"Prije nego što je Pravilnik donesen, trebalo je šest-sedam godina da se prikupe te količine ambalaže, s time što se ranije po pravilu ta ambalaža bacala. Sada je uspostavljen sustav prikupljanja ambalaže, skladištenja i transporta do porabitelja, tako da su te prikupljene količine ambalaže recikliraju.“
Građani su stimulirani prodavati ambalažni otpad, što mnogi i čine, dok ga neki odlažu u posebne kante kontejnere. Fond za zaštitu okoliša je nabavio 46 000 takvih kanti u kojima se posebno odlažu plastika, staklo i metal, ali to je nedovoljno. Najveći broj građana svoje smeće odlaže u kontejnere općeg tipa, što jedan broj ljudi navodi na prekopavanje smeća kako bi došli do vrijednih boca ili limenki:
„To je jedan način života i to je, na žalost, jedna siva ekonomija koja je u svakom društvu, pa i ovdje, gdje je standard relativno nizak, jedna životna nužnost.“
Sami ljudi koji prekapaju smeće nerado govore:
„Imam bolesno dijete i pustite me na miru.“, rekla nam je starija žena u Splitu, jedna u nizu onih koji se stide svoga rada.
Sedamdesetpetogodišnji Jure Bolić, koji svakodnevno prekapa kontejnere uz magistralu na makarskom primorju, ne misli da radi išta sramotno:
„Vele da je to sramota. Moj sin prvi kaže da me se srami. Ja mu kažem da se ja sramim što hranim njega.“
Jure Bolić mirovinu je zaradio na toj istoj magistrali radeći kao cestar, ali ona nije dostatna za život. On otkriva da je skupljanje plastičnih boca i limenki unosan posao:
„Za osam sati sigurno bih skupio od 1500 do 2000 komada. Jutros sam skupio 1000 komada na pet kilometara dužine uz magistralu. To je pravi biznis. Moji stari su u Americi, zahvaljujući smeću, sagradili kuću, kupili jahtu, auto i sve.“
Kopanje po kontejnerima je i zdravstveno rizičan posao, ali ljudi koji se bave tim poslom o posljedicama previše ne razmišljaju:
„Nekada uzmem rukavice. Čist sam, zdrav sam i ne bojim se.“
Tako vlastitim nogama Jure Bolić smanjuje obujem ambalažnog otpada u Hrvatskoj, koji je tijekom ove godine opao za 20-30 posto. Premda bi mu to ugrozilo dodatni izvor zarade, Jure Bolić ipak smatra da bi u Hrvatskoj svugdje morali biti kontejneri u koje bi se odlagao koristan otpad:
„Da imalo imaju nosa to bi tako trebalo biti. U stranim državama su posebni kontejneri za staklo, papir, plastiku. Svaki kontejner ima svoju namjenu.“
Jure Bolić tvrdi da radi društveno izuzetno koristan posao. Radi ono, kaže, za što se država trebala pobrinuti.
Građani su stimulirani prodavati ambalažni otpad, što mnogi i čine, dok ga neki odlažu u posebne kante kontejnere. Fond za zaštitu okoliša je nabavio 46 000 takvih kanti u kojima se posebno odlažu plastika, staklo i metal, ali to je nedovoljno. Najveći broj građana svoje smeće odlaže u kontejnere općeg tipa, što jedan broj ljudi navodi na prekopavanje smeća kako bi došli do vrijednih boca ili limenki:
„To je jedan način života i to je, na žalost, jedna siva ekonomija koja je u svakom društvu, pa i ovdje, gdje je standard relativno nizak, jedna životna nužnost.“
Sami ljudi koji prekapaju smeće nerado govore:
„Imam bolesno dijete i pustite me na miru.“, rekla nam je starija žena u Splitu, jedna u nizu onih koji se stide svoga rada.
Sedamdesetpetogodišnji Jure Bolić, koji svakodnevno prekapa kontejnere uz magistralu na makarskom primorju, ne misli da radi išta sramotno:
„Vele da je to sramota. Moj sin prvi kaže da me se srami. Ja mu kažem da se ja sramim što hranim njega.“
Jure Bolić mirovinu je zaradio na toj istoj magistrali radeći kao cestar, ali ona nije dostatna za život. On otkriva da je skupljanje plastičnih boca i limenki unosan posao:
„Za osam sati sigurno bih skupio od 1500 do 2000 komada. Jutros sam skupio 1000 komada na pet kilometara dužine uz magistralu. To je pravi biznis. Moji stari su u Americi, zahvaljujući smeću, sagradili kuću, kupili jahtu, auto i sve.“
Kopanje po kontejnerima je i zdravstveno rizičan posao, ali ljudi koji se bave tim poslom o posljedicama previše ne razmišljaju:
„Nekada uzmem rukavice. Čist sam, zdrav sam i ne bojim se.“
Tako vlastitim nogama Jure Bolić smanjuje obujem ambalažnog otpada u Hrvatskoj, koji je tijekom ove godine opao za 20-30 posto. Premda bi mu to ugrozilo dodatni izvor zarade, Jure Bolić ipak smatra da bi u Hrvatskoj svugdje morali biti kontejneri u koje bi se odlagao koristan otpad:
„Da imalo imaju nosa to bi tako trebalo biti. U stranim državama su posebni kontejneri za staklo, papir, plastiku. Svaki kontejner ima svoju namjenu.“
Jure Bolić tvrdi da radi društveno izuzetno koristan posao. Radi ono, kaže, za što se država trebala pobrinuti.
