RSE: Više nije retkost da vas viđamo u Srbiji, što je divno, za sve one stare fanove i za ovu mlađu publiku koja ima priliku da upozna Atomsko sklonište. Kakav je vaš osećaj? Svaki put kad dolazite vidim da to činite s posebnim zadovoljstvom.
LANGER: To je istina, sa velikim zadovoljstvom. Imali smo onu jednu mini turneju – Novi Sad, Niš, Kragujevac i završili smo u SKC-u u Beogradu. Vratio sam se kući s napunjenim baterijama za sto godina, one životne baterije sam napunio. Kući sam se vratio sa predivnim osjećajima. Publika je bila izuzetna, bilo je pravo veselje svirati. Nakon toga smo bili u Zrenjaninu na jednom prekrasnom koncertu koji je do kasno trajao. Dakle, svugdje je bio izuzetan kontakt, a to je i smisao svih nastupa, ne samo rokenrol, već bilo koje muzike. Bio je izuzetan susret između publike i atomskog skloništa.
RSE: Kakva je sad struktura publike koja sluša Sklonište? Pretpostavljam da je na vašim koncertima i dosta mlađe publike koja prvi put dolazi u kontakt s vašom muzikom?
LANGER: Moram reći da je to izuzetno mlada publika. Prvi put u Zrenjaninu je bila publika koja nema do 20 godina, već su bili oni od 30 i više. Publika je pretežno mlada, koja je ili doma kod svojih roditelja našla ploče, pa je to slušala, ili su zahvaljujući internetu došli do pjesama. Sve ono što je vezano za jugoslavenski rok ili rokenrol mlade vjerojatno zanima jer je to bila nevjerojatna snaga, jugoslavenski rok je imao izuzetnih grupa. Engleski rok je svjetski dominantan, ali mi smo u ovom bližem okruženju bili jači od svih, od istočnog pa do ovog dijela Evrope nije bilo takvih sastava kao što je imala Jugoslavija. Tako da to sada s nostalgijom mogu reći.
RSE: Koliko je u današnjem kontekstu bitno da se ponovo pojavljuju bendovi iz tog vremena, koji su nosili tu dobru atmosferu i taj neki generalni osjećaj zajedništva, da ponovo sviraju na tim teritorijama koje više formalno nisu njihove države, u smislu nekog boljeg razumevanja i poboljšanja tih odnosa koji su potpuno pukli tokom devedesetih?
LANGER: To je vrlo bitno. Evo recimo dok smo mi ponovo u Srbiji, YU grupa svira ovdje u jednom hramu pulske rok kulture – u Uljaniku. Oni su bili gosti i na Memorijalu, gdje je kompletan njihov nastup Hrvatska radio televizija – svih pet numera – prikazala, što je mene jako veselilo. Rokenrol je prije svega uvijek bio progresivan, on je bio protiv ograđivanja, protiv granica. On je imao ono što sigurno tih devedesetih mnogima na jednoj, drugoj, petoj ili šestoj strani nije bilo simpatično, a to je kosmopolitizam. On je protiv bilo kakvih ograđivanja, ruši sve granice, ruši sve tabue, nacionalizam je rokenrolu apsolutno stran.
LANGER: To je istina, sa velikim zadovoljstvom. Imali smo onu jednu mini turneju – Novi Sad, Niš, Kragujevac i završili smo u SKC-u u Beogradu. Vratio sam se kući s napunjenim baterijama za sto godina, one životne baterije sam napunio. Kući sam se vratio sa predivnim osjećajima. Publika je bila izuzetna, bilo je pravo veselje svirati. Nakon toga smo bili u Zrenjaninu na jednom prekrasnom koncertu koji je do kasno trajao. Dakle, svugdje je bio izuzetan kontakt, a to je i smisao svih nastupa, ne samo rokenrol, već bilo koje muzike. Bio je izuzetan susret između publike i atomskog skloništa.
RSE: Kakva je sad struktura publike koja sluša Sklonište? Pretpostavljam da je na vašim koncertima i dosta mlađe publike koja prvi put dolazi u kontakt s vašom muzikom?
LANGER: Moram reći da je to izuzetno mlada publika. Prvi put u Zrenjaninu je bila publika koja nema do 20 godina, već su bili oni od 30 i više. Publika je pretežno mlada, koja je ili doma kod svojih roditelja našla ploče, pa je to slušala, ili su zahvaljujući internetu došli do pjesama. Sve ono što je vezano za jugoslavenski rok ili rokenrol mlade vjerojatno zanima jer je to bila nevjerojatna snaga, jugoslavenski rok je imao izuzetnih grupa. Engleski rok je svjetski dominantan, ali mi smo u ovom bližem okruženju bili jači od svih, od istočnog pa do ovog dijela Evrope nije bilo takvih sastava kao što je imala Jugoslavija. Tako da to sada s nostalgijom mogu reći.
RSE: Koliko je u današnjem kontekstu bitno da se ponovo pojavljuju bendovi iz tog vremena, koji su nosili tu dobru atmosferu i taj neki generalni osjećaj zajedništva, da ponovo sviraju na tim teritorijama koje više formalno nisu njihove države, u smislu nekog boljeg razumevanja i poboljšanja tih odnosa koji su potpuno pukli tokom devedesetih?
LANGER: To je vrlo bitno. Evo recimo dok smo mi ponovo u Srbiji, YU grupa svira ovdje u jednom hramu pulske rok kulture – u Uljaniku. Oni su bili gosti i na Memorijalu, gdje je kompletan njihov nastup Hrvatska radio televizija – svih pet numera – prikazala, što je mene jako veselilo. Rokenrol je prije svega uvijek bio progresivan, on je bio protiv ograđivanja, protiv granica. On je imao ono što sigurno tih devedesetih mnogima na jednoj, drugoj, petoj ili šestoj strani nije bilo simpatično, a to je kosmopolitizam. On je protiv bilo kakvih ograđivanja, ruši sve granice, ruši sve tabue, nacionalizam je rokenrolu apsolutno stran.
