Ni pedesetšestogodišnja Srpkinja, Stevanija Kalapač u Islamu Grčkom, ni sedamdesetogodišnji Srbin, Milenko Vasilj u Medviđi, ne mogu u svoje kuće. Oboje žive dalje - Milenko u deset kilometara udaljenom Bjelkinom Selu, a Stevaniji u Australiji.
Došla je ovog ljeta u svoje Ravne Kotare, ali ne i u svoju, relativno, sačuvanu kuću:
„Ovdje u Islami skićem se od nemila do nedraga, a imam svoju kuću. Tražila sam od susjede da izađe iz moje kuće. Stavila je sijeno i napravila plastenike. Obraćala sam se u Benkovcima na dva-tri mjesta. Rekli su mi da oni ništa ne mogu da riješe. Niko nije reagirao, a ona neće ni da čuje. Ne znam šta da radim. Kakav je to zakon, kakva je to vlast kada niko ništa ne poduzima.“
Stevanija Kalapač kaže da njenu kuću koriste njeni bivši susjedi Hrvati. Kaže da joj ne bi bilo žao da oni nemaju svoju kuću, ali imaju je. Žalila se i policiji:
„U policiji su mi rekli da joj se mogu obratiti, ali da joj ne mogu ništa. Rekli su mi da joj ja kažem da izađe iz moje kuće. Išla sam, ali ona neće ni da čuje. Njen sin me poprijeko gleda da me je strah.“
Nakon mjesec dana boravka kod susjeda u Islamu Grčkom, Stevanija se vratila razočarana u Australiju:
„Oni glume preko radija i u novinama - Vratite se Srbi. Kada se vratimo, ne znamo šta da radimo. Žalosno. Teško mi je.“
Milenko Vasilj ima ponešto drugačiju priču, ali s istim ishodom. Kuća mu je zapaljena 1995. godine. On je bio među prvim povratnicima, najesen iste godine. Kuća mu je obnovljena 2004. godine, ali odmah opljačkana i danas nije za stanovanje:
„Nakon par dana su razbijeni prozori, a nakon mjesec dana poskidano i odneseno sve što se moglo skinuti. Ono što se nije moglo skinuti je porazbijano. Zidovi su razbijeni.“
Milenko se obraćao na niz adresa:
„Kćer mi je udata kod Siska za Hrvata. Ona je išla u Zagreb u Ministarstvo za obnovu i razvitak. Rekli su joj da oni sa tim više nemaju ništa, da se mora obratit na MUP koji to mora da vidi i da pronađe te koji su uništili i razvalili kuću.“
Od 57 prijeratnih srpskih kuća u Medviđi, da se Milenko uspio vratiti, bio bi jedan jedini povratnik:
„Baš zato što sam jedini povratnik, to su mi i napravili. Oni su je uništili i tako razvaljena stoji.“
U Kninu se slavi 11 godina od Oluje, ali ona, barem u Islamu Grčkom i Medviđji, još nije završila.
Došla je ovog ljeta u svoje Ravne Kotare, ali ne i u svoju, relativno, sačuvanu kuću:
„Ovdje u Islami skićem se od nemila do nedraga, a imam svoju kuću. Tražila sam od susjede da izađe iz moje kuće. Stavila je sijeno i napravila plastenike. Obraćala sam se u Benkovcima na dva-tri mjesta. Rekli su mi da oni ništa ne mogu da riješe. Niko nije reagirao, a ona neće ni da čuje. Ne znam šta da radim. Kakav je to zakon, kakva je to vlast kada niko ništa ne poduzima.“
Stevanija Kalapač kaže da njenu kuću koriste njeni bivši susjedi Hrvati. Kaže da joj ne bi bilo žao da oni nemaju svoju kuću, ali imaju je. Žalila se i policiji:
„U policiji su mi rekli da joj se mogu obratiti, ali da joj ne mogu ništa. Rekli su mi da joj ja kažem da izađe iz moje kuće. Išla sam, ali ona neće ni da čuje. Njen sin me poprijeko gleda da me je strah.“
Nakon mjesec dana boravka kod susjeda u Islamu Grčkom, Stevanija se vratila razočarana u Australiju:
„Oni glume preko radija i u novinama - Vratite se Srbi. Kada se vratimo, ne znamo šta da radimo. Žalosno. Teško mi je.“
Milenko Vasilj ima ponešto drugačiju priču, ali s istim ishodom. Kuća mu je zapaljena 1995. godine. On je bio među prvim povratnicima, najesen iste godine. Kuća mu je obnovljena 2004. godine, ali odmah opljačkana i danas nije za stanovanje:
„Nakon par dana su razbijeni prozori, a nakon mjesec dana poskidano i odneseno sve što se moglo skinuti. Ono što se nije moglo skinuti je porazbijano. Zidovi su razbijeni.“
Milenko se obraćao na niz adresa:
„Kćer mi je udata kod Siska za Hrvata. Ona je išla u Zagreb u Ministarstvo za obnovu i razvitak. Rekli su joj da oni sa tim više nemaju ništa, da se mora obratit na MUP koji to mora da vidi i da pronađe te koji su uništili i razvalili kuću.“
Od 57 prijeratnih srpskih kuća u Medviđi, da se Milenko uspio vratiti, bio bi jedan jedini povratnik:
„Baš zato što sam jedini povratnik, to su mi i napravili. Oni su je uništili i tako razvaljena stoji.“
U Kninu se slavi 11 godina od Oluje, ali ona, barem u Islamu Grčkom i Medviđji, još nije završila.
