Jedan Nikšićanin dobrovoljno će zamijeniti drugog, DPS-ovac mirno ustupa mjesto drugom DPS-ovcu... Sve to liči na tek personalne promjene.
Ali, nije tako. Odlaskom Đukanovića biće korjenitih potresa na crnogorskoj političkoj sceni. Sve crnogorske državne bitke i sva crnogorska politička raskršća posljednje dvije decenije nose lik Mila Đukanovića. Kao što je početkom devedesetih tada mladi crnogorski premijer Đukanović zakovao Crnu Goru u kavezu sa Srbijom, tako je petnest godina kasnije jedino iskusni premijer Đukanović mogao da omogući miran i slobodan uzlet nezavisne crnogorske države.
To je bila Đukanovićeva sudbina, da ostavi trag u trajanju. Zato nikoga nije ostavljao ravnodušnim: za obožavaoce on je bio poput voljenog brata ili roditelja, u njemu su gledali lik novog crnogorskog Gospodara. Protivnici su ga istim žarom mrzjeli - kao Kiana, iskonskog neprijatelja; čovjeka kojeg su krivili za politička posrtanja ali i za lične neuspjehe.
Iz tog kolopleta istorije i politike izranja suštinski crnogorski problem: odlazak Đukanovića i njegovog prijatelja Marovića nije tek promjena dvojice ljudi na vrhu vlasti. Mijenja se jedan sistem vladavine i niko ne može tačno da predvidi u kom će se pravcu odvijati promjene.
Bilo je u Evropi primjera kada su jaki lideri odlazili, dok je njihova stranka opstajala a država bila čvrsta: čeličnu lejdi Margaret Tačer ipak je dostojno odmijenio razbarušeni ali harizmatilni Toni Bler; pasivizacijom socijaliste Daleme, italijanski ljevičari nijesu propali nego su koju godinu kasnije uspjeli da se ponovo dokopaju vlasti...
Ali, Crna Gora je kao država još daleko od evropske elite. Povlačenje Mila Đukanovićev i Svetozara Marovića odraziće se na rad državnih institucija ali i na rejting njihove Demokratske partije socijalista.
Mnogi su skloni brzom zaključku da će odlazak harizmatičnih političara automatski ojačati snagu državnih i društvenih institucija. Nijesu, međutim, Đukanović ili Marović svjesno gušili razvoj institucija. Ovdje nikada, ni pod Kraljem Nikolom, ni pod komunistima, nije zaista zaživio ili razvijan sistem društvenih ustanova koje postoje bez obzira na to koja partija je na vlasti ili koja idologija dominira. Za razvoj institucija, potrebno je i vrijeme i društvena volja. Očekivanja da će sada - odlaskom dvojice političara - naprasno vaskrsnuti državne institucije podsjeća na nadanje amatera atletičara da će, samo snagom volje, oboriti svjetski rekord.
Kaao što je iluzorno očekivati da će Demokratska partija socijalista zadržati svoju snagu. DPS je energiju crpila iz državničke uloge svojih lidera. Ako Marović i Đukanović zaista odu, počeće unutarpartsijki konflikti oko nasljedstva i DPS će postati nalik drugim partija. Tako će izgubiti oreol pobjednika i postati vrlo ranjiva. Dani koji dolaze biće veliko iskušenje za Demokratsku partiju socijlista i teško je povjerovati da odlaskom lidera neće doći do pada popularnosti ove stranke.
U stvari, u Crnoj Gori je otvorena istorijska dilema. Mogu li Crnogorci - tako naviknuti da vjerno gledaju u gospodara, zvao se on Kralj Nikola, predsjednik Tito ili Milo premijer – odjednom postati drugačiji: samostalni u građenju svoje budućnosti?
Svaka mogućnost je istovremeno opasnost: odlazak dvojice lidera može zaista stvoriti šansu da Crna Gora brže izgradi društvo koje se samoobnavlja. Ali, može i pokazati da Crna Gora nije sposobna. Odlazak lidera istovremeno ostavlja prostor da se na političkoj sceni stvore novi lideri, ali i otvara opasnost da slabi temelji društva uzdrmaju.
Drugim riječima, nakon velike referndumske dileme oko države, još jedno veliko pitanje stoji nad malom državom: mogu li Crnogorci koračati u budućnost kao svjesni građani ili ih uvijek neko mora voditi za ruku?
Ali, nije tako. Odlaskom Đukanovića biće korjenitih potresa na crnogorskoj političkoj sceni. Sve crnogorske državne bitke i sva crnogorska politička raskršća posljednje dvije decenije nose lik Mila Đukanovića. Kao što je početkom devedesetih tada mladi crnogorski premijer Đukanović zakovao Crnu Goru u kavezu sa Srbijom, tako je petnest godina kasnije jedino iskusni premijer Đukanović mogao da omogući miran i slobodan uzlet nezavisne crnogorske države.
To je bila Đukanovićeva sudbina, da ostavi trag u trajanju. Zato nikoga nije ostavljao ravnodušnim: za obožavaoce on je bio poput voljenog brata ili roditelja, u njemu su gledali lik novog crnogorskog Gospodara. Protivnici su ga istim žarom mrzjeli - kao Kiana, iskonskog neprijatelja; čovjeka kojeg su krivili za politička posrtanja ali i za lične neuspjehe.
Iz tog kolopleta istorije i politike izranja suštinski crnogorski problem: odlazak Đukanovića i njegovog prijatelja Marovića nije tek promjena dvojice ljudi na vrhu vlasti. Mijenja se jedan sistem vladavine i niko ne može tačno da predvidi u kom će se pravcu odvijati promjene.
Bilo je u Evropi primjera kada su jaki lideri odlazili, dok je njihova stranka opstajala a država bila čvrsta: čeličnu lejdi Margaret Tačer ipak je dostojno odmijenio razbarušeni ali harizmatilni Toni Bler; pasivizacijom socijaliste Daleme, italijanski ljevičari nijesu propali nego su koju godinu kasnije uspjeli da se ponovo dokopaju vlasti...
Ali, Crna Gora je kao država još daleko od evropske elite. Povlačenje Mila Đukanovićev i Svetozara Marovića odraziće se na rad državnih institucija ali i na rejting njihove Demokratske partije socijalista.
Mnogi su skloni brzom zaključku da će odlazak harizmatičnih političara automatski ojačati snagu državnih i društvenih institucija. Nijesu, međutim, Đukanović ili Marović svjesno gušili razvoj institucija. Ovdje nikada, ni pod Kraljem Nikolom, ni pod komunistima, nije zaista zaživio ili razvijan sistem društvenih ustanova koje postoje bez obzira na to koja partija je na vlasti ili koja idologija dominira. Za razvoj institucija, potrebno je i vrijeme i društvena volja. Očekivanja da će sada - odlaskom dvojice političara - naprasno vaskrsnuti državne institucije podsjeća na nadanje amatera atletičara da će, samo snagom volje, oboriti svjetski rekord.
Kaao što je iluzorno očekivati da će Demokratska partija socijalista zadržati svoju snagu. DPS je energiju crpila iz državničke uloge svojih lidera. Ako Marović i Đukanović zaista odu, počeće unutarpartsijki konflikti oko nasljedstva i DPS će postati nalik drugim partija. Tako će izgubiti oreol pobjednika i postati vrlo ranjiva. Dani koji dolaze biće veliko iskušenje za Demokratsku partiju socijlista i teško je povjerovati da odlaskom lidera neće doći do pada popularnosti ove stranke.
U stvari, u Crnoj Gori je otvorena istorijska dilema. Mogu li Crnogorci - tako naviknuti da vjerno gledaju u gospodara, zvao se on Kralj Nikola, predsjednik Tito ili Milo premijer – odjednom postati drugačiji: samostalni u građenju svoje budućnosti?
Svaka mogućnost je istovremeno opasnost: odlazak dvojice lidera može zaista stvoriti šansu da Crna Gora brže izgradi društvo koje se samoobnavlja. Ali, može i pokazati da Crna Gora nije sposobna. Odlazak lidera istovremeno ostavlja prostor da se na političkoj sceni stvore novi lideri, ali i otvara opasnost da slabi temelji društva uzdrmaju.
Drugim riječima, nakon velike referndumske dileme oko države, još jedno veliko pitanje stoji nad malom državom: mogu li Crnogorci koračati u budućnost kao svjesni građani ili ih uvijek neko mora voditi za ruku?
