Davno su prošla vremena kad je rađala Ruža Herceg iz hercegovačkog Prologa:
„Rodila sam ih šestero i nisam išla nigdje, nije mi bilo potrebno. Rodila sam ih kod kuće.“
Danas se rađa daleko od kuće, pa i izvan svoje države. Tako na stotine majki iz Hercegovine svoju djecu rađaju u Dalmaciji: u Split, Dubrovniku, Metkoviću:
U Makarskoj je lani rođeno 150 djece, a u Imotskom 275. Koliko ih je iz Bosne i Hercegovine, pitali smo ravnatelja Doma zdravlja Splitsko - dalmatinske županije, doktora Mirana Propadala:
„Ne možemo vam dati te podatke jer iako ima rodilja iz Bosne i Hercegovine, redovito su prijavljene na adresu u Republici Hrvatskoj. Zbog toga naši djelatnici u rodilištima sa područja Imotskog i Makarske zbilja ne znaju pravo stanje, iako su mišljenja da ima takvih rodilja.“
A gdje su rađale naše mlađe sugovornice iz Hercegovine? Dijana iz Prologa:
„Dvoje sam rodila u Ljubuškom, treće u Mostaru, a četvrto u Makarskoj.“
Ivanka, kao i Dijana, ima četvero djece. Gdje ih je rodila:
„Dvoje u Metkoviću, a blizance u Dubrovniku.“
Zašto baš u Metkoviću i Dubrovniku?
„Muž je prijavljen u Hrvatskoj ima 16 godina“, navela je Ivanka jedan od razloga zašto je rodila u Hrvatskoj. No uz to, kaže, rodilišta su tamo bolja, pa ako se zalomi peto:
„Opet bih u Dubrovnik. Tamo je bilo super.“
Dijana bi peto dijete rodila u: „Makarskoj.“
Uz relativno dobra rodilišta za rađanje u Hrvatskoj postoji još veći razlog - u visini rodiljine naknade hrvatska država je izdašnija:
„Hrvatska daje malo, a Bosna nimalo“, rekla nam je Dijana.
No, da bi se dobila mjesečna rodiljina naknada, koja u prvih šest mjeseci iznosi od 1600 do 4250 kuna, majka, uz hrvatsko državljanstvo, mora imati i prijavljeni boravak u Hrvatskoj. Osim porodiljine naknade i dječji doplatak je veći u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini.
Dok su hercegovačke bebe rođene u Hrvatskoj stvarne, prebivališta njihovih majki su fiktivna.
Naš sugovornik, bivši saborski zastupnik iz Vrgorca, Vedran Lendić, tvrdi da u njegovom gradu ima malih kuća s fiktivnih tridesetak stanara. On je, dok je bio u Saboru, bezuspješno upozoravao na ovo pitanje:
„Svako dijete koje je prijavljeno u Hrvatskoj ili koje se rodilo u Hrvatskoj ili mu roditelj ima prebivalište u Hrvatskoj ili se ovdje dođe upisati u školu, košta Hrvatsku godišnje desetak tisuća konvertibilnih maraka, pedesetak tisuća kuna. Na desetak tisuća djece godišnje iz ovog pojasa Hrvatsku koštaju 500 milijuna kuna. Znate što to znači za hrvatsku državu, a na žalost, sve je to fiktivno. Oni ne žive ovdje. Hrvatska to može riješiti ako želi, ali ona to ne želi. Pomažemo tim ljudima, ali pravimo medvjeđu uslugu Hrvatskoj jer što kada se to ukine, da li će se taj narod preseliti u Hrvatsku?“
Sam grad Vrgorac ne izdvaja mnogo novca za svoje stanovnike koji žive s druge strane granice - to radi hrvatska država - ali svejedno, situacija s fiktivnim prebivalištima i materijalnim profitom, koji iz toga
proizlazi, izaziva određena nezadovoljstva jer dok se na jednu stranu daje - s druge se uzima:
„Ja sam liječnik pripravnik. Ovo je prva generacija, u zadnjih nekoliko godina, da pripravnici nemaju plaću, što mi je nepojmljivo i degradirajuće za budućeg liječnika.“
Vrgorački poduzetnik i gradski vijećnik, Zvonimir Pervan, smatra da je normalno da ljudi uz granicu cirkuliraju, pa i tako da preko granice traže medicinske usluge:
„U Ljubuški idem kod stomatologa.“
No, Pervanu smeta što hrvatska država Hrvatima u Bosni i Hercegovini pomaže samo tako da oni iz Bosne i Hercegovine dolaze u Hrvatsku. On ima i druga rješenja kako bi se ti migracijski tokovi zaustavili:
„Pošto oni dolaze ovamo da glasaju i traže svoja veća prava, tim dugoročno gube jer gube prava unutar Bosne i Hercegovine, odakle jesu. Trebali bi krenuti k tomu da mi odavde što više tom narodu pomognemo sa svojim prijavljivanjem na to područje, da ima što više stanovnika, da dobiju svoja prava u Sarajevu.“
Kako rode ne poznaju granice, to njihov slobodni let ima dvije funkcije: obiteljima s djecom u Bosni i Hercegovini donosi lakšu materijalnu situaciju, dok Hrvatskoj, tek statistički, ublažavaju njenu nepovoljnu demografsku sliku.
„Rodila sam ih šestero i nisam išla nigdje, nije mi bilo potrebno. Rodila sam ih kod kuće.“
Danas se rađa daleko od kuće, pa i izvan svoje države. Tako na stotine majki iz Hercegovine svoju djecu rađaju u Dalmaciji: u Split, Dubrovniku, Metkoviću:
U Makarskoj je lani rođeno 150 djece, a u Imotskom 275. Koliko ih je iz Bosne i Hercegovine, pitali smo ravnatelja Doma zdravlja Splitsko - dalmatinske županije, doktora Mirana Propadala:
„Ne možemo vam dati te podatke jer iako ima rodilja iz Bosne i Hercegovine, redovito su prijavljene na adresu u Republici Hrvatskoj. Zbog toga naši djelatnici u rodilištima sa područja Imotskog i Makarske zbilja ne znaju pravo stanje, iako su mišljenja da ima takvih rodilja.“
A gdje su rađale naše mlađe sugovornice iz Hercegovine? Dijana iz Prologa:
„Dvoje sam rodila u Ljubuškom, treće u Mostaru, a četvrto u Makarskoj.“
Ivanka, kao i Dijana, ima četvero djece. Gdje ih je rodila:
„Dvoje u Metkoviću, a blizance u Dubrovniku.“
Zašto baš u Metkoviću i Dubrovniku?
„Muž je prijavljen u Hrvatskoj ima 16 godina“, navela je Ivanka jedan od razloga zašto je rodila u Hrvatskoj. No uz to, kaže, rodilišta su tamo bolja, pa ako se zalomi peto:
„Opet bih u Dubrovnik. Tamo je bilo super.“
Dijana bi peto dijete rodila u: „Makarskoj.“
Uz relativno dobra rodilišta za rađanje u Hrvatskoj postoji još veći razlog - u visini rodiljine naknade hrvatska država je izdašnija:
„Hrvatska daje malo, a Bosna nimalo“, rekla nam je Dijana.
No, da bi se dobila mjesečna rodiljina naknada, koja u prvih šest mjeseci iznosi od 1600 do 4250 kuna, majka, uz hrvatsko državljanstvo, mora imati i prijavljeni boravak u Hrvatskoj. Osim porodiljine naknade i dječji doplatak je veći u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini.
Dok su hercegovačke bebe rođene u Hrvatskoj stvarne, prebivališta njihovih majki su fiktivna.
Naš sugovornik, bivši saborski zastupnik iz Vrgorca, Vedran Lendić, tvrdi da u njegovom gradu ima malih kuća s fiktivnih tridesetak stanara. On je, dok je bio u Saboru, bezuspješno upozoravao na ovo pitanje:
„Svako dijete koje je prijavljeno u Hrvatskoj ili koje se rodilo u Hrvatskoj ili mu roditelj ima prebivalište u Hrvatskoj ili se ovdje dođe upisati u školu, košta Hrvatsku godišnje desetak tisuća konvertibilnih maraka, pedesetak tisuća kuna. Na desetak tisuća djece godišnje iz ovog pojasa Hrvatsku koštaju 500 milijuna kuna. Znate što to znači za hrvatsku državu, a na žalost, sve je to fiktivno. Oni ne žive ovdje. Hrvatska to može riješiti ako želi, ali ona to ne želi. Pomažemo tim ljudima, ali pravimo medvjeđu uslugu Hrvatskoj jer što kada se to ukine, da li će se taj narod preseliti u Hrvatsku?“
Sam grad Vrgorac ne izdvaja mnogo novca za svoje stanovnike koji žive s druge strane granice - to radi hrvatska država - ali svejedno, situacija s fiktivnim prebivalištima i materijalnim profitom, koji iz toga
proizlazi, izaziva određena nezadovoljstva jer dok se na jednu stranu daje - s druge se uzima:
„Ja sam liječnik pripravnik. Ovo je prva generacija, u zadnjih nekoliko godina, da pripravnici nemaju plaću, što mi je nepojmljivo i degradirajuće za budućeg liječnika.“
Vrgorački poduzetnik i gradski vijećnik, Zvonimir Pervan, smatra da je normalno da ljudi uz granicu cirkuliraju, pa i tako da preko granice traže medicinske usluge:
„U Ljubuški idem kod stomatologa.“
No, Pervanu smeta što hrvatska država Hrvatima u Bosni i Hercegovini pomaže samo tako da oni iz Bosne i Hercegovine dolaze u Hrvatsku. On ima i druga rješenja kako bi se ti migracijski tokovi zaustavili:
„Pošto oni dolaze ovamo da glasaju i traže svoja veća prava, tim dugoročno gube jer gube prava unutar Bosne i Hercegovine, odakle jesu. Trebali bi krenuti k tomu da mi odavde što više tom narodu pomognemo sa svojim prijavljivanjem na to područje, da ima što više stanovnika, da dobiju svoja prava u Sarajevu.“
Kako rode ne poznaju granice, to njihov slobodni let ima dvije funkcije: obiteljima s djecom u Bosni i Hercegovini donosi lakšu materijalnu situaciju, dok Hrvatskoj, tek statistički, ublažavaju njenu nepovoljnu demografsku sliku.
