Bosna i Hercegovina i grad Sarajevo predodređeni su da budu mjesta susretanja naroda, jer tu postoji bogata prošlost različitih ljudi koji žive zajedno, različitih kultura i religija. Izražavajući ovo mišljenje, Michael Weichart, direktor sarajevskog odjela Fondacije Fridruich Ebert, kaže da, nažalost, postoje određene prepreke koje spriječavaju da se u potpunosti iskoriste ti potencijali. Kao primjer Weichart navodi neuspješnu organizaciju konferencije o privatizaciji, koja je otkazane zato što neki pozvani ljudi nisu mogli doći u Sarajevo jer nisu dobili bh. vize. A vize su problem, dodaje, i za bh. građane koji žele izaći i svijet i predstavljati Bosnu i Hercegovinu:
„Snažno podržavam zahtjeve za liberalizaciju viznog režima, posebno za mlade ljude. Ali sama činjenica da se neko drugi prema vama loše ponaša ne može biti razlog da se i vi tako ponašate prema nekim od svojih susjeda.“
Loš imidž države blokiraju investiranje i ekonomski razvoj, slaže se i Sabit Subašić, iz Ministarstva vanjskih poslova BiH, koji se sjeća i prijatnijih detalja iz svoje diplomatske karijere:
„Dok sam bio u Australiji na službi, jedno jutro su me počeli zvati telefonom i čestitati:’Čestitamo, dobili ste Oskara!’ Film Danisa Tanovića dobio je Oskara, a ja u dalekoj Australiji pobrao lovorike. Bilo je i čuđenja, zavisti i podozrenja. Sjećam se, međutim, da je poslije tog događaja bilo znatno manje bilo onih pitanja: ’Kako je sada kod vas, ima li etničkih sukoba?’ itd.“
Svi se slažu da popravljanju imidža BiH u svijetu iz godine u godinu, kada su kultura i umjetnost u pitanju, poseban doprinos daje bh. filmska produkcija, te Sarajevski film festival. Direktor Festivala Mirsad Purivatra:
„Ono što posebno ohrabruje je da u našem kooprodukcijskom marketu Sinelinku danas imamo prisustvo od preko 300 profesionalaca iz čitavog svijeta. Većina njih sami dolaze, sami plaćaju, dakle dolaze ovdje da bi otkrili nove talante koje očito ne samo BiH nego i region imaju.“
Pak, Ljiljana Ševo, sa banjalučke Akademije za umjestnost, ne slaže se sa predstavnikom Fondacije Fridrich Ebert da je samo Sarajevo centar multikulture koji doprinosi boljem imidžu BiH:
„Ja bih rekla ne samo Sarajevo. Banja Luka svakako, kao snažan univerzitetski i kulturni centar, a i neki drugi gradovi u BiH su potpuno otvoreni za sve vrste ne samo intermultikulturalnih nego uopšte interdisciplinarnih događanja koja približavaju BiH svijetu.“
Direktor sarajevskog Narodnog pozorišta Gradimir Gojer upozorava na osnovni problem, a to je novac:
„Kako ćemo se prezentirati u svijetu ako se dostatna količina materijalnih sredstava iz budžeta, iz proračuna naših ministarstava ne bude odvajala za redovitu produkciju? Da li ćemo imati mogućnosti da imamo nove filmove, da imamo nove predstave, da imamo nove opere i nove balete, ili ćemo biti samo jedan otvoren prozor u svijet za građane koji to, naravno, žele da vide, ali ne znam da li ćemo imati dovoljno naših ostvarenja koja moraju da idu u svijet?“
A da država ne pokazuju veliki interes za promociju kulture i umjetnosti, zapravo bh. imidža, dokazuju optužbe Mirsada Purivatre izrečene na račun Vijeća ministara BiH i Ministarstva kulture Sarajevskog kantona, od kojih dvije godine nema odgovora na pisma i zahtjeve Sarajevo film festivala:
„Niko nije krenuo sa nama u Kan kada smo nudili da idemo na promociju BiH. Mogu jedino da kažem da film jeste jedan od najboljih brendova i proizvoda BiH. Filmski autori su ti koji su doprinijeli da Sarajevo film festival bude najmanje 50 posto bolji zato što su proizveli dobre domaće filmove. Međutim, Vijeće ministara i Kanton Sarajevo su ukinuli sve dotacije za film BiH, dakle direktno su stavljeni na crnu listu. Dakle, najuspješniji proizvod BiH je naprosto zabranjen da bude finansiran kroz fondove Kantona Sarajevo i kroz fondove Vijeća ministara.“
„Snažno podržavam zahtjeve za liberalizaciju viznog režima, posebno za mlade ljude. Ali sama činjenica da se neko drugi prema vama loše ponaša ne može biti razlog da se i vi tako ponašate prema nekim od svojih susjeda.“
Loš imidž države blokiraju investiranje i ekonomski razvoj, slaže se i Sabit Subašić, iz Ministarstva vanjskih poslova BiH, koji se sjeća i prijatnijih detalja iz svoje diplomatske karijere:
„Dok sam bio u Australiji na službi, jedno jutro su me počeli zvati telefonom i čestitati:’Čestitamo, dobili ste Oskara!’ Film Danisa Tanovića dobio je Oskara, a ja u dalekoj Australiji pobrao lovorike. Bilo je i čuđenja, zavisti i podozrenja. Sjećam se, međutim, da je poslije tog događaja bilo znatno manje bilo onih pitanja: ’Kako je sada kod vas, ima li etničkih sukoba?’ itd.“
Svi se slažu da popravljanju imidža BiH u svijetu iz godine u godinu, kada su kultura i umjetnost u pitanju, poseban doprinos daje bh. filmska produkcija, te Sarajevski film festival. Direktor Festivala Mirsad Purivatra:
„Ono što posebno ohrabruje je da u našem kooprodukcijskom marketu Sinelinku danas imamo prisustvo od preko 300 profesionalaca iz čitavog svijeta. Većina njih sami dolaze, sami plaćaju, dakle dolaze ovdje da bi otkrili nove talante koje očito ne samo BiH nego i region imaju.“
Pak, Ljiljana Ševo, sa banjalučke Akademije za umjestnost, ne slaže se sa predstavnikom Fondacije Fridrich Ebert da je samo Sarajevo centar multikulture koji doprinosi boljem imidžu BiH:
„Ja bih rekla ne samo Sarajevo. Banja Luka svakako, kao snažan univerzitetski i kulturni centar, a i neki drugi gradovi u BiH su potpuno otvoreni za sve vrste ne samo intermultikulturalnih nego uopšte interdisciplinarnih događanja koja približavaju BiH svijetu.“
Direktor sarajevskog Narodnog pozorišta Gradimir Gojer upozorava na osnovni problem, a to je novac:
„Kako ćemo se prezentirati u svijetu ako se dostatna količina materijalnih sredstava iz budžeta, iz proračuna naših ministarstava ne bude odvajala za redovitu produkciju? Da li ćemo imati mogućnosti da imamo nove filmove, da imamo nove predstave, da imamo nove opere i nove balete, ili ćemo biti samo jedan otvoren prozor u svijet za građane koji to, naravno, žele da vide, ali ne znam da li ćemo imati dovoljno naših ostvarenja koja moraju da idu u svijet?“
A da država ne pokazuju veliki interes za promociju kulture i umjetnosti, zapravo bh. imidža, dokazuju optužbe Mirsada Purivatre izrečene na račun Vijeća ministara BiH i Ministarstva kulture Sarajevskog kantona, od kojih dvije godine nema odgovora na pisma i zahtjeve Sarajevo film festivala:
„Niko nije krenuo sa nama u Kan kada smo nudili da idemo na promociju BiH. Mogu jedino da kažem da film jeste jedan od najboljih brendova i proizvoda BiH. Filmski autori su ti koji su doprinijeli da Sarajevo film festival bude najmanje 50 posto bolji zato što su proizveli dobre domaće filmove. Međutim, Vijeće ministara i Kanton Sarajevo su ukinuli sve dotacije za film BiH, dakle direktno su stavljeni na crnu listu. Dakle, najuspješniji proizvod BiH je naprosto zabranjen da bude finansiran kroz fondove Kantona Sarajevo i kroz fondove Vijeća ministara.“
