RSE: Gospodine Dizdareviću, kako ocjenjujete procese koji je pred crnogorskim sudovima vode porodice bošnjaka koje su ’92. godine crnogorske vlasti deportovale i predale vojsci Radovana Karadžića, a koji su kasnije uglavnom svi ubijeni?
DIZDAREVIĆ: Načelno gledano na prostorima cijele bivše Jugoslavije postoji jedna tendencija da se primjenjuju dva kriterijuma za sve slučajeve optuženih za ratne zločine. Jedan je odnos prema optuženim kada su iz drugog naroda, iz druge države, a drugi je kada se radi o „svojima“ i mislim da, na žalost, kada govorimo o trenutnim suđenjima u Crnoj Gori još uvijek ne postoji spremnost, da i pravosuđe, i generalno gledano većinsko javno mnjenje prihvati činjenicu da su učinjeni zločini, da se izvine žrtvama i da se počinioci procesuiraju na način koji bi odgovarao međunarodnom humanitarnom pravu i nakakvom objektivnom sudskom procesu, odnosno fer i pravednom sudskom procesu.
RSE: Imate li osjećaj u mjeri u kojoj, naravno, pratite ova suđenja da sudovi u Crnoj Gori u izvjesnoj mjeri opstruiraju taj proces, s obzirom da je državno tužilaštvo tražilo da se prvo utvrdi krivica, što bi moglo da traje godinama, a da bi se tek potom razmatrali tužbeni zahtjevi oštećenih porodica?
DIZDAREVIĆ: Da. Očigledno je da postoji jedna tendencija da se procesi oduže u nedogled, da se iscrpe, zamore i porodice žrtava, branioci, javno mnjenje i da se sve to na neki način ili ublaži ili turi pod tepih i očigledno je da je to neka tendencija s kojom nikako da izađemo na kraj.
RSE: Je li otežavajuća činjenica i to da su personalno mnogi ljudi koji su i tada bili u vlasti i danas u vlasti?
DIZDAREVIĆ: To je slučaj od Hrvatske do Crne Gore, preko Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije. Očigledno je da to na neki način truje generalno gledano atmosferu u našim zemljama. Oni koji su pripremali zločine, oni koji su u njima učestvovali, oni koji su ih aminovali ne mogu biti objektivni učesnici u procesu raskidanja sa prošlošću, u procesu stvaranja nekakvog dekontinuiteta, denacifikacije i utvrđivanja istine i donošenja pravde i očigledno je da je to krupan problem na svim prostorima. Ima onih koji su išli na Dubrovnik ima onih koji su zajedno sa Miloševićem i „Šešeljima“ i „Arkanima“ harali po Bosni. I to vrzino kolo, taj začarani krug niko nije smio da presiječe, da kaže – da učestvovali su i naši ljudi, bila je politika u to umiješana i očigledno je da nekih petnaest godina nakon početka tih zbivanja još uvijek nema tog kvalitativnog pomaka, jednog hladnog prosuđivanja, jednog odnosa prema i recentnoj istoriji koji bi bio garant neke svijetlije budućnosti za ove prostore.
RSE: Kako gledate ulogu Crne Gore kao dijela Savezne Republike Jugoslavije u ratu u Bosni i da li očekujete neke konkretne poteze vlasti u Podgorici, makar određivanje prema tom periodu svoje prošlosti, posebno nakon sticanja nezavisnosti?
DIZDAREVIĆ: Formalno-pravno Srbija i Crna Gora su tada bile jedna država i zaista nema nekakvog posebnog razloga da se tu prave, s aspekta Sarajeva, bilo kakve distinkcije. Bilo je ljudi i u Srbiji i u Crnoj Gori koji su imali drugačiji odnos prema tom ratu nego što su imali vodeći politički i vojni krugovi. I naravno da sada Crna Gora koja je nezavisna zemlja treba da se odredi prema tim događajima, bez obzira što ona nije sukcesor te jedinstvene države. Nije dopustivo da se kaže – mi sa tim nemamo veze, to je samo Miloševićev režim. To je jedna šuplja priča, to je jedna priča koja se ne drži. Jako bi dobro bilo, za budućnost susjedskih odnosa, da se to kaže na odgovarajući način da se iz toga izvuku konzekvence i da se onda uđe u neke nove odnose. Ja zaista vjerujem da će odnosi između Bosne i Hercegovine i Crne Gore u budućnosti biti daleko bolji nego što su bili, ali očigledno da neko pročišćavanje treba da prođu i ovi odnosi i da se ne traže isprike i izlike za ono što se radilo ’90. godina u ime bilo koga to bilo.
DIZDAREVIĆ: Načelno gledano na prostorima cijele bivše Jugoslavije postoji jedna tendencija da se primjenjuju dva kriterijuma za sve slučajeve optuženih za ratne zločine. Jedan je odnos prema optuženim kada su iz drugog naroda, iz druge države, a drugi je kada se radi o „svojima“ i mislim da, na žalost, kada govorimo o trenutnim suđenjima u Crnoj Gori još uvijek ne postoji spremnost, da i pravosuđe, i generalno gledano većinsko javno mnjenje prihvati činjenicu da su učinjeni zločini, da se izvine žrtvama i da se počinioci procesuiraju na način koji bi odgovarao međunarodnom humanitarnom pravu i nakakvom objektivnom sudskom procesu, odnosno fer i pravednom sudskom procesu.
RSE: Imate li osjećaj u mjeri u kojoj, naravno, pratite ova suđenja da sudovi u Crnoj Gori u izvjesnoj mjeri opstruiraju taj proces, s obzirom da je državno tužilaštvo tražilo da se prvo utvrdi krivica, što bi moglo da traje godinama, a da bi se tek potom razmatrali tužbeni zahtjevi oštećenih porodica?
DIZDAREVIĆ: Da. Očigledno je da postoji jedna tendencija da se procesi oduže u nedogled, da se iscrpe, zamore i porodice žrtava, branioci, javno mnjenje i da se sve to na neki način ili ublaži ili turi pod tepih i očigledno je da je to neka tendencija s kojom nikako da izađemo na kraj.
RSE: Je li otežavajuća činjenica i to da su personalno mnogi ljudi koji su i tada bili u vlasti i danas u vlasti?
DIZDAREVIĆ: To je slučaj od Hrvatske do Crne Gore, preko Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije. Očigledno je da to na neki način truje generalno gledano atmosferu u našim zemljama. Oni koji su pripremali zločine, oni koji su u njima učestvovali, oni koji su ih aminovali ne mogu biti objektivni učesnici u procesu raskidanja sa prošlošću, u procesu stvaranja nekakvog dekontinuiteta, denacifikacije i utvrđivanja istine i donošenja pravde i očigledno je da je to krupan problem na svim prostorima. Ima onih koji su išli na Dubrovnik ima onih koji su zajedno sa Miloševićem i „Šešeljima“ i „Arkanima“ harali po Bosni. I to vrzino kolo, taj začarani krug niko nije smio da presiječe, da kaže – da učestvovali su i naši ljudi, bila je politika u to umiješana i očigledno je da nekih petnaest godina nakon početka tih zbivanja još uvijek nema tog kvalitativnog pomaka, jednog hladnog prosuđivanja, jednog odnosa prema i recentnoj istoriji koji bi bio garant neke svijetlije budućnosti za ove prostore.
RSE: Kako gledate ulogu Crne Gore kao dijela Savezne Republike Jugoslavije u ratu u Bosni i da li očekujete neke konkretne poteze vlasti u Podgorici, makar određivanje prema tom periodu svoje prošlosti, posebno nakon sticanja nezavisnosti?
DIZDAREVIĆ: Formalno-pravno Srbija i Crna Gora su tada bile jedna država i zaista nema nekakvog posebnog razloga da se tu prave, s aspekta Sarajeva, bilo kakve distinkcije. Bilo je ljudi i u Srbiji i u Crnoj Gori koji su imali drugačiji odnos prema tom ratu nego što su imali vodeći politički i vojni krugovi. I naravno da sada Crna Gora koja je nezavisna zemlja treba da se odredi prema tim događajima, bez obzira što ona nije sukcesor te jedinstvene države. Nije dopustivo da se kaže – mi sa tim nemamo veze, to je samo Miloševićev režim. To je jedna šuplja priča, to je jedna priča koja se ne drži. Jako bi dobro bilo, za budućnost susjedskih odnosa, da se to kaže na odgovarajući način da se iz toga izvuku konzekvence i da se onda uđe u neke nove odnose. Ja zaista vjerujem da će odnosi između Bosne i Hercegovine i Crne Gore u budućnosti biti daleko bolji nego što su bili, ali očigledno da neko pročišćavanje treba da prođu i ovi odnosi i da se ne traže isprike i izlike za ono što se radilo ’90. godina u ime bilo koga to bilo.
