Direktor Karitasa“ Banjalučke biskupije Miljenko Aničić, povodom 20 godina postojanja ove organizacije je izjavio kako je do sada, kroz različite programe, „Karitas“ podijelio oko 20.000 tona hrane, veliku količinu školskog pribora, sjemenskog materijala, te pomogao obnovu oko 2.300 kuća i stanova.
On je na konferenciji za novinare u Banjaluci istakao da je „Karitas“ podijelio i oko 1.200.000 komada crijepa, za oko 600 kuća, kao i drugi građevinski materijal.
„Karitas“ Banjalučke biskupije osnovao je biskup banjalučki, msgr. Franjo Komarica, 27. septembra 1986. godine. On je ovom prilikom rekao da će „Karitas“ i dalje pomagati onima kojima je pomoć potrebna, ocijenivši da su pomenuti podaci o pomoći pokazatelj da dobro može usrećiti mnoge ljude:
„Karitativno djelovanje Banjalučke biskupije kroz ovih 20 godina se razvijalo i umnožavalo unatoč nevoljnim vremenima. Zahvaljujući otvaranju ljudskih srdaca ostvario se jedan doista veliki broj dobrih dijela, plodnih dijela, u korist čovjeka, pojedinca, mnogih skupina, mnogih tisuća i stotina tisuća potrebnika. Svi smo mi pozvani, i vi i ja i mnogi drugi, da pokažemo jedni drugima svoje humano, istinsko, čovječno lice. Podaci koje ovdje vidite jesu pokazatelji da zajedničko djelovanje ljudi opredijeljenih za dobro doista može usrećiti mnoge. Zato je moja jedina želja da ne prestane takvih ljudi postojati, i u Banjaluci i u Banjalučkom kraju i u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Zato vas molim da i u buduće pratite djelovanje našeg ,Karitasa‘, nastojanja našeg ,Karitasa‘ u učinkovitom pomaganju ljudi u njihovim duhovnim i materijalnim potrebama.“
* * * * *
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH sa predstavnicima Ambasade Hrvatske i Crkvenog svjetskog servisa potpisalo je protokol o izgradnji 88 stambenih jedinica, kroz program pomoći Vlade Republike Hrvatske.
„Ovim protokolom želimo pomoći osobama koje dobiju materijal od Vlade Hrvatske, a nisu u mogućnosti izdvojiti sredstva za njegovu ugradnju“, izjavio je zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice Ivica Marinović.
Stambene jedinice biće pravljene u Bugojnu, Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu/Uskoplju, Kotor Varoši, Skender Vakufu, Tesliću, Gradačcu i Kaknju.
Za 62 paketa građevinskog materijala, Vlada Tuzlanskog kantona je osigurala 210.000 KM. Kantonalni ministar Sead Mujanović ističe da je najviše donacija dodijeljeno povratnicima u Tuzlu i Lukavac:
„Najveći broj donacije je upućen u naselje Požarnica. Evo ova donacija konkretno danas je velika donacija u građevinskom materijalu do 14.000 maraka. S obzirom na standarde koje mi primjenjujemo u našem radu, to je sasvim dovoljna količina materijala. Naravno, korisnik će morati platiti ruke, odnosno snaći se na neki način da taj materijal ugradi. Oni su kod raspisivanja konkursa znali da preuzimaju na sebe obavezu ugradnje. Ljudi imaju pravo da se vrate, ukoliko izraze želju, i za godinu i za dvije i za tri. Država će na neki način morati biti obavezna da tim ljudima omogući povratak. Interes Srba za povratkom u posljednje dvije-tri godine raste, što je na neki način ohrabrujuće.“
Među prvima materijal je dobio Đorđe Đokić, koji je zadovoljan dočekao trenutak povratka. Svim onim koji još to nisu uradili poručuje:
„Ja bih preporučio svima koji imaju svoje zemljište da dođu, da to bez veze ne prodaju.“
Prije godinu dana u Požarnicu se vratila Dobrinka Stojanović koja je većim dijelom kuću obnovila uz vlastiti kredit:
„Nisam se nijednom pokajala. Ovo je moje, moja zemlja. Uzela sam kredit, imala sam i nešto ušteđevine i to sam pokrila.“
Na području Požarnice u oko 900 kuća živjelo je između 4.000 i 5.000 stanovnika Srba. Danas ih je tamo 10 posto.
* * * * *
Oko 80 povratnika u Brčko Distrikt dobiće do kraja mjeseca donacije za obnovu kuća. Predstavnik vlade Branka Đurić Žilić:
„Vrijednost toga je negdje 1.600.000 KM. Imamo još jedan tender koji je u toku i za jedno dvadesetak dana će biti otvaranje otprilike trideset kuća. I sa rekonstrukcijom od sredstava Vlade Brčko Distrikta od negdje pet miliona, ove godine je sve završeno.“
Vrijednost paketa s materijalom je oko 20.000 KM. Unatoč što materijal stiže pred kraj građevinske sezone, povratnici ne kriju radost:
„Drago mi je što sam ovo dobio. Gradiću, iako će to ići malo teže i sporije jer nisam tu, ali uglavnom mi je drago što sam to dobio.“
„Ovo za mene ima veliki značaj. Jedanaest godina poslije rata dobiti materijal i graditi kuću je velika stvar.“
„Prošlo je dosta vremena. Koliko ćemo stići, vdijećemo.“
* * * * *
Sreću da usele u svoju kuću, zahvaljujući donatorskim sredsvima, imali su i povratnici u opštinu Konjic. Na tom putu veliku pomoć im pruža nevladina organizacija „Centar života“. Direktorica Mirjana Guska o radu s povratnicima kaže:
„Redovno obilazimo naše korisnike, povratnike. Pružamo im humanitarnu pomoć, pružamo im pravnu pomoć, zatim psiho-socijalnu pomoć – uvijek su dobrodošli – da bi što lakše mogli da se afirmišu u svom mjestu povratka.“
Jedan od boljih primjera uspješnog povratka je porodica Čečez. Dijana, Milan i njihovi sinovi Goran i Dragan su se vratili prije dvije godine iz Višegrada u svoju kuću u Donjem selu. Bračni par Čečez i njihov mlađi sin Dragan za naš program kažu:
„Život je bolji jer smo u svojoj kući, na svome. Jedan sin mi radi. I ja nešto malo radim oko kuće – bašta, zemlja. Uglavnom, život se okrenuo nabolje.“
„Potucali smo se po tuđim kućama. Sad je puno bolje, u svojoj smo kući, na svome. Imamo nešto zemlje, malo se radi. Od CRS-a smo dobili ovce i kokoši. Pomogli su nam u obnovi kuće. ,Centar života‘ nam je mnogo pomogao u psiho-socijalnoj pomoći. Uglavnom, zadovoljni smo.“
„Poneka dnevnica se zaradi.“
„Nikad nam niko nije rekao riječ neke uvrede, niti bilo šta.“
„To je fin osjećaj jer te više niko ne goni. Ne moraš se brinut hoće li te neko istjerati iz kuće. Ovdje smo mirni.“
Poruka za sve one koji još razmišljaju o povratku:
„Ja im se čudim što ne dođu na svoje. Kad odem tamo vidim ih kako sjede ispred zgrada i dosađuju se, a ovdje im propadaju šljive, jabuke, kruške… Imaju sve svoje.“
„Danas-sutra će morati napustiti stanove i kuće u kojima su sada. A ako imaju svoju kuću stvarno ne znam šta čekaju.“
O izbjegličkom životu u Višegradu familija Čečez kaže:
„Velika je razlika jer ovdje se ima svoja voćka, svoja njiva, svoja bašta… Svi uslovi za život su bolji nego tamo gdje smo bili.“
„Ja u Višegradu nisam vode imala. Voda je dolazila dva puta dnevno. Morala sam uvijek čekati s flašama i kanisterima da naspem vodu. Nisam mogla posaditi niti malo malo luka, niti ono osnovno.“
* * * * *
Naša slušateljka iz Kanade je postavila pitanje da li se, uz razgovore o privatizaciji Telekoma Republike Srpske, može očekivati i rješavanje problema za radnike koji su bez posla ostali 1992. godine i nakon te godine. Odgovor je u sjedištu preduzeća u Banjaluci potražio Erduan Katana:
Radnici koji su tokom rata bili zaposleni u PTT sistemu BiH, a koji su na nezakonit način tokom rata ostali bez posla, neće imati pravo na bilo kakvu direktnu nadoknadu nakon privatizacije Telekoma Republike Srpske.
Pravo na nadoknadu zbog nezakonitog otpuštanja od 1992. do 1995. godine mogli su ostvariti samo oni radnici koji su do 2000. godine podnijeli zahtjeve za odštetu, a takvih slučajeva nije bilo mnogo, objašnjava izvršni direktor Direkcije za korporativno upravljanje Telekoma Republike Srpske Momčilo Divčić:
„Telekom je nastao 1997. godine podjelom bivšeg PTT sistema na Poštu i Telekom. Bilo je do dvadesetak tužbi zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i mogu vas obavijestiti da smo sve te sporove regulisali i riješili, da li isplatom, da li povratom na posao, u zavisnosti od toga kakva je bila volja podnosioca tužbi.“
Oni koji nisu do 2000. godine, kada je stupio na snagu Zakon o radu, poveli sudski spor, a smatrali su da su otpušteni na nezakonit način, mogu samo da ostvare pravo prema članovima 152. i 153. ovog zakona o načinu regulisanja nadoknade, objašnjava Divčić:
„Da vas podsjetim da je taj zakon regulisao formiranje posebnog fonda za obeštećenje tih lica, pa je, vidjeli ste, i u programu privatizacije Telekoma RS-a, a sve opet u skladu sa Zakonom o radu, regulisano da će se dio sredstava koja se ostvare prodajom kapitala Telekoma RS-a, državnog kapitala, po programu koji će odobriti Narodna skupština, usmjeriti i u ovaj fond, kako bi se pojačala sredstva i izvršila realizacija tih zahtjeva koji se vode, koliko znam, kod nadležnog resornog Ministarstva za rad. U ovom trenutku, po važećim propisima, Telekom nije nadležan, niti ima obavezu da vodi evidenciju o eventualnim pravima iz akcijskog kapitala jer takva mogućnost u zakonu nije bila ni predviđena.“
Iako je Zakon o radu stupio na snagu 2000. godine, do danas nijedan nezakonito otpušteni radnik nije dobio nadoknadu koja najviše može biti tri prosječne plate u ovom bosanskohercegovačkom entitetu. Od preko 60 hiljada odštetnih zahtjeva, nadležna vladina komisija do danas je riješila samo oko 600 predmeta, ali ni do danas nije formiran fond iz kog bi bili isplaćeni radnici koji su uglavnom samo zbog nacionalne pripadnosti ostajali bez posla tokom rata.
On je na konferenciji za novinare u Banjaluci istakao da je „Karitas“ podijelio i oko 1.200.000 komada crijepa, za oko 600 kuća, kao i drugi građevinski materijal.
„Karitas“ Banjalučke biskupije osnovao je biskup banjalučki, msgr. Franjo Komarica, 27. septembra 1986. godine. On je ovom prilikom rekao da će „Karitas“ i dalje pomagati onima kojima je pomoć potrebna, ocijenivši da su pomenuti podaci o pomoći pokazatelj da dobro može usrećiti mnoge ljude:
„Karitativno djelovanje Banjalučke biskupije kroz ovih 20 godina se razvijalo i umnožavalo unatoč nevoljnim vremenima. Zahvaljujući otvaranju ljudskih srdaca ostvario se jedan doista veliki broj dobrih dijela, plodnih dijela, u korist čovjeka, pojedinca, mnogih skupina, mnogih tisuća i stotina tisuća potrebnika. Svi smo mi pozvani, i vi i ja i mnogi drugi, da pokažemo jedni drugima svoje humano, istinsko, čovječno lice. Podaci koje ovdje vidite jesu pokazatelji da zajedničko djelovanje ljudi opredijeljenih za dobro doista može usrećiti mnoge. Zato je moja jedina želja da ne prestane takvih ljudi postojati, i u Banjaluci i u Banjalučkom kraju i u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Zato vas molim da i u buduće pratite djelovanje našeg ,Karitasa‘, nastojanja našeg ,Karitasa‘ u učinkovitom pomaganju ljudi u njihovim duhovnim i materijalnim potrebama.“
* * * * *
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH sa predstavnicima Ambasade Hrvatske i Crkvenog svjetskog servisa potpisalo je protokol o izgradnji 88 stambenih jedinica, kroz program pomoći Vlade Republike Hrvatske.
„Ovim protokolom želimo pomoći osobama koje dobiju materijal od Vlade Hrvatske, a nisu u mogućnosti izdvojiti sredstva za njegovu ugradnju“, izjavio je zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice Ivica Marinović.
Stambene jedinice biće pravljene u Bugojnu, Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu/Uskoplju, Kotor Varoši, Skender Vakufu, Tesliću, Gradačcu i Kaknju.
Za 62 paketa građevinskog materijala, Vlada Tuzlanskog kantona je osigurala 210.000 KM. Kantonalni ministar Sead Mujanović ističe da je najviše donacija dodijeljeno povratnicima u Tuzlu i Lukavac:
„Najveći broj donacije je upućen u naselje Požarnica. Evo ova donacija konkretno danas je velika donacija u građevinskom materijalu do 14.000 maraka. S obzirom na standarde koje mi primjenjujemo u našem radu, to je sasvim dovoljna količina materijala. Naravno, korisnik će morati platiti ruke, odnosno snaći se na neki način da taj materijal ugradi. Oni su kod raspisivanja konkursa znali da preuzimaju na sebe obavezu ugradnje. Ljudi imaju pravo da se vrate, ukoliko izraze želju, i za godinu i za dvije i za tri. Država će na neki način morati biti obavezna da tim ljudima omogući povratak. Interes Srba za povratkom u posljednje dvije-tri godine raste, što je na neki način ohrabrujuće.“
Među prvima materijal je dobio Đorđe Đokić, koji je zadovoljan dočekao trenutak povratka. Svim onim koji još to nisu uradili poručuje:
„Ja bih preporučio svima koji imaju svoje zemljište da dođu, da to bez veze ne prodaju.“
Prije godinu dana u Požarnicu se vratila Dobrinka Stojanović koja je većim dijelom kuću obnovila uz vlastiti kredit:
„Nisam se nijednom pokajala. Ovo je moje, moja zemlja. Uzela sam kredit, imala sam i nešto ušteđevine i to sam pokrila.“
Na području Požarnice u oko 900 kuća živjelo je između 4.000 i 5.000 stanovnika Srba. Danas ih je tamo 10 posto.
* * * * *
Oko 80 povratnika u Brčko Distrikt dobiće do kraja mjeseca donacije za obnovu kuća. Predstavnik vlade Branka Đurić Žilić:
„Vrijednost toga je negdje 1.600.000 KM. Imamo još jedan tender koji je u toku i za jedno dvadesetak dana će biti otvaranje otprilike trideset kuća. I sa rekonstrukcijom od sredstava Vlade Brčko Distrikta od negdje pet miliona, ove godine je sve završeno.“
Vrijednost paketa s materijalom je oko 20.000 KM. Unatoč što materijal stiže pred kraj građevinske sezone, povratnici ne kriju radost:
„Drago mi je što sam ovo dobio. Gradiću, iako će to ići malo teže i sporije jer nisam tu, ali uglavnom mi je drago što sam to dobio.“
„Ovo za mene ima veliki značaj. Jedanaest godina poslije rata dobiti materijal i graditi kuću je velika stvar.“
„Prošlo je dosta vremena. Koliko ćemo stići, vdijećemo.“
* * * * *
Sreću da usele u svoju kuću, zahvaljujući donatorskim sredsvima, imali su i povratnici u opštinu Konjic. Na tom putu veliku pomoć im pruža nevladina organizacija „Centar života“. Direktorica Mirjana Guska o radu s povratnicima kaže:
„Redovno obilazimo naše korisnike, povratnike. Pružamo im humanitarnu pomoć, pružamo im pravnu pomoć, zatim psiho-socijalnu pomoć – uvijek su dobrodošli – da bi što lakše mogli da se afirmišu u svom mjestu povratka.“
Jedan od boljih primjera uspješnog povratka je porodica Čečez. Dijana, Milan i njihovi sinovi Goran i Dragan su se vratili prije dvije godine iz Višegrada u svoju kuću u Donjem selu. Bračni par Čečez i njihov mlađi sin Dragan za naš program kažu:
„Život je bolji jer smo u svojoj kući, na svome. Jedan sin mi radi. I ja nešto malo radim oko kuće – bašta, zemlja. Uglavnom, život se okrenuo nabolje.“
„Potucali smo se po tuđim kućama. Sad je puno bolje, u svojoj smo kući, na svome. Imamo nešto zemlje, malo se radi. Od CRS-a smo dobili ovce i kokoši. Pomogli su nam u obnovi kuće. ,Centar života‘ nam je mnogo pomogao u psiho-socijalnoj pomoći. Uglavnom, zadovoljni smo.“
„Poneka dnevnica se zaradi.“
„Nikad nam niko nije rekao riječ neke uvrede, niti bilo šta.“
„To je fin osjećaj jer te više niko ne goni. Ne moraš se brinut hoće li te neko istjerati iz kuće. Ovdje smo mirni.“
Poruka za sve one koji još razmišljaju o povratku:
„Ja im se čudim što ne dođu na svoje. Kad odem tamo vidim ih kako sjede ispred zgrada i dosađuju se, a ovdje im propadaju šljive, jabuke, kruške… Imaju sve svoje.“
„Danas-sutra će morati napustiti stanove i kuće u kojima su sada. A ako imaju svoju kuću stvarno ne znam šta čekaju.“
O izbjegličkom životu u Višegradu familija Čečez kaže:
„Velika je razlika jer ovdje se ima svoja voćka, svoja njiva, svoja bašta… Svi uslovi za život su bolji nego tamo gdje smo bili.“
„Ja u Višegradu nisam vode imala. Voda je dolazila dva puta dnevno. Morala sam uvijek čekati s flašama i kanisterima da naspem vodu. Nisam mogla posaditi niti malo malo luka, niti ono osnovno.“
* * * * *
Naša slušateljka iz Kanade je postavila pitanje da li se, uz razgovore o privatizaciji Telekoma Republike Srpske, može očekivati i rješavanje problema za radnike koji su bez posla ostali 1992. godine i nakon te godine. Odgovor je u sjedištu preduzeća u Banjaluci potražio Erduan Katana:
Radnici koji su tokom rata bili zaposleni u PTT sistemu BiH, a koji su na nezakonit način tokom rata ostali bez posla, neće imati pravo na bilo kakvu direktnu nadoknadu nakon privatizacije Telekoma Republike Srpske.
Pravo na nadoknadu zbog nezakonitog otpuštanja od 1992. do 1995. godine mogli su ostvariti samo oni radnici koji su do 2000. godine podnijeli zahtjeve za odštetu, a takvih slučajeva nije bilo mnogo, objašnjava izvršni direktor Direkcije za korporativno upravljanje Telekoma Republike Srpske Momčilo Divčić:
„Telekom je nastao 1997. godine podjelom bivšeg PTT sistema na Poštu i Telekom. Bilo je do dvadesetak tužbi zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i mogu vas obavijestiti da smo sve te sporove regulisali i riješili, da li isplatom, da li povratom na posao, u zavisnosti od toga kakva je bila volja podnosioca tužbi.“
Oni koji nisu do 2000. godine, kada je stupio na snagu Zakon o radu, poveli sudski spor, a smatrali su da su otpušteni na nezakonit način, mogu samo da ostvare pravo prema članovima 152. i 153. ovog zakona o načinu regulisanja nadoknade, objašnjava Divčić:
„Da vas podsjetim da je taj zakon regulisao formiranje posebnog fonda za obeštećenje tih lica, pa je, vidjeli ste, i u programu privatizacije Telekoma RS-a, a sve opet u skladu sa Zakonom o radu, regulisano da će se dio sredstava koja se ostvare prodajom kapitala Telekoma RS-a, državnog kapitala, po programu koji će odobriti Narodna skupština, usmjeriti i u ovaj fond, kako bi se pojačala sredstva i izvršila realizacija tih zahtjeva koji se vode, koliko znam, kod nadležnog resornog Ministarstva za rad. U ovom trenutku, po važećim propisima, Telekom nije nadležan, niti ima obavezu da vodi evidenciju o eventualnim pravima iz akcijskog kapitala jer takva mogućnost u zakonu nije bila ni predviđena.“
Iako je Zakon o radu stupio na snagu 2000. godine, do danas nijedan nezakonito otpušteni radnik nije dobio nadoknadu koja najviše može biti tri prosječne plate u ovom bosanskohercegovačkom entitetu. Od preko 60 hiljada odštetnih zahtjeva, nadležna vladina komisija do danas je riješila samo oko 600 predmeta, ali ni do danas nije formiran fond iz kog bi bili isplaćeni radnici koji su uglavnom samo zbog nacionalne pripadnosti ostajali bez posla tokom rata.