Predsjednica Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih lica BiH Mirhunisa Zukić predstavila je u Mostaru Platformu izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika za izbore 2006. godine. Ona je izjavila da se kroz platformu od političkih stranaka traži da realiziraju anekse IV, VI, VII Dejtonskog sporazuma, koji se odnose na Ustav BiH, ljudska prava i povratak, te da spriječe mirnodopsko etničko čišćenje, zaustave korupciju i kriminal u oblasti rekonstrukcije i obnove stambenih objekata, te da preuzmu odgovornost za obnovu 40.000 stambenih jedinica za povratnike.
„Kroz Platformu se od političkih stranaka traži da donesu jedinstvene zakone socijalne i zdravstvene zaštite na nivou Bosne i Hercegovine, dovrše reformu obrazovnog sistema u BiH, uvedu ministarstvo za dijasporu BiH i primijene Zakon o državljanstvu, te da izmijene Izborni zakon uvođenjem izborne jedinice za dijasporu“, izjavila je Mirhunisa Zukić.
Dodala je kako su pojedine političke stranke potpisale Platformu i time se obavezale da će je i realizirati ako uđu u vlast.
Prema njenim riječima, do sada je Platformu potpisalo 16 vodećih političkih stranaka.
* * * * *
Vlada Tuzlanskog kantona će od 6 miliona KM, predviđenih budžetom za ovu godinu, izdvojiti 3 miliona KM za podršku povratku u opštine Republike Srpske, izjavio je ministar za obnovu, razvoj i povratak u Vladi Tuzlanskog kantona Sead Mujanović.
Podsjetivši da je ova vlada, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do 31. decembra prošle godine, izdvojila 60 miliona KM za podršku povratku, Mujanović je naglasio da je najveći dio sredstava u tom periodu izdvojen za Podrinje:
„Najviše novca uložili smo u opštine Bratunac i Zvornik, što je doprinijelo stabilizaciji procesa povratka na ova područja. Vjerujem da će u narednom periodu republička Vlada obezbjediti više novca za ove namjene.“
Istakao je da na području Tuzlanskog kantona, prema posljednjoj registraciji, ima 26 hiljada izbjeglih i raseljenih osoba, od kojih je najveći broj iz opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Milići i Vlasenica.
* * * * *
U Sarajevu će se 15 i 16. septembra održati Kongres naučne dijaspore BiH. Za učešće se već prijavilo preko 100 građana BiH koji danas žive u zemljama širom svijeta u kojim su stekli zavidnu naučnu karijeru. U obrazloženju inicijatora kongresa, Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, ili preciznije ministra dr Emira Turkušića se navodi:
„Puteve i načine razvoja, opšte prihvaćene u cijelom svijetu, treba sistematskom i energičnom akcijom najumnijih ljudi u zemlji i dijaspori integrisati u politiku razvoja.““
Uz najavu ovog skupa razgovaramo sa jednom, po svemu izuzetnom osobom, a to je Semra Međedović, doktor nauka, koja se školovala i radila u Velikoj Britaniji, a od prije nekoliko mjeseci živi u Sarajevu. Pitamo je kako vidi značaj kongresa naučnika iz dijaspore i Bosne i Hercegovine:
„Mislim da je to jedna od velikih i dobrih, čak štaviše i najboljih ideja. Mislim da bi naučnici u dijaspori, odnosno naučnici naše zemlje trebali da se povežu, da rade, da surađuju, da ne postoje granice nego da razmjenjuju svoja iskustva, pa čak i ideje. Mislim da je ovo jedna od fantastičnih ideja koja može mnogo da pomogne. Nauka je neophodna za razvoj bilo koje države, bilo kojeg društva. Tako da ovim mislim da sami sebe otvaramo, da otvaramo državu, da se otvaramo i opcijama koje možemo da dobijemo ovim kongresom. Ja sam trenutno zaposlena kao tkivni tehnolog odnosno klinički naučnik u Kliničkom centru u Sarajevu, na Institutu za patologiju i citologiju, odjel patologija. Inače sam inženjer biotehnologije medicine i doktor nauka sam u reproduktivnoj biologiji. Sve sam to završila u Velikoj Britaniji, u Londonu. Tamo sam bila asistent na fakultetu, bila sam uključena u nekoliko radova, ali ipak sam se odlučila da se vratim. Zbog čega, pitanje je na koje imam malo duži odgovor, ali ću ga skratiti. Vratila sam se radi sebe. Vratila sam se jer se u ovoj sredini osjećam puno bolje, zdravije i ljepše. Vratila sam se jer želim da prenesem znanje koje sam stekla vani, da ga donesem ovdje. Vratila sam se jer volim svoju zemlju. Vratila sam se jer želim da doprinesem ovoj državi na neki način, pa makar to bilo i kroz nauku, makar to bilo i kroz znanje. Mislim da su to razlozi zbog kojih sam se vratila. Nije jedan, ima ih više. Primljena sam lijepo. Nisam imala, makar ja nisam svjesna da sam imala, nikakvih problema. Imam jako dobre prijatelje oko sebe, imam ljude koji žele da mi pomognu da se ne kao nepoželjna. Čak štaviše, osjećam se jako poželjno. Osjećam se dobrodošlom, osjećam se da sam opet kući. To je ono najvažnije u svemu tome. Planovi su da, naravno, ostanem u nauci, pogotovo da se bavim istraživačkim radom. Nekih određenih ciljeva trenutno nemam, s obzirom da nemam nekih velikih opcija. Željela bih da nastavim da radim u odjelu na kojem sam sada – na patologiji, pogotovo što se tiče kancera. Željela bih da sam u vezi sa genetički modificiranom hranom koja takođe utiče na zdravlje, pogotovo u našoj državi. Mislim da želim u tome ostati. Ali znate kako je u nauci, uvijek nešto iza ćoška viri, privuče vašu pažnju i jednostavno odete ka tome. Tako da ne znam, vidjećemo gdje će se razviti sve ovo. Na samom sam početku, tu sam šest mjeseci, tako da još imam vremena da odredim u kom smjeru sve ide.“
Da li se Samra nekada kaje zbog povratka:
„Apsolutno ne, ni u jednom jedinom momentu ne postoji kajanje. Čak štaviše, ponosna sam što sam ipak napravila jedan takav korak. Za neke ljude kažu da je velik, a ja mislim da je to jedan normalan korak – da se vratim svojoj kući, u svoju državu, u svoj dom.“
Malo je ljudi, pogotovo mladih, koji se odlučuju na takav korak. Obično navode brojne probleme, od priznavanja naučnog stepena kojeg su dostigli, nostrifikacije diplome i tako dalje. Da li ste vi imali takve probleme?
„Naravno da jesam, imala sam te probleme, ali sam istrajala. Problem je što ne dobijamo prave informacije. Ako nešto stvarno želite da uradite, onda ćete to do kraja i uraditi. To je činjenica. Ja sam se potrudila. To mi je oduzelo malo više od godinu dana, da nostrificiram diplome, da mi sve bude priznato, ali sam na kraju uspjela. Mislim da taj problem moramo prevazići. Kao što se naše diplome moraju nostrificirati u inostranstvu, tako se i strane diplome moraju nostrificirati u BiH. Mislim da to ne bi trebalo da bude neki veliki problem. Mislim da je to samo dio procedure kroz koju svi moramo proći. Samo trebate htjeti, željeti i istrajati u svemu tome. Ja sam se potrudila i sretna sam zbog toga.“
Samra je i pjesnikinja:
„Mislim da pišem još otkako sam bila dijete, ali nikada nisam sakupljala te svoje pjesme. Napisala sam ih, pročitala, doživljavala ih i odstranila. Dok jednog dana nisam shvatila da ih trebam skupljati, da je to ipak nešto. Tako je nastala i ta moja druga strana – pjesnička, razvijala se postepeno. Prva knjiga nosi naziv ,Magični teatar‘, proza u poeziji. Druga knjiga je na putu. Moram priznati da sam tu malo lijena, još je nisam dovršila, mada je u biti gotova. Trebala bi da bude nastavak te prve knjige.“
Znači da ima dovoljno vremena za sve.
„Ima dovoljno vremena za sve. Potrebno je samo da se čovjek organizuje, da stvarno želi i može se sve postići u životu.“
Ostajete ovdje?
„Definitivno. Moja je poruka – ostajte ovdje i stvarno vas nigdje sunce neće grijati kao što vas ovo grije. Ja sam za to da ljudi odu i da vide, ali da se vrate i da svo ono svoje pozitivno iskustvo, pozitivne stvari i momente donesu sa sobom ovdje. Mislim da ćemo time biti i mi bogatiji, ali definitivno i osoba koja to uradi. Ja se osjećam tako, ja se osjećam bogatije. Bez obzira što sam provela vrijeme vani, vratila sam se ovdje jer sam shvatila koliko smo mi duševno bogatiji. I to je ono što me ustvari čini živom. Ja se ovdje osjećam živom.“
Da li ćete aktivno učestvovati u radu Kongresa naučne dijaspore BiH?
„Iskreno rečeno još nisam napravila svoj plan za kongres i ne mogu još ništa da kažem, ali prvenstveno mi je čast da sam tu. Bila mi je velika želja da budem jedan od učesnika. Vidjećemo šta će biti. Ne mogu još ništa da vam kažem jer ni sama ne znam šta ću raditi.“
I na kongresu očekuje kao najčešće pitanje – zašto si se vratila?
„To je nekako uvijek pitanje – zašto si došla. Mi smo iz Mostara. Jedna moja sestra je strašno voljela da ode na Forticu i da gleda Mostar. Ona kaže: ,Zbog ovog sam se vratila. Zbog ove ljubavi koju osjećam kad gledam ovaj grad‘. Mislim da je razlog upravo to. Zbog toga sam se i ja vratila – zbog ljubavi koju osjećam kada vidim sve ovo oko sebe. Mislim da se svako kad-tad vrati svojim korijenima. Ali u svemu tome najljepše je to što znam da nisam jedina, što znam da ima mnogo mladih koji su se vratili, koji pokušavaju ovdje da naprave život, koji su napravili svoj život ovdje i koji su uspjeli. I ako ih upitate da li bi željeli da se ponovo vrate u inostranstvo, odgovor bi bio – ne. Ne, jer se, kao što sam maloprije rekla, ovdje osjećamo živim. Ovdje čovjek nekako postaje cjelokupna ličnost. Dok hoda ulicama osjeća taj grad, osjeća ljude. Dok sjedi u kafiću osjeća ljude, osjeća taj grad. Tako da je to nešto što je stvarno veličanstveno, po mom mišljenju. Veličanstveno je to opet osjećati.“
* * * * *
Fond za nadoknadu u ratu uništene imovine, iako je predviđen Dejtonskim mirovnim sporazumom, nikada nije uspostavljen. Brojna udruženja koja okupljaju izbjeglice upozoravaju su na potrebu formiranja fonda kako bi se popravio položaj ovih ljudi. Jedan od zagovornika stvaranja Komisije je i Slobodan Nagradić, član Državne komisije za izbjeglice i raseljene osobe.
O razlozima za formiranje ovog fonda Nagradić kaže:
„Ja sam tokom mandata člana Komisije BiH za izbjeglice i raseljene osobe tražio da svi aspekti i svi moduli ili modeli rešavanja aneksa sedam budu ravnopravno tretirani. Nažalost, to u dosadašnjoj praksi u Bosni i Hercegovini nije bilo tako. U prvo vrijeme, u nekoliko prvih poslijeratnih godina, prednost je, uslovno rečeno, spontano ili po nekoj političkoj inerciji, dobijao aspekt rješavanja problema kroz takozvani ostanak ili lokalnu integraciju, s tim da tu nije bilo nikakvog sistematskog pristupa, nego ad hoc od opštine do opštine. A onda je prednost dobio aspekt povratak i implementacija imovinskih zakona. Jedino aspekt nadoknade imovine nikako da dođe na dnevni red, a on je u Dejtonskom mirovnom sporazumu, u njegovom aneksu sedam koji je u cjelini posvećen rješavanju problema izbjeglih i interno raseljenih lica, legalizovan kao jedan od tri ravnopravna načina kako da raseljena lica riješe svoje probleme. Obavezu formiranja fonda je po aneksu sedam imala Centralna banka. Bila je namjera da se taj fond za nadoknadu u ratu uništene imovine formira pri Centralnoj banci BiH. Do toga nije došlo, nego su vlasti u BiH tokom 2003. godine, a 2004. definitivno, formirali fond za povratak i taj fond je sada 90 i nešto posto svoje aktivnosti usmjerio ka aspektu aneksa sedam koji govori o pravu na povratak i o obavezi državnih vlasti na svim nivoima njihovog organizovanja da pomognu taj aspekt, znači povratak. Bez obzira da li se radi o nekadašnjim izbjeglicama koji su se vratili, interno raseljenim licima koja pokušavaju da se integriše u lokalnu zajednicu, ili pokušavaju da dobiju adekvatnu ili bilo kakvu nadoknadu za imovinu koju su imali a uništena je, pa se sada u nju više vratiti ne mogu, a ko zna kad će doći na dnevni red da se rješava pitanje njihove kuće ili druge imovine, smatram da je krajnje vrijeme da vlasti u BiH preduzmu neke mjere, prije svega zakonske, a onda i administrativne i upravne da se konačno riješi pitanje formiranja nekog mehanizma nadoknade. Ne mora to biti fond, ali neki mehanizam, neki kanal ili neki dio sredstava iz kojih bi se izvršila kakva-takva nadoknada za u ratu uništenu imovinu.“
Šta mislite pod tim „uništena imovina“? Jesu li to samo domovi u kojima su ljudi živjeli?
„Nažalost, mnogi građani Bosne i Hercegovine imali su daleko veću imovinu nego što su kuće ili stanovi. Bio je respektabilan broj ljudi na selu koji su imali imanja, ekonomske objekte, osim kuće za stanovanje su imali takozvane pomoćne zgrade – štale, ambare, svinjce, kokošinjce, farme i tako dalje. A ljudi u gradovima su imali poslovne prostore i od nekoliko stotina kvadratnih metara. Način na koji se sada rješava aneks sedam, kroz supstituciju povratka i pomoć u povratku, jeste otprilike ovakav – izgradi se neka kuća, otprilike sedam sa šest, u prizemlju dnevni boravak, nešto malo kuhinjice i tako dalje, a na spratu, odnosno najčešće u potkrovlju, dvije spavaće sobe sa kupatilom, ta se kuća izvana čak i neomalteriše, i to se smatra nekim rješenjem. E sad, možete misliti nekog čovjeka, da li Hasu ili Vasu, svejedno, koji je prije rata imao kuću 12 sa 10, koji je imao pomoćne objekte, koji je imao štale, magaze, koji je imao možda i prodavnicu ili ne znam šta sve ne, i državne vlasti mu naprave kućicu od sedam sa šest ili 10 sa 10, nije bitno, i smatraju da je njegovo pitanje definitivno riješeno. Po međunarodnom pravu se to ne može smatrati riješeni. A mislim da se ni gledano politički, ni moralno, pa ni pravno u skladu sa domaćim zakonodavstvom, ne bi se trebalo smatrati da je pitanje tog građanina definitivno riješeno. Opet kažem, sasvim je svejedno da li je on iz Republike Srpske ili Federacije BiH, da li je Hrvat, Bošnjak ili Srbin. Prošlo je 11 godina od kraja rata i budući da se ovo pitanje nije počelo na vrijeme ozbiljno rješavati, dovedeni smo u situaciju da danas ima nekoliko stotina, pa možda i hiljadu kandidata za nadoknadu u ratu, ali i poslije rata uništene imovine. Nažalost u BiH je bilo uništavanja imovine i nakon potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma, dakle i mimo rata. Ljudi sad podnose zahtjeve za nadoknadu, neki direktno u Strasbur, Sud za ljudska prava u Strasburu im to vraća jer nisu poštovali proceduru i sad će ti ljudi proceduru za nadoknadu svoje imovine morati krenuti iz početka, a to znači podnijeti zahtjev nekom osnovnom ili općinskom sudu, pa onda okružnom ili kantonalnom i tako dalje, i dok sve to dođe do Ustavnog suda BiH proteći će dosta vode Miljackom ili Vrbasom, u zavisnosti od grada u kome živimo.“
U javnosti se često čuje kako formiranje fonda traže oni koji su se odlučili za ostanak, a ne povratak. Prije svega Srbi koji su napustili Federaciju BiH:
„Ostanaka ima u oba entiteta i sad kad bi smo brojali, vidjeli bismo gdje je koga više. Ali niti su Srbi iz Republike Srpske, niti su Bošnjaci iz Federacije, ili sasvim obratno, pisali tekst Dejtonskog mirovnog sporazuma. Malo ih je ko šta uopšte pitao o svemu tome. Niti su pravili aneks tom Dejtonskom mirovnom sporazumu u kome su neke pametne i odgovorne glave, polazeći od međunarodnih iskustava, rekle da građani, bez obzira na vjeru, naciju, ime, prezime i tako dalje, imaju pravo na ostanak ili lokalnu integraciju, da imaju pravo na povratak, odnosno na povratak imovine, na povratak de fakto, na stvarni povratak u smislu realnog života, da imaju pravo i da im se nadoknadi imovina ako je u ratu uništena. Oni koji su to pisali pretpostavljali su da većina imovine nije uništena, da ljudi imaju gdje da se vrate. Nažalost, pokazalo se da je ogroman broj imovine stvarno uništen, da ljudi ne mogu da se vrate i da se mora ići na obnovu i izgradnju kuća, a kasnije i farmi od pilića do koza i tako dalje. Moguće je da se to i tako politički tumači, ali istovremeno je političkom voljom i preferiranjem jednog od ovih prava – prava na povratak – zanemareno sve ovo, kao što je u početku bilo preferirano pravo na ostanak. Znači, vlasti su dužne, ma gdje bile i ma koje bile, ako hoće da poštuju pravne norme, da sva tri prava tretiraju jednako. Naravno, nema brzih i lakih rješenja. Da ima, ne bismo dogurali do 2006. godine, a još uvijek ima samo interno raseljenih lica u BiH skoro 150.000, a gotovo da ima toliko i objekata koje treba sanirati, popraviti, iznova napraviti i tako dalje. Dakle, ovdje su se zaista ispreplele i politika i nedostatak iskustva i volje u rješavanju tih problema i nedostatak, ne samo finansijskih sredstava, nego neophodnih tačnijih podataka i evidencija za normalno i pravično rješavanje, pa se tako moglo i desiti, naročito prvih posljeratnih godina, da je bilo situacija da su neka sela ili opštine dobijale po tri-četiri puta donaciju, pa i neki pojedinci, a da i danas, 11 godina poslije rata, ima nekih opština, sela, familija koje još uvijek nisu ništa ni od koga dobili.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje* * * *
„Kroz Platformu se od političkih stranaka traži da donesu jedinstvene zakone socijalne i zdravstvene zaštite na nivou Bosne i Hercegovine, dovrše reformu obrazovnog sistema u BiH, uvedu ministarstvo za dijasporu BiH i primijene Zakon o državljanstvu, te da izmijene Izborni zakon uvođenjem izborne jedinice za dijasporu“, izjavila je Mirhunisa Zukić.
Dodala je kako su pojedine političke stranke potpisale Platformu i time se obavezale da će je i realizirati ako uđu u vlast.
Prema njenim riječima, do sada je Platformu potpisalo 16 vodećih političkih stranaka.
* * * * *
Vlada Tuzlanskog kantona će od 6 miliona KM, predviđenih budžetom za ovu godinu, izdvojiti 3 miliona KM za podršku povratku u opštine Republike Srpske, izjavio je ministar za obnovu, razvoj i povratak u Vladi Tuzlanskog kantona Sead Mujanović.
Podsjetivši da je ova vlada, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do 31. decembra prošle godine, izdvojila 60 miliona KM za podršku povratku, Mujanović je naglasio da je najveći dio sredstava u tom periodu izdvojen za Podrinje:
„Najviše novca uložili smo u opštine Bratunac i Zvornik, što je doprinijelo stabilizaciji procesa povratka na ova područja. Vjerujem da će u narednom periodu republička Vlada obezbjediti više novca za ove namjene.“
Istakao je da na području Tuzlanskog kantona, prema posljednjoj registraciji, ima 26 hiljada izbjeglih i raseljenih osoba, od kojih je najveći broj iz opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Milići i Vlasenica.
* * * * *
U Sarajevu će se 15 i 16. septembra održati Kongres naučne dijaspore BiH. Za učešće se već prijavilo preko 100 građana BiH koji danas žive u zemljama širom svijeta u kojim su stekli zavidnu naučnu karijeru. U obrazloženju inicijatora kongresa, Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, ili preciznije ministra dr Emira Turkušića se navodi:
„Puteve i načine razvoja, opšte prihvaćene u cijelom svijetu, treba sistematskom i energičnom akcijom najumnijih ljudi u zemlji i dijaspori integrisati u politiku razvoja.““
Uz najavu ovog skupa razgovaramo sa jednom, po svemu izuzetnom osobom, a to je Semra Međedović, doktor nauka, koja se školovala i radila u Velikoj Britaniji, a od prije nekoliko mjeseci živi u Sarajevu. Pitamo je kako vidi značaj kongresa naučnika iz dijaspore i Bosne i Hercegovine:
„Mislim da je to jedna od velikih i dobrih, čak štaviše i najboljih ideja. Mislim da bi naučnici u dijaspori, odnosno naučnici naše zemlje trebali da se povežu, da rade, da surađuju, da ne postoje granice nego da razmjenjuju svoja iskustva, pa čak i ideje. Mislim da je ovo jedna od fantastičnih ideja koja može mnogo da pomogne. Nauka je neophodna za razvoj bilo koje države, bilo kojeg društva. Tako da ovim mislim da sami sebe otvaramo, da otvaramo državu, da se otvaramo i opcijama koje možemo da dobijemo ovim kongresom. Ja sam trenutno zaposlena kao tkivni tehnolog odnosno klinički naučnik u Kliničkom centru u Sarajevu, na Institutu za patologiju i citologiju, odjel patologija. Inače sam inženjer biotehnologije medicine i doktor nauka sam u reproduktivnoj biologiji. Sve sam to završila u Velikoj Britaniji, u Londonu. Tamo sam bila asistent na fakultetu, bila sam uključena u nekoliko radova, ali ipak sam se odlučila da se vratim. Zbog čega, pitanje je na koje imam malo duži odgovor, ali ću ga skratiti. Vratila sam se radi sebe. Vratila sam se jer se u ovoj sredini osjećam puno bolje, zdravije i ljepše. Vratila sam se jer želim da prenesem znanje koje sam stekla vani, da ga donesem ovdje. Vratila sam se jer volim svoju zemlju. Vratila sam se jer želim da doprinesem ovoj državi na neki način, pa makar to bilo i kroz nauku, makar to bilo i kroz znanje. Mislim da su to razlozi zbog kojih sam se vratila. Nije jedan, ima ih više. Primljena sam lijepo. Nisam imala, makar ja nisam svjesna da sam imala, nikakvih problema. Imam jako dobre prijatelje oko sebe, imam ljude koji žele da mi pomognu da se ne kao nepoželjna. Čak štaviše, osjećam se jako poželjno. Osjećam se dobrodošlom, osjećam se da sam opet kući. To je ono najvažnije u svemu tome. Planovi su da, naravno, ostanem u nauci, pogotovo da se bavim istraživačkim radom. Nekih određenih ciljeva trenutno nemam, s obzirom da nemam nekih velikih opcija. Željela bih da nastavim da radim u odjelu na kojem sam sada – na patologiji, pogotovo što se tiče kancera. Željela bih da sam u vezi sa genetički modificiranom hranom koja takođe utiče na zdravlje, pogotovo u našoj državi. Mislim da želim u tome ostati. Ali znate kako je u nauci, uvijek nešto iza ćoška viri, privuče vašu pažnju i jednostavno odete ka tome. Tako da ne znam, vidjećemo gdje će se razviti sve ovo. Na samom sam početku, tu sam šest mjeseci, tako da još imam vremena da odredim u kom smjeru sve ide.“
Da li se Samra nekada kaje zbog povratka:
„Apsolutno ne, ni u jednom jedinom momentu ne postoji kajanje. Čak štaviše, ponosna sam što sam ipak napravila jedan takav korak. Za neke ljude kažu da je velik, a ja mislim da je to jedan normalan korak – da se vratim svojoj kući, u svoju državu, u svoj dom.“
Malo je ljudi, pogotovo mladih, koji se odlučuju na takav korak. Obično navode brojne probleme, od priznavanja naučnog stepena kojeg su dostigli, nostrifikacije diplome i tako dalje. Da li ste vi imali takve probleme?
„Naravno da jesam, imala sam te probleme, ali sam istrajala. Problem je što ne dobijamo prave informacije. Ako nešto stvarno želite da uradite, onda ćete to do kraja i uraditi. To je činjenica. Ja sam se potrudila. To mi je oduzelo malo više od godinu dana, da nostrificiram diplome, da mi sve bude priznato, ali sam na kraju uspjela. Mislim da taj problem moramo prevazići. Kao što se naše diplome moraju nostrificirati u inostranstvu, tako se i strane diplome moraju nostrificirati u BiH. Mislim da to ne bi trebalo da bude neki veliki problem. Mislim da je to samo dio procedure kroz koju svi moramo proći. Samo trebate htjeti, željeti i istrajati u svemu tome. Ja sam se potrudila i sretna sam zbog toga.“
Samra je i pjesnikinja:
„Mislim da pišem još otkako sam bila dijete, ali nikada nisam sakupljala te svoje pjesme. Napisala sam ih, pročitala, doživljavala ih i odstranila. Dok jednog dana nisam shvatila da ih trebam skupljati, da je to ipak nešto. Tako je nastala i ta moja druga strana – pjesnička, razvijala se postepeno. Prva knjiga nosi naziv ,Magični teatar‘, proza u poeziji. Druga knjiga je na putu. Moram priznati da sam tu malo lijena, još je nisam dovršila, mada je u biti gotova. Trebala bi da bude nastavak te prve knjige.“
Znači da ima dovoljno vremena za sve.
„Ima dovoljno vremena za sve. Potrebno je samo da se čovjek organizuje, da stvarno želi i može se sve postići u životu.“
Ostajete ovdje?
„Definitivno. Moja je poruka – ostajte ovdje i stvarno vas nigdje sunce neće grijati kao što vas ovo grije. Ja sam za to da ljudi odu i da vide, ali da se vrate i da svo ono svoje pozitivno iskustvo, pozitivne stvari i momente donesu sa sobom ovdje. Mislim da ćemo time biti i mi bogatiji, ali definitivno i osoba koja to uradi. Ja se osjećam tako, ja se osjećam bogatije. Bez obzira što sam provela vrijeme vani, vratila sam se ovdje jer sam shvatila koliko smo mi duševno bogatiji. I to je ono što me ustvari čini živom. Ja se ovdje osjećam živom.“
Da li ćete aktivno učestvovati u radu Kongresa naučne dijaspore BiH?
„Iskreno rečeno još nisam napravila svoj plan za kongres i ne mogu još ništa da kažem, ali prvenstveno mi je čast da sam tu. Bila mi je velika želja da budem jedan od učesnika. Vidjećemo šta će biti. Ne mogu još ništa da vam kažem jer ni sama ne znam šta ću raditi.“
I na kongresu očekuje kao najčešće pitanje – zašto si se vratila?
„To je nekako uvijek pitanje – zašto si došla. Mi smo iz Mostara. Jedna moja sestra je strašno voljela da ode na Forticu i da gleda Mostar. Ona kaže: ,Zbog ovog sam se vratila. Zbog ove ljubavi koju osjećam kad gledam ovaj grad‘. Mislim da je razlog upravo to. Zbog toga sam se i ja vratila – zbog ljubavi koju osjećam kada vidim sve ovo oko sebe. Mislim da se svako kad-tad vrati svojim korijenima. Ali u svemu tome najljepše je to što znam da nisam jedina, što znam da ima mnogo mladih koji su se vratili, koji pokušavaju ovdje da naprave život, koji su napravili svoj život ovdje i koji su uspjeli. I ako ih upitate da li bi željeli da se ponovo vrate u inostranstvo, odgovor bi bio – ne. Ne, jer se, kao što sam maloprije rekla, ovdje osjećamo živim. Ovdje čovjek nekako postaje cjelokupna ličnost. Dok hoda ulicama osjeća taj grad, osjeća ljude. Dok sjedi u kafiću osjeća ljude, osjeća taj grad. Tako da je to nešto što je stvarno veličanstveno, po mom mišljenju. Veličanstveno je to opet osjećati.“
* * * * *
Fond za nadoknadu u ratu uništene imovine, iako je predviđen Dejtonskim mirovnim sporazumom, nikada nije uspostavljen. Brojna udruženja koja okupljaju izbjeglice upozoravaju su na potrebu formiranja fonda kako bi se popravio položaj ovih ljudi. Jedan od zagovornika stvaranja Komisije je i Slobodan Nagradić, član Državne komisije za izbjeglice i raseljene osobe.
O razlozima za formiranje ovog fonda Nagradić kaže:
„Ja sam tokom mandata člana Komisije BiH za izbjeglice i raseljene osobe tražio da svi aspekti i svi moduli ili modeli rešavanja aneksa sedam budu ravnopravno tretirani. Nažalost, to u dosadašnjoj praksi u Bosni i Hercegovini nije bilo tako. U prvo vrijeme, u nekoliko prvih poslijeratnih godina, prednost je, uslovno rečeno, spontano ili po nekoj političkoj inerciji, dobijao aspekt rješavanja problema kroz takozvani ostanak ili lokalnu integraciju, s tim da tu nije bilo nikakvog sistematskog pristupa, nego ad hoc od opštine do opštine. A onda je prednost dobio aspekt povratak i implementacija imovinskih zakona. Jedino aspekt nadoknade imovine nikako da dođe na dnevni red, a on je u Dejtonskom mirovnom sporazumu, u njegovom aneksu sedam koji je u cjelini posvećen rješavanju problema izbjeglih i interno raseljenih lica, legalizovan kao jedan od tri ravnopravna načina kako da raseljena lica riješe svoje probleme. Obavezu formiranja fonda je po aneksu sedam imala Centralna banka. Bila je namjera da se taj fond za nadoknadu u ratu uništene imovine formira pri Centralnoj banci BiH. Do toga nije došlo, nego su vlasti u BiH tokom 2003. godine, a 2004. definitivno, formirali fond za povratak i taj fond je sada 90 i nešto posto svoje aktivnosti usmjerio ka aspektu aneksa sedam koji govori o pravu na povratak i o obavezi državnih vlasti na svim nivoima njihovog organizovanja da pomognu taj aspekt, znači povratak. Bez obzira da li se radi o nekadašnjim izbjeglicama koji su se vratili, interno raseljenim licima koja pokušavaju da se integriše u lokalnu zajednicu, ili pokušavaju da dobiju adekvatnu ili bilo kakvu nadoknadu za imovinu koju su imali a uništena je, pa se sada u nju više vratiti ne mogu, a ko zna kad će doći na dnevni red da se rješava pitanje njihove kuće ili druge imovine, smatram da je krajnje vrijeme da vlasti u BiH preduzmu neke mjere, prije svega zakonske, a onda i administrativne i upravne da se konačno riješi pitanje formiranja nekog mehanizma nadoknade. Ne mora to biti fond, ali neki mehanizam, neki kanal ili neki dio sredstava iz kojih bi se izvršila kakva-takva nadoknada za u ratu uništenu imovinu.“
Šta mislite pod tim „uništena imovina“? Jesu li to samo domovi u kojima su ljudi živjeli?
„Nažalost, mnogi građani Bosne i Hercegovine imali su daleko veću imovinu nego što su kuće ili stanovi. Bio je respektabilan broj ljudi na selu koji su imali imanja, ekonomske objekte, osim kuće za stanovanje su imali takozvane pomoćne zgrade – štale, ambare, svinjce, kokošinjce, farme i tako dalje. A ljudi u gradovima su imali poslovne prostore i od nekoliko stotina kvadratnih metara. Način na koji se sada rješava aneks sedam, kroz supstituciju povratka i pomoć u povratku, jeste otprilike ovakav – izgradi se neka kuća, otprilike sedam sa šest, u prizemlju dnevni boravak, nešto malo kuhinjice i tako dalje, a na spratu, odnosno najčešće u potkrovlju, dvije spavaće sobe sa kupatilom, ta se kuća izvana čak i neomalteriše, i to se smatra nekim rješenjem. E sad, možete misliti nekog čovjeka, da li Hasu ili Vasu, svejedno, koji je prije rata imao kuću 12 sa 10, koji je imao pomoćne objekte, koji je imao štale, magaze, koji je imao možda i prodavnicu ili ne znam šta sve ne, i državne vlasti mu naprave kućicu od sedam sa šest ili 10 sa 10, nije bitno, i smatraju da je njegovo pitanje definitivno riješeno. Po međunarodnom pravu se to ne može smatrati riješeni. A mislim da se ni gledano politički, ni moralno, pa ni pravno u skladu sa domaćim zakonodavstvom, ne bi se trebalo smatrati da je pitanje tog građanina definitivno riješeno. Opet kažem, sasvim je svejedno da li je on iz Republike Srpske ili Federacije BiH, da li je Hrvat, Bošnjak ili Srbin. Prošlo je 11 godina od kraja rata i budući da se ovo pitanje nije počelo na vrijeme ozbiljno rješavati, dovedeni smo u situaciju da danas ima nekoliko stotina, pa možda i hiljadu kandidata za nadoknadu u ratu, ali i poslije rata uništene imovine. Nažalost u BiH je bilo uništavanja imovine i nakon potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma, dakle i mimo rata. Ljudi sad podnose zahtjeve za nadoknadu, neki direktno u Strasbur, Sud za ljudska prava u Strasburu im to vraća jer nisu poštovali proceduru i sad će ti ljudi proceduru za nadoknadu svoje imovine morati krenuti iz početka, a to znači podnijeti zahtjev nekom osnovnom ili općinskom sudu, pa onda okružnom ili kantonalnom i tako dalje, i dok sve to dođe do Ustavnog suda BiH proteći će dosta vode Miljackom ili Vrbasom, u zavisnosti od grada u kome živimo.“
U javnosti se često čuje kako formiranje fonda traže oni koji su se odlučili za ostanak, a ne povratak. Prije svega Srbi koji su napustili Federaciju BiH:
„Ostanaka ima u oba entiteta i sad kad bi smo brojali, vidjeli bismo gdje je koga više. Ali niti su Srbi iz Republike Srpske, niti su Bošnjaci iz Federacije, ili sasvim obratno, pisali tekst Dejtonskog mirovnog sporazuma. Malo ih je ko šta uopšte pitao o svemu tome. Niti su pravili aneks tom Dejtonskom mirovnom sporazumu u kome su neke pametne i odgovorne glave, polazeći od međunarodnih iskustava, rekle da građani, bez obzira na vjeru, naciju, ime, prezime i tako dalje, imaju pravo na ostanak ili lokalnu integraciju, da imaju pravo na povratak, odnosno na povratak imovine, na povratak de fakto, na stvarni povratak u smislu realnog života, da imaju pravo i da im se nadoknadi imovina ako je u ratu uništena. Oni koji su to pisali pretpostavljali su da većina imovine nije uništena, da ljudi imaju gdje da se vrate. Nažalost, pokazalo se da je ogroman broj imovine stvarno uništen, da ljudi ne mogu da se vrate i da se mora ići na obnovu i izgradnju kuća, a kasnije i farmi od pilića do koza i tako dalje. Moguće je da se to i tako politički tumači, ali istovremeno je političkom voljom i preferiranjem jednog od ovih prava – prava na povratak – zanemareno sve ovo, kao što je u početku bilo preferirano pravo na ostanak. Znači, vlasti su dužne, ma gdje bile i ma koje bile, ako hoće da poštuju pravne norme, da sva tri prava tretiraju jednako. Naravno, nema brzih i lakih rješenja. Da ima, ne bismo dogurali do 2006. godine, a još uvijek ima samo interno raseljenih lica u BiH skoro 150.000, a gotovo da ima toliko i objekata koje treba sanirati, popraviti, iznova napraviti i tako dalje. Dakle, ovdje su se zaista ispreplele i politika i nedostatak iskustva i volje u rješavanju tih problema i nedostatak, ne samo finansijskih sredstava, nego neophodnih tačnijih podataka i evidencija za normalno i pravično rješavanje, pa se tako moglo i desiti, naročito prvih posljeratnih godina, da je bilo situacija da su neka sela ili opštine dobijale po tri-četiri puta donaciju, pa i neki pojedinci, a da i danas, 11 godina poslije rata, ima nekih opština, sela, familija koje još uvijek nisu ništa ni od koga dobili.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje* * * *