Pokreće ih adrenalin i ljubav prema beskrajnom plavetnilu. Kažu da ko je jednom probao slobodan let, zauvijek ostaje zaražen ovim vanvremenskim osjećajem. Prvi padobranski skok u BiH izvela je davne 1948. u Banjoj Luci, tada petnaestogodišnja, Nena Ličina. Nepunih šest decenija kasnije, njenu strast slijede stotine zaljubljenika u padobranstvo.
Padobranski klub Banja Luka nasljednik je Aero kluba osnovanog još 1932. godine. Predsjednik kluba Duško Grmuša bavi se ovim sportom 26 godina. Kaže da je u slobodnom padu proveo dva i po sata, odnosno, da je prešao razdaljinu kao od Banje Luke do Beča i nazad:
«U toj brzini, u slobodnom padu padobranac ima jedan poseban osjećaj kontrole, osjeća se kao da gospodari cijelim svemirom. Taj osjećaj je neponovljiv i teško ga je objasniti, ali svaki put tjera padobranca na novi, novi skok. Kad ima padobranac prvi skok, onda hoće još hiljadu skokova.»
Milkan Uletilović, rodom iz Drugovića kraj Banje Luke, jedan je od rijetkih padobranaca koji je sletio na Sjeverni pol. Za više od 20 godina bavljenja padobranstvom, iza sebe ima oko 900 skokova. A ovako je izgledalo na samom početku:
«Samo penjanje, od ukrcavanja do trenutka kad sam trebao da izađem iz aviona i da skočim, je meni bilo problematično. Svašta mi je prolazilo kroz glavu - neću nikad više, samo ovo ako uspijem, ma ko me tjerao, mama, neću više... Mislim, svašta mi je prolazilo glavu. Ali eto. I skočio sam iz aviona i čim sam prizemljio dolje, ja sam htio opet da idem, tako da sam, eto, preživio do današnjeg dana. Čovjek se zarazi time i ostane čitav vijek.»
U sklopu banjalučkog kluba djeluje i Padobranski školski centar. Duško Grmuša kaže da je ovo jedina škola te vrste u BiH jer koristi savremenu opremu i obuku. Zahvaljujući maksimalnoj pažnji koja se posvećuje bezbjednosti, za osam sati obuke padobranac može izvesti prvi skok. Sve su to razlozi zbog kojih školski centar broji više od stotinu polaznika i 20 sportskih padobranaca. A svi oni dijele ovu adrenalinsku strast prema nebeskom prostranstvu. Na pitanje gdje je bolje, na zemlji ili nebu, Duško Grmuša kaže:
«Pa ljepše je na nebu. Kažu da padobranci skaču da nebo ne bi bilo samo.»
Padobranski klub Banja Luka nasljednik je Aero kluba osnovanog još 1932. godine. Predsjednik kluba Duško Grmuša bavi se ovim sportom 26 godina. Kaže da je u slobodnom padu proveo dva i po sata, odnosno, da je prešao razdaljinu kao od Banje Luke do Beča i nazad:
«U toj brzini, u slobodnom padu padobranac ima jedan poseban osjećaj kontrole, osjeća se kao da gospodari cijelim svemirom. Taj osjećaj je neponovljiv i teško ga je objasniti, ali svaki put tjera padobranca na novi, novi skok. Kad ima padobranac prvi skok, onda hoće još hiljadu skokova.»
Milkan Uletilović, rodom iz Drugovića kraj Banje Luke, jedan je od rijetkih padobranaca koji je sletio na Sjeverni pol. Za više od 20 godina bavljenja padobranstvom, iza sebe ima oko 900 skokova. A ovako je izgledalo na samom početku:
«Samo penjanje, od ukrcavanja do trenutka kad sam trebao da izađem iz aviona i da skočim, je meni bilo problematično. Svašta mi je prolazilo kroz glavu - neću nikad više, samo ovo ako uspijem, ma ko me tjerao, mama, neću više... Mislim, svašta mi je prolazilo glavu. Ali eto. I skočio sam iz aviona i čim sam prizemljio dolje, ja sam htio opet da idem, tako da sam, eto, preživio do današnjeg dana. Čovjek se zarazi time i ostane čitav vijek.»
U sklopu banjalučkog kluba djeluje i Padobranski školski centar. Duško Grmuša kaže da je ovo jedina škola te vrste u BiH jer koristi savremenu opremu i obuku. Zahvaljujući maksimalnoj pažnji koja se posvećuje bezbjednosti, za osam sati obuke padobranac može izvesti prvi skok. Sve su to razlozi zbog kojih školski centar broji više od stotinu polaznika i 20 sportskih padobranaca. A svi oni dijele ovu adrenalinsku strast prema nebeskom prostranstvu. Na pitanje gdje je bolje, na zemlji ili nebu, Duško Grmuša kaže:
«Pa ljepše je na nebu. Kažu da padobranci skaču da nebo ne bi bilo samo.»
