Kod političara maske padaju najčešće poslije izbora. No, ima i doslovnih iznimaka, maske stavljaju da bi osobno iskusili kako žive najsiromašniji građani. Doktor Zvonimir Šostar, pročelnik zagrebačkog Ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje, nedavno je maskiran u prosjaka pokušao saznati sa čime se suočavaju beskućnici i najsiromašniji stanovnici glavnoga grada Hrvatske:
"Nije lako. Treba imati puno hrabrosti pa to učiniti. To je jedno neizmjerno iskustvo za mene, koje ne možete kupiti i ne možete steći jer se morate probati spustiti na dno da vidite kako je tamo. Mislio sam da shvaćam sve probleme najsiromašnijih, pogotovo probleme beskućnika, kojih ima oko 500 u gradu Zagrebu. Onog časa kada su me zamaskirali i obukli, moram priznati da sam imao knedlu u grlu. Užasno sam se nelagodno osjećao. Stao sam u red za ručak i nisu me pitali za iskaznicu, dobio sam obrok hrane. Poslije toga sam išao prositi. Dobivao sam prezrive poglede ljudi koji hodaju u odijelima i bundama od par tisuća eura, a njima dvije ili tri kune zaista ne predstavljaju ništa u životu, a našim beskućnicima znače preživljavanje. Kada to sve vidite, shvatite koji je to veliki problem i koliko čovjek mora gaziti po svom ponosu da bi preživio. Izuzimam one neradnike i kronične alkoholičare. Ali ima tu i ljudi koji su bez škole, koji se nigdje ne mogu zaposliti, koji su prestari i koji nemaju ništa u životu. U ovim ratnim odgađanjima koji su pogodili našu domovinu su sve izgubili."
Sajma Rezaković iz Centra za socijalni rad u Sarajevu, kaže kako bi i ona bila spremna na sličan način provjeriti kako funkcioniraju javne kuhinje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje se inače godišnje podijeli i oko pet tisuća obroka:
"Redovno idem i gledam šta dobivaju od hrane. Gledam kazane šta se kuha."
Dolazite kao službena osoba, a da li bi ste pristali na to da vidite kako to izgleda i s druge strane:
"Kako da ne. Volim teatar i bila bih spremna da se maskiram i da odem. Ako budete organizirali tako nešto, svakako računajte na mene."
Iza Srbije su godine ratova, sankcija i naglog siromašenja ljudi. Vanja Govorko, portparol Centra za socijalni rad u Beogradu, o potezu prvog čovjeka zagrebačkog ureda kaže:
"Taj potez je zaista prava stvar i ne bi trebalo samo u opsegu socijalne zaštite da se primenjuje, nego u mnogo drugih stvari kada se radi o državi i državnim institucijama. Moje iskustvo i iskustvo iz Srbije govori da to nije ni potrebno jer nam dolaze ljudi koji govore kakvo je stanje u narodnim kuhinjama. Na žalost, stanje je očajno. Ljudi koji nisu izbirljivi i koji su na egzistencionalnoj ivici i kojima je najvažnije da napune stomak, kažu da je hrana očajna i da su to splačine, da to ne može da se jede, da je to ispod svakog dostojanstva. Dostojanstvo im je ostalo, imaju loše mišljenje o hrani i očajni su zbog toga što je stanje takvo. Zašto je to tako i zašto nema dovoljno hrane da se ta jela poprave, to je pitanje koje bi trebalo postaviti nekim višim instancama."
Naravno, zagrebački iskustvo nije izuzetak. Sličan korak je napravio i praški gradonačelnik Pavel Bem, koji se maskiran u stranca provozao praškim taksijima. Nakon što su ga pojedini taksisti dobro i skupo provozali gradom, Bem je odlučio uvesti red u taksi službu, visoke kazne i novu gradsku taksi službu. Neki su lekciju vjerojatno i naučili.
"Nije lako. Treba imati puno hrabrosti pa to učiniti. To je jedno neizmjerno iskustvo za mene, koje ne možete kupiti i ne možete steći jer se morate probati spustiti na dno da vidite kako je tamo. Mislio sam da shvaćam sve probleme najsiromašnijih, pogotovo probleme beskućnika, kojih ima oko 500 u gradu Zagrebu. Onog časa kada su me zamaskirali i obukli, moram priznati da sam imao knedlu u grlu. Užasno sam se nelagodno osjećao. Stao sam u red za ručak i nisu me pitali za iskaznicu, dobio sam obrok hrane. Poslije toga sam išao prositi. Dobivao sam prezrive poglede ljudi koji hodaju u odijelima i bundama od par tisuća eura, a njima dvije ili tri kune zaista ne predstavljaju ništa u životu, a našim beskućnicima znače preživljavanje. Kada to sve vidite, shvatite koji je to veliki problem i koliko čovjek mora gaziti po svom ponosu da bi preživio. Izuzimam one neradnike i kronične alkoholičare. Ali ima tu i ljudi koji su bez škole, koji se nigdje ne mogu zaposliti, koji su prestari i koji nemaju ništa u životu. U ovim ratnim odgađanjima koji su pogodili našu domovinu su sve izgubili."
Sajma Rezaković iz Centra za socijalni rad u Sarajevu, kaže kako bi i ona bila spremna na sličan način provjeriti kako funkcioniraju javne kuhinje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje se inače godišnje podijeli i oko pet tisuća obroka:
"Redovno idem i gledam šta dobivaju od hrane. Gledam kazane šta se kuha."
Dolazite kao službena osoba, a da li bi ste pristali na to da vidite kako to izgleda i s druge strane:
"Kako da ne. Volim teatar i bila bih spremna da se maskiram i da odem. Ako budete organizirali tako nešto, svakako računajte na mene."
Iza Srbije su godine ratova, sankcija i naglog siromašenja ljudi. Vanja Govorko, portparol Centra za socijalni rad u Beogradu, o potezu prvog čovjeka zagrebačkog ureda kaže:
"Taj potez je zaista prava stvar i ne bi trebalo samo u opsegu socijalne zaštite da se primenjuje, nego u mnogo drugih stvari kada se radi o državi i državnim institucijama. Moje iskustvo i iskustvo iz Srbije govori da to nije ni potrebno jer nam dolaze ljudi koji govore kakvo je stanje u narodnim kuhinjama. Na žalost, stanje je očajno. Ljudi koji nisu izbirljivi i koji su na egzistencionalnoj ivici i kojima je najvažnije da napune stomak, kažu da je hrana očajna i da su to splačine, da to ne može da se jede, da je to ispod svakog dostojanstva. Dostojanstvo im je ostalo, imaju loše mišljenje o hrani i očajni su zbog toga što je stanje takvo. Zašto je to tako i zašto nema dovoljno hrane da se ta jela poprave, to je pitanje koje bi trebalo postaviti nekim višim instancama."
Naravno, zagrebački iskustvo nije izuzetak. Sličan korak je napravio i praški gradonačelnik Pavel Bem, koji se maskiran u stranca provozao praškim taksijima. Nakon što su ga pojedini taksisti dobro i skupo provozali gradom, Bem je odlučio uvesti red u taksi službu, visoke kazne i novu gradsku taksi službu. Neki su lekciju vjerojatno i naučili.
