RSE: Gospodine Vukadinoviću, šta će konkretno za Crnu Goru značiti članstvo u Partnerstvu za mir? Kakve obaveze, kakve koristi?
VUKADINOVIĆ: To je prva stepenica kojom su ulazi prema svim ostalim fazama. Ako govorimo o tim stepenicama onda je Partnerstvo za mir prva, nakon toga je ulazak u NATO i kao ona krajnja to je ulazak u Evropsku uniju. To je potez koji je dobar i koji je došao u pravome trenutku. Njime Crna Gora pokazuje da je zainteresirana za evrointegracije u pravome smislu te riječi i naravno ulaskom u Partnerstvo za mir ona se želi svrstati zajedno sa svim ostalim evropskim državama koje i jesu članice NATO-a i koje nisu članice NATO-a, a koje smatraju da u jednom takvom zajedničkom okruženju mogu uspostaviti jednu sigurnost u evropskom prostoru., da se mogu isto tako međusobno pomagati i ono što je najvažnije da prihvaćaju određena politička zajednička načela.
RSE: Ima li članstvo neke negativne prateće pojave?
VUKADINOVIĆ: Ja bi rekao da do sada niti jedna zemlja koja je ušla u Partnerstvo za mir nije mogla osjetiti te negativne strane. Negativne strane bi mogle biti u tome što sve aktivnosti koje su vezane uz Partnerstvo za mir svaka zemlja samostalno finansira. To konkretno znači, ako se organiziraju neki zajednički manevri onda svaka zemlja sudjeluje sa svojim snagama i snosi troškove, ako se šalju određene misije onda se, takođe, to finansira iz vlastitoga budžeta.
RSE: Hoće li članstvo u Partnerstvu uticati na poziciju Crne Gore u regiji, odnosno u odnosu sa susjedima?
VUKADINOVIĆ: Mislim da će to jako mnogo značiti ovoga trenutka. Ako Crna Gora bude primljena, a nema razloga da ne bi bila primljena u Partnerstvo za mir, ostaju svega dvije zemlje koje su stanovito „crna rupa“ u evropskim relacijama - to je Srbija i Bosna i Hercegovina koje su izvan Partnerstva za mir. Crna Gora, kada bude primljena, treba vrlo brzo ići i dalje i nastojati se priključiti onoj skupini koju nazivamo „A3“, a to su tri zemlje, takođe, koje su u Partnerstvu za mir: Albanija, Hrvatska i Makedonija.
RSE: Govorite o Jadranskoj povelji?
VUKADINOVIĆ: Tako je. To je jedna izvanredna prilika da se i četvrta zemlja pojavi. Dakle, da Crna Gora ima formalne uvjete da se pojavi kao četvrta zemlja i da zatraži i članstvo u Jadranskoj povelji .
RSE: Kako komentarišete u sklopu ovih okolnosti činjenicu da je na nedavnom susretu Đukanović Putin bilo riječi i o vojnotehničkoj saradnji Podgorice i Moskve?
VUKADINOVIĆ: Iz daljine je vrlo teško odgovoriti na to pitanje što to podrazumijeva. Ono se može interpretirati na nekoliko načina. Može biti govora o jednom nastavku one saradnje koja se sprovodila u pogledu remonta nekadašnjih sovjetskih a sada ruskih brodova u Boki Kotorskoj, može se govoriti o pružanju neke vojnotehničke pomoći novoj vojsci koja će se uspostaviti u Crnoj Gori ako postoji potreba za time, može se govoriti i o tome da postoji želja možda nekih ruskih krugova da se koristi Boka Kotorska kao određena pomorska baza. Saopćenje je prilično pitijsko i pod tom vojnotehničkom suradnjom možete imati različite stvari i razmišljanja o tome šta bi to konkretno trebalo značiti. U svakom slučaju, mislim da je opredeljenje Crne Gore za euroatlantizam jasno izraženo i od premijera Đukanovića i od predsjednika Vujanovića i prema tome, ako je to glavno opredjeljenje onda mislim da razgovarati o nekim vojnim bazama ili o nekome davanju nekih posebnih privilegiranih vojnih pozicija bilo kojoj zemlji koja nije u ovoj grupaciji što se tiče NATO-a, da bi bilo vrlo loše.
RSE: Da li činjenica da je Rusija investirala oko dvije milijarde dolara u Crnu Goru, tada se procjenjuje da će ruske firme ubrzo kontrolisati skoro 50% privrednog potencijala Crne Gore, komplikuje crnogorski put ka NATO-u?
VUKADINOVIĆ: Očito je da je tu potrebno razdvojiti nekoliko elemenata. U ekonomskom pogledu, čini se, da je do sada ruska strana bila više zainteresirana od drugih zemalja, da je koristeći različite i veze i sentimente i poznanstva da je bila u prilici investirati u Crnu Goru, ja sam nedavno našao neki podatak da je navodno 42% ukupnih investicija u Crnoj Gori ruskoga porijekla, što je za jednu malu zemlju prilično, ne možda opasno, ali na neki način signalizira mogućnosti određenih opasnosti. Naime, bez obzira o kojoj državi se danas radi jednostrano vezivanje nije dobro. Osim toga, Crna Gora ima mogućnosti da se nasloni na nekoliko država. Crna Gora i u svom geografskom pogledu može razvijati određene veze i tu mislim da bi trebalo ići na jednu diverzifikaciju, tražiti mogućnosti suradnje tamo gdje su oni najpovoljniji za Crnu Goru, ne odbijati ništa što dolazi iz Rusije, ako je ono stvarno najbolje, međutim, preveliko vezivanje u ekonomskom pogledu moglo bi značiti to da se na političkom planu postavljaju određeni zahtjevi. Rusija je u situaciji kada ona zapravo niti je za NATO niti je protiv NATO-a. To je jedna pozicija koju sebi može dopustiti tako velika zemlja kao što je Rusija. Međutim, Crna Gora je u drugoj situaciji. Crnoj Gori na ovome prostoru i sa onim promjenama koje će se još događati u susjedstvu, mislim na Kosovo, mislim na razvijanje i kosovsko albanskih veza, ulazak u NATO kao jednu sigurnosnu zajednicu je apsolutno conditio sine quanon . Bez toga mislim da nema nekoga opstanka i budućnosti Crne Gore, pa i ako hoćete, čak niti mira na ovim prostorima.
VUKADINOVIĆ: To je prva stepenica kojom su ulazi prema svim ostalim fazama. Ako govorimo o tim stepenicama onda je Partnerstvo za mir prva, nakon toga je ulazak u NATO i kao ona krajnja to je ulazak u Evropsku uniju. To je potez koji je dobar i koji je došao u pravome trenutku. Njime Crna Gora pokazuje da je zainteresirana za evrointegracije u pravome smislu te riječi i naravno ulaskom u Partnerstvo za mir ona se želi svrstati zajedno sa svim ostalim evropskim državama koje i jesu članice NATO-a i koje nisu članice NATO-a, a koje smatraju da u jednom takvom zajedničkom okruženju mogu uspostaviti jednu sigurnost u evropskom prostoru., da se mogu isto tako međusobno pomagati i ono što je najvažnije da prihvaćaju određena politička zajednička načela.
RSE: Ima li članstvo neke negativne prateće pojave?
VUKADINOVIĆ: Ja bi rekao da do sada niti jedna zemlja koja je ušla u Partnerstvo za mir nije mogla osjetiti te negativne strane. Negativne strane bi mogle biti u tome što sve aktivnosti koje su vezane uz Partnerstvo za mir svaka zemlja samostalno finansira. To konkretno znači, ako se organiziraju neki zajednički manevri onda svaka zemlja sudjeluje sa svojim snagama i snosi troškove, ako se šalju određene misije onda se, takođe, to finansira iz vlastitoga budžeta.
RSE: Hoće li članstvo u Partnerstvu uticati na poziciju Crne Gore u regiji, odnosno u odnosu sa susjedima?
VUKADINOVIĆ: Mislim da će to jako mnogo značiti ovoga trenutka. Ako Crna Gora bude primljena, a nema razloga da ne bi bila primljena u Partnerstvo za mir, ostaju svega dvije zemlje koje su stanovito „crna rupa“ u evropskim relacijama - to je Srbija i Bosna i Hercegovina koje su izvan Partnerstva za mir. Crna Gora, kada bude primljena, treba vrlo brzo ići i dalje i nastojati se priključiti onoj skupini koju nazivamo „A3“, a to su tri zemlje, takođe, koje su u Partnerstvu za mir: Albanija, Hrvatska i Makedonija.
RSE: Govorite o Jadranskoj povelji?
VUKADINOVIĆ: Tako je. To je jedna izvanredna prilika da se i četvrta zemlja pojavi. Dakle, da Crna Gora ima formalne uvjete da se pojavi kao četvrta zemlja i da zatraži i članstvo u Jadranskoj povelji .
RSE: Kako komentarišete u sklopu ovih okolnosti činjenicu da je na nedavnom susretu Đukanović Putin bilo riječi i o vojnotehničkoj saradnji Podgorice i Moskve?
VUKADINOVIĆ: Iz daljine je vrlo teško odgovoriti na to pitanje što to podrazumijeva. Ono se može interpretirati na nekoliko načina. Može biti govora o jednom nastavku one saradnje koja se sprovodila u pogledu remonta nekadašnjih sovjetskih a sada ruskih brodova u Boki Kotorskoj, može se govoriti o pružanju neke vojnotehničke pomoći novoj vojsci koja će se uspostaviti u Crnoj Gori ako postoji potreba za time, može se govoriti i o tome da postoji želja možda nekih ruskih krugova da se koristi Boka Kotorska kao određena pomorska baza. Saopćenje je prilično pitijsko i pod tom vojnotehničkom suradnjom možete imati različite stvari i razmišljanja o tome šta bi to konkretno trebalo značiti. U svakom slučaju, mislim da je opredeljenje Crne Gore za euroatlantizam jasno izraženo i od premijera Đukanovića i od predsjednika Vujanovića i prema tome, ako je to glavno opredjeljenje onda mislim da razgovarati o nekim vojnim bazama ili o nekome davanju nekih posebnih privilegiranih vojnih pozicija bilo kojoj zemlji koja nije u ovoj grupaciji što se tiče NATO-a, da bi bilo vrlo loše.
RSE: Da li činjenica da je Rusija investirala oko dvije milijarde dolara u Crnu Goru, tada se procjenjuje da će ruske firme ubrzo kontrolisati skoro 50% privrednog potencijala Crne Gore, komplikuje crnogorski put ka NATO-u?
VUKADINOVIĆ: Očito je da je tu potrebno razdvojiti nekoliko elemenata. U ekonomskom pogledu, čini se, da je do sada ruska strana bila više zainteresirana od drugih zemalja, da je koristeći različite i veze i sentimente i poznanstva da je bila u prilici investirati u Crnu Goru, ja sam nedavno našao neki podatak da je navodno 42% ukupnih investicija u Crnoj Gori ruskoga porijekla, što je za jednu malu zemlju prilično, ne možda opasno, ali na neki način signalizira mogućnosti određenih opasnosti. Naime, bez obzira o kojoj državi se danas radi jednostrano vezivanje nije dobro. Osim toga, Crna Gora ima mogućnosti da se nasloni na nekoliko država. Crna Gora i u svom geografskom pogledu može razvijati određene veze i tu mislim da bi trebalo ići na jednu diverzifikaciju, tražiti mogućnosti suradnje tamo gdje su oni najpovoljniji za Crnu Goru, ne odbijati ništa što dolazi iz Rusije, ako je ono stvarno najbolje, međutim, preveliko vezivanje u ekonomskom pogledu moglo bi značiti to da se na političkom planu postavljaju određeni zahtjevi. Rusija je u situaciji kada ona zapravo niti je za NATO niti je protiv NATO-a. To je jedna pozicija koju sebi može dopustiti tako velika zemlja kao što je Rusija. Međutim, Crna Gora je u drugoj situaciji. Crnoj Gori na ovome prostoru i sa onim promjenama koje će se još događati u susjedstvu, mislim na Kosovo, mislim na razvijanje i kosovsko albanskih veza, ulazak u NATO kao jednu sigurnosnu zajednicu je apsolutno conditio sine quanon . Bez toga mislim da nema nekoga opstanka i budućnosti Crne Gore, pa i ako hoćete, čak niti mira na ovim prostorima.
