Na prostorima BiH u proteklom ratu, ali i poslije, velika je zloupotreba vjerskih simbola, koji su često služili za razdavajanje, a ne razlikovanje među ljudima. Na ovo predstavnici vjerskih zajednica već nekoliko godina upozoravaju javnost BiH. Vjerski simboli tokom rata postali su obilježja vojnih jedinica, a nakon rata dio političkog razmišljanja, kaže Tomo Knežević, profesor na Katoličkoj teologiji u Sarajevu:
„Svjesni smo situacije da su u minulome ratu - nije to samo karakteristika ovih bh. prostora nego i šire - vjerski simboli, osim one pomoći i osim onoga što simboliziraju, postali dio borbenih postrojbi, postale su dio političkoga razmišljanja - kako u vijeme rata, tako isto i poraćja. Vjerski simboli u životu vjernika simboliziraju jednu nadnaravnu stvarnost ovdje na zemlji, ali izgleda oni su postali itekako jedna granica omeđavanja bilo političkoga shvaćanja, bilo prostora, bilo nekakvih drugih vizija.“
Ahmet Alibašić, sa Fakulteta islamskih nauka, ističe kako neprirodno veliki vjerski simboli, postavljeni na mjestima gdje nikada nisu bili, stvaraju nelagodu kod vjernika druge vjeroispovijesti:
„Vama je dobro poznato, i muslimani imaju posebnu nelagodu kada vide križeve na određenim mjestima. Dakle, to nije nikakva tajna. Ne samo nelagodu nego imamo osjećaj možda čak i ugroženosti kad se vjerski objekti grade na privatnom zemljištu, pa čak i na mjestu bivših vjerskih objekata islamske zajednice. Mi pouzdano znamo da ima vrlo čudnih razloga zašto negdje nikne jedna munara vrlo visoka, ili zašto čak niknu dvije munare, zašto imamo nešto šo nikad nismo imali u BiH. Kad prođete kroz Olovo imate munaru, nema džamije uopšte. Vrlo vam je teško kad vam se čovjek pojavi i kaže ja hoću da napravim munaru, ili drugu čak munaru, ili da doda deset metara da mu kažete e nećeš, jer onda vas proziva po sijelima, po medijima itd. Nije nam se desilo da nam neko dođe i da kaže ja hoću da napravim savremeno opremljenu učionicu za obuku - to nisam čuo u Islamskoj zajednici.“
Religijski simboli nisu vlasništvo crkve ili pojedinca, ne postoje regule gdje se smiju a gdje ne smiju koristiti, kaže jerej Vanja Jovanović, iz Mitropolije dabrobosanske. Tako uz slobodu njihovog korištenja usko je vezana i odgovornost svakog pojedinca ili institucije, pojašnjava Jovanović:
„Ne postoji granica gdje vi možete reći ovo možeš koristiti, ovo ne možeš, da li ćeš koristiti krst, ikonu ili ne znam ni ja šta, naravno jer čovjek praktikuje svoj vjernički život na taj način, ne samo u kući nego i napolju. Ne možemo ih sada više ograničiti na rasprostranjenost, ali ih ne možemo ograničiti ni na upotrebu. Zašto ih ne možemo ograničiti na upotrebu? U svemu imate i zloupotrebu. Crkva nije moja, crkva je naroda. E sad gdje postaviti tu granicu koja je vezana za upotrebu tih simbola, odnosno da li ti simboli zaista predstavljaju Boga, da li ti simboli predstavljaju izvor božanske energije, ili su ti simboli čisto tako da bi se bolje prodalo banjalučko pivo, ili ne znam šta drugo, pa ima ikonu Svetog Nikole, što je krajnje besmisleno? Sada tu treba postaviti jednu granicu. Na jedan način zloupotreba simbola je samo jedan produkt zlih odnosa među ljudima i ta upotreba i zloupotreba simbola jeste pitanje odnosa čovjeka prema čovjeku.“
Jakob Finci, iz Jevrejske zajednice, upozorava da se religiozni simboli u BiH, a najčešće vjerski objekti, ustvari koriste za obilježavanje teritorije:
„Problem je sa zloupotrebom vjerskih simbola, i to prvenstveno u političke svrhe, u marketinške svrhe, za širenje mržnje, kad se oni meću u nedolične pozicije. Jedan broj vjerskih simbola, uključujući i vjerske objekte, služe upravo za zauzimanje terena - mi ćemo ovdje sagraditi džamiju bez obzira što nema muslimana, crkvu bez obzira što nema naših vjernika, ali nek se zna da mi polažemo pravo na tu teritoriju.“
Naši sagovornici ocjenjuju kako upotreba vjerskih simbola ne treba i ne smije nikome smetati, a sve slijedeći poruku mudrosti i tolerancije - svoje voljeti, a tuđe poštivati.
„Svjesni smo situacije da su u minulome ratu - nije to samo karakteristika ovih bh. prostora nego i šire - vjerski simboli, osim one pomoći i osim onoga što simboliziraju, postali dio borbenih postrojbi, postale su dio političkoga razmišljanja - kako u vijeme rata, tako isto i poraćja. Vjerski simboli u životu vjernika simboliziraju jednu nadnaravnu stvarnost ovdje na zemlji, ali izgleda oni su postali itekako jedna granica omeđavanja bilo političkoga shvaćanja, bilo prostora, bilo nekakvih drugih vizija.“
Ahmet Alibašić, sa Fakulteta islamskih nauka, ističe kako neprirodno veliki vjerski simboli, postavljeni na mjestima gdje nikada nisu bili, stvaraju nelagodu kod vjernika druge vjeroispovijesti:
„Vama je dobro poznato, i muslimani imaju posebnu nelagodu kada vide križeve na određenim mjestima. Dakle, to nije nikakva tajna. Ne samo nelagodu nego imamo osjećaj možda čak i ugroženosti kad se vjerski objekti grade na privatnom zemljištu, pa čak i na mjestu bivših vjerskih objekata islamske zajednice. Mi pouzdano znamo da ima vrlo čudnih razloga zašto negdje nikne jedna munara vrlo visoka, ili zašto čak niknu dvije munare, zašto imamo nešto šo nikad nismo imali u BiH. Kad prođete kroz Olovo imate munaru, nema džamije uopšte. Vrlo vam je teško kad vam se čovjek pojavi i kaže ja hoću da napravim munaru, ili drugu čak munaru, ili da doda deset metara da mu kažete e nećeš, jer onda vas proziva po sijelima, po medijima itd. Nije nam se desilo da nam neko dođe i da kaže ja hoću da napravim savremeno opremljenu učionicu za obuku - to nisam čuo u Islamskoj zajednici.“
Religijski simboli nisu vlasništvo crkve ili pojedinca, ne postoje regule gdje se smiju a gdje ne smiju koristiti, kaže jerej Vanja Jovanović, iz Mitropolije dabrobosanske. Tako uz slobodu njihovog korištenja usko je vezana i odgovornost svakog pojedinca ili institucije, pojašnjava Jovanović:
„Ne postoji granica gdje vi možete reći ovo možeš koristiti, ovo ne možeš, da li ćeš koristiti krst, ikonu ili ne znam ni ja šta, naravno jer čovjek praktikuje svoj vjernički život na taj način, ne samo u kući nego i napolju. Ne možemo ih sada više ograničiti na rasprostranjenost, ali ih ne možemo ograničiti ni na upotrebu. Zašto ih ne možemo ograničiti na upotrebu? U svemu imate i zloupotrebu. Crkva nije moja, crkva je naroda. E sad gdje postaviti tu granicu koja je vezana za upotrebu tih simbola, odnosno da li ti simboli zaista predstavljaju Boga, da li ti simboli predstavljaju izvor božanske energije, ili su ti simboli čisto tako da bi se bolje prodalo banjalučko pivo, ili ne znam šta drugo, pa ima ikonu Svetog Nikole, što je krajnje besmisleno? Sada tu treba postaviti jednu granicu. Na jedan način zloupotreba simbola je samo jedan produkt zlih odnosa među ljudima i ta upotreba i zloupotreba simbola jeste pitanje odnosa čovjeka prema čovjeku.“
Jakob Finci, iz Jevrejske zajednice, upozorava da se religiozni simboli u BiH, a najčešće vjerski objekti, ustvari koriste za obilježavanje teritorije:
„Problem je sa zloupotrebom vjerskih simbola, i to prvenstveno u političke svrhe, u marketinške svrhe, za širenje mržnje, kad se oni meću u nedolične pozicije. Jedan broj vjerskih simbola, uključujući i vjerske objekte, služe upravo za zauzimanje terena - mi ćemo ovdje sagraditi džamiju bez obzira što nema muslimana, crkvu bez obzira što nema naših vjernika, ali nek se zna da mi polažemo pravo na tu teritoriju.“
Naši sagovornici ocjenjuju kako upotreba vjerskih simbola ne treba i ne smije nikome smetati, a sve slijedeći poruku mudrosti i tolerancije - svoje voljeti, a tuđe poštivati.
