* * * * *
RFE: Molim Vas za kratak osvrt na filmove koji su snimljeni u proteklih desetak godina na temu ratova vođenih na području nekadašnje Jugoslavije. Kakvi su to filmovi? Jesu li neminovno jednostrani, ima li među njima po Vama neki koji predstavlja iole značajniji umetnički doseg?
GRLIĆ: U svakom momentu imate dvije vizure koje se uvijek suprotstavljaju, barem se meni tako čini: S jedne strane, oni kojima se nešto dogodilo, nakon toga imaju strašnu potrebu da izgovore svoju istinu o tom događaju. I te istine su prvih desetak godina uvijek – „moja istina“ protiv „tvoje istine“. Tako se u ovim krajevima desilo, pogotovo u Hrvatskoj, da je pravljeno strašno puno jednodimenzionalnih filmova, jer se država, bez obzira na svoje političko opredjeljenje, vodila onom Lenjinovom – da je to strašno važna i najvažnija umjetnost, pa su jednostavno pokušali da naš film dokaže „našu istinu“. To se dešavalo i u Srbiji, to se dešavalo i okolo. Mislim da je ta faza negdje iza nas, da su ljudi polako pristali da postoje razne istine i pristali su da za svaki događaj, za svaku svađu trebaju najmanje dvojica i da svako od njih ima neku svoju viziju toga. Mislim da je ta inkubacija ovdje polako prošla i da filmovi iz ovih krajeva postaju kompleksniji i počinju se baviti ljudima, a ne idejama o ljudima, što je velika razlika.
Što se tiče filmova koji su rađeni izvana, od nekih akcionih, imamo, na primjer, onaj DreamWorks-ov film „Iza neprijateljskih linija“ (Behind Enemy Lines) o spašavanju američkog pilota u Bosni, gdje je sasvim svejedno da li se to događa u Bosni ili se to događa u Paragvaju. Ne bavi se politikom, uzrocima i posljedicama, nego se fokusira na Ameriku i američku priču unutar toga. Ali to je problem sa svim holivudskim i američkim filmovima koje rade ne samo o ovim krajevima, nego koje su radili o raznim Indonezijama, Vijetnamima i tako dalje. Oni, naime, duboko vjeruju da mogu ispričati priču o nekom kraju samo kroz vizuru Amerikanca, jer je to jedini način da publika može identificirati sebe s junakom.
RFE: Je li neophodno da američki filmovi budu toliko simplifikovani?
GRLIĆ: Kako prikazati skroz vijetnamskog ili indonezijskog vozača rikše kad to američka publika ne radi. Ako je to američki vojnik ili vrlo često američki novinar, što je glavni kliše svih tih filmova, onda je taj novinar, koji je iz Idahoa ili Ohia, bliskiji po shvaćanju i akcionih stvari i moralnih i etičkih i tako dalje. Tako da oni rade takozvane „novinarske“ filmove, kojih imate ogromnu količinu. Kod nas je snimljen jedan vrlo dobar, možda najbolji film iz te sfere, koji je radio Winterbottom, a to je ovaj o Sarajevu. To je možda najbolje što je izvana, barem što sam ja vidio, napravljeno. Napravljen je i jedan američki film o Vukovaru, napravljeni su deseci filmova, ali za osnovnu holivudsku dramaturgiju ovaj rat je bio previše kompliciran. Ta osnovna dramaturgija zahtjeva grdog neprijatelja, bad guy je jasan nakon tri minute i onda u to ulazi naš junak da sve to skupa spriječi. Ova rat je imao puno „badguyeva“ i imao je vrlo tananu liniju između njihovih različitosti. Mislim da Hollywood to jednostavno ne voli, jer je to trošenje vremena na ekspoziciju koju Hollywood ne dopušta.
RFE: Može li se onda uopšte očekivati da iz holivudske produkcije na temu ratova vođenih devedesetih na Balkanu izađe neki veliki film recimo poput „Spasavanja vojnika Rajana“?
GRLIĆ: Od Amerike ne treba očekivati da pravi velike filmove o nečem u čemu direktno Amerikanci nisu sudjelovali. Primarni zadatak Hollywooda je da hrani Ameriku pričama koje su tamo lako razumljive. On je nas uspio naviknuti da su njihove lokalne priče svima nama lokalne priče. Znamo gde je ugao Sedme i Druge avenije ili kad neko vozi taksi u New Yorku i ima vind-jaku iz Vijetnama, znamo sve o njemu istog trenutka. To je zato jer smo odgojeni na njihovim filmovima i na njihovoj ikonografiji.
Mi se uvijek zezamo da nam je potrebna 15 minuta duža ekspozicija nego američkom filmu, ne bi li probali objasniti nešto od naših specifičnosti. Tako da ja od Amerike i od Hollywooda ne bih puno očekivao da će promijeniti taj stav.
Dogodit će se neki drugi rat, doći će neki drugi bad guys i oni će jednostavno krenuti. Jer, oni za taj film moraju imati tu zemlju na naslovnici. Amerika mora biti bombardirana vijestima o tome da bi oni krenuli. Reklamna kampanja za te filmove su krv i smrt. Ako nema dovoljno smrti i dovoljno krvi, onda se ne isplati u to ulagati.
RFE: Da se vratimo na područje nekadašnje Jugoslavije, odnosno kako se sada politički korektno zove „zapadnog Balkana“. Kada je reč o ovim „našim“ filmovima – treba li tu po Vama nakon dela poput „Kako je počeo rat na mom otoku“, „Lepa sela lepo gore“ i „Ničija zemlja“ čija je tematika sam rat, očekivati neki drugačiji rakurs, neke potpuno nove, drugačije vizure poput recimo sjajnog dokumentarca „Vukovar – poslednji rez“ ili nekih filmova koji se ne bave samim ratom nego njegovim posledicama? Jesu li ti filmovi nešto što može biti ponuđeno svetu iz država nastalih od Jugoslavije?
RFE: Da. Baš to. Evo ja sam vidio u Motovunu na festivalu jedan srpski film koji se zove „Sutra ujutro“. Apsolutno nijedno riječju se u njemu ne kaže da je bio rat. Nema apsolutno nikakvu direktnu političku konotaciju ni s prošlošću, ni sa sadašnjošću. Priča jednu jednostavnu i strašnu priču o čovjeku koji je 1991. godine otišao iz Beograda u Kanadu i vraća se na tri dana u Beograd na svadbu. To je jedna srednja, izgubljena generacija i njih troje pričaju kako su proveli ta tri dana. To je poguban film o posljedicama rata u ljudima. I mislim da su to filmovi koje mi možemo raditi, filmovi o uzrocima i posljedicama. Ova akciona situacija, kad netko nekog ubije i kad zatim krene krvoproliće, uvijek završava ili „mojom istinom“ ili akcionim američkim filmom. „Kod amidže Idriza“ Pjera Žalice vam je izvrstan primjer, meni se čini da je to jedan od najboljih filmova o ratu u ovom kraju, o Bosni, a u tom filmu ne da nemate pušku, nego imate dva krupna plana dvoje staraca koji su izgubili nekoga i priča je samo o tom mulju koji ostane u čovjeku nakon takvog rata. Mislim da su to snažni antiratni filmovi. Ja sam se u filmu koji sam radio – „Karaula“ – probao baviti mentalnim sklopom ljudi kojima će se dogoditi rat, jer me je zanimalo kako je rat tako lako implementiran, kako su ove političke talking-heads na tim lokalnim televizijama uspjeli zapaliti te glave da krenu. Prema tome, mislim da je polje filma polje intime prije i poslije.
RFE: Mogu li tako „teški“ filmovi imati prođu vani u poplavi holivudske da kažem tako „lake“ produkcije?
GRLIĆ: Mogu proći vani, i ti filmovi idu vani. Ali sa filmovima koji puštaju sondu u ovaj prostor nećemo ući u kina na Petoj aveniji, jer jednostavno to nisu mainstream filmovi. Oni su intimni filmovi koji će napraviti ono što ovaj prostor može i ono što se danas dogodilo s festivalima. Festivali, koji ima milion po svijetu, su zamijenili art-kina. Nema više art-kina, već imamo festivale. Tih milion festivala odvrti te filmove. Veći filmovi s ovih prostora dobiju distribuciju vani, uđu u nekih petnaestak-dvadeset zemalja, oni imaju neki svoj život. Oni su neka vrsta obrane individualnosti u borbi sa tom strašnom globalizacijom i oni su se našli u ovim krajevima u jednom strašnom škripcu između dvije vatre koje vrlo sliče jedna drugoj, a to su nacionalizam i globalizam. Svi imaju problem baviti se individuama. Niti nacionalizam koji se bavi prošlošću, niti globalizam koji se bavi budućnošću, želi komunicirati s individuom. Tako da filmovi postaju dinosaurusi naše intime. Postaju nešto što se teško kreće u tržišnom ili huškačkom, nacionalnom svijetu. Oni postaju pokret otpora koji naša intima pruža tim silnicama i strujama koje tako, jednodimenzionalno vladaju svijetom.
RFE: Molim Vas za kratak osvrt na filmove koji su snimljeni u proteklih desetak godina na temu ratova vođenih na području nekadašnje Jugoslavije. Kakvi su to filmovi? Jesu li neminovno jednostrani, ima li među njima po Vama neki koji predstavlja iole značajniji umetnički doseg?
GRLIĆ: U svakom momentu imate dvije vizure koje se uvijek suprotstavljaju, barem se meni tako čini: S jedne strane, oni kojima se nešto dogodilo, nakon toga imaju strašnu potrebu da izgovore svoju istinu o tom događaju. I te istine su prvih desetak godina uvijek – „moja istina“ protiv „tvoje istine“. Tako se u ovim krajevima desilo, pogotovo u Hrvatskoj, da je pravljeno strašno puno jednodimenzionalnih filmova, jer se država, bez obzira na svoje političko opredjeljenje, vodila onom Lenjinovom – da je to strašno važna i najvažnija umjetnost, pa su jednostavno pokušali da naš film dokaže „našu istinu“. To se dešavalo i u Srbiji, to se dešavalo i okolo. Mislim da je ta faza negdje iza nas, da su ljudi polako pristali da postoje razne istine i pristali su da za svaki događaj, za svaku svađu trebaju najmanje dvojica i da svako od njih ima neku svoju viziju toga. Mislim da je ta inkubacija ovdje polako prošla i da filmovi iz ovih krajeva postaju kompleksniji i počinju se baviti ljudima, a ne idejama o ljudima, što je velika razlika.
Što se tiče filmova koji su rađeni izvana, od nekih akcionih, imamo, na primjer, onaj DreamWorks-ov film „Iza neprijateljskih linija“ (Behind Enemy Lines) o spašavanju američkog pilota u Bosni, gdje je sasvim svejedno da li se to događa u Bosni ili se to događa u Paragvaju. Ne bavi se politikom, uzrocima i posljedicama, nego se fokusira na Ameriku i američku priču unutar toga. Ali to je problem sa svim holivudskim i američkim filmovima koje rade ne samo o ovim krajevima, nego koje su radili o raznim Indonezijama, Vijetnamima i tako dalje. Oni, naime, duboko vjeruju da mogu ispričati priču o nekom kraju samo kroz vizuru Amerikanca, jer je to jedini način da publika može identificirati sebe s junakom.
RFE: Je li neophodno da američki filmovi budu toliko simplifikovani?
GRLIĆ: Kako prikazati skroz vijetnamskog ili indonezijskog vozača rikše kad to američka publika ne radi. Ako je to američki vojnik ili vrlo često američki novinar, što je glavni kliše svih tih filmova, onda je taj novinar, koji je iz Idahoa ili Ohia, bliskiji po shvaćanju i akcionih stvari i moralnih i etičkih i tako dalje. Tako da oni rade takozvane „novinarske“ filmove, kojih imate ogromnu količinu. Kod nas je snimljen jedan vrlo dobar, možda najbolji film iz te sfere, koji je radio Winterbottom, a to je ovaj o Sarajevu. To je možda najbolje što je izvana, barem što sam ja vidio, napravljeno. Napravljen je i jedan američki film o Vukovaru, napravljeni su deseci filmova, ali za osnovnu holivudsku dramaturgiju ovaj rat je bio previše kompliciran. Ta osnovna dramaturgija zahtjeva grdog neprijatelja, bad guy je jasan nakon tri minute i onda u to ulazi naš junak da sve to skupa spriječi. Ova rat je imao puno „badguyeva“ i imao je vrlo tananu liniju između njihovih različitosti. Mislim da Hollywood to jednostavno ne voli, jer je to trošenje vremena na ekspoziciju koju Hollywood ne dopušta.
RFE: Može li se onda uopšte očekivati da iz holivudske produkcije na temu ratova vođenih devedesetih na Balkanu izađe neki veliki film recimo poput „Spasavanja vojnika Rajana“?
GRLIĆ: Od Amerike ne treba očekivati da pravi velike filmove o nečem u čemu direktno Amerikanci nisu sudjelovali. Primarni zadatak Hollywooda je da hrani Ameriku pričama koje su tamo lako razumljive. On je nas uspio naviknuti da su njihove lokalne priče svima nama lokalne priče. Znamo gde je ugao Sedme i Druge avenije ili kad neko vozi taksi u New Yorku i ima vind-jaku iz Vijetnama, znamo sve o njemu istog trenutka. To je zato jer smo odgojeni na njihovim filmovima i na njihovoj ikonografiji.
Mi se uvijek zezamo da nam je potrebna 15 minuta duža ekspozicija nego američkom filmu, ne bi li probali objasniti nešto od naših specifičnosti. Tako da ja od Amerike i od Hollywooda ne bih puno očekivao da će promijeniti taj stav.
Dogodit će se neki drugi rat, doći će neki drugi bad guys i oni će jednostavno krenuti. Jer, oni za taj film moraju imati tu zemlju na naslovnici. Amerika mora biti bombardirana vijestima o tome da bi oni krenuli. Reklamna kampanja za te filmove su krv i smrt. Ako nema dovoljno smrti i dovoljno krvi, onda se ne isplati u to ulagati.
RFE: Da se vratimo na područje nekadašnje Jugoslavije, odnosno kako se sada politički korektno zove „zapadnog Balkana“. Kada je reč o ovim „našim“ filmovima – treba li tu po Vama nakon dela poput „Kako je počeo rat na mom otoku“, „Lepa sela lepo gore“ i „Ničija zemlja“ čija je tematika sam rat, očekivati neki drugačiji rakurs, neke potpuno nove, drugačije vizure poput recimo sjajnog dokumentarca „Vukovar – poslednji rez“ ili nekih filmova koji se ne bave samim ratom nego njegovim posledicama? Jesu li ti filmovi nešto što može biti ponuđeno svetu iz država nastalih od Jugoslavije?
RFE: Da. Baš to. Evo ja sam vidio u Motovunu na festivalu jedan srpski film koji se zove „Sutra ujutro“. Apsolutno nijedno riječju se u njemu ne kaže da je bio rat. Nema apsolutno nikakvu direktnu političku konotaciju ni s prošlošću, ni sa sadašnjošću. Priča jednu jednostavnu i strašnu priču o čovjeku koji je 1991. godine otišao iz Beograda u Kanadu i vraća se na tri dana u Beograd na svadbu. To je jedna srednja, izgubljena generacija i njih troje pričaju kako su proveli ta tri dana. To je poguban film o posljedicama rata u ljudima. I mislim da su to filmovi koje mi možemo raditi, filmovi o uzrocima i posljedicama. Ova akciona situacija, kad netko nekog ubije i kad zatim krene krvoproliće, uvijek završava ili „mojom istinom“ ili akcionim američkim filmom. „Kod amidže Idriza“ Pjera Žalice vam je izvrstan primjer, meni se čini da je to jedan od najboljih filmova o ratu u ovom kraju, o Bosni, a u tom filmu ne da nemate pušku, nego imate dva krupna plana dvoje staraca koji su izgubili nekoga i priča je samo o tom mulju koji ostane u čovjeku nakon takvog rata. Mislim da su to snažni antiratni filmovi. Ja sam se u filmu koji sam radio – „Karaula“ – probao baviti mentalnim sklopom ljudi kojima će se dogoditi rat, jer me je zanimalo kako je rat tako lako implementiran, kako su ove političke talking-heads na tim lokalnim televizijama uspjeli zapaliti te glave da krenu. Prema tome, mislim da je polje filma polje intime prije i poslije.
RFE: Mogu li tako „teški“ filmovi imati prođu vani u poplavi holivudske da kažem tako „lake“ produkcije?
GRLIĆ: Mogu proći vani, i ti filmovi idu vani. Ali sa filmovima koji puštaju sondu u ovaj prostor nećemo ući u kina na Petoj aveniji, jer jednostavno to nisu mainstream filmovi. Oni su intimni filmovi koji će napraviti ono što ovaj prostor može i ono što se danas dogodilo s festivalima. Festivali, koji ima milion po svijetu, su zamijenili art-kina. Nema više art-kina, već imamo festivale. Tih milion festivala odvrti te filmove. Veći filmovi s ovih prostora dobiju distribuciju vani, uđu u nekih petnaestak-dvadeset zemalja, oni imaju neki svoj život. Oni su neka vrsta obrane individualnosti u borbi sa tom strašnom globalizacijom i oni su se našli u ovim krajevima u jednom strašnom škripcu između dvije vatre koje vrlo sliče jedna drugoj, a to su nacionalizam i globalizam. Svi imaju problem baviti se individuama. Niti nacionalizam koji se bavi prošlošću, niti globalizam koji se bavi budućnošću, želi komunicirati s individuom. Tako da filmovi postaju dinosaurusi naše intime. Postaju nešto što se teško kreće u tržišnom ili huškačkom, nacionalnom svijetu. Oni postaju pokret otpora koji naša intima pruža tim silnicama i strujama koje tako, jednodimenzionalno vladaju svijetom.
