale ovakav rasplet u Evropskom sudu za ljudska prava:
«Mi smo očekivali presudu u korist deviznih štediša. Mi smo takođe pokrenuli tužbe protiv sve četiri banke, znači Privredne banke Sarajevo, Jugobanke, Ljubljanske banke i Invest banke iz Beograda. Obraćali smo se tim institucijama, bankama i vladama. Niko nam, međutim, nije odgovorio, osim generalnog direktora Ljubljanske banke koji je rekao da je devizna štednja završila u bankama BiH i da oni nisu dužni da je vrate. Da bi mi onda stigli do procesure u Međunarodnom sudu, međutim dobili smo odgovor od Međunarodnog suda da prvo moramo proći domaće institucije. Obraćali smo se tužbom, tužba je međutim blokirana u Sarajevu, u Sloveniji i u Beogradu. Blokada tužbe jeste kupovina vremena, da Međunarodni sud ne može da rješava to pitanje. Kad su naše tužbe blokirane mi smo se obratili Ustavnom sudu BiH koji je 2. decembra prošle godine proglasio neustavnim sve što su do sada radili i pokušavali – otpisivanje devizne štednje, trgovinu deviznom štednjom i svašta što se dešavalo. Kad je prošao Ustavni sud, nije bilo pomaka. Obratili smo se parlamentarnoj skupštini BiH. Što se tiče naših dviju banaka – Jugobanke i Privredne banke Sarajevo –
Izmjene i dopune Zakona, koje je s nama uradio dr. Gligorić, prihvaćene su u parlamentarnoj skupštini, prihvaćeno je da ove godine počne isplata devizne štednje, da traje do pet godina (dali smo im dosta vremena nakon 15 godina), da se upišu kamate građanima po obligacionim odnosima ili po ugovorima i da se devizne štediše obrate poslovnim jedinicama, poslovnim bankama ili njihovim nasljednicima da poravnaju račune, ako je neko kupio stan ili trošio. Međutim, u Domu naroda nisu dozvolili da se to verifikuje, nego su to prebacili na buduću vlast. Mi smo pripremili dokumentaciju za Međunarodni sud protiv svih banaka, tužbe su pripremljene i čeka se odgovor Međunarodnog suda kako postupiti. Imamo preko 30.000 priključenih deviznih štediša.»
* * * * *
Za šest mjeseci ove godine u Kanton Sarajevo su se vratile 352 porodice, što je 42 posto od 845 porodica koliko je predviđeno planom povratka za godinu dana.
Resorni ministar u Vladi Kantona Sarajevo Hajrudin Ibrahimović je izjavio kako se od tog broja, 212 porodica vratilo u kuće, a 140 u stanove. Od ukupnog broja povratnika, 255 porodica, ili oko 70 posto, interno su raseljene porodice, 47 porodica se vratilo iz RS-a, iz inozemstva 39 porodica, a 11 porodica s drugih područja Federacije BiH.
Ministar Ibrahimović je takođe rekao da je u Kantonu Sarajevo završena ponovna registracija raseljenih osoba, te da zaključno s 30. junom ove godine status raseljene osobe u Kantonu ima 3.511 osoba.
* * * * *
Oko 400 porodica ili skoro 1000 Mostaraca još uvijek ne može u svoje domove jer su oni, uglavnom, potpuno razrušeni, u zgradama na nekadašnjoj liniji fronta. Ovih dana održali su novi sastanak s gradonačelnikom, predstavnicima međunarodnih organizacija, kancelarije federalnih ombudsmena i Saveza izbjeglih i raseljenih BiH. Milka Boječko, predstavnica raseljenih Mostaraca, naš je današnji gost:
BOJEČKO: Mostar još uvijek ima mnogo razrušenih i neobnovljenih zgrada. A mi raseljeni se borimo da se vratimo u svoj dom. U Mostaru još uvijek ima negdje oko 1000 raseljenih lica. Najviše u centralnoj zoni – negdje oko 80 posto. Neobnovljenih stanova u gradu Mostaru, po našoj registraciji, ima oko 40 posto. Ti ljudi žive po alternativnim smještajima – 30 do 40 porodica, i kao podstanari – kod svoje rodbine i tako dalje. To su uglavnom starije osobe sa malim primanjima, bolesni, iznemogli, djeca, mlađe osobe, nezaposleni… Tako da je socijalna struktura kritična. Mi kao raseljena lica spadamo među siromašne. Nedavno smo imali donatorsku konferenciju. Sami smo se organizovali. Počeli smo od jedne zgrade i dalje se širili. Ljudi su se prijavljivali, donosili podatke o svojim zgradama. Formirali smo grupu ljudi predstavnika tih devastiranih zgrada. Napravili smo nekoliko prosvjeda baš kod tih zgrada koje su najrazrušenije u gradu Mostaru. Recimo u ulici Alekse Šantića, ulici koja je bila najljepša prije rata, a sad je kritično razrušena. U petom mjesecu smo imali jednu donatorsku konferenciju. To je organizovao Savez, svi troškovi su išli preko Saveza. Tu su bili pozvani ljudi iz stranih ambasada, naših ministarstava, gradonačelnik – gospodin Ljubo Bešlić. Uglavnom, nije se puno odazvalo, bio je kratak period. Mi smo u međuvremenu snimili jedan film o stanarima. Onda su se tu svakako pojavili i mediji i snimali su sve. Tako da možemo biti zadovoljni, s obzirom da smo u vrlo kratkom periodu od 20 dana sve to odradili. Federalno ministarstvo nam je obećalo donaciju od negdje milion i po u ovoj godini, Fond za povratak državnog Ministarstva donaciju od milion i dvjesto, a Ministarstvo RS-a 150.000 KM za individualnu izgradnju kuća. Tako da imamo obećano negdje oko tri miliona. Još uvijek ne znamo kako će se taj novac iskoristiti, kojim putem će doći, da li će se to prebaciti u budžet grada. Na toj konferenciji gospodin Ljubo Bešlić, naš gradonačelnik, obećao nam je da će napraviti u devetom mjesecu jednu donatorsku večeru sa stranim donatorima. To se, međutim, nije ostvarilo, odnosno odgođeno je. Poručujem gospodinu Bešliću da mi na to čekamo i želimo da donatore upoznamo sa situacijom grada Mostara. Tvrdimo da je grad Mostar najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini. Mi kao raseljeni smo pokedinačno, zgrada po zgrada, intervenisali, pisali, tražili pomoć. Međutim, ništa nismo uspjeli. Donatori su većinom davali gradskoj upravi i općinama. Kada smo se obratili 2001. godine, već onda je OHR rekao da se moramo obratiti gradskim vlastima, da su oni nadležni da nam pomognu. Otada je krenulo da gradske vlasti moraju o nama voditi računa. Međutim, do danas se ništa nije uradilo. Međutim, kako smo od početka ove godine sami krenuli sa svojom aktivnošću, mi raseljeni smo potakli da se nešto pokrene. Tražili smo od gospodina gradonačelnika da nas primi, da razgovara sa nama. Obećao je prvo da će napraviti slikovnicu svih razrušenih objekata, što je urađeno. Neke zgrade još nisu bile prijavljene, što je nekih 40 razrušenih zgrada. Neke su razrušene do temelja, neke se mogu donekle popraviti. Tako da se može učiniti dosta toga, samo treba dobra volja, a novac treba naći. Mi smo spremni da učinimo sve od što je u našoj moći, da napravimo i pritisak na vlasti i da učinimo mnogo toga, da radimo, da se sastajemo. Hoćemo da pokažemo cijelom svijetu da smo mi još uvijek raseljeni u svom gradu i da želimo da imamo svoj dom, što je naše osnovno ljudsko pravo koje nam je narušeno.
RSE: Da podsjetimo da ste vi prije nekoliko dana imali sastanak, nakon čega je gradonačelnik Bešlić obećao izradu potrebne dokumentacije do kraja ove godine.
BOJEČKO: To se pokrenulo, neki projekti su već završeni, a neki će se tek raditi. E sad, kakvim linijama i kako će se to odraditi, mi ne znamo. Samo znamo da se mnogo o tome sada priča. Imamo kontakt-osobu, to je gospodin Miro Kordić, koji kontaktira sa mnom svakih 15 dana, imamo sastanke, i već mi je pokazao da su neki projekti izrađeni, samo još treba da se sve administrativno potvrdi. Znači, pokrenuli smo neki kotačić i nešto se radi. Do sada je sve bilo mrtvo slovo na papiru. Mi takođe želimo i hoćemo da se bar jedna-dvije do tri zgrade u ovoj godini započne, da vidimo te rezultate. Imamo jednu zgradu – to je takozvana Mukoša – koja je trebala da se napravi s otvaranjem Starog mosta, međutim to je prolongirano, i tek se sad napravila projektna dokumentacija za tu zgradu i najvjerovatnije da će ići na tender za izgradnju.
RSE: Ostaje da se borite i da se nadate.
BOJEČKO: Ja se nadam da ćemo se izboriti do posljednjeg stana. Mnogi su već pomrli, a njihova djeca ostala. To je tužno vidjeti, to je jako žalosno. Kad primamo goste u Mostaru, odsjednu u «Eri», prva na udaru je razrušena ulica Alekse Šantića i svi žele da slikaju. Znači, razvijamo faktički u Mostaru crni turizam, kako ja to nazivam. Neka se niko ne ljuti, ali to je tužno da se slikaju te sramotne stvari koje su se nama desile.
RSE: Čula sam da jedna Njemica piše doktorsku disertaciju o vama. Je li to tačno?
BOJEČKO: Piše o raseljenim licima kako se vraćaju i kako žele da izvrše pritisak na vlast da vlast počne da misli o njima.
* * * * *
U Zeleni Jadar nadomak Srebrenice se vratilo desetak porodica. Bave se poljoprivredom koja im omogućava takozvani održivi povratak. Džemila Avdić se vratila prije četiri godine:
«Nekad ima pomoći, nekad nema. Imam jednu kravu i sto komada ovaca s janjcima. Vratili smo se muž, sin i ja. Sin živi odijeljeno od nas, kako je živio i prije rata. Dobivamo neku pomoć, ali da ima više bolje bi bilo.»
Sanela Avdić s porodicom, ima 300 ovaca:
«Ujutro poranimo u šest, muzemo ovce sahat i po, pravimo travnički sir i vučemo u Živinice na prodaju. Ima četiri godine otkako sam se vratila. Vratili smo se muž, svekrva mi, dijete i ja.»
Emin Bektić se u Jasenovu kod Srebrenice vratio prije pet godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Nerado se sjeća teških povratničkih dana:
«Povratak u Jasenovu nije izgledao u onim prvim danima nimalo zlatan. Međutim, sad je sasvim nešto drugo. Sada ovdje ima i života i para, za onoga ko ima sreće i ko umije, ne gledajući na donacije. Mada, ima tu i donacija i svega.»
Danas Emin ima pet konja s kojim izvlači drva, nakon što se posijeku u šumi:
«Provodimo cijeli dan u šumi. Ima malo i šale i razonode i rada i tereta. Bavim se sječom i vučom, izvlačenjem balvana. U rudniku sam penziju zaradio, a sad se bavim šumarstvom. I u rudniku i u šumi moraš biti oprezan, može da bude nesreće. Do sad, hvala Bogu, nema ništa. Ovaj posao ne može raditi svako – ko ga ne voli i ko ga ne zna raditi. Moraš ga znati i voljeti.»
* * * * *
U Bočinji kod Maglaja, te u još dva manja sela, povratnici čine oko 70 posto. Međutim, primjeri ljudi uglavnom svjedoče o obeshrabrujućem povratku. Govore Dragan Tešanović, Slobodan Đurić i Duško Jovanović:
«Ovdje je povratnička zajednica dovedena u jednu vrlo tešku ekonomsku situaciju, tako da nam se pet godina nakon povratka dešava da nam odlazi veliki broj mladih ljudi; u potrazi za poslom odlaze u susjednu Hrvatsku, u Srbiju, u Republiku Srpsku. U opštini Maglaj, šest godina nakon povratka, niko se nije uspio zaposliti, ni u Natronu, ni u opštini, ni u javnim ustanovama, i pored upozorenja OSCE-a.»
«Vratio sam se, digao sam dva kredita, kupio traktor. Sijeku se državne šume. Tražim da zasadim, ne daju mi ni da zasadim.Sve je ostalo na obećanjima, teški su uslovi. Mladi će otići, stari će pomrijeti.»
«Mene, hvala Bogu, zdravlje služi, što je najbitnije. Prezadovoljan sam što sam se vratio u svoje i na svoje. To mi je bilo najbitnije u mom životu.»
Povratnici u Bočinju posebno žale što nemaju ambulantu:
«I pored naših nastojanja, urgencija i zahtjeva preko UNHCR-a i OSCE-a da se otvori ambulanta u Bočinji, nismo naišli na razumijevanje ni kod direktora Zdravlja, ni kod opštine. Imamo tu čak i medicinske sestre, žene koje imaju državne stručne ispite i koje bi mogle da rade. Pitamo se šta i kako dalje.»
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Evropski sud za ljudska prava u Strasburu je prije nekoliko dana donio odluku u sporu hrvatskih štediša protiv Ljubljanske banke, koja će zvanično biti objavljena 6. novembra. I prije objave, štediše tvrde da je presuđeno u njihovu korist.
Direktor Ljubljanske banke Bojan Ožura izjavio je za medije da nije bio obaviješten o tome da je Europski sud za ljudska prava u Strasburu donio presudu o sporu koji su pred tim sudom pokrenule hrvatske štediše, te da zato stvar do daljnjega ne može komentirati. Ožura je, međutim, otklonio svaku mogućnost komentiranja utjecaja presude na rasplet svih ostalih slučajeva koje su štediše pokrenule protiv banke.
Hrvatske štediše Ljubljanske banke tužile su Sudu za ljudska prava u Strasburu Sloveniju zbog onemogućavanja da dođu do svoje ušteđevine, budući da je slovenski parlament ustavnim zakonom iz 1994. godine osnovao Novu ljubljansku banku, dok je pasiva do tada jedinstvene banke, kao i potraživanja štediša izvan Slovenije, ostavljena u «staroj» Ljubljanskoj banci. Istim zakonom zaustavljeni su i svi sudski postupci koje su hrvatske štediše pokrenule protiv Ljubljanske banke na slovenskim sudovima. Od tada slovenska vlada zastupa stajalište da je problematika štediša Ljubljanske banke izvan Slovenije, stvar sukcesije bivše Jugoslavije, a u vezi s tužbom u Strasburu predstavnici slovenske vlade više puta su se izjasnili kao o procesu gdje je tužena «pogrešna» država, jer bi po njihovom stajalištu štediše morala isplatiti Hrvatska budući da je Ljubljanska banka Zagreb djelovala u Hrvatskoj.
Predsjednik Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozar Nišić ističe da su bosanskohercegovačke štediše očekivale ovakav rasplet u Evropskom sudu za ljudska prava:
«Mi smo očekivali presudu u korist deviznih štediša. Mi smo takođe pokrenuli tužbe protiv sve četiri banke, znači Privredne banke Sarajevo, Jugobanke, Ljubljanske banke i Invest banke iz Beograda. Obraćali smo se tim institucijama, bankama i vladama. Niko nam, međutim, nije odgovorio, osim generalnog direktora Ljubljanske banke koji je rekao da je devizna štednja završila u bankama BiH i da oni nisu dužni da je vrate. Da bi mi onda stigli do procesure u Međunarodnom sudu, međutim dobili smo odgovor od Međunarodnog suda da prvo moramo proći domaće institucije. Obraćali smo se tužbom, tužba je međutim blokirana u Sarajevu, u Sloveniji i u Beogradu. Blokada tužbe jeste kupovina vremena, da Međunarodni sud ne može da rješava to pitanje. Kad su naše tužbe blokirane mi smo se obratili Ustavnom sudu BiH koji je 2. decembra prošle godine proglasio neustavnim sve što su do sada radili i pokušavali – otpisivanje devizne štednje, trgovinu deviznom štednjom i svašta što se dešavalo. Kad je prošao Ustavni sud, nije bilo pomaka. Obratili smo se parlamentarnoj skupštini BiH. Što se tiče naših dviju banaka – Jugobanke i Privredne banke Sarajevo –
Izmjene i dopune Zakona, koje je s nama uradio dr. Gligorić, prihvaćene su u parlamentarnoj skupštini, prihvaćeno je da ove godine počne isplata devizne štednje, da traje do pet godina (dali smo im dosta vremena nakon 15 godina), da se upišu kamate građanima po obligacionim odnosima ili po ugovorima i da se devizne štediše obrate poslovnim jedinicama, poslovnim bankama ili njihovim nasljednicima da poravnaju račune, ako je neko kupio stan ili trošio. Međutim, u Domu naroda nisu dozvolili da se to verifikuje, nego su to prebacili na buduću vlast. Mi smo pripremili dokumentaciju za Međunarodni sud protiv svih banaka, tužbe su pripremljene i čeka se odgovor Međunarodnog suda kako postupiti. Imamo preko 30.000 priključenih deviznih štediša.»
* * * * *
Za šest mjeseci ove godine u Kanton Sarajevo su se vratile 352 porodice, što je 42 posto od 845 porodica koliko je predviđeno planom povratka za godinu dana.
Resorni ministar u Vladi Kantona Sarajevo Hajrudin Ibrahimović je izjavio kako se od tog broja, 212 porodica vratilo u kuće, a 140 u stanove. Od ukupnog broja povratnika, 255 porodica, ili oko 70 posto, interno su raseljene porodice, 47 porodica se vratilo iz RS-a, iz inozemstva 39 porodica, a 11 porodica s drugih područja Federacije BiH.
Ministar Ibrahimović je takođe rekao da je u Kantonu Sarajevo završena ponovna registracija raseljenih osoba, te da zaključno s 30. junom ove godine status raseljene osobe u Kantonu ima 3.511 osoba.
* * * * *
Oko 400 porodica ili skoro 1000 Mostaraca još uvijek ne može u svoje domove jer su oni, uglavnom, potpuno razrušeni, u zgradama na nekadašnjoj liniji fronta. Ovih dana održali su novi sastanak s gradonačelnikom, predstavnicima međunarodnih organizacija, kancelarije federalnih ombudsmena i Saveza izbjeglih i raseljenih BiH. Milka Boječko, predstavnica raseljenih Mostaraca, naš je današnji gost:
BOJEČKO: Mostar još uvijek ima mnogo razrušenih i neobnovljenih zgrada. A mi raseljeni se borimo da se vratimo u svoj dom. U Mostaru još uvijek ima negdje oko 1000 raseljenih lica. Najviše u centralnoj zoni – negdje oko 80 posto. Neobnovljenih stanova u gradu Mostaru, po našoj registraciji, ima oko 40 posto. Ti ljudi žive po alternativnim smještajima – 30 do 40 porodica, i kao podstanari – kod svoje rodbine i tako dalje. To su uglavnom starije osobe sa malim primanjima, bolesni, iznemogli, djeca, mlađe osobe, nezaposleni… Tako da je socijalna struktura kritična. Mi kao raseljena lica spadamo među siromašne. Nedavno smo imali donatorsku konferenciju. Sami smo se organizovali. Počeli smo od jedne zgrade i dalje se širili. Ljudi su se prijavljivali, donosili podatke o svojim zgradama. Formirali smo grupu ljudi predstavnika tih devastiranih zgrada. Napravili smo nekoliko prosvjeda baš kod tih zgrada koje su najrazrušenije u gradu Mostaru. Recimo u ulici Alekse Šantića, ulici koja je bila najljepša prije rata, a sad je kritično razrušena. U petom mjesecu smo imali jednu donatorsku konferenciju. To je organizovao Savez, svi troškovi su išli preko Saveza. Tu su bili pozvani ljudi iz stranih ambasada, naših ministarstava, gradonačelnik – gospodin Ljubo Bešlić. Uglavnom, nije se puno odazvalo, bio je kratak period. Mi smo u međuvremenu snimili jedan film o stanarima. Onda su se tu svakako pojavili i mediji i snimali su sve. Tako da možemo biti zadovoljni, s obzirom da smo u vrlo kratkom periodu od 20 dana sve to odradili. Federalno ministarstvo nam je obećalo donaciju od negdje milion i po u ovoj godini, Fond za povratak državnog Ministarstva donaciju od milion i dvjesto, a Ministarstvo RS-a 150.000 KM za individualnu izgradnju kuća. Tako da imamo obećano negdje oko tri miliona. Još uvijek ne znamo kako će se taj novac iskoristiti, kojim putem će doći, da li će se to prebaciti u budžet grada. Na toj konferenciji gospodin Ljubo Bešlić, naš gradonačelnik, obećao nam je da će napraviti u devetom mjesecu jednu donatorsku večeru sa stranim donatorima. To se, međutim, nije ostvarilo, odnosno odgođeno je. Poručujem gospodinu Bešliću da mi na to čekamo i želimo da donatore upoznamo sa situacijom grada Mostara. Tvrdimo da je grad Mostar najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini. Mi kao raseljeni smo pokedinačno, zgrada po zgrada, intervenisali, pisali, tražili pomoć. Međutim, ništa nismo uspjeli. Donatori su većinom davali gradskoj upravi i općinama. Kada smo se obratili 2001. godine, već onda je OHR rekao da se moramo obratiti gradskim vlastima, da su oni nadležni da nam pomognu. Otada je krenulo da gradske vlasti moraju o nama voditi računa. Međutim, do danas se ništa nije uradilo. Međutim, kako smo od početka ove godine sami krenuli sa svojom aktivnošću, mi raseljeni smo potakli da se nešto pokrene. Tražili smo od gospodina gradonačelnika da nas primi, da razgovara sa nama. Obećao je prvo da će napraviti slikovnicu svih razrušenih objekata, što je urađeno. Neke zgrade još nisu bile prijavljene, što je nekih 40 razrušenih zgrada. Neke su razrušene do temelja, neke se mogu donekle popraviti. Tako da se može učiniti dosta toga, samo treba dobra volja, a novac treba naći. Mi smo spremni da učinimo sve od što je u našoj moći, da napravimo i pritisak na vlasti i da učinimo mnogo toga, da radimo, da se sastajemo. Hoćemo da pokažemo cijelom svijetu da smo mi još uvijek raseljeni u svom gradu i da želimo da imamo svoj dom, što je naše osnovno ljudsko pravo koje nam je narušeno.
RSE: Da podsjetimo da ste vi prije nekoliko dana imali sastanak, nakon čega je gradonačelnik Bešlić obećao izradu potrebne dokumentacije do kraja ove godine.
BOJEČKO: To se pokrenulo, neki projekti su već završeni, a neki će se tek raditi. E sad, kakvim linijama i kako će se to odraditi, mi ne znamo. Samo znamo da se mnogo o tome sada priča. Imamo kontakt-osobu, to je gospodin Miro Kordić, koji kontaktira sa mnom svakih 15 dana, imamo sastanke, i već mi je pokazao da su neki projekti izrađeni, samo još treba da se sve administrativno potvrdi. Znači, pokrenuli smo neki kotačić i nešto se radi. Do sada je sve bilo mrtvo slovo na papiru. Mi takođe želimo i hoćemo da se bar jedna-dvije do tri zgrade u ovoj godini započne, da vidimo te rezultate. Imamo jednu zgradu – to je takozvana Mukoša – koja je trebala da se napravi s otvaranjem Starog mosta, međutim to je prolongirano, i tek se sad napravila projektna dokumentacija za tu zgradu i najvjerovatnije da će ići na tender za izgradnju.
RSE: Ostaje da se borite i da se nadate.
BOJEČKO: Ja se nadam da ćemo se izboriti do posljednjeg stana. Mnogi su već pomrli, a njihova djeca ostala. To je tužno vidjeti, to je jako žalosno. Kad primamo goste u Mostaru, odsjednu u «Eri», prva na udaru je razrušena ulica Alekse Šantića i svi žele da slikaju. Znači, razvijamo faktički u Mostaru crni turizam, kako ja to nazivam. Neka se niko ne ljuti, ali to je tužno da se slikaju te sramotne stvari koje su se nama desile.
RSE: Čula sam da jedna Njemica piše doktorsku disertaciju o vama. Je li to tačno?
BOJEČKO: Piše o raseljenim licima kako se vraćaju i kako žele da izvrše pritisak na vlast da vlast počne da misli o njima.
* * * * *
U Zeleni Jadar nadomak Srebrenice se vratilo desetak porodica. Bave se poljoprivredom koja im omogućava takozvani održivi povratak. Džemila Avdić se vratila prije četiri godine:
«Nekad ima pomoći, nekad nema. Imam jednu kravu i sto komada ovaca s janjcima. Vratili smo se muž, sin i ja. Sin živi odijeljeno od nas, kako je živio i prije rata. Dobivamo neku pomoć, ali da ima više bolje bi bilo.»
Sanela Avdić s porodicom, ima 300 ovaca:
«Ujutro poranimo u šest, muzemo ovce sahat i po, pravimo travnički sir i vučemo u Živinice na prodaju. Ima četiri godine otkako sam se vratila. Vratili smo se muž, svekrva mi, dijete i ja.»
Emin Bektić se u Jasenovu kod Srebrenice vratio prije pet godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Nerado se sjeća teških povratničkih dana:
«Povratak u Jasenovu nije izgledao u onim prvim danima nimalo zlatan. Međutim, sad je sasvim nešto drugo. Sada ovdje ima i života i para, za onoga ko ima sreće i ko umije, ne gledajući na donacije. Mada, ima tu i donacija i svega.»
Danas Emin ima pet konja s kojim izvlači drva, nakon što se posijeku u šumi:
«Provodimo cijeli dan u šumi. Ima malo i šale i razonode i rada i tereta. Bavim se sječom i vučom, izvlačenjem balvana. U rudniku sam penziju zaradio, a sad se bavim šumarstvom. I u rudniku i u šumi moraš biti oprezan, može da bude nesreće. Do sad, hvala Bogu, nema ništa. Ovaj posao ne može raditi svako – ko ga ne voli i ko ga ne zna raditi. Moraš ga znati i voljeti.»
* * * * *
U Bočinji kod Maglaja, te u još dva manja sela, povratnici čine oko 70 posto. Međutim, primjeri ljudi uglavnom svjedoče o obeshrabrujućem povratku. Govore Dragan Tešanović, Slobodan Đurić i Duško Jovanović:
«Ovdje je povratnička zajednica dovedena u jednu vrlo tešku ekonomsku situaciju, tako da nam se pet godina nakon povratka dešava da nam odlazi veliki broj mladih ljudi; u potrazi za poslom odlaze u susjednu Hrvatsku, u Srbiju, u Republiku Srpsku. U opštini Maglaj, šest godina nakon povratka, niko se nije uspio zaposliti, ni u Natronu, ni u opštini, ni u javnim ustanovama, i pored upozorenja OSCE-a.»
«Vratio sam se, digao sam dva kredita, kupio traktor. Sijeku se državne šume. Tražim da zasadim, ne daju mi ni da zasadim.Sve je ostalo na obećanjima, teški su uslovi. Mladi će otići, stari će pomrijeti.»
«Mene, hvala Bogu, zdravlje služi, što je najbitnije. Prezadovoljan sam što sam se vratio u svoje i na svoje. To mi je bilo najbitnije u mom životu.»
Povratnici u Bočinju posebno žale što nemaju ambulantu:
«I pored naših nastojanja, urgencija i zahtjeva preko UNHCR-a i OSCE-a da se otvori ambulanta u Bočinji, nismo naišli na razumijevanje ni kod direktora Zdravlja, ni kod opštine. Imamo tu čak i medicinske sestre, žene koje imaju državne stručne ispite i koje bi mogle da rade. Pitamo se šta i kako dalje.»
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba