Gotovo pola države ne priznaje crnogorsku zastavu pa je ne priznaje ni SNP: otprilike tim riječima je Predrag Bulatović obrazložio vlastiti zahtjev da se – na konferenciji za novinare nakon susreta sa Filipom Vujanovićem – ukloni iz njegove blizine državna crnogorska zastava.
Da stvari budu interesantnije, službenik državnog protokola je bespogovorno uslišio Bulatovićevu molbu: crvena zastava sa zlatnim orlom bila je smotana u uglu, kao neki opoganjeni, kužni predmet kojeg se svi klone i odriču.
Crnogorska savremena politika poigrala se sa crnogorskom istorijom. Kroz brojne ratove za oslobođenje decenijama je stvaran kult čuvanja crnogorske zastave. I dan-danas pojedine porodice sa ponosom ističu barjaktarsko nasljeđe, rodoslov branitelja crnogorskih znamenja. U državnom muzeju na Cetinju istaknuto mjesto zauzima kuršumima izrešetana zastava sa Vučjeg dola, kao simbol vječite borbe da se mala balkanska država održi u vihoru velikih sila.
Prošle sedmice na Cetinju je ispalo da se crnogorske državne zastave odriče lider opozicije koji hoće da bude prvi čovjek te iste države ali i državni protokol kojem bi trebalo da je posao čuvanje državnih znamenja.
Zato priča o nepoštovanju državne zastave nije stvar istorije nego sadašnjice i pruža realan prikaz političkih odnosa.
Prije svega, to je najbolji dokaz o političkim dometima prvog čovjeka opozicije - Predraga Bulatovića. Neprihvatanje crnogorskih državnih simbola samo je najava da Bulatović ništa nije naučio iz prethodnih izbornih i referendumskog poraza. Umjesto da u prvi plan otvori pitanje ekonomije i boljeg života, da ponudi svojim biračima iskorak iz sadašnje sive zone preživlajavanja, Predrag Bulatović – odbijajući državnu zastavu i himnu – odbija da prizna realnost.
Tako crnogorska opozicija ulazi u zamku vlastite pogrešne procjene: ne priznaje referendum, ali prihvata volju međunarodne zajednice koja priznaje rezultate referenduma; odbija crnogorsku državnu zastavu ali priznaje zastavu Miloševićeve države koja se sijala smrt; ne priznaje nezavisnu Crnu Goru ali prihvata izbore u nezavisnoj Crnoj Gori;
Dakle, Predrag Bulatović izlazi na izbore u septembru sa željom da uzme vlast u državi koju ne priznaje i čije simbole prezire. To nije strategija pobjednika: takvom ekstremnom politikom Bulatović samo parira radikalnim srpskim liderima kao što je Andrija Mandić. U stvari, lider SNP-a pokušava da po svaku cijenu zadrži prosrpske glasače i unaprijed se odriče svih onih koji su glasali za suverenost. Tom politikom Bulatović može samo da ostane lider vječito gubitničke opozicije.
Stoga ne treba da čudi što je Bulatoviću crnogorska vlast izašla u susret - samo u slučaju kada je lider opozcije trebalo da demonstrira vlastiti ekstremizam. Ništa se ne dešava slučajno: službenik državnog protokola - koji je tako rado prihvatio da baci crnogorsku državnu zastavu u ćošak – činio je ono što žele oni odozgo. Prihvatajući sitne ucjene - kao što je ova oko zastave - crnogorska vlast gradi opoziciju po sopstvenoj mjeri. Iako glasno govore protiv Bulatovića, liderima DPS-a najviše odgovara sadašnje stanje - sa ovakvom opozicijom oni su osuđeni da vječno vladaju.
Tako se stvorila čudna simbioza: vlastima odgovara da Bulatović igra ulogu lidera ekstremne opozicije a Bulatoviću odgovara da bude ekstreman ako će ostati na mjestu prvog čovjeka opozicije. Drugim riječima: ušlo se u zonu u kojoj je teško očekivati korjenite društvene promjene i ekonomske reforme jer stalno visi opasnost nad državom: jedni je kao napadaju da bi odbranili srpstvo, drugi je kao brane da bi spasili crnogorstvo.
Tako se stvorio začarani krug u kojem se može brzo promijeniti boja zastave ali siva boja svakodnevice se mijenja odviše sporo.
Da stvari budu interesantnije, službenik državnog protokola je bespogovorno uslišio Bulatovićevu molbu: crvena zastava sa zlatnim orlom bila je smotana u uglu, kao neki opoganjeni, kužni predmet kojeg se svi klone i odriču.
Crnogorska savremena politika poigrala se sa crnogorskom istorijom. Kroz brojne ratove za oslobođenje decenijama je stvaran kult čuvanja crnogorske zastave. I dan-danas pojedine porodice sa ponosom ističu barjaktarsko nasljeđe, rodoslov branitelja crnogorskih znamenja. U državnom muzeju na Cetinju istaknuto mjesto zauzima kuršumima izrešetana zastava sa Vučjeg dola, kao simbol vječite borbe da se mala balkanska država održi u vihoru velikih sila.
Prošle sedmice na Cetinju je ispalo da se crnogorske državne zastave odriče lider opozicije koji hoće da bude prvi čovjek te iste države ali i državni protokol kojem bi trebalo da je posao čuvanje državnih znamenja.
Zato priča o nepoštovanju državne zastave nije stvar istorije nego sadašnjice i pruža realan prikaz političkih odnosa.
Prije svega, to je najbolji dokaz o političkim dometima prvog čovjeka opozicije - Predraga Bulatovića. Neprihvatanje crnogorskih državnih simbola samo je najava da Bulatović ništa nije naučio iz prethodnih izbornih i referendumskog poraza. Umjesto da u prvi plan otvori pitanje ekonomije i boljeg života, da ponudi svojim biračima iskorak iz sadašnje sive zone preživlajavanja, Predrag Bulatović – odbijajući državnu zastavu i himnu – odbija da prizna realnost.
Tako crnogorska opozicija ulazi u zamku vlastite pogrešne procjene: ne priznaje referendum, ali prihvata volju međunarodne zajednice koja priznaje rezultate referenduma; odbija crnogorsku državnu zastavu ali priznaje zastavu Miloševićeve države koja se sijala smrt; ne priznaje nezavisnu Crnu Goru ali prihvata izbore u nezavisnoj Crnoj Gori;
Dakle, Predrag Bulatović izlazi na izbore u septembru sa željom da uzme vlast u državi koju ne priznaje i čije simbole prezire. To nije strategija pobjednika: takvom ekstremnom politikom Bulatović samo parira radikalnim srpskim liderima kao što je Andrija Mandić. U stvari, lider SNP-a pokušava da po svaku cijenu zadrži prosrpske glasače i unaprijed se odriče svih onih koji su glasali za suverenost. Tom politikom Bulatović može samo da ostane lider vječito gubitničke opozicije.
Stoga ne treba da čudi što je Bulatoviću crnogorska vlast izašla u susret - samo u slučaju kada je lider opozcije trebalo da demonstrira vlastiti ekstremizam. Ništa se ne dešava slučajno: službenik državnog protokola - koji je tako rado prihvatio da baci crnogorsku državnu zastavu u ćošak – činio je ono što žele oni odozgo. Prihvatajući sitne ucjene - kao što je ova oko zastave - crnogorska vlast gradi opoziciju po sopstvenoj mjeri. Iako glasno govore protiv Bulatovića, liderima DPS-a najviše odgovara sadašnje stanje - sa ovakvom opozicijom oni su osuđeni da vječno vladaju.
Tako se stvorila čudna simbioza: vlastima odgovara da Bulatović igra ulogu lidera ekstremne opozicije a Bulatoviću odgovara da bude ekstreman ako će ostati na mjestu prvog čovjeka opozicije. Drugim riječima: ušlo se u zonu u kojoj je teško očekivati korjenite društvene promjene i ekonomske reforme jer stalno visi opasnost nad državom: jedni je kao napadaju da bi odbranili srpstvo, drugi je kao brane da bi spasili crnogorstvo.
Tako se stvorio začarani krug u kojem se može brzo promijeniti boja zastave ali siva boja svakodnevice se mijenja odviše sporo.
