* * * * *
O životu u selu Bukovačke Čivčije, u opštini Doboj, govori jedan od prvih povratnika, Šemsudin Ahmić:
AHMIĆ: Bukovačke Čivčije se nalaze na putnom pravcu Doboj-Derventa, desetak kilometara sjeverno od Doboja. Mi to zovemo početkom Posavine, jer su Čivčije baš ravničarski dio, gdje počinje ona posavska plodna ravnica. Selo broji oko 150 bošnjačkih kuća i oko 130 srpskih kuća. Selo je oduvijek bilo multietničko i evo ostalo, hvala Bogu, i poslije rata.
RSE: Ima li još uvijek brige za povratak ili su se oni koji su se htjeli vratiti, već vratili?
AHMIĆ: Onaj ko se htio vratiti, on se vratio i uzeo svoju kuću u posjed. Tu nije bilo nikakvih problema, što se tiče preuzimanja kuća, što se tiče povratka u svoje kuće. Bilo je onako malo čekanja, po mjesec-dva, dok onaj izbjegli sebi ne nađe neki smještaj. Ali, uglavnom, ko se htio vratiti, on se vratio. Vratilo se maltene 95 posto.
RSE: U kakvom su stanju bile kuće, je li trebalo obnavljati?
AHMIĆ: Bilo je nešto malo devastiranih kuća i jedno desetak zapaljenih, ali nije bilo strašno. Jedno 80 posto kuća je bilo useljivo.
RSE: Sad vjerovatno dolazimo do najtežeg problema – kako opstati, od čega živjeti? Kako se tu snalazite?
AHMIĆ: To je pitanje koje bi mogli postaviti na čtavom nivou Bosne i Hercegovine – kako opstati, kako preživjeti, kako živjeti… Ne znam šta da vam kažem. Čivčijani su dosta snalažljiv narod. Nešto malo nas radi u Doboju. Ne mogu praviti neku zamjerku što nas u Doboju ne radi više, jer je tamo 10.000 nezaposlenih na birou. Od nas je zaposleno jedno petnaestak, od toga je oko četvero u Doboju i oko desetak u Federaciji. Ti koji rade u Federaciji su radili tamo i prije, pa su nastavili da rade, jer im se isplati putovati, odnosno dolaziti i odlaziti. To je što se tiče tog zaposlenja. Onda, Čivčijani relativno dobro poznaju poljoprivredu i bave se poljoprivredom, pa im je i to jedan od izvora prihoda. Druga stvar, imamo nekih 20-25 porodica koje prodaju mlijeko zemljoradničkoj zadruzi „Lan“ u Derventi, koja stvarno redovno vrši isplatu, a to je oko 700 litara mlijeka dnevno, pa kad se pomnoži sa 30 dana, to je 2.100 i kad se pomnoži sa pola marke, koliko je mlijeko, to je desetak hiljada maraka koje dolaze u selo, a to ipak nije mala suma. Radimo ono što možemo, gledamo da odnekle izbijemo dinar, da ne tražimo nikakvu ni humanitarnu, ni bilo kakvu drugu pomoć. Radimo, borimo se. Neko drži stoku, neko se bavi poljoprivredom, neko je dobar zidar, pa povede sa sobom pet radnika i radni negdje kuću. Eto tako u tom smislu.
RSE: Šta najbolje uspijeva?
AHMIĆ: Kod nas uspijeva sve. Ovdje ima jedna krilatica koja kaže: „U Čivčijama što naopako posadiš, nikne“. Zemlja je izuzetno plodna. Ove godine imamo jedno dvadesetak duluma krastavaca koji idu jako dobro, mada nema organizovanog otkupa, ali, eto, ide preko nekih nakupaca koji redovno to plaćaju i to uglavnom dobro ide. Svaki drugi dan ide pet-šest tona krastavaca iz Čivčije.
RSE: Nemate zadrugu preko koje bi se to vršilo?
AHMIĆ: Imamo jednu zadrugu, ali ona je u fazi osnivanja. Tako da nema nekog organizovanog otkupa. Došao je nakupac koji je nudio svjež novac i to je najbolje. Bolje nekome dati 10 posto jeftinije, a da ti odmah da novac, nego da čekaš nekoga šest mjeseci.
RSE: Kakva je situacija u selu što se tiče nacionalnih odnosa?
AHMIĆ: Tu stvarno nema nikakvih problema. Javno na svim mjestima kažem da ovo selo nema apsolutno nikakvih međunacionalnih problema, nema nikakvih međunacionalnih netrpeljivosti. Dvije-tri trgovine su u bošnjačkom dijelu sela i Srbi normalno dolaze i podmiruju se, a mi bez problema dolazimo u srpski dio. Mogu vam se pohvaliti da stvarno, otkako smo se mi vratili ovdje, u posljednjih šest godina, nema apsolutno nikakvih problema. Policija ovdje nema apsolutno ikakvog posla, maltene ni ne dolazi. To je za najveću pohvalu.
RSE: Znači, kad se sretnete, ne izbjegavate se.
AHMIĆ: Čak štaviše, pozivamo se na kafice i tako dalje. Imam toliko prijatelja, u svom mobitelu imam najmanje deset ljudi iz tog srpskog dijela. Često se čujemo i razmjenjujemo mišljenja. Ako je neka proslava, turnir, sportsko takmičenje, tu se svi okupljamo i tako dalje.
RSE: Prije koliko ste se vi vratili u Čivčije?
AHMIĆ: Ja sam se vratio među prvih deset.
RSE: I niste se pokajali?
AHMIĆ: Ma apsolutno se nisam pokajao. Opet bih uradio isto. Najljepše je na svom ognjištu, sve ostalo je tuđe. Mi smo u zadnje dvije godine dosta toga uradili na infrastrukturi – obnovili smo oko tri hiljade kvadratnih metara asfaltne mreže, uradili uličnu rasvjetu. Imamo sreću da je iz našeg mjesta gospodin Dragan Mikerević, bivši premijer Vlade Republike Srpske, koji nam je u tom dijelu apsolutno najviše pomogao. U ovom mjesecu treba da završimo sportski poligon, mjesto gdje bi se okupljala omladina. Imamo oko sedamdesetoro djece u selu, raznih uzrasta, od pet do osamnaest godina, koji imaju samo jednu običnu ledinu gdje se okupljaju i igraju fudbal. Ali u ovom mjesecu, ako Bog da, bi će završen i taj sportski poligon. Selo je puno djece, a mjesto koje nema djece nema budućnosti.
RSE: A u Čivčijama ih ima.
AHMIĆ: Da, u Čivčijama ih ima stvarno puno.
* * * * *
Poslije usvajanja izmjena Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, te odluke Ustavnog suda Federacije BiH o zabrani otkupa stanova u privatnom vlasništvu, pokušavamo prikupiti više informacija, i to na zahtjev naših slušalaca, kojim one očigledno nedostaju. Naša sagovornica je Hasna Ljubović, predsjednica Udruženje za građanska prava:
RSE: S obzirom da se odluke ustavnog suda ne komentarišu, možete li podsjetiti na šta se odnosio vaš zahtjev upućen Ustavnom sudu Federacije BiH?
LJUBOVIĆ: Naš zahtjev iz decembra mjeseca 2005. godine podnesen je radi ocjene ustavnosti člana 47 Zakona o prodaji stanova (Službene novine 27/97), gdje taj član, u stavu 1, ne dozvoljava otkup nosiocima stanarskih prava u takozvanim privatnim stanovima, odnosno po Zakonu o stambenim odnosima stanovima u svojini građana, a stav 2 onemogućava otkup nosiocima stanarskih prava u nacionalizovanim, odnosno konfiskovanim stanovima, i to do donošenja Zakona o restituciji. Zakon o restituciji još uvijek nije donesen, ali eto kreira se, a mi smo u decembru mjesecu podnijeli zahtjev za ocjenu kompletnog člana 47. U međuvremenu su nastupile izmjene zakona, ali samo stava 2, koje su omogućile otkup nosiocima nacionalizovanih stanova, međutim u dijelu nacionalizovanih stanova koji su u vlasništvu vakufa, zadužbina i legata taj novi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova nije omogućio otkup. Odluka Ustavnog suda je bila 19. jula i rekla je da stav 1 člana 47 Zakona o prodaji stanova nije neusaglašen sa ustavom, a o stavu 2 nisu odlučivali ništa, jer je donesen novi zakon.
RSE: Vi ste već ranije izjavili kako poštujete odluke Ustavnog suda, ali:
LJUBOVIĆ: U Udruženju za građanska prava i daleko šire smatramo da smo diskriminisani u odnosu na nosioce stanarskih prava u privatnim stanovima u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu koji su već, po zakonima koji su nastupili, otkupili svoje stanove. Znači, ako smo mi u istoj državi, nama se ovdje u Federaciji ne dozvoljava otkup. Istina je da je prošle godine Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u članu 8 i 9 predviđeno da se ovim nosiocima stanarskih prava u privatnim stanovima daju zamjenski stanovi, a ti zamjenski stanovi su iz kontingenta neotkupljenih stanova, odnosno onih stanova na koje niko nije podnio zahtjev za otkup ili za povrat. Međutim, tih stanova očito nema, jer do 19. maja ove godine je kanton odnosno općine trebala da preuzme te stanove i da ih počnu dodjeljivati kao zamjenske, međutim niti je kanton donio kriterije za dodjeljivanje, niti su općine dobile te stanove, dakle taj zakon se ne provodi i pitanje je kad će se provesti, jer član devet kaže da te stanove koje mi dobijemo u zamjenu, odnosno kao zamjenske, možemo otkupiti za sertifikate, a sertifikati, po informaciji iz novina, vrijede do 30. juna 2007. godine. Izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova je predviđeno da se i bivši vlasnici nacionalizovanih stanova obeštete zamjenskim stanovima. I za ove iz vakufa, zadužbina i legata, ako im institucije ne daju suglasnost da otkupe svoje stanove, i njima su predviđeni zamjenski stanovi. Dakle, to je jedna velika grupa ljudi koja bi trebala da dobije te stanove i mislim da ih nema dovoljno za sviju. Nosioci stanarskih prava na stanove koje još nisu otkupili su najviše oštećeni i smatramo da bi to trebalo biti već riješeno. Međutim, ništa se ne radi po pitanju toga. Nemamo nikakvih informacija na pomolu da se nešto po pitanju toga radi. Zaista sve stoji na mjestu. Član 14 Evropske konvencije o ljudskim pravima ne dozvoljava nikakvu diskriminaciju ni po kojem osnovu, pogotovo kad se radi o domovima ljudi. Dom je po Evropskoj konvenciji neprikosnoven.
RSE: Imate li informacije od ljudi da li oni podnose zahtjeve za otkup nacionalizovanih stanova?
LJUBOVIĆ: Imam informacije da ljudi podnose zahtjeve za otkup nacionalizovanih stanova. Međutim, velika je konfuzija u svemu tome i općine ne znaju kako da protumače sve to zajedno. Ali svi koji imaju stanarsko pravo, a koji do sad nisu otkupili stanove, mislim da podnose zahtjeve za otkup, bez izuzetka.
RSE: I vi iz Udruženja im to preporučujete?
LJUBOVIĆ: Ja ću takođe da podnesem zahtjev. Jednostavno se mora krenuti od nekakve mrtve tačke. Mi smo sad neinformisani šta će se dalje dešavati, niko ne daje pravu informaciju. Sada su i godišnji odmori i sve skupa je sad u nekakvom status kvou. U zakonu je jedan rok od tri, a jedan od šest mjeseci. Kad ljudi budu podnijeli zahtjeve za otkup svojih nacionalizovanih stanova, mnogi će tek tada dobiti informaciju u kakvom se stanu nalaze, jer to nikad prije nije bilo podijeljeno na ove ili one nosioce, već je stanarsko pravo bilo jedinstveno za sviju. Tako da svi trebaju što prije da podnesu zahtjeve. Dakle, svi nosioci stanarskih prava, hoću reći nosioci stanarskih prava do 1992. godine ili koji su prenijeli stanarsko pravo sa umrlog ili koji su u porodičnom domaćinstvu, treba da podnesu zahtjeve za otkup stana u što kraćem roku, da ne bi izgubili uopšte pravo na podnošenje zahtjeva. Najbolje je da svi, bez izuzetka, i oni koji su ranije podnosili i koji nisu nikad podnosili i koji imaju rješenje o stanarskom pravu, podnesu, čak i oni koji su u procesu prijenosa stanarskog prava sa umrlog člana porodičnog domaćinstva.
* * * * *
Izdvajamo još nekoliko izmjena Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, koje su stupile na snagu 11. jula ove godine:
Izmjenama zakona je predviđeno da se zahtijev za kupnju devastiranog stana podnosi u roku od tri mjeseca od dana ulaska u posjed stana. Takođe se daje pravo kupovine stana nasljedniku prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su ispunjeni ovi uslovi:
- da nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;
- da je protekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava, a nije zaključen kupoprodajni ugovor;
- da nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
Nosilac stanarskog prava koji je vratio stan u posjed na teritoriji Republike Srpske i stekao pravo na kupovinu stana prema odredbama zakona tog entiteta, ima pravo na novčanu pomoć od Federacije BiH u iznosu od 25 posto od ugovorene cijene stana. Vlada Federacije, kako je precizirano, isplatiće ovu pomoć u pet jednakih godišnjih rata.
Iz izmjena Zakona takođe izdvajamo:
Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod mjerodavnog tijela pokrenule postupak prijenosa stanarskog prava, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje ili je rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak, imaju pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo.
Osobe kojim je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u gradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju prvo na zaključenje ugovora o korištenju stana, te pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
* * * * *
Govorimo o donacijama za povratnike, i to onim što ih je dodijelilo Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo i humanitarna organizacija „Karitas“, kao pomoć za ugradnju građevinskog materijala, koji su povratnici već dobili. Oni koji su napustili alternativni smještaj u Sarajevskom kantonu, govore:
„Ja se zovem Ziba Avdić, od Han Pijeska sam. Do 2000. godine sam živjela u Sarajevu. Vratila sam se na svoje i šest godina sam iščekivala smještena u šupi sa djecom. I onda se pojavio ,Karitas‘. Zahvaljujem se prvo njemu što nam je omogućio povratak, odnosno život. Dao nam je materijal, zadovoljni smo, ugrađivali smo mi svojim sredstvima. Međutim, dao nam je evo i ministar Hajrudin Ibrahimović, i njemu se puno zahvaljujemo na toj novčanoj pomoći da ugradimo taj donirani materijal. To će nam pomoći da ugradimo taj materijal da možemo da živimo. Zahvali smo na ovome, baš nam je dobrodošlo, bilo nam je baš neophodno da dovršimo tu ugradnju.“
„Ja sam Mustafa Hodžić. Kuća mi je komplet uništena, devastirana. Dobio sam ove godine materijal od ,Karitasa‘. Međutim, pošto smo u nemogućnosti da sami finansiramo ugradnju, jer niko od nas ne radi, Ministarstvo nam je izišlo u susret s ovom donacijom, i to baš u pravo vrijeme, kad majstori trebaju da rade vodu, struju i to što mi ne možemo sami.“
„Ja sam Mustafa Kulovac. Rođen sam u Žepi, općina Rogatica. Živio sam nadomak Žepe, selo Godimilja, mjesna zajednica Borike. Ranjen sam na domak Žepe, tu mi je poginuo sin, poginula mi je žena. Ostao mi je drugi sin, imam dvoje unučadi i snahu. Živim s njima i jedva čekam da se vratim na svoje. Ovu donaciju sam jedva čekao. Pomogli su mi ljudi, oni su mi nešto uradili, a ova novčana pomoć mi je sad baš dobrodošla. Penzije nemam, nikada nisam bio u radnom odnosu jer sam imao dobro imanje, i sad se vraćam na to imanje. Tri puta sam odbijan. Zašto, nije mi nikad obrazloženo. Za mene je ovo veliko. Pomoći će mi ljudi i da obrađujem, imam i mašine hvala Bogu, pomoći će mi zidat, pomoći će mi s poslovima oko zgrade. A ovo mi je taman dobrodošlo za ono što je neophodno da platim.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
O životu u selu Bukovačke Čivčije, u opštini Doboj, govori jedan od prvih povratnika, Šemsudin Ahmić:
AHMIĆ: Bukovačke Čivčije se nalaze na putnom pravcu Doboj-Derventa, desetak kilometara sjeverno od Doboja. Mi to zovemo početkom Posavine, jer su Čivčije baš ravničarski dio, gdje počinje ona posavska plodna ravnica. Selo broji oko 150 bošnjačkih kuća i oko 130 srpskih kuća. Selo je oduvijek bilo multietničko i evo ostalo, hvala Bogu, i poslije rata.
RSE: Ima li još uvijek brige za povratak ili su se oni koji su se htjeli vratiti, već vratili?
AHMIĆ: Onaj ko se htio vratiti, on se vratio i uzeo svoju kuću u posjed. Tu nije bilo nikakvih problema, što se tiče preuzimanja kuća, što se tiče povratka u svoje kuće. Bilo je onako malo čekanja, po mjesec-dva, dok onaj izbjegli sebi ne nađe neki smještaj. Ali, uglavnom, ko se htio vratiti, on se vratio. Vratilo se maltene 95 posto.
RSE: U kakvom su stanju bile kuće, je li trebalo obnavljati?
AHMIĆ: Bilo je nešto malo devastiranih kuća i jedno desetak zapaljenih, ali nije bilo strašno. Jedno 80 posto kuća je bilo useljivo.
RSE: Sad vjerovatno dolazimo do najtežeg problema – kako opstati, od čega živjeti? Kako se tu snalazite?
AHMIĆ: To je pitanje koje bi mogli postaviti na čtavom nivou Bosne i Hercegovine – kako opstati, kako preživjeti, kako živjeti… Ne znam šta da vam kažem. Čivčijani su dosta snalažljiv narod. Nešto malo nas radi u Doboju. Ne mogu praviti neku zamjerku što nas u Doboju ne radi više, jer je tamo 10.000 nezaposlenih na birou. Od nas je zaposleno jedno petnaestak, od toga je oko četvero u Doboju i oko desetak u Federaciji. Ti koji rade u Federaciji su radili tamo i prije, pa su nastavili da rade, jer im se isplati putovati, odnosno dolaziti i odlaziti. To je što se tiče tog zaposlenja. Onda, Čivčijani relativno dobro poznaju poljoprivredu i bave se poljoprivredom, pa im je i to jedan od izvora prihoda. Druga stvar, imamo nekih 20-25 porodica koje prodaju mlijeko zemljoradničkoj zadruzi „Lan“ u Derventi, koja stvarno redovno vrši isplatu, a to je oko 700 litara mlijeka dnevno, pa kad se pomnoži sa 30 dana, to je 2.100 i kad se pomnoži sa pola marke, koliko je mlijeko, to je desetak hiljada maraka koje dolaze u selo, a to ipak nije mala suma. Radimo ono što možemo, gledamo da odnekle izbijemo dinar, da ne tražimo nikakvu ni humanitarnu, ni bilo kakvu drugu pomoć. Radimo, borimo se. Neko drži stoku, neko se bavi poljoprivredom, neko je dobar zidar, pa povede sa sobom pet radnika i radni negdje kuću. Eto tako u tom smislu.
RSE: Šta najbolje uspijeva?
AHMIĆ: Kod nas uspijeva sve. Ovdje ima jedna krilatica koja kaže: „U Čivčijama što naopako posadiš, nikne“. Zemlja je izuzetno plodna. Ove godine imamo jedno dvadesetak duluma krastavaca koji idu jako dobro, mada nema organizovanog otkupa, ali, eto, ide preko nekih nakupaca koji redovno to plaćaju i to uglavnom dobro ide. Svaki drugi dan ide pet-šest tona krastavaca iz Čivčije.
RSE: Nemate zadrugu preko koje bi se to vršilo?
AHMIĆ: Imamo jednu zadrugu, ali ona je u fazi osnivanja. Tako da nema nekog organizovanog otkupa. Došao je nakupac koji je nudio svjež novac i to je najbolje. Bolje nekome dati 10 posto jeftinije, a da ti odmah da novac, nego da čekaš nekoga šest mjeseci.
RSE: Kakva je situacija u selu što se tiče nacionalnih odnosa?
AHMIĆ: Tu stvarno nema nikakvih problema. Javno na svim mjestima kažem da ovo selo nema apsolutno nikakvih međunacionalnih problema, nema nikakvih međunacionalnih netrpeljivosti. Dvije-tri trgovine su u bošnjačkom dijelu sela i Srbi normalno dolaze i podmiruju se, a mi bez problema dolazimo u srpski dio. Mogu vam se pohvaliti da stvarno, otkako smo se mi vratili ovdje, u posljednjih šest godina, nema apsolutno nikakvih problema. Policija ovdje nema apsolutno ikakvog posla, maltene ni ne dolazi. To je za najveću pohvalu.
RSE: Znači, kad se sretnete, ne izbjegavate se.
AHMIĆ: Čak štaviše, pozivamo se na kafice i tako dalje. Imam toliko prijatelja, u svom mobitelu imam najmanje deset ljudi iz tog srpskog dijela. Često se čujemo i razmjenjujemo mišljenja. Ako je neka proslava, turnir, sportsko takmičenje, tu se svi okupljamo i tako dalje.
RSE: Prije koliko ste se vi vratili u Čivčije?
AHMIĆ: Ja sam se vratio među prvih deset.
RSE: I niste se pokajali?
AHMIĆ: Ma apsolutno se nisam pokajao. Opet bih uradio isto. Najljepše je na svom ognjištu, sve ostalo je tuđe. Mi smo u zadnje dvije godine dosta toga uradili na infrastrukturi – obnovili smo oko tri hiljade kvadratnih metara asfaltne mreže, uradili uličnu rasvjetu. Imamo sreću da je iz našeg mjesta gospodin Dragan Mikerević, bivši premijer Vlade Republike Srpske, koji nam je u tom dijelu apsolutno najviše pomogao. U ovom mjesecu treba da završimo sportski poligon, mjesto gdje bi se okupljala omladina. Imamo oko sedamdesetoro djece u selu, raznih uzrasta, od pet do osamnaest godina, koji imaju samo jednu običnu ledinu gdje se okupljaju i igraju fudbal. Ali u ovom mjesecu, ako Bog da, bi će završen i taj sportski poligon. Selo je puno djece, a mjesto koje nema djece nema budućnosti.
RSE: A u Čivčijama ih ima.
AHMIĆ: Da, u Čivčijama ih ima stvarno puno.
* * * * *
Poslije usvajanja izmjena Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, te odluke Ustavnog suda Federacije BiH o zabrani otkupa stanova u privatnom vlasništvu, pokušavamo prikupiti više informacija, i to na zahtjev naših slušalaca, kojim one očigledno nedostaju. Naša sagovornica je Hasna Ljubović, predsjednica Udruženje za građanska prava:
RSE: S obzirom da se odluke ustavnog suda ne komentarišu, možete li podsjetiti na šta se odnosio vaš zahtjev upućen Ustavnom sudu Federacije BiH?
LJUBOVIĆ: Naš zahtjev iz decembra mjeseca 2005. godine podnesen je radi ocjene ustavnosti člana 47 Zakona o prodaji stanova (Službene novine 27/97), gdje taj član, u stavu 1, ne dozvoljava otkup nosiocima stanarskih prava u takozvanim privatnim stanovima, odnosno po Zakonu o stambenim odnosima stanovima u svojini građana, a stav 2 onemogućava otkup nosiocima stanarskih prava u nacionalizovanim, odnosno konfiskovanim stanovima, i to do donošenja Zakona o restituciji. Zakon o restituciji još uvijek nije donesen, ali eto kreira se, a mi smo u decembru mjesecu podnijeli zahtjev za ocjenu kompletnog člana 47. U međuvremenu su nastupile izmjene zakona, ali samo stava 2, koje su omogućile otkup nosiocima nacionalizovanih stanova, međutim u dijelu nacionalizovanih stanova koji su u vlasništvu vakufa, zadužbina i legata taj novi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova nije omogućio otkup. Odluka Ustavnog suda je bila 19. jula i rekla je da stav 1 člana 47 Zakona o prodaji stanova nije neusaglašen sa ustavom, a o stavu 2 nisu odlučivali ništa, jer je donesen novi zakon.
RSE: Vi ste već ranije izjavili kako poštujete odluke Ustavnog suda, ali:
LJUBOVIĆ: U Udruženju za građanska prava i daleko šire smatramo da smo diskriminisani u odnosu na nosioce stanarskih prava u privatnim stanovima u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu koji su već, po zakonima koji su nastupili, otkupili svoje stanove. Znači, ako smo mi u istoj državi, nama se ovdje u Federaciji ne dozvoljava otkup. Istina je da je prošle godine Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u članu 8 i 9 predviđeno da se ovim nosiocima stanarskih prava u privatnim stanovima daju zamjenski stanovi, a ti zamjenski stanovi su iz kontingenta neotkupljenih stanova, odnosno onih stanova na koje niko nije podnio zahtjev za otkup ili za povrat. Međutim, tih stanova očito nema, jer do 19. maja ove godine je kanton odnosno općine trebala da preuzme te stanove i da ih počnu dodjeljivati kao zamjenske, međutim niti je kanton donio kriterije za dodjeljivanje, niti su općine dobile te stanove, dakle taj zakon se ne provodi i pitanje je kad će se provesti, jer član devet kaže da te stanove koje mi dobijemo u zamjenu, odnosno kao zamjenske, možemo otkupiti za sertifikate, a sertifikati, po informaciji iz novina, vrijede do 30. juna 2007. godine. Izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova je predviđeno da se i bivši vlasnici nacionalizovanih stanova obeštete zamjenskim stanovima. I za ove iz vakufa, zadužbina i legata, ako im institucije ne daju suglasnost da otkupe svoje stanove, i njima su predviđeni zamjenski stanovi. Dakle, to je jedna velika grupa ljudi koja bi trebala da dobije te stanove i mislim da ih nema dovoljno za sviju. Nosioci stanarskih prava na stanove koje još nisu otkupili su najviše oštećeni i smatramo da bi to trebalo biti već riješeno. Međutim, ništa se ne radi po pitanju toga. Nemamo nikakvih informacija na pomolu da se nešto po pitanju toga radi. Zaista sve stoji na mjestu. Član 14 Evropske konvencije o ljudskim pravima ne dozvoljava nikakvu diskriminaciju ni po kojem osnovu, pogotovo kad se radi o domovima ljudi. Dom je po Evropskoj konvenciji neprikosnoven.
RSE: Imate li informacije od ljudi da li oni podnose zahtjeve za otkup nacionalizovanih stanova?
LJUBOVIĆ: Imam informacije da ljudi podnose zahtjeve za otkup nacionalizovanih stanova. Međutim, velika je konfuzija u svemu tome i općine ne znaju kako da protumače sve to zajedno. Ali svi koji imaju stanarsko pravo, a koji do sad nisu otkupili stanove, mislim da podnose zahtjeve za otkup, bez izuzetka.
RSE: I vi iz Udruženja im to preporučujete?
LJUBOVIĆ: Ja ću takođe da podnesem zahtjev. Jednostavno se mora krenuti od nekakve mrtve tačke. Mi smo sad neinformisani šta će se dalje dešavati, niko ne daje pravu informaciju. Sada su i godišnji odmori i sve skupa je sad u nekakvom status kvou. U zakonu je jedan rok od tri, a jedan od šest mjeseci. Kad ljudi budu podnijeli zahtjeve za otkup svojih nacionalizovanih stanova, mnogi će tek tada dobiti informaciju u kakvom se stanu nalaze, jer to nikad prije nije bilo podijeljeno na ove ili one nosioce, već je stanarsko pravo bilo jedinstveno za sviju. Tako da svi trebaju što prije da podnesu zahtjeve. Dakle, svi nosioci stanarskih prava, hoću reći nosioci stanarskih prava do 1992. godine ili koji su prenijeli stanarsko pravo sa umrlog ili koji su u porodičnom domaćinstvu, treba da podnesu zahtjeve za otkup stana u što kraćem roku, da ne bi izgubili uopšte pravo na podnošenje zahtjeva. Najbolje je da svi, bez izuzetka, i oni koji su ranije podnosili i koji nisu nikad podnosili i koji imaju rješenje o stanarskom pravu, podnesu, čak i oni koji su u procesu prijenosa stanarskog prava sa umrlog člana porodičnog domaćinstva.
* * * * *
Izdvajamo još nekoliko izmjena Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, koje su stupile na snagu 11. jula ove godine:
Izmjenama zakona je predviđeno da se zahtijev za kupnju devastiranog stana podnosi u roku od tri mjeseca od dana ulaska u posjed stana. Takođe se daje pravo kupovine stana nasljedniku prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su ispunjeni ovi uslovi:
- da nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;
- da je protekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava, a nije zaključen kupoprodajni ugovor;
- da nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
Nosilac stanarskog prava koji je vratio stan u posjed na teritoriji Republike Srpske i stekao pravo na kupovinu stana prema odredbama zakona tog entiteta, ima pravo na novčanu pomoć od Federacije BiH u iznosu od 25 posto od ugovorene cijene stana. Vlada Federacije, kako je precizirano, isplatiće ovu pomoć u pet jednakih godišnjih rata.
Iz izmjena Zakona takođe izdvajamo:
Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod mjerodavnog tijela pokrenule postupak prijenosa stanarskog prava, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje ili je rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak, imaju pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo.
Osobe kojim je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u gradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju prvo na zaključenje ugovora o korištenju stana, te pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
* * * * *
Govorimo o donacijama za povratnike, i to onim što ih je dodijelilo Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo i humanitarna organizacija „Karitas“, kao pomoć za ugradnju građevinskog materijala, koji su povratnici već dobili. Oni koji su napustili alternativni smještaj u Sarajevskom kantonu, govore:
„Ja se zovem Ziba Avdić, od Han Pijeska sam. Do 2000. godine sam živjela u Sarajevu. Vratila sam se na svoje i šest godina sam iščekivala smještena u šupi sa djecom. I onda se pojavio ,Karitas‘. Zahvaljujem se prvo njemu što nam je omogućio povratak, odnosno život. Dao nam je materijal, zadovoljni smo, ugrađivali smo mi svojim sredstvima. Međutim, dao nam je evo i ministar Hajrudin Ibrahimović, i njemu se puno zahvaljujemo na toj novčanoj pomoći da ugradimo taj donirani materijal. To će nam pomoći da ugradimo taj materijal da možemo da živimo. Zahvali smo na ovome, baš nam je dobrodošlo, bilo nam je baš neophodno da dovršimo tu ugradnju.“
„Ja sam Mustafa Hodžić. Kuća mi je komplet uništena, devastirana. Dobio sam ove godine materijal od ,Karitasa‘. Međutim, pošto smo u nemogućnosti da sami finansiramo ugradnju, jer niko od nas ne radi, Ministarstvo nam je izišlo u susret s ovom donacijom, i to baš u pravo vrijeme, kad majstori trebaju da rade vodu, struju i to što mi ne možemo sami.“
„Ja sam Mustafa Kulovac. Rođen sam u Žepi, općina Rogatica. Živio sam nadomak Žepe, selo Godimilja, mjesna zajednica Borike. Ranjen sam na domak Žepe, tu mi je poginuo sin, poginula mi je žena. Ostao mi je drugi sin, imam dvoje unučadi i snahu. Živim s njima i jedva čekam da se vratim na svoje. Ovu donaciju sam jedva čekao. Pomogli su mi ljudi, oni su mi nešto uradili, a ova novčana pomoć mi je sad baš dobrodošla. Penzije nemam, nikada nisam bio u radnom odnosu jer sam imao dobro imanje, i sad se vraćam na to imanje. Tri puta sam odbijan. Zašto, nije mi nikad obrazloženo. Za mene je ovo veliko. Pomoći će mi ljudi i da obrađujem, imam i mašine hvala Bogu, pomoći će mi zidat, pomoći će mi s poslovima oko zgrade. A ovo mi je taman dobrodošlo za ono što je neophodno da platim.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba