Kafići, bašte, klubovi, prepuna šetališta su mjesta gdje mladi u Bosni i Hercegovini najčešće provde svoje slobodno vrijeme. Samo 9 posto madih je učlanjeno u neku nevladinu organizaciju, a 8 posto bavi se volontiranjem. Melika Husić, asistentica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, kaže kako aktivizam u BiH jednostavno nije u trendu, a u dosta slučajeva je i ljenost jedan od razloga tog neaktivizma:
«Ja pretpostavljam da je razlog za taj neaktiviza mladih ustvari miks svega navedenog. U jednu ruku ima, dakle, i te ljenosti sigurno, jer lakše je ne raditi ništa nego pokušati promijeniti nešto. I. naravno, najlakše je kukati, a ne raditi ništa da se to promijeni. Međutim, postoji, pretpostavljam, i drugi razlog, a to su neka razočaranost i utisak o nemoćnosti. Pretpostavljam da bi se neki mladi rado i uključili, rado i organizovali, ali misle da neće doprinijeti ničemu, da neće njihova ideja dovesti do nečega novog.»
Merima Balavac apsloventica je Ekonomskg fakulteta u Sarajevu. Već dvije i pol godine aktivistica je u nevladinom sektoru. Merima kaže kako joj je aktivizam u nevladinim organizacijama pružio dosta mogućnosti za napredak:
«Moj motiv bio je prvenstveno da, pored fakulteta, se bavim nekom aktivnošću kako bih se profilirala za budućnost i kako bih poslije, znači nakon završenog fakulteta, imala bolje reference za posao.»
Jedan od razloga neaktivizma mladih u Bosni i Hercegovini je i period tranzicije u kojem se nalazimo, ističe Jelena Kuzmanović, aktivistica nevladine organizacije „Luna“ iz Rudog:
«U prethodnom sistemu je bila neka vrsta kolektivizma i zajedništva. Sada ulazimo u sistem gdje će biti više individualne vrijednosti i samostalno djelovanje u okviru društva. Moja neka poruka bi bila, dakle, da moramo početi razmišljati samostalno i da uzmemo stvari u svoje ruke, počev od svog sopstvenog života, pa onda šire.»
Dok u Europi većina studenata sami zarađuju i plaćaju svoje školovanje kroz razne vidove aktivnosti, u Bosni i Hercegovini studneti žive uglavnom od pomoći roditelja. Ivan Gagić, student Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu:
«Država je kriva što nemamo mnogo mekdonaldsa i ostalih nekih radnjica i firmica u kojima se svako može zaposliti, kao što je to vani slučaj, a i mladi su krivi što se malo ne dignu, ne pročačkaju malo po Internetu i ne potraže kako se prave međunarodne nevladine organizacije itd., tako da ti je odgovor na to pitanje: krivi su i jedni i drugi.»
Danas 90 posto mladih u Bosni i Hercegovini vjeruje da se do kvalitetnog posla može doći samo uz dobru vezu. Također ističu da se natječaji u novinama samo formalno objavljuju, tako da i nemaju motiv da sa na njih prijavljuju. Almir Panjeta, novinar magazina Start:
«Ja imam podatak, ne znam sad tačno, nisam ga odavno provjeravao, ali od svih mladih nezaposlenih da je tek pet posto predalo ikad aplikaciju za posao, a kamoli da su šta drugo radili. Problem je isto što živimo u korumpiranom društvu, gdje su česti, rekao bih prečesti slučajevi da se do poslova dolazi preko raznih štela, preko svega, mada to jest strašno, ali nije u tolikoj mjeri. Mislim da su ljudi nekako obeshrabreni i da se čak i boje da će dobiti posao – ono, nemoj aplikaciju, možda i da dobijem posao. Onda će morati živjeti od plate, roditelji će ga skinuti sa tog nekog džeparca.»
Bosna i Hercegovina je u dnu ljestvice zemalja koju bi građani Evropske unije željeli vidjeti kao jednu od država članica. Podaci neaktivizama mladih je samo još jedna loša poruka koju šaljemo Europi.
«Ja pretpostavljam da je razlog za taj neaktiviza mladih ustvari miks svega navedenog. U jednu ruku ima, dakle, i te ljenosti sigurno, jer lakše je ne raditi ništa nego pokušati promijeniti nešto. I. naravno, najlakše je kukati, a ne raditi ništa da se to promijeni. Međutim, postoji, pretpostavljam, i drugi razlog, a to su neka razočaranost i utisak o nemoćnosti. Pretpostavljam da bi se neki mladi rado i uključili, rado i organizovali, ali misle da neće doprinijeti ničemu, da neće njihova ideja dovesti do nečega novog.»
Merima Balavac apsloventica je Ekonomskg fakulteta u Sarajevu. Već dvije i pol godine aktivistica je u nevladinom sektoru. Merima kaže kako joj je aktivizam u nevladinim organizacijama pružio dosta mogućnosti za napredak:
«Moj motiv bio je prvenstveno da, pored fakulteta, se bavim nekom aktivnošću kako bih se profilirala za budućnost i kako bih poslije, znači nakon završenog fakulteta, imala bolje reference za posao.»
Jedan od razloga neaktivizma mladih u Bosni i Hercegovini je i period tranzicije u kojem se nalazimo, ističe Jelena Kuzmanović, aktivistica nevladine organizacije „Luna“ iz Rudog:
«U prethodnom sistemu je bila neka vrsta kolektivizma i zajedništva. Sada ulazimo u sistem gdje će biti više individualne vrijednosti i samostalno djelovanje u okviru društva. Moja neka poruka bi bila, dakle, da moramo početi razmišljati samostalno i da uzmemo stvari u svoje ruke, počev od svog sopstvenog života, pa onda šire.»
Dok u Europi većina studenata sami zarađuju i plaćaju svoje školovanje kroz razne vidove aktivnosti, u Bosni i Hercegovini studneti žive uglavnom od pomoći roditelja. Ivan Gagić, student Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu:
«Država je kriva što nemamo mnogo mekdonaldsa i ostalih nekih radnjica i firmica u kojima se svako može zaposliti, kao što je to vani slučaj, a i mladi su krivi što se malo ne dignu, ne pročačkaju malo po Internetu i ne potraže kako se prave međunarodne nevladine organizacije itd., tako da ti je odgovor na to pitanje: krivi su i jedni i drugi.»
Danas 90 posto mladih u Bosni i Hercegovini vjeruje da se do kvalitetnog posla može doći samo uz dobru vezu. Također ističu da se natječaji u novinama samo formalno objavljuju, tako da i nemaju motiv da sa na njih prijavljuju. Almir Panjeta, novinar magazina Start:
«Ja imam podatak, ne znam sad tačno, nisam ga odavno provjeravao, ali od svih mladih nezaposlenih da je tek pet posto predalo ikad aplikaciju za posao, a kamoli da su šta drugo radili. Problem je isto što živimo u korumpiranom društvu, gdje su česti, rekao bih prečesti slučajevi da se do poslova dolazi preko raznih štela, preko svega, mada to jest strašno, ali nije u tolikoj mjeri. Mislim da su ljudi nekako obeshrabreni i da se čak i boje da će dobiti posao – ono, nemoj aplikaciju, možda i da dobijem posao. Onda će morati živjeti od plate, roditelji će ga skinuti sa tog nekog džeparca.»
Bosna i Hercegovina je u dnu ljestvice zemalja koju bi građani Evropske unije željeli vidjeti kao jednu od država članica. Podaci neaktivizama mladih je samo još jedna loša poruka koju šaljemo Europi.
