Javna upozorenja stranaca otkrivaju sliku nove crnogorske realnosti nakon referenduma: ovdje se više ne odlučuje o životu i smrti, ne dovodi se u pitanje opstanak države. Ali, novi crnogorski ustav nije tek pravno pitanje nego i javna rasprava o crnogorskoj sadašnjosti i budućnosti: kako stvoriti konsenzus oko uređenja budužće države, kako obezbijediti ravnopranost građana i naroda, slobodu i prava pojedinca...
Čitavu prošlu godinu ekipa pravnih eksperata pravila je, u miru i daleko od očiju javnosti, kostur novog ustava. Ispostavilo se da su uludo trošili vrijeme - samo sedam dana bilo je dovoljno da ovdašnji političari ospore jednogodišnji eksperstki trud.
Predstavnici Srpske liste Andrije Mandića ali i predstavnici Socijalističke narodne partije već u startu su osuli paljbu iz svih oružja: smatraju da je smrtni grijeh normirati da Crnogorci govore crnogorskim jezikom ili da Crnogorci mogu da se klanjaju Bogu u Crnogorskoj crkvi. Drugim riječima, Crnogorcima valja uskratiti prava koje imaju drugi Evropljani. U suštini, to su ideje velikosrpskog projekta koji je preživio crnogorsku nezavisnost i pokazuje se da je dio stare crnogorske opozicije ostao je zatočenik starog načina razmišljanja.
Nažalost, i nova opozicija - Pokret za promjene - nije se baš najbolje snašla. Medojevićeva ekipa, u želji da zadrži poziciju trećeg igrača, pokušava da bude politički neutralna i predlaže referendum o svakom spornom pitanju. To, međutm, nije rješavanje nego bježanje od problema: referendumom se ne može voditi rasprava nego samo usvojiti ili odbaciti ustav. Ako hoće da pomogne Pokret za promjene ima jednostavan mehanizam: da promijeni u Nacrtu ustava ono što smatra spornim i da, na kraju, glasa u parlamentu: uz glasove vladajuće koalicije bila bi stvorena potrebna, dvotrećinska većina.
Ali, ključ za usvajanje ustava ipak ne drži opozicija, on je u rukama vlasti. I najveći problem i jeste u vrhovima vlasti. Jer, kako da Pokret za promjene bude konstruktivna opozicija kada se oko ustavnih pitanja počela cijepati i sama vladajuća koalicija?
Prvo su u SDP iznijeli neke javne rezerve na tekst ustava, kao da su rješenja pisali samo eksperti DPS-a. Potom su unutar samog SDP-a počela sporenja: dok predsjednik stranke Ranko Krivokaipić tvrdi da je nacrt Ustava dobra polazna osnova, potpredsjednik iste stranke, Rifat Rastoder, kaže da je ovaj prijedlog – zbog tretiranja manjina i manjinskih naroda - čak gori od onog ustava iz vremena Miloševića. Javna polemika lidera iste partije navodi na zaključak da je u socijaldemokratskoj stranci nacionalno pitanje potisnulo ostala i da se stranka dijeli na bošnjačko i crnogorsko krilo.
Kada cvjeta hiljadu cvjetova bašta može da izgled lijepo, ali kada postoji hiljadu ideja unutar jednog parlamenta, kada ima sporenja unutar koalicije ili čak unutar jedne partije, onda to liči na politički haos.
Usvajanje novog ustava je svojevrsni ispit zrelosti jednog društva. Crna Gora treba da pokaže da je sposobna da samostalno donosi važne odluke koje će odrediti budućnost države i građana. Prvi pregovori pokazuju da je konsezus, dogovor o minimumu zajedničkih interesa, još uvijek strana riječ za Crnu Goru. Izgleda da unutar vladajuće koalicije ne postoji kohezija da se riješi važno državno pitanje, kao što unutar opozicije ne postoji snage da se partijski interesi podrede ineteresima države.
Drugim riječima, ako Evropa hoće da Crna Gora brzo bude dio Evrope onda će Evropljani morati da nas vode za ruku. Nije baš mnogo dostojanstveno, ali ako ne bude unutarcrnogorskog dogovora, onda će to biti jedini način da crnogorska vlast i crnogorska opozicija zajedno zakorače u bolju evropsku budućnost.
Čitavu prošlu godinu ekipa pravnih eksperata pravila je, u miru i daleko od očiju javnosti, kostur novog ustava. Ispostavilo se da su uludo trošili vrijeme - samo sedam dana bilo je dovoljno da ovdašnji političari ospore jednogodišnji eksperstki trud.
Predstavnici Srpske liste Andrije Mandića ali i predstavnici Socijalističke narodne partije već u startu su osuli paljbu iz svih oružja: smatraju da je smrtni grijeh normirati da Crnogorci govore crnogorskim jezikom ili da Crnogorci mogu da se klanjaju Bogu u Crnogorskoj crkvi. Drugim riječima, Crnogorcima valja uskratiti prava koje imaju drugi Evropljani. U suštini, to su ideje velikosrpskog projekta koji je preživio crnogorsku nezavisnost i pokazuje se da je dio stare crnogorske opozicije ostao je zatočenik starog načina razmišljanja.
Nažalost, i nova opozicija - Pokret za promjene - nije se baš najbolje snašla. Medojevićeva ekipa, u želji da zadrži poziciju trećeg igrača, pokušava da bude politički neutralna i predlaže referendum o svakom spornom pitanju. To, međutm, nije rješavanje nego bježanje od problema: referendumom se ne može voditi rasprava nego samo usvojiti ili odbaciti ustav. Ako hoće da pomogne Pokret za promjene ima jednostavan mehanizam: da promijeni u Nacrtu ustava ono što smatra spornim i da, na kraju, glasa u parlamentu: uz glasove vladajuće koalicije bila bi stvorena potrebna, dvotrećinska većina.
Ali, ključ za usvajanje ustava ipak ne drži opozicija, on je u rukama vlasti. I najveći problem i jeste u vrhovima vlasti. Jer, kako da Pokret za promjene bude konstruktivna opozicija kada se oko ustavnih pitanja počela cijepati i sama vladajuća koalicija?
Prvo su u SDP iznijeli neke javne rezerve na tekst ustava, kao da su rješenja pisali samo eksperti DPS-a. Potom su unutar samog SDP-a počela sporenja: dok predsjednik stranke Ranko Krivokaipić tvrdi da je nacrt Ustava dobra polazna osnova, potpredsjednik iste stranke, Rifat Rastoder, kaže da je ovaj prijedlog – zbog tretiranja manjina i manjinskih naroda - čak gori od onog ustava iz vremena Miloševića. Javna polemika lidera iste partije navodi na zaključak da je u socijaldemokratskoj stranci nacionalno pitanje potisnulo ostala i da se stranka dijeli na bošnjačko i crnogorsko krilo.
Kada cvjeta hiljadu cvjetova bašta može da izgled lijepo, ali kada postoji hiljadu ideja unutar jednog parlamenta, kada ima sporenja unutar koalicije ili čak unutar jedne partije, onda to liči na politički haos.
Usvajanje novog ustava je svojevrsni ispit zrelosti jednog društva. Crna Gora treba da pokaže da je sposobna da samostalno donosi važne odluke koje će odrediti budućnost države i građana. Prvi pregovori pokazuju da je konsezus, dogovor o minimumu zajedničkih interesa, još uvijek strana riječ za Crnu Goru. Izgleda da unutar vladajuće koalicije ne postoji kohezija da se riješi važno državno pitanje, kao što unutar opozicije ne postoji snage da se partijski interesi podrede ineteresima države.
Drugim riječima, ako Evropa hoće da Crna Gora brzo bude dio Evrope onda će Evropljani morati da nas vode za ruku. Nije baš mnogo dostojanstveno, ali ako ne bude unutarcrnogorskog dogovora, onda će to biti jedini način da crnogorska vlast i crnogorska opozicija zajedno zakorače u bolju evropsku budućnost.
