Brojke nagovještavaju da se sprema veliko izborno čistilište. Međutim, dvadesetak dana do izbora, vlada neka čudna tišina: nema kampanje, nema stranačke galame, čak ni uobičajenih međusobnih optužbi...Kao da su prvi izbori u nezavisnoj Crnoj Gori već završeni, iako kampanja još nije započela.
U tome i jeste specifičnost crnogorske političke scene. I u novoj državi postavlja se ono jedno, staro, pitanje – može li sadašnja vlast da ponovo osvoji apsolutnu vlast?
Ponekad pitanja nagovještavaju odgovore: crnogorska opozicija je izbore dočekala nespremno i razjedinjeno, bez ideje i načina da se suprotstavi vlasti. Nekadašnji blok za zajedničku državu raspao se na dva dijela, Mandićevu srpsku listu i Bulatovićevu trojnu koaliciju. Dojučerašnji partneri danas se međusobno optužuju kao rastavljeni supružnici: ko je koga izdao i ko je za što kriv. Tako se samo kopa ponor izbornog poraza: optužujući jedan drugoga da pomažu Đukanovićevoj vlasti - i Mandić i Bulatović javno pokazuju vlastitu nemoć.
Ali, sličnu poruku šalje i Pokret za promjene Nebojše Medojevića. Nakon gromoglasnog osnivanja i prvobitnih najava demontaže vlasti, Medojevićeva ekipa sada je za oktavu snizila predizborni refren: umjesto da objasne kako će mijenjati sistem, najavljuju samo ulazak u parlament a priča o novim programima se pretvara u sagu o sopstvenoj partiji. Čini se da je Pokret za promjene propustio priliku da bude drugačiji: Medojević i njegovi ponavljaju opozicionu ideju koja se svodi na jednu rečenicu: dajte nam vlast pa ćemo vam onda pokazati što ćemo da mijenjamo. Tako se može ući u parlament ali teško da se može mijenjati društvo.
U stvari, Medojević pravi istu grešku koju su već počinili Bulatović i Mandić: ako su uvjereni da je Đukanovićeva vlast slična nekadašnjoj Miloševićevoj tiraniji, ako misle da je sadašnja crnogorska opozicija jedini spas za Crnu Goru, opozicioni lideri su bili obavezni da naprave neki crnogorski DOS. Ovako, sami i razjedinjeni ispada da čekaju rezultate 5. oktobra iako su izbori 10. septembra.
I tu je negdje suština priče: ako Đukanovićeva koalicija ne osvoji apsolutnu vlast, neće to biti zasluga crnogorske opozicije - već rezultat zasićenja pobjednika.
Đukanovićev najveći protivnik na septembarskim izborima je sam Đukanović: mnogo godina na vlasti prestavlja breme i opasnost da birači budu zasićeni obećanjima od kojih se neka ponavlaju od izbora do izbora. Osim toga, uvjerenje da je vladajuća koalicija najjači politički igrač može da posredno proizvede letargiju očekivane pobjede, da dio birača apstinira i da Đukanović bude kratak za procenat ili dva koji znače apsolutnu vlast.
U tom slučaju, moraće tražiti koalicionog partnera, najvjerovatnije u Živkovićevim liberalima i Bošnjacima. Tako bi se otvorila vrata za postizbornu trgovinu i možda prve korake ka parlamentarnoj kontroli vlasti.
U suprotnom, ako vladajuća koalicija osvoji aposlutnu većinu, onda će Đukanovićev DPS postaviti rekord nezabilježen u Evropi: biće jedina partija koja je pobjeđivala u tri države – Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori i sada u nezavisnoj Crnoj Gori. Izgleda nestvarno, ali mora se priznati - nije sva zasluga na plećima vlasti, velike zasluge za to pripadaju i liderima opozicije. Samo uz ovakvu opoziciju vlast može trajati pune dvije decenije.
U tome i jeste specifičnost crnogorske političke scene. I u novoj državi postavlja se ono jedno, staro, pitanje – može li sadašnja vlast da ponovo osvoji apsolutnu vlast?
Ponekad pitanja nagovještavaju odgovore: crnogorska opozicija je izbore dočekala nespremno i razjedinjeno, bez ideje i načina da se suprotstavi vlasti. Nekadašnji blok za zajedničku državu raspao se na dva dijela, Mandićevu srpsku listu i Bulatovićevu trojnu koaliciju. Dojučerašnji partneri danas se međusobno optužuju kao rastavljeni supružnici: ko je koga izdao i ko je za što kriv. Tako se samo kopa ponor izbornog poraza: optužujući jedan drugoga da pomažu Đukanovićevoj vlasti - i Mandić i Bulatović javno pokazuju vlastitu nemoć.
Ali, sličnu poruku šalje i Pokret za promjene Nebojše Medojevića. Nakon gromoglasnog osnivanja i prvobitnih najava demontaže vlasti, Medojevićeva ekipa sada je za oktavu snizila predizborni refren: umjesto da objasne kako će mijenjati sistem, najavljuju samo ulazak u parlament a priča o novim programima se pretvara u sagu o sopstvenoj partiji. Čini se da je Pokret za promjene propustio priliku da bude drugačiji: Medojević i njegovi ponavljaju opozicionu ideju koja se svodi na jednu rečenicu: dajte nam vlast pa ćemo vam onda pokazati što ćemo da mijenjamo. Tako se može ući u parlament ali teško da se može mijenjati društvo.
U stvari, Medojević pravi istu grešku koju su već počinili Bulatović i Mandić: ako su uvjereni da je Đukanovićeva vlast slična nekadašnjoj Miloševićevoj tiraniji, ako misle da je sadašnja crnogorska opozicija jedini spas za Crnu Goru, opozicioni lideri su bili obavezni da naprave neki crnogorski DOS. Ovako, sami i razjedinjeni ispada da čekaju rezultate 5. oktobra iako su izbori 10. septembra.
I tu je negdje suština priče: ako Đukanovićeva koalicija ne osvoji apsolutnu vlast, neće to biti zasluga crnogorske opozicije - već rezultat zasićenja pobjednika.
Đukanovićev najveći protivnik na septembarskim izborima je sam Đukanović: mnogo godina na vlasti prestavlja breme i opasnost da birači budu zasićeni obećanjima od kojih se neka ponavlaju od izbora do izbora. Osim toga, uvjerenje da je vladajuća koalicija najjači politički igrač može da posredno proizvede letargiju očekivane pobjede, da dio birača apstinira i da Đukanović bude kratak za procenat ili dva koji znače apsolutnu vlast.
U tom slučaju, moraće tražiti koalicionog partnera, najvjerovatnije u Živkovićevim liberalima i Bošnjacima. Tako bi se otvorila vrata za postizbornu trgovinu i možda prve korake ka parlamentarnoj kontroli vlasti.
U suprotnom, ako vladajuća koalicija osvoji aposlutnu većinu, onda će Đukanovićev DPS postaviti rekord nezabilježen u Evropi: biće jedina partija koja je pobjeđivala u tri države – Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori i sada u nezavisnoj Crnoj Gori. Izgleda nestvarno, ali mora se priznati - nije sva zasluga na plećima vlasti, velike zasluge za to pripadaju i liderima opozicije. Samo uz ovakvu opoziciju vlast može trajati pune dvije decenije.
