RSE: Koji su bili motivi da napravite dokumentarni film po knjizi Šekija Radončića o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore s početka ’90-ih?
DRLJEVIĆ: Ja sam ustvari dobio knjigu od producenta Bore Kontića iz Medija Centra. On mi je preporučio da pročitam knjigu i da eventualno vidimo da li bi se možda mogao raditi dokumentarni film na tu temu. Kada sam pročitao knjigu ja sam zaista bio šokiran, jer moram priznati da sam prije toga vrlo malo znao o toj temi i poslije čitanja knjige „Kobna sloboda“ Šekija Radončića ja sam bio siguran da je to tema o kojoj je zaista potrebno snimiti dokumentarni film , da je to tema o kojoj ljudi treba što više da saznaju.
RSE: Koliko će film doprinijeti da se rasvijetli zločin napravljen deportacijom izbjeglica od kojih je većina kasnije pobijena od strane snaga Radovana Karadžića?
DRLJEVIĆ: Knjige se čitaju, ali mislim da je film ipak u današnje vrijeme najjače sredstvo pomoću kojeg se stvari mogu približiti ljudima. Za knjigu treba odvojiti pet ili deset dana da se pročita, ali film je nešto što se pogleda za sat ili dva. Ja se zaista nadam da će ovaj naš film, a nekako nam je bila i namjera, da dopinese tome da što više ljudi čuje za to, da što više ljudi vidi to, a ja se nadam da će pokrenuti neke stvari, da će ovaj film ubrzati proces riješavanja tog zločina i na kraju krajeva i kažnjavanju onih koji su odgovorni za to.
RSE: Da li ste pokušali da za potrebe filma dobijete izjave crnogorskih zvaničnika tog vremena, s obzirom da bi njihovo svjedočenje moglo biti od krucijalne važnosti?
DRLJEVIĆ: Pokušali smo, međutim, nismo dobili izjave.
RSE: Koga ste zvali?
DRLJEVIĆ: Zvali smo nekoliko ljudi, međutim, imali smo snimljene telefonske razgovore koje nismo htjeli na kraju koristiti, ali niko od njih nije želio da bude sniman.
RSE: Da li očekujete da film bude prikazan u Crnoj Gori, bar u skorije vrijeme?
DRLJEVIĆ: Ja bih zaista volio da odmah poslije Sarajeva film bude prikazan u Crnoj Gori i mislim da je to nešto što je zaista bitno da ljudi u Crnoj Gori vide to. Sad, to je stvar producenta i poziva iz Crne Gore, ali ja se zaista iskreno nadam da će se to vrlo brzo desiti.
RSE: Da li je bilo interesovanja ovdašnjih medijskih kuća za tako nešto?
DRLJEVIĆ: Koliko ja znam do sada nije, ali premijera filma je bila prije četiri dana u Sarajevu, pa je još uvijek i rano.
RSE: S obzirom da se radi o dokumentarcu u kome svjedoče pored rodbine i dvojica izbjeglica koji su uspjeli da prežive deportaciju, da li bi se film eventualno mogao koristiti i za sudski proces ukoliko on započne u Crnoj Gori protiv odgovornih za ovaj zločin?
DRLJEVIĆ: Nisam siguran da će se koristiti, ali u svakom slučaju mislim da smo mi u filmu iznijeli dosta podataka koje je prvo Šeki iznio u knjizi „Kobna sloboda“, tako da sve ono što se može pročitati u knjizi može se nekako u jednom dajdžest izdanju vidjeti u filmu i ako postoji volja za tim ja sam siguran da se on može koristiti u te svrhe.
RSE: Hoće li film pomoći i zahtjevima za odštetu koju je rodbina otetih a potom pobijenih izbjeglica procesuirala pred crnogorskim sudovima, da li može pomoći njima u ostvarenju tih zahtjeva?
DRLJEVIĆ: Koliko ja znam prvi proces je završen i donesena je presuda u korist porodice žrtava. Do sada, koliko znam, korišteni su podaci iz knjige tako da ne vidim razloga da i ovaj film ne pomogne porodicama da uspiju u zahtjevima.
RSE: Da li su oni bili spremni da otvoreno govore o svemu što se dešavalo ili ste i tu imali neke probleme da ljude nagovorite?
DRLJEVIĆ: Mi smo nekako išli na određeni način kod ljudi sa kojima je Šeki već razgovarao pišući knjigu. Međutim, potpuno je drugačije kada se govori u diktafon, a drugačije kada se govori u objektiv kamere, tako da mnogi od njih još uvijek osjećaju strah i plaše se, bez obzira što je prošlo toliko godina od tada i neki nisu željeli, tako da se dešavalo da sve bude dogovoreno za snimanje, a onda da ljudi budu nedostupni, da ne možemo doći do njih. Međutim, ipak, najveći broj onih koje smo kontaktirali željelo je da kaže sve što zna i mislim da je najbitnije, to što je njima najviše stalo da ta istina napokon izađe na vidjelo.
RSE: U filmu govori i jedan od učesnika deportacije koji je u to vrijeme bio u državnim organima Crne Gore. Kako ste uspjeli tog čovjeka da nagovorite da govori, koji su bili njegovi motivi i da li ste ga snimali u Crnoj Gori?
DRLJEVIĆ: Jesmo, snimali smo ga u Crnoj Gori. Radi se o policajcu, o inspektoru koji je učestovao u hapšenju. On je ustvari učestvovao samo jedan dan. Prvo, on je od početka bio protivnik toga hapšenja i on je pustio ljude koje je uhapsio. On je imao strašnu potrebu da govori o tome i da mu je stalo da se čuje o tome i radi se o jednom vrlo hrabrom čovjeku, jer moram priznati da mu sigurno nije ni lako jer je usamljen u svojim naporima.
RSE: Koliko je bilo teško i emotivno i profesionalno odraditi jedan ovakav projekat?
DRLJEVIĆ: Bilo je jako teško. Mi smo znali, cijela ekipa koja je stajala s druge strane kamere, da plače. Jednostavno su nam se suze slijevale niz obraze dok smo slušali svjedočenje ljudi. Moram priznati cijeli postupak poslije i pregledavanje materijala i montaže bio je težak, naporan, ali nekako smo se trudili da svi damo najbolje od sebe što možemo, jer nam je zaista bilo stalo zbog njih, da je urađeno najbolje moguće.
DRLJEVIĆ: Ja sam ustvari dobio knjigu od producenta Bore Kontića iz Medija Centra. On mi je preporučio da pročitam knjigu i da eventualno vidimo da li bi se možda mogao raditi dokumentarni film na tu temu. Kada sam pročitao knjigu ja sam zaista bio šokiran, jer moram priznati da sam prije toga vrlo malo znao o toj temi i poslije čitanja knjige „Kobna sloboda“ Šekija Radončića ja sam bio siguran da je to tema o kojoj je zaista potrebno snimiti dokumentarni film , da je to tema o kojoj ljudi treba što više da saznaju.
RSE: Koliko će film doprinijeti da se rasvijetli zločin napravljen deportacijom izbjeglica od kojih je većina kasnije pobijena od strane snaga Radovana Karadžića?
DRLJEVIĆ: Knjige se čitaju, ali mislim da je film ipak u današnje vrijeme najjače sredstvo pomoću kojeg se stvari mogu približiti ljudima. Za knjigu treba odvojiti pet ili deset dana da se pročita, ali film je nešto što se pogleda za sat ili dva. Ja se zaista nadam da će ovaj naš film, a nekako nam je bila i namjera, da dopinese tome da što više ljudi čuje za to, da što više ljudi vidi to, a ja se nadam da će pokrenuti neke stvari, da će ovaj film ubrzati proces riješavanja tog zločina i na kraju krajeva i kažnjavanju onih koji su odgovorni za to.
RSE: Da li ste pokušali da za potrebe filma dobijete izjave crnogorskih zvaničnika tog vremena, s obzirom da bi njihovo svjedočenje moglo biti od krucijalne važnosti?
DRLJEVIĆ: Pokušali smo, međutim, nismo dobili izjave.
RSE: Koga ste zvali?
DRLJEVIĆ: Zvali smo nekoliko ljudi, međutim, imali smo snimljene telefonske razgovore koje nismo htjeli na kraju koristiti, ali niko od njih nije želio da bude sniman.
RSE: Da li očekujete da film bude prikazan u Crnoj Gori, bar u skorije vrijeme?
DRLJEVIĆ: Ja bih zaista volio da odmah poslije Sarajeva film bude prikazan u Crnoj Gori i mislim da je to nešto što je zaista bitno da ljudi u Crnoj Gori vide to. Sad, to je stvar producenta i poziva iz Crne Gore, ali ja se zaista iskreno nadam da će se to vrlo brzo desiti.
RSE: Da li je bilo interesovanja ovdašnjih medijskih kuća za tako nešto?
DRLJEVIĆ: Koliko ja znam do sada nije, ali premijera filma je bila prije četiri dana u Sarajevu, pa je još uvijek i rano.
RSE: S obzirom da se radi o dokumentarcu u kome svjedoče pored rodbine i dvojica izbjeglica koji su uspjeli da prežive deportaciju, da li bi se film eventualno mogao koristiti i za sudski proces ukoliko on započne u Crnoj Gori protiv odgovornih za ovaj zločin?
DRLJEVIĆ: Nisam siguran da će se koristiti, ali u svakom slučaju mislim da smo mi u filmu iznijeli dosta podataka koje je prvo Šeki iznio u knjizi „Kobna sloboda“, tako da sve ono što se može pročitati u knjizi može se nekako u jednom dajdžest izdanju vidjeti u filmu i ako postoji volja za tim ja sam siguran da se on može koristiti u te svrhe.
RSE: Hoće li film pomoći i zahtjevima za odštetu koju je rodbina otetih a potom pobijenih izbjeglica procesuirala pred crnogorskim sudovima, da li može pomoći njima u ostvarenju tih zahtjeva?
DRLJEVIĆ: Koliko ja znam prvi proces je završen i donesena je presuda u korist porodice žrtava. Do sada, koliko znam, korišteni su podaci iz knjige tako da ne vidim razloga da i ovaj film ne pomogne porodicama da uspiju u zahtjevima.
RSE: Da li su oni bili spremni da otvoreno govore o svemu što se dešavalo ili ste i tu imali neke probleme da ljude nagovorite?
DRLJEVIĆ: Mi smo nekako išli na određeni način kod ljudi sa kojima je Šeki već razgovarao pišući knjigu. Međutim, potpuno je drugačije kada se govori u diktafon, a drugačije kada se govori u objektiv kamere, tako da mnogi od njih još uvijek osjećaju strah i plaše se, bez obzira što je prošlo toliko godina od tada i neki nisu željeli, tako da se dešavalo da sve bude dogovoreno za snimanje, a onda da ljudi budu nedostupni, da ne možemo doći do njih. Međutim, ipak, najveći broj onih koje smo kontaktirali željelo je da kaže sve što zna i mislim da je najbitnije, to što je njima najviše stalo da ta istina napokon izađe na vidjelo.
RSE: U filmu govori i jedan od učesnika deportacije koji je u to vrijeme bio u državnim organima Crne Gore. Kako ste uspjeli tog čovjeka da nagovorite da govori, koji su bili njegovi motivi i da li ste ga snimali u Crnoj Gori?
DRLJEVIĆ: Jesmo, snimali smo ga u Crnoj Gori. Radi se o policajcu, o inspektoru koji je učestovao u hapšenju. On je ustvari učestvovao samo jedan dan. Prvo, on je od početka bio protivnik toga hapšenja i on je pustio ljude koje je uhapsio. On je imao strašnu potrebu da govori o tome i da mu je stalo da se čuje o tome i radi se o jednom vrlo hrabrom čovjeku, jer moram priznati da mu sigurno nije ni lako jer je usamljen u svojim naporima.
RSE: Koliko je bilo teško i emotivno i profesionalno odraditi jedan ovakav projekat?
DRLJEVIĆ: Bilo je jako teško. Mi smo znali, cijela ekipa koja je stajala s druge strane kamere, da plače. Jednostavno su nam se suze slijevale niz obraze dok smo slušali svjedočenje ljudi. Moram priznati cijeli postupak poslije i pregledavanje materijala i montaže bio je težak, naporan, ali nekako smo se trudili da svi damo najbolje od sebe što možemo, jer nam je zaista bilo stalo zbog njih, da je urađeno najbolje moguće.
