Pobjedu koalicije Mila Đukanovića nagovještavala su brojna istraživanja javnog mnjenja, moglo se to i očekivati nakon referendumskog uspjeha, ali koalicija DPS-a i SDP-a nije samo pobijedila - ona je naprosto zbrisala protivnike.
Brojke ubjedljivo svjedoče. Đukanovićeva koalicija osvojila je apsolutnu vlast u Parlamentu dobivši skoro tri procenata više nego na izborima 2002. godine. Kandidati DPS-a i SDP-a osvojili su Podgoricu, Bijelo Polje, Bar, Danilovgrad, Rožaje ali i donedavne SNP-ovske bastione Berane, Herceg Novi i Šavnik. Vladajuća koalicija sada, osim republičkim parlamentom, suvereno vlada u dvije trećine crnogorskih gradova. Nema države u Evropi sa proporcionalnim izbornim sistemom gdje je jedna koalicija trijumfovala sa tolikom izbornom prednošću.
Ovo je, dakle, sedma pobjeda DPS-a u sedam pokušaja, pa ispada da su crnogorski izbori uzbudljiva utakmica u kojoj uvijek na kraju pobijedi – Đukanović. Crnogorski premijer je očito onaj presudni adut u izbornoj trci.
I zaista, samo se veličinom Đukanovićevog trijumfa može sagledati dubina pada Predraga Bulatovića. Umjesto 25 mandata, SNP će sada morati - sa ostale dvije stranke - da dijeli jedanaestak poslaničkih mjesta. To je malo fotelja za toliko ličnih ambicija. Stranka Predraga Bulatovića odavno liči na brod koji luta bez kompasa, kapetana i bez stranačke prepoznatljivosti, esenpeovci glume građansku partiju a u zagrljaju su sa srpskim stranakama, pričaju o Evropi a rade antievropski. Tako više ne može i dani koji dolaze biće teški za političko preživljavanje Predraga Bulatovića.
U redovima opozicije samo su dva čovjeka bila sinoć zadovoljna: lider Srpske liste Andrija Mandić i lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević.
Na prvi pogled, Mandić može da bude spokojan: Srpska lista je na velika vrata ušla u Parlament i postala jaka opoziciona snaga. Problem je, međutim, što Mandić uz sebe ima samo jednonacionalne glasače i što je Srpska lista dostigla vrhunac. Za „svoje Srbe“ Srpska narodna stranka je napravila samo parlamentarni kavez. Mandić i drugovi moraju da shvate da su oni postali živi dokaz propasti velikosrpskog projekta u Crnoj Gori: manje od polovine crnogorskih Srba glasalo je za Srpsku listu. Čudno ali istinito: ulazak Srpske liste u parlament je ujedno i signal pobjede građanske Crne Gore.
O izbornom uspjehu prije izbora govorio je i Nebojša Medojević. Na kraju, njegova stranka i on lično možda imaju razloga za zadovoljstvo: od bučne nevladine organizacije uspjeli su da postanu značajna parlamentarna stranka. No, problemi za Medojevićevu partiju tek predstoje: oni nijesu postali prepoznatljiv pokret nego su pokupili srpske glasove i glasove onih ogorčenih, bivših liberala koji bi da prave giljotinu za Đukanovića. Sa retorikom koju koristi i sa takvom glasačkom strukturom Pokret za promjene može samo da ostane bučna opoziciona stranka. Snage za stvarne promjene teško da će ikada imati, ukoliko Pokret za promjene ne shvati da mora prvo sebe da promijeni.
Neki će pobjedu koalicije DPS-a i SDP-a maliciozno tumačiti crnogorskim strahom od promjena ili snishodljivošću građana prema moćnicima na vlasti. Međutim, tako se samo bježi od istine. Septembarski izbori su dokazali - ova i ovakva opozicija nema i neće imati šansu da mijenja Đukanovića. Crnogorski građani nijesu bili uplašeni nego surovo racionalni: priznali su referendumske pobjednike kao izborne pobjednike a odbacili lidere opozicije kao ljude bez novog programa i nove ideje.
Zato je sad je pred Đukanovićem najveći izazov: da pokaže kako je njegova apsolutna vlast zaista zaslužila apsolutno povjerenje građana. Ako u koaliciji DPS-a i SDP-a shvate da su, osvojivši apsolutnu vlast, sebe osudili na apsolutnu odgovornost, onda možda za Crnu Goru ima šanse. Ako apsslutna vlast bude vodila samo ka održanju apsolutnog monopola, onda je Crna Gora uludo utrošila šansu i vrijeme.
Brojke ubjedljivo svjedoče. Đukanovićeva koalicija osvojila je apsolutnu vlast u Parlamentu dobivši skoro tri procenata više nego na izborima 2002. godine. Kandidati DPS-a i SDP-a osvojili su Podgoricu, Bijelo Polje, Bar, Danilovgrad, Rožaje ali i donedavne SNP-ovske bastione Berane, Herceg Novi i Šavnik. Vladajuća koalicija sada, osim republičkim parlamentom, suvereno vlada u dvije trećine crnogorskih gradova. Nema države u Evropi sa proporcionalnim izbornim sistemom gdje je jedna koalicija trijumfovala sa tolikom izbornom prednošću.
Ovo je, dakle, sedma pobjeda DPS-a u sedam pokušaja, pa ispada da su crnogorski izbori uzbudljiva utakmica u kojoj uvijek na kraju pobijedi – Đukanović. Crnogorski premijer je očito onaj presudni adut u izbornoj trci.
I zaista, samo se veličinom Đukanovićevog trijumfa može sagledati dubina pada Predraga Bulatovića. Umjesto 25 mandata, SNP će sada morati - sa ostale dvije stranke - da dijeli jedanaestak poslaničkih mjesta. To je malo fotelja za toliko ličnih ambicija. Stranka Predraga Bulatovića odavno liči na brod koji luta bez kompasa, kapetana i bez stranačke prepoznatljivosti, esenpeovci glume građansku partiju a u zagrljaju su sa srpskim stranakama, pričaju o Evropi a rade antievropski. Tako više ne može i dani koji dolaze biće teški za političko preživljavanje Predraga Bulatovića.
U redovima opozicije samo su dva čovjeka bila sinoć zadovoljna: lider Srpske liste Andrija Mandić i lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević.
Na prvi pogled, Mandić može da bude spokojan: Srpska lista je na velika vrata ušla u Parlament i postala jaka opoziciona snaga. Problem je, međutim, što Mandić uz sebe ima samo jednonacionalne glasače i što je Srpska lista dostigla vrhunac. Za „svoje Srbe“ Srpska narodna stranka je napravila samo parlamentarni kavez. Mandić i drugovi moraju da shvate da su oni postali živi dokaz propasti velikosrpskog projekta u Crnoj Gori: manje od polovine crnogorskih Srba glasalo je za Srpsku listu. Čudno ali istinito: ulazak Srpske liste u parlament je ujedno i signal pobjede građanske Crne Gore.
O izbornom uspjehu prije izbora govorio je i Nebojša Medojević. Na kraju, njegova stranka i on lično možda imaju razloga za zadovoljstvo: od bučne nevladine organizacije uspjeli su da postanu značajna parlamentarna stranka. No, problemi za Medojevićevu partiju tek predstoje: oni nijesu postali prepoznatljiv pokret nego su pokupili srpske glasove i glasove onih ogorčenih, bivših liberala koji bi da prave giljotinu za Đukanovića. Sa retorikom koju koristi i sa takvom glasačkom strukturom Pokret za promjene može samo da ostane bučna opoziciona stranka. Snage za stvarne promjene teško da će ikada imati, ukoliko Pokret za promjene ne shvati da mora prvo sebe da promijeni.
Neki će pobjedu koalicije DPS-a i SDP-a maliciozno tumačiti crnogorskim strahom od promjena ili snishodljivošću građana prema moćnicima na vlasti. Međutim, tako se samo bježi od istine. Septembarski izbori su dokazali - ova i ovakva opozicija nema i neće imati šansu da mijenja Đukanovića. Crnogorski građani nijesu bili uplašeni nego surovo racionalni: priznali su referendumske pobjednike kao izborne pobjednike a odbacili lidere opozicije kao ljude bez novog programa i nove ideje.
Zato je sad je pred Đukanovićem najveći izazov: da pokaže kako je njegova apsolutna vlast zaista zaslužila apsolutno povjerenje građana. Ako u koaliciji DPS-a i SDP-a shvate da su, osvojivši apsolutnu vlast, sebe osudili na apsolutnu odgovornost, onda možda za Crnu Goru ima šanse. Ako apsslutna vlast bude vodila samo ka održanju apsolutnog monopola, onda je Crna Gora uludo utrošila šansu i vrijeme.
