Šefovi misija OSCE-a, Evropske komisije i UNHCR-a u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, u Zagrebu su razgovarali o provedbi Sarajevske ministarske deklaracije o povratku izbjeglica, navodi se u zajedničkom saopćenju ureda ovih organizacija.
OSCE, UNHCR i Evropska komisija su potvrdili da su vlade ovih država postigle određeni napredak u procesu proizašlom iz ove Deklaracije, ali da je potrebno još mnogo posla obaviti, kako bi bilo riješeno pitanje povratka izbjeglica.
Čelnici ovih organizacija pozvali su vlade BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije na prevladavanje trenutnog zastoja, bez daljnih odgoda u procesu.
Do kraja godine, kada ističe i rok definiran u Deklaraciji, sva otvorena pitanja moraju biti riješena, pri čemu se od vlada očekuje finaliziranje sveobuhvatne Mape puta i Zajedničke provedbene matrice.
Međunarodna zajednica ostaje opredijeljena pružanju stalne podrške o omogućavanju lakšeg dijaloga između četiri vlade o povratku izbjeglica, te će kontaktirati mjerodavne vlasti s konkretnijim prijedlozima u vezi sa neriješenim pitanjima.
Sarajevska deklaracija je potpisana 31. januara 2005. godine i predstavlja prvi regionalni sporazum o povratku izbjeglica nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Prema ovoj Deklaraciji, vlade BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije obavezale su se da će riješiti pitanje preostalog raseljenog stanovništva do kraja 2006. godine, te pomagati povratak ili lokalnu integraciju izbjeglica i interno raseljenih osoba, ovisno o odluci pojedinca, bez ikakve diskriminacije.
* * * * *
Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovi stare devizne štednje, koji je previđao skraćenje roka za povrat ušteđevine sa trinaest na pet godina, usvojen je u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH, ali prolaz nije dobio u drugom domu – Domu naroda, što znači da će se o ovom zakonu izjašnjavati poslanici u novom sazivu Skupštine. To je izazvalo brojne reakcije, prije svega štediša.
Predsjednik Udruženja građana za vraćanje stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozar Nišić izjavio je da će Udruženje, ukoliko Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH ne usvoji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovi stare devizne štednje prije izbora, sva potrebna dokumenta proslijediti Međunarodnom sudu u Strasburu. Nišić je najavio i mogućnost organizovanja protesta na sam dan izbora – 1. oktobra:
„Znate da su sve republike bivše Jugoslavije napredovale i vratile svojim građanima dugove, odnosno deviznu štednju, ili ih vraćaju, a jedino se ovdje gdje vladaju Visoki predstavnik, OHR, MMF i svi ostali koji su došli ovdje da ugrabe svoj dio kolača, nije maklo sa mrtve tačke. Ukoliko Dom naroda u ovom sazivu ne bude završio ovaj posao koji mu je i obaveza, mi krećemo u ofenzivu i nećemo se zaustaviti dok se to u najkraćem roku ne riješi. Mi smo tražili 50 procenata protuvrijednosti, znači tražili smo stanove, poslovne prostore, gradsko građevinsko zemljište, građevinske dozvole, poljoprivredno zemljište za obradu i dionice u velikim firmama koje nisu raskrčmljene i rasprodate. Je li to uništenje Bosne i Hercegovine? Kako može bankrotirati jedna država koja ima pet milijardi deviznih rezervi, koja u Centralnoj banci drži 450 miliona dolara devizne štednje i sukcesije? Stalno su potencirali da je Bosna i Hercegovina ugrožena. Ne može biti ugrožena stabilnost bosanskohercegovačke valute ako se isplati devizna štednja na pet godina. Sve ove aktere koji su vršili ovakvu propagandu, uključujući i Visokog predstavnika, OHR i gospodina Pitera Nikola, pozvao sam da napuste BiH što prije mogu. Ako to ne učine, mi ćemo pokrenuti žestoke aktivnosti da ti penzioneri napuste ovu zemlju. Oni nama sa 78 i 80 godina dolaze ovdje da budu menadžeri. Preporučio bih im da povedu sa sobom i ove menadžere kao što su profesor Špirić, Džaferović i svi ovi što oglašavaju da će BiH bankrotirati. Neka ih povedu sa sobom da im naprave prosperitet u njihovim zemljama.“
Poslanik u Parlamentu BiH Tihomir Gligorić je istakao da usvajanjem i provođenjem Zakona o izmirenju obaveza po osnovi stare devizne štednje, BiH ne bi bankrotirala, ističući da bi do bankrota BiH moglo doći ukoliko se pitanje starih deviznih štediša nađe na Međunarodnom sudu u Strasburu:
„Nakon presude suda u Strazburu, BiH bi umjesto isplate tri milijarde i tri stotine miliona KM na pet godina, štedišama morala isplatiti devet milijardi u periodu od godine i p“, rekao je Gligorić.
Štediše su nestrpljive, oni smatraju da je i prema izmjeni zakona rok za vraćanje onog što njihovo, nedopustivo dug. Štediša Ostoja Divjak:
„To bi trebalo prije. To su pare koje su građani čestito i pošteno zaradili u onom socijalističkom društvu i toj dobroj državi, i to im treba što prije vratiti, a ne za pet godina. Već je prošlo 15 godina od rata i još tih pet, to je onda 20 godina. I ja sam jedan od štediša, imao sam novac u Privrednoj banci. Danas sam penzioner, ne mogu ni da si kupim lijekove, a sredstava tamo imam.“
* * * * *
Predsjedništvo Saveza izbjeglih i raseljenih BiH na sjednici održanoj u Tuzli ponovo je upozorilo na sporo ostvarivanje projekata koji se odnose na građane čije interese zastupa Savez. Predsjednica Mirhunisa Zukić i Jakov Lepan, član predsjedništva naglašavaju:
„Mi nemamo vremena za čekanje zato što smatramo da ljudi koji su se odlučili da se vrate treba da se nagrade, a ne da odustanu, pa da imamo potpuno čisto etničko područje u Bosni i Hercegovini.“
„Mi danas imamo približno 700 hiljada izbjeglica i raseljenih u BiH i više od 200 hiljada povratnika koji nemaju zaposlenje, koji nemaju zdravstvenu, socijalnu zaštitu, koji nemaju gdje školovati djecu, dakle koji nemaju osnovnih preduvjeta za život.“
Povratak u selo Karačić kod Srebrenice počeo je prije četiri godine. Prvi povratnici Sulejman Zukić, Nura Čamdžić i Ramiza Ibišević svjedoče o teškom životu:
„Vratio sam se 2002. godine. Tada nismo imali nikakvog puta. Kad sam se vratio, cijelo jedno proljeće i ljeto sam živio pod pločom. Kiša je padala, snijeg. Ministarstvo mi je pokrilo moju postojeću kuću, izradili su mi jedan sprat. Trebali su da mi udare oluke, međutim nisu. Mi povratnici nismo dobili nikakvu pomoć. Ministarstvo je dijelilo nekome ovce, nekome krave, meni nisu dali ništa. U šumi sam našao pčele, donio sam ih kući i oformio društva. Sad imam 28 društava pčela. Kupio sam tri ovce kad sam bio u Federaciji i dovezao sam ih ovdje. Te tri ovce sam raskoptio i sad ih imam 35. Eto tako, od toga živim. Što se tiče neke pomoći, niko mi ništa nije dao.“
„Četiri su godine kako sam se vratila i još nemam kuće. Tri put sam predavala zahtjev. Imam četvero djece i ja peta. Nemam nikoga od muških. Možda zato nemam dovoljno bodova.“
„Dobila sam ovu kućicu od Austrijanaca. Do sada nisam predavala papire. Sada sa predala za ovu donaciju, pa šta Bog da. Imam dva unuka od sina i jednu snahu. Ovdje mi zmije ulaze, pa me je strah. Da dobijem svoju kuću, posijala bih baštu i dobro bi nam bilo.“
* * * * *
Na pitanja slušalaca odgovara Branka Inić, pravnica u Helsinškom komitetu za ljudska prava BiH:
RSE: Prvo pitanje stiže iz Sjedinjenih Američkih Država i naš slušalac piše: „Imao sam stan u Zenici u kojem sam živio sa porodicom sve do početka rata. Na sve načine sam pokušavao da vratim stan u posjed ali, nisam naišao na razumijevanje kod opštinskih organa vlasti. Istina je da nisam podnio zahtjev za povrat na vrijeme, ali sam za to imao više, po mom mišljenju, opravdanih razloga. Posljednja informacija koju imam je da je Kantonalni sud odbio moju žalbu. Da li mogu još nešto da uradim, odnosno nekome se obratim?“.
INIĆ: Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima je utvrđen rok za vraćanje u posjed stanova: za stanove koji su proglašeni napuštenim, a shodno zakonu, do 4. jula 1999. godine; za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobra 1999. godine, odnosno krajnji rok je bio do 28. juna 2002. godine za devastirane stanove. Naravno da smo se mi u Helsinškom komitetu suočavali sa prijavama građana i građanki koji su u situaciji kao i slušatelj, i razlozi su bili potpuno identični. Ono što je bitno je da niko nije pred Ustavnim sudom pokrenuto pitanje ustavnosti članova ovog zakona koji utvrđuje prekluzivne rokove za vraćanje stanova, posebno imajući u vidu da je Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao jedan od najjačih Aneksa ovog sporazuma regulisao povratak izbjeglih i raseljenih lica na svoje i u svoje, a što ne znači samo povratak imovine već i restituisanje svih ostalih prava koji su građani imali na dan 31. decembra 1991. godine.
RSE: Drugo pitanje se odnosi na regulisanje radnog staža. U svom pismu naša slušateljka navodi: „Radila sam u Saniteksu Velika Kladuša od 1982. godine sve do početka rata. Nakon toga, uredno sam se javljala na posao i čak jednom određeno vrijeme radila u firmi. Međutim, vrijeme na čekanju nije mi priznato u staž, iako je moj pogon radio bez prestanka. Mene su tako oštetili za čak 11 godina staža. Šta da radim?“.
INIĆ: Radno-pravni status upućivanja radnika na čekanje bliže je bio određen odredbom iz člana 7, sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredno ratne opasnosti. Prema toj zakonskoj odredbi, na čekanje su upućivani radnici za čijim radom je prestala potreba zbog smanjenog obima posla za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Dakle, radilo se o zakonskoj odredbi temporalnog karaktera. Upućivanje na čekanje moglo je trajati samo za vrijeme ratnog stanja, što znači da je bilo privremeno i ograničeno. Po prestanku navedenih okolnosti prestala je zakonska mogućnost upućivanja radnika na čekanje. U praksi međutim ovo zakonsko rješenje nije ispoštovano, iako je ratno stanje ukinuto 22. decembra 1995. godine, a neposredna ratna opasnost 23. decembra 1996. godine. Dakle, nakon 23. decembra 1996. godine radnici se nisu mogli upućivati na čekanje. Međutim, iako nije bilo zakonskog osnova, radnici su i dalje upućivani na čekanje. Pravni status zaposlenika koji su po osnovu Zakona iz 1992. godine upućivani na čekanje nije se mnogo razlikovao od zaposlenika koji su se nalazili na radu. Razlika je bila jedinio u tome što su zaposlenici na čekanju umjesto prava na platu, imali pravo na novčanu naknadu koju je utvrđivao direktor u skladu sa materijalnim mogućnostima. Na osnovu novčane naknade vršen je obračun doprinosa za zdravstveno i penzijsko osiguranje. Ove naknade, iako niske, bile su značajne jer su se na njih plaćali doprinosi, tako da je radnicima na čekanju tekao radni staž i penzijski. Upućivanje radnika na čekanje i njihov status je razriješen donošenjem Zakona o radu oba entiteta i Brčko distrikta. Način na koji je to učinjeno naišao je na veliko nezadovoljstvo zaposlenika i poslodavaca. Naime, i jedni i drugi su iznosili razloge prema kojima je ovo pitanje riješeno na neprihvatljiv način ukazujući pri tome da se nalaze u nezavidnom odnosu i da će zakonskim rješenjem njihov položaj pogoršati. Neovisno o tome, problem koji je datirao od ukidanja neposredne ratne opasnosti bio je privremeno riješen za one koji su se u momentu donošenja novog Zakona o radu i dalje nalazili u statusu čekanja. Za zaposlenike koji su se našli na čekanju, bilo je predviđeno da će u tom statusu ostati najduže šest mjeseci, to jest do 5. maja 2000. godine. Dakle, ukoliko je slušateljica imala status čekanja, poslodavac je bio obavezan plaćati doprinose.
* * * * *
Na Prvom kongresu naučnika iz BiH i dijaspore, koji je održan proteklog vikenda u Sarajevu, upoznajemo Mirsada Hadžikarića, dekana jednog od Univerziteta u SAD-u:
„Din sam Koledža za informacione tehnologije na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Šarloti. Uloga dina je nešto između dekana i rektora za nastavu. Tačno je da nije lako doći do te stepenice. Ja nikada nisam to imao za cilj, ni želju, ni namjeru. Jednostavno sam radio svoj posao i ljudi su na neki način prepoznali da tu ima neke vrijednosti i ponudili mi poziciju prvo dekana, a sada dina. To je izuzetno lijepo jer mi daje mnogo slobode. Razgovaram sa mnogim privrednicima, sa mnogim univerzitetima, imam svoj budžet s kojim mogu raspolagati na fleksibilan način u razvoju koledža i univerziteta. I od svega mi je najdraža ta činjenica da sada mogu da doprinesem puno više nego prije dok nisam bio na toj poziciji. Godine 1984. sam otišao kao Fulbrajtov stipendista, bio sam tamo do 1987. godine, dobio doktorat, počeo raditi i vratio dugove. Godine 1989. sam se vratio u Bosnu i 1990. godine ponovo otišao u Sjedinjene Američke Države. Imao sam puno teškoća, ali i puno mogućnosti. Sjećam se da smo bili sami, nigdje nije bilo drugih Bosanaca i Hercegovaca ili Jugoslovena u tom momentu. Sjećam se da smo bili sami u Americi, da je bilo finansijski teško, ali i da smo imali nekakvu mogućnost za uspjeh i da je sve to polako nekako išlo. Četiri-pet godina dolazim u Bosnu i pitam različite strukture na koji način mogu pomoći. Nakon što sam postao din koledža, znači imam budžet, imam resurse, mogu nešto da uradim. Pokušavao sam da nađem načina da doprinesem što više mogu. Doveo sam prorektora za nastavu sa svog univerziteta, potpisali smo memorandum sa Ministarstvom, počeli smo te nekakve inicijative, ali ovo je bio taj prvi način da se tu nešto uradi na višem nivou, da uključim veći broj ljudi i veći broj institucija. Tako da je to izuzetno uspješno, sve je bilo odlično organizovano. Najvažnije od svega je da smo se našli i da je to sve počelo i da je u biti nekako energično, da smo se ponovo vezali za Bosnu i Hercegovinu, da odlazimo kući sa tim idejama i željama da uradimo što više. Tako da bez obzira na ono što se dešavalo, činjenica da se ovo desilo je najvažnija od svega. Američki sistem je izuzetno fleksibilan, što nije karakteristika obrazovanja baziranih na britanskom sistemu. Jako je teško ostvariti bilo gdje ono što se ostvari u Sjedinjenim Američkim Državama, jer je sistem takav da šta god želite da uradite, postoji način da se to desi. Ovdje je još uvijek to nekako rigidno. Još uvijek postoji mnogo procedura koje se moraju riješiti, dozvola i tako dalje.“
* * * * *
Slušali ste specijalnu emisiju Radija Slobodna Evropa posvećenu ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgavaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je: Fra Anđela Zvizdovića, broj 1, Sarajevo. Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
OSCE, UNHCR i Evropska komisija su potvrdili da su vlade ovih država postigle određeni napredak u procesu proizašlom iz ove Deklaracije, ali da je potrebno još mnogo posla obaviti, kako bi bilo riješeno pitanje povratka izbjeglica.
Čelnici ovih organizacija pozvali su vlade BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije na prevladavanje trenutnog zastoja, bez daljnih odgoda u procesu.
Do kraja godine, kada ističe i rok definiran u Deklaraciji, sva otvorena pitanja moraju biti riješena, pri čemu se od vlada očekuje finaliziranje sveobuhvatne Mape puta i Zajedničke provedbene matrice.
Međunarodna zajednica ostaje opredijeljena pružanju stalne podrške o omogućavanju lakšeg dijaloga između četiri vlade o povratku izbjeglica, te će kontaktirati mjerodavne vlasti s konkretnijim prijedlozima u vezi sa neriješenim pitanjima.
Sarajevska deklaracija je potpisana 31. januara 2005. godine i predstavlja prvi regionalni sporazum o povratku izbjeglica nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Prema ovoj Deklaraciji, vlade BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije obavezale su se da će riješiti pitanje preostalog raseljenog stanovništva do kraja 2006. godine, te pomagati povratak ili lokalnu integraciju izbjeglica i interno raseljenih osoba, ovisno o odluci pojedinca, bez ikakve diskriminacije.
* * * * *
Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovi stare devizne štednje, koji je previđao skraćenje roka za povrat ušteđevine sa trinaest na pet godina, usvojen je u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH, ali prolaz nije dobio u drugom domu – Domu naroda, što znači da će se o ovom zakonu izjašnjavati poslanici u novom sazivu Skupštine. To je izazvalo brojne reakcije, prije svega štediša.
Predsjednik Udruženja građana za vraćanje stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozar Nišić izjavio je da će Udruženje, ukoliko Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH ne usvoji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovi stare devizne štednje prije izbora, sva potrebna dokumenta proslijediti Međunarodnom sudu u Strasburu. Nišić je najavio i mogućnost organizovanja protesta na sam dan izbora – 1. oktobra:
„Znate da su sve republike bivše Jugoslavije napredovale i vratile svojim građanima dugove, odnosno deviznu štednju, ili ih vraćaju, a jedino se ovdje gdje vladaju Visoki predstavnik, OHR, MMF i svi ostali koji su došli ovdje da ugrabe svoj dio kolača, nije maklo sa mrtve tačke. Ukoliko Dom naroda u ovom sazivu ne bude završio ovaj posao koji mu je i obaveza, mi krećemo u ofenzivu i nećemo se zaustaviti dok se to u najkraćem roku ne riješi. Mi smo tražili 50 procenata protuvrijednosti, znači tražili smo stanove, poslovne prostore, gradsko građevinsko zemljište, građevinske dozvole, poljoprivredno zemljište za obradu i dionice u velikim firmama koje nisu raskrčmljene i rasprodate. Je li to uništenje Bosne i Hercegovine? Kako može bankrotirati jedna država koja ima pet milijardi deviznih rezervi, koja u Centralnoj banci drži 450 miliona dolara devizne štednje i sukcesije? Stalno su potencirali da je Bosna i Hercegovina ugrožena. Ne može biti ugrožena stabilnost bosanskohercegovačke valute ako se isplati devizna štednja na pet godina. Sve ove aktere koji su vršili ovakvu propagandu, uključujući i Visokog predstavnika, OHR i gospodina Pitera Nikola, pozvao sam da napuste BiH što prije mogu. Ako to ne učine, mi ćemo pokrenuti žestoke aktivnosti da ti penzioneri napuste ovu zemlju. Oni nama sa 78 i 80 godina dolaze ovdje da budu menadžeri. Preporučio bih im da povedu sa sobom i ove menadžere kao što su profesor Špirić, Džaferović i svi ovi što oglašavaju da će BiH bankrotirati. Neka ih povedu sa sobom da im naprave prosperitet u njihovim zemljama.“
Poslanik u Parlamentu BiH Tihomir Gligorić je istakao da usvajanjem i provođenjem Zakona o izmirenju obaveza po osnovi stare devizne štednje, BiH ne bi bankrotirala, ističući da bi do bankrota BiH moglo doći ukoliko se pitanje starih deviznih štediša nađe na Međunarodnom sudu u Strasburu:
„Nakon presude suda u Strazburu, BiH bi umjesto isplate tri milijarde i tri stotine miliona KM na pet godina, štedišama morala isplatiti devet milijardi u periodu od godine i p“, rekao je Gligorić.
Štediše su nestrpljive, oni smatraju da je i prema izmjeni zakona rok za vraćanje onog što njihovo, nedopustivo dug. Štediša Ostoja Divjak:
„To bi trebalo prije. To su pare koje su građani čestito i pošteno zaradili u onom socijalističkom društvu i toj dobroj državi, i to im treba što prije vratiti, a ne za pet godina. Već je prošlo 15 godina od rata i još tih pet, to je onda 20 godina. I ja sam jedan od štediša, imao sam novac u Privrednoj banci. Danas sam penzioner, ne mogu ni da si kupim lijekove, a sredstava tamo imam.“
* * * * *
Predsjedništvo Saveza izbjeglih i raseljenih BiH na sjednici održanoj u Tuzli ponovo je upozorilo na sporo ostvarivanje projekata koji se odnose na građane čije interese zastupa Savez. Predsjednica Mirhunisa Zukić i Jakov Lepan, član predsjedništva naglašavaju:
„Mi nemamo vremena za čekanje zato što smatramo da ljudi koji su se odlučili da se vrate treba da se nagrade, a ne da odustanu, pa da imamo potpuno čisto etničko područje u Bosni i Hercegovini.“
„Mi danas imamo približno 700 hiljada izbjeglica i raseljenih u BiH i više od 200 hiljada povratnika koji nemaju zaposlenje, koji nemaju zdravstvenu, socijalnu zaštitu, koji nemaju gdje školovati djecu, dakle koji nemaju osnovnih preduvjeta za život.“
Povratak u selo Karačić kod Srebrenice počeo je prije četiri godine. Prvi povratnici Sulejman Zukić, Nura Čamdžić i Ramiza Ibišević svjedoče o teškom životu:
„Vratio sam se 2002. godine. Tada nismo imali nikakvog puta. Kad sam se vratio, cijelo jedno proljeće i ljeto sam živio pod pločom. Kiša je padala, snijeg. Ministarstvo mi je pokrilo moju postojeću kuću, izradili su mi jedan sprat. Trebali su da mi udare oluke, međutim nisu. Mi povratnici nismo dobili nikakvu pomoć. Ministarstvo je dijelilo nekome ovce, nekome krave, meni nisu dali ništa. U šumi sam našao pčele, donio sam ih kući i oformio društva. Sad imam 28 društava pčela. Kupio sam tri ovce kad sam bio u Federaciji i dovezao sam ih ovdje. Te tri ovce sam raskoptio i sad ih imam 35. Eto tako, od toga živim. Što se tiče neke pomoći, niko mi ništa nije dao.“
„Četiri su godine kako sam se vratila i još nemam kuće. Tri put sam predavala zahtjev. Imam četvero djece i ja peta. Nemam nikoga od muških. Možda zato nemam dovoljno bodova.“
„Dobila sam ovu kućicu od Austrijanaca. Do sada nisam predavala papire. Sada sa predala za ovu donaciju, pa šta Bog da. Imam dva unuka od sina i jednu snahu. Ovdje mi zmije ulaze, pa me je strah. Da dobijem svoju kuću, posijala bih baštu i dobro bi nam bilo.“
* * * * *
Na pitanja slušalaca odgovara Branka Inić, pravnica u Helsinškom komitetu za ljudska prava BiH:
RSE: Prvo pitanje stiže iz Sjedinjenih Američkih Država i naš slušalac piše: „Imao sam stan u Zenici u kojem sam živio sa porodicom sve do početka rata. Na sve načine sam pokušavao da vratim stan u posjed ali, nisam naišao na razumijevanje kod opštinskih organa vlasti. Istina je da nisam podnio zahtjev za povrat na vrijeme, ali sam za to imao više, po mom mišljenju, opravdanih razloga. Posljednja informacija koju imam je da je Kantonalni sud odbio moju žalbu. Da li mogu još nešto da uradim, odnosno nekome se obratim?“.
INIĆ: Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima je utvrđen rok za vraćanje u posjed stanova: za stanove koji su proglašeni napuštenim, a shodno zakonu, do 4. jula 1999. godine; za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobra 1999. godine, odnosno krajnji rok je bio do 28. juna 2002. godine za devastirane stanove. Naravno da smo se mi u Helsinškom komitetu suočavali sa prijavama građana i građanki koji su u situaciji kao i slušatelj, i razlozi su bili potpuno identični. Ono što je bitno je da niko nije pred Ustavnim sudom pokrenuto pitanje ustavnosti članova ovog zakona koji utvrđuje prekluzivne rokove za vraćanje stanova, posebno imajući u vidu da je Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao jedan od najjačih Aneksa ovog sporazuma regulisao povratak izbjeglih i raseljenih lica na svoje i u svoje, a što ne znači samo povratak imovine već i restituisanje svih ostalih prava koji su građani imali na dan 31. decembra 1991. godine.
RSE: Drugo pitanje se odnosi na regulisanje radnog staža. U svom pismu naša slušateljka navodi: „Radila sam u Saniteksu Velika Kladuša od 1982. godine sve do početka rata. Nakon toga, uredno sam se javljala na posao i čak jednom određeno vrijeme radila u firmi. Međutim, vrijeme na čekanju nije mi priznato u staž, iako je moj pogon radio bez prestanka. Mene su tako oštetili za čak 11 godina staža. Šta da radim?“.
INIĆ: Radno-pravni status upućivanja radnika na čekanje bliže je bio određen odredbom iz člana 7, sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredno ratne opasnosti. Prema toj zakonskoj odredbi, na čekanje su upućivani radnici za čijim radom je prestala potreba zbog smanjenog obima posla za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Dakle, radilo se o zakonskoj odredbi temporalnog karaktera. Upućivanje na čekanje moglo je trajati samo za vrijeme ratnog stanja, što znači da je bilo privremeno i ograničeno. Po prestanku navedenih okolnosti prestala je zakonska mogućnost upućivanja radnika na čekanje. U praksi međutim ovo zakonsko rješenje nije ispoštovano, iako je ratno stanje ukinuto 22. decembra 1995. godine, a neposredna ratna opasnost 23. decembra 1996. godine. Dakle, nakon 23. decembra 1996. godine radnici se nisu mogli upućivati na čekanje. Međutim, iako nije bilo zakonskog osnova, radnici su i dalje upućivani na čekanje. Pravni status zaposlenika koji su po osnovu Zakona iz 1992. godine upućivani na čekanje nije se mnogo razlikovao od zaposlenika koji su se nalazili na radu. Razlika je bila jedinio u tome što su zaposlenici na čekanju umjesto prava na platu, imali pravo na novčanu naknadu koju je utvrđivao direktor u skladu sa materijalnim mogućnostima. Na osnovu novčane naknade vršen je obračun doprinosa za zdravstveno i penzijsko osiguranje. Ove naknade, iako niske, bile su značajne jer su se na njih plaćali doprinosi, tako da je radnicima na čekanju tekao radni staž i penzijski. Upućivanje radnika na čekanje i njihov status je razriješen donošenjem Zakona o radu oba entiteta i Brčko distrikta. Način na koji je to učinjeno naišao je na veliko nezadovoljstvo zaposlenika i poslodavaca. Naime, i jedni i drugi su iznosili razloge prema kojima je ovo pitanje riješeno na neprihvatljiv način ukazujući pri tome da se nalaze u nezavidnom odnosu i da će zakonskim rješenjem njihov položaj pogoršati. Neovisno o tome, problem koji je datirao od ukidanja neposredne ratne opasnosti bio je privremeno riješen za one koji su se u momentu donošenja novog Zakona o radu i dalje nalazili u statusu čekanja. Za zaposlenike koji su se našli na čekanju, bilo je predviđeno da će u tom statusu ostati najduže šest mjeseci, to jest do 5. maja 2000. godine. Dakle, ukoliko je slušateljica imala status čekanja, poslodavac je bio obavezan plaćati doprinose.
* * * * *
Na Prvom kongresu naučnika iz BiH i dijaspore, koji je održan proteklog vikenda u Sarajevu, upoznajemo Mirsada Hadžikarića, dekana jednog od Univerziteta u SAD-u:
„Din sam Koledža za informacione tehnologije na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Šarloti. Uloga dina je nešto između dekana i rektora za nastavu. Tačno je da nije lako doći do te stepenice. Ja nikada nisam to imao za cilj, ni želju, ni namjeru. Jednostavno sam radio svoj posao i ljudi su na neki način prepoznali da tu ima neke vrijednosti i ponudili mi poziciju prvo dekana, a sada dina. To je izuzetno lijepo jer mi daje mnogo slobode. Razgovaram sa mnogim privrednicima, sa mnogim univerzitetima, imam svoj budžet s kojim mogu raspolagati na fleksibilan način u razvoju koledža i univerziteta. I od svega mi je najdraža ta činjenica da sada mogu da doprinesem puno više nego prije dok nisam bio na toj poziciji. Godine 1984. sam otišao kao Fulbrajtov stipendista, bio sam tamo do 1987. godine, dobio doktorat, počeo raditi i vratio dugove. Godine 1989. sam se vratio u Bosnu i 1990. godine ponovo otišao u Sjedinjene Američke Države. Imao sam puno teškoća, ali i puno mogućnosti. Sjećam se da smo bili sami, nigdje nije bilo drugih Bosanaca i Hercegovaca ili Jugoslovena u tom momentu. Sjećam se da smo bili sami u Americi, da je bilo finansijski teško, ali i da smo imali nekakvu mogućnost za uspjeh i da je sve to polako nekako išlo. Četiri-pet godina dolazim u Bosnu i pitam različite strukture na koji način mogu pomoći. Nakon što sam postao din koledža, znači imam budžet, imam resurse, mogu nešto da uradim. Pokušavao sam da nađem načina da doprinesem što više mogu. Doveo sam prorektora za nastavu sa svog univerziteta, potpisali smo memorandum sa Ministarstvom, počeli smo te nekakve inicijative, ali ovo je bio taj prvi način da se tu nešto uradi na višem nivou, da uključim veći broj ljudi i veći broj institucija. Tako da je to izuzetno uspješno, sve je bilo odlično organizovano. Najvažnije od svega je da smo se našli i da je to sve počelo i da je u biti nekako energično, da smo se ponovo vezali za Bosnu i Hercegovinu, da odlazimo kući sa tim idejama i željama da uradimo što više. Tako da bez obzira na ono što se dešavalo, činjenica da se ovo desilo je najvažnija od svega. Američki sistem je izuzetno fleksibilan, što nije karakteristika obrazovanja baziranih na britanskom sistemu. Jako je teško ostvariti bilo gdje ono što se ostvari u Sjedinjenim Američkim Državama, jer je sistem takav da šta god želite da uradite, postoji način da se to desi. Ovdje je još uvijek to nekako rigidno. Još uvijek postoji mnogo procedura koje se moraju riješiti, dozvola i tako dalje.“
* * * * *
Slušali ste specijalnu emisiju Radija Slobodna Evropa posvećenu ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgavaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je: Fra Anđela Zvizdovića, broj 1, Sarajevo. Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba