Više od pola miliona ljudi u BiH živi ispod granice siromaštva, što je oko 20 posto ukupnog stanovništva, podaci su državne agencije za statistiku. Prema međunarodnim standardima, ovi ljudi nemaju osnovne preduslove za normalan život, ishranu, školovanje, zdravstvenu zaštitu. Edin Šabanović, iz Agencije za statistiku BiH, kaže:
«Prema anketi mjerenja životnog standarda, u BiH ima 18,1 posto siromašnih. To je skoro 193.000 domaćinstava u kojima živi 641.000 stanovnika. Relativna granica siromaštva je definisana na nivo od 311,42 marke mjesečno po glavi odraslog stanovnika.»
U BiH se živi loše i teško, kažu penzioneri, nezaposleni i studenti. Većina prosječnog stanovništva tvrdi kako se u BiH uglavnom samo preživljava:
«Kako ko, ali uglavnom loše. Evo, pitaj nas penzionere kako živimo. Obilazimo gdje je jeftinije.»
«Studentski živim. Faktički živim od roditelja najviše, nemam stalni posao, radim manulene poslove i to je to. Najvjerovatniije ću u Novi Zeland pošto ovdje perspektivu ne vidim narednih još deset do dvanaest godina.»
«Teško se živi. Nekada je bilo sramota bilo biti siromašan i ne imati neki dinar. Ono što sam ja i pokojni suprug štedili za naših 72 godine, ja se sad patim, preživljavam. 201 marka je penzija sada. Vidite da sam živa, a sad kako se to radi, to je stvar preskakanja, odricanja, ne znam ni ja, jednostavno rasporedite sebi to tako, pa je nekad marka, nekad ni marka - kako bi nekad Tozovac pjevao, nekad malo, nekad nimalo, uzmi od života šta je ostalo.»
Prema podacima Sindikata BiH, gotovo 50 posto stanovništva u zemlji je nezaposleno. Za sretnike koji rade posječna plata u RS-u je oko 500 konvertibilnih maraka, a u Federaciji za stotinu konvertibilnih maraka više. Za normalan život u BiH potrebno je još toliko jer, prema podacima Sindikata, stvarna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu iznosi oko 1.200 konvertibilnih maraka, kaže Ismet Bajramović iz Sindikata BiH:
«Potrošačka korpa je po našim pokazateljima 1.250 maraka, jer se u nju treba da svrstaju ne samo hljeb, mlijeko i životne namirnice nego i ono što se treba plaćati - kirija, električna struja, telefon, plin itd., dakle ono bez čega isto tako se ne može živjeti i direktno i indirektno, i preživljavati. Nešto što je veoma bitno - sve više je zaposlenih u administraciji, sve manje u materijlnoj proizvodnji, gdje su upravo najmanje plate i najviše ljudi siromašni. U toj oblasti negdje oko 85 hiljada ih je zaposleno u Federaciji. Ti isti ljudi imaju izuzetno male plate, teško preživljavaju, teško školuju svoju djecu.»
Zlatko Hurtić, koordinator Srednjoročne razvojne strategije BiH, kaže kako je posljednjih godina stopa siromaštva smanjena tek nekoliko procenata, te kako najvažnije preporučene mjere nikada nisu provedene:
«Prije svega mislimo na uspostavu dječijeg fonda u okviru Federacije. Nije postignut značajan uspjeh u suzbijanju sive ekonomije, oblast tržišta rada. To još uvijek na neki način čini penzije dosta malim u odnosu na ono kolike bi trebale da budu. I konačno, nije ubrzana privatizacija, niti poboljšana poslovna klima koja bi vodila većem zapošljavanju.»
Hurtić napominje da se smanjnje siromaštva u BiH ne može očekivati dok se ne poveća broj zaposlenih i ne provedu drastične mjere u suzbijanju rada na crno, te ne riješi poseban problem - neuspješna i zaustavljena privatizacija u zemlji. Za kraj treba napomenuti kako BiH nikada nije ni imala strategiju za borbu protiv siromaštva.
«Prema anketi mjerenja životnog standarda, u BiH ima 18,1 posto siromašnih. To je skoro 193.000 domaćinstava u kojima živi 641.000 stanovnika. Relativna granica siromaštva je definisana na nivo od 311,42 marke mjesečno po glavi odraslog stanovnika.»
U BiH se živi loše i teško, kažu penzioneri, nezaposleni i studenti. Većina prosječnog stanovništva tvrdi kako se u BiH uglavnom samo preživljava:
«Kako ko, ali uglavnom loše. Evo, pitaj nas penzionere kako živimo. Obilazimo gdje je jeftinije.»
«Studentski živim. Faktički živim od roditelja najviše, nemam stalni posao, radim manulene poslove i to je to. Najvjerovatniije ću u Novi Zeland pošto ovdje perspektivu ne vidim narednih još deset do dvanaest godina.»
«Teško se živi. Nekada je bilo sramota bilo biti siromašan i ne imati neki dinar. Ono što sam ja i pokojni suprug štedili za naših 72 godine, ja se sad patim, preživljavam. 201 marka je penzija sada. Vidite da sam živa, a sad kako se to radi, to je stvar preskakanja, odricanja, ne znam ni ja, jednostavno rasporedite sebi to tako, pa je nekad marka, nekad ni marka - kako bi nekad Tozovac pjevao, nekad malo, nekad nimalo, uzmi od života šta je ostalo.»
Prema podacima Sindikata BiH, gotovo 50 posto stanovništva u zemlji je nezaposleno. Za sretnike koji rade posječna plata u RS-u je oko 500 konvertibilnih maraka, a u Federaciji za stotinu konvertibilnih maraka više. Za normalan život u BiH potrebno je još toliko jer, prema podacima Sindikata, stvarna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu iznosi oko 1.200 konvertibilnih maraka, kaže Ismet Bajramović iz Sindikata BiH:
«Potrošačka korpa je po našim pokazateljima 1.250 maraka, jer se u nju treba da svrstaju ne samo hljeb, mlijeko i životne namirnice nego i ono što se treba plaćati - kirija, električna struja, telefon, plin itd., dakle ono bez čega isto tako se ne može živjeti i direktno i indirektno, i preživljavati. Nešto što je veoma bitno - sve više je zaposlenih u administraciji, sve manje u materijlnoj proizvodnji, gdje su upravo najmanje plate i najviše ljudi siromašni. U toj oblasti negdje oko 85 hiljada ih je zaposleno u Federaciji. Ti isti ljudi imaju izuzetno male plate, teško preživljavaju, teško školuju svoju djecu.»
Zlatko Hurtić, koordinator Srednjoročne razvojne strategije BiH, kaže kako je posljednjih godina stopa siromaštva smanjena tek nekoliko procenata, te kako najvažnije preporučene mjere nikada nisu provedene:
«Prije svega mislimo na uspostavu dječijeg fonda u okviru Federacije. Nije postignut značajan uspjeh u suzbijanju sive ekonomije, oblast tržišta rada. To još uvijek na neki način čini penzije dosta malim u odnosu na ono kolike bi trebale da budu. I konačno, nije ubrzana privatizacija, niti poboljšana poslovna klima koja bi vodila većem zapošljavanju.»
Hurtić napominje da se smanjnje siromaštva u BiH ne može očekivati dok se ne poveća broj zaposlenih i ne provedu drastične mjere u suzbijanju rada na crno, te ne riješi poseban problem - neuspješna i zaustavljena privatizacija u zemlji. Za kraj treba napomenuti kako BiH nikada nije ni imala strategiju za borbu protiv siromaštva.
