Različiti aspekti popularnosti srpskog turba-folka u Hrvatskoj, tema su i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju:
• Vlasnik kluba „Sova“ iz Zagreba Ivica Sović
• Muzički kritičar „Jutarnjeg lista“ Branimir Pofuk
• Jedan od prvih pevača narodne muzike iz Srbije koji je posetio Hrvatsku, Andrija Era Ojdanić
• Teoretičar kulture Ivana Kronja, autor knjige „Smrtonosni sjaj“ koja se pre svega bavi fenomenom neofolk kulture
No pre nego što se naši sagovornici posvete razmatranju ovog nesvakidašnjeg fenomena, čujmo kakva je atmosfera u nekim od zagrebačkih folkoteka, koje je posetila naša dopisnica Ankica Barbir Mladinović:
Još do prije nekoliko godina bilo je nezamislivo da, recimo, hrvatski branitelj uživa i javno sluša pjesme srbijanske zvijezde Cece Veličković, a upravo to smo i sami zabilježili u poznatom noćnom zagrebačkom klubu „M“:
„Ceca Veličković, bez obzira što je ona žena ratnog zločinca, pjeva jako dobro.“
A u atmosferi noćnog kluba „M“, kaže njegov vlasnik Momo Jović, teško je dublje razmišljati. O ljubavi još možda, ali o politici nikako:
„U početku je bila disko muzika, ali su se ljudi okretali i odlazili iz lokala. Na kraju sam se morao preokrenuti na narodnjake.“
„Da ste vi vidjeli doček Nove godine ovdje. Sve je bilo tako spontano. Rulja je bila prezadovoljna. Bilo je tako puno da niste mogli ući unutra.“
„Iskreno da vam kažem, ova glazba zbližava ljude. Čovjek se uz tu glazbu najbolje može opustiti. Naši političari kažu da je šund, međutim ja mislim da je šund ono što ljudi ne žele slušati. A ovo ljudi vole slušati. Ovo je sve izvorna glazba.“
* * * * *
RSE: Mada državni mediji u Hrvatskoj više nego upadljivo izbegavaju da na svojim programima puste bilo šta što ima prizvuk istočnjačkog melosa, zvezde beogradske Grand produkcije ne propuštaju priliku da održe koncert u nekoj od hrvatskih folkoteka. Imena Goge Sekulić, Olje Karleuše, Cece ili Seke Aleksić, već odavno su dobro znana u Hrvatskoj. A sam Mile Kitić, za koga sigurno ne zna baš veliki broj ljudi u Srbiji, zauzima upadljivo prvo mesto popularnosti među hrvatskom tinejdžerskom publikom:
SOVIĆ: To je kao jedna diskoteka, sa lajtom, ima ogroman podij gdje tanca po tisuću ljudi. U Hrvatskoj vlada velika groznica za tim turbo-folkom. To se svugdje sluša, i po autima i po kafićima. Jednostavno vlada neka opsesija time. Mnogi mladi to slušaju i svi se slušaju – od Šabana, Indire… Ma svi. Ipak smo mi Balkan, do jučer smo bili zajedno i sve je to funkcioniralo. Gledam omladinu, od 15 do 18 godina, nema mobitela koji ne zvoni nekom folk melodijom.
KRONJA: Što se više nešto brani, smatra skaradnim i nečim što treba potiskivati, to više eksplodira. To je slučaj i sa uspehom srpskog turbo-folka u Hrvatskoj.
RSE: Mada su u Hrvatskoj vidljivi zazori prema poplavi turbo-folka, pevači u Srbije nemaju bilo kakvih rezervi oko svojih nastupa i gostovanja u toj zemlji:
POFUK: Ja se slažem s onom definicijom Ramba Amadeusa da je turbo-folk jednostavno jedan trash, jedno bezvrijedno smeće.
OJDANIĆ: Kada sam došao na granicu, pitali su me: „Gospodine Ojdaniću, idete malo u lijepu našu?“. Ja kažem: „Sa posebnim zadovoljstvom“. Mislim da su me svi željno očekivali i lepo smo se družili. Stvarno sam srećan i zadovoljan što je to tako.
RSE: Ova vrsta muzike nije bila prisutna u Hrvatskoj u jednom dugom razdoblju ratnih godina, mada je i tada bilo slučajeva da su se pesme srpskih izvođača i tada slušale putem radio-stanica. Možda je zbog tog vakuuma koji je potrajao skoro čitavu jednu deceniju, rasprostranjenost turbo-folka u Hrvatskoj mnogo upadljivija nego što bi to inače bio slučaj:
POFUK: Točno je da recimo za vrijeme rata i najžešćih hrvatsko-srpskih sukoba, nitko na javnim medijima u Hrvatskoj – na radiostanicama i televiziji – nije puštao tu glazbu. A sada je to napravilo jedan bum zato što su vješti trgovci tom robom očito prepoznali jednu prazninu na tržištu, jednu potrebu za takvom vrstom zabave, a taj tip zabave je danas izgleda moguć jedino uz tu vrstu glazbe.
OJDANIĆ: Možda je to sada neki trend u Hrvatskoj. U kafićima, negde tamo oko ponoći i posle pola noći, svi vrte narodnjake i znaju lepo da se provode i da se vesele uz narodnjake.
RSE: Čitava ova pojava je utoliko bizarnija što je sam hrvatski identitet poslednjih godina jednim delom građen na direktnoj negaciji svega što je na bilo koji način predstavljalo Srbiju, bilo da je reč o politici, društvenom ambijentu ili muzici, tako da su kompozitori glavom bez obzira bežali od istočnjačkih ritmova ka mediteranskim motivima ili neki autohtonim melodijama:
SOVIĆ: Pokušavali smo malo forsirati taj strani dance i malo te domaće, ali odmah vidiš nervozu među ljudima. Jednostavno staje taj ritam i čim se ponovo krene na te narodne, na turbo-folk, odmah je to druga atmosfera – pije se, veseli se…
POFUK: Ja mislim da se ipak, koliko god se možda to nama činilo masovno, radi o jednoj subkulturi. Mislim da se malo pretjeruje kad se kaže da ti klubovi niču kao gljive po Zagrebu. To baš i nije točno. Oni su samo puno bučniji i puno više pažnje privlače od ostalih, često i incidentima kao što je pucnjava i slično.
RSE: I kako je onda moguće, kada se uzmu u obzir sve one duboke razlike, pa i antagonizmi koji i dalje postoje između Hrvatske i Srbije, da jedan takav muzički proizvod, koji je umnogome sporan i u samoj Srbiji, postane jedan od najboljih srpskih izvoznih artikala u Hrvatskoj?
OJDANIĆ: Ljudima je stalo da se dobro zabave, uz čašicu nekog dobro pića, uz lepo društvo. Uvek sam bio taj koji sam znao da ih lepo oraspoložim, da ih zadovoljim, da im to veče kad ja pevam bude lepo i da se vrate kući srećni i zadovoljni.
POFUK: To je za mene predstavljalo iznenađenje onda kada sam saznao za taj trend. Međutim, kada danas to pratim, više mi nije iznenađenje, zato što mislim da je u skladu sa trendovima koji se inače događaju u društvu, u skladu je sa čitavim nekakvim psihološkim profilom nove generacije. Vrijednosti više nema i jednostavno ih ta nova generacija, a to su uglavnom tinejdžeri, nečim treba zamijeniti.
RSE: Turbo-folk je od samog svog nastanka u Srbiji tokom ranih devedesetih bio mnogo više od muzičkog pravca. U zemlji razorenoj nacionalističkom propagandom, nikad priznatim ratovima i dovođenjem u pitanje nekih temeljnih društvenih vrednosti, turbo-folk je postao dominantan kulturni model. Njega je obeležavala narodnjačka muzička matrica pomešana sa dance ritmovima koji su pre svega prodirali sa zapada. Životni i muzički stil turbo-folka pratila je karakteristična ikonografija. Njen sastavni deo bile su poznate svetske marke odeće ili šljašteća garderoba iz Turske, bunde, zlatni lanci, skupi automobili ili čak diskretan nagoveštaj obrisa pištolja koji su se nosili ispod skupih odela. Na taj način stvoren je sistem vrednosti koji su svojim stavovima gradili novi srpski biznismeni, režimski političari, ljudi kriminogene prošlosti i turbo-folk pevači. Sa svojim lažnim glamurom, taj kulturni model postao je neka vrsta kompenzacije za turobnu svakodnevicu:
KRONJA: Turbo-folk je promovisan kao kulturni obrazac i kao stil života. Znači, direktno smo imali udruživanje između jednog nacionalističkog, totalitarnog ili autoritarnog režima i drastičnog kiča. Kada se kič upotrebi u totalitarnom režimu, to ima katastrofalne posledice, zato što kič zaista razara ljudske vrednosti.
POFUK: Očito ta glazba budi neke nagone. Međutim, mislim da nitko od tih klinaca to ne sluša kod kuće, već mislim da se ona konzumira upravo na takvim mjestima gdje postoji sva ta scenografija i kostimografija. Kada pogledate ove svjetske tinejdžerske pop zvijezde – Shakiru, čak i Britney Spears i tako dalje, muzika je drukčija, ali mentalni sklop je isti; način isticanja, dobivanja pažnje je isto – ta jedna stalno prisutna erotiziranost, koja ne ide u pornografiju, ali stalno izaziva i očito rajca i tu novu generaciju. U tim klubovima postoji ta jedna raspojasanost, koja da li je stvarna ili umjetno stvorena, ali znači mogućnost da se ponašaš kako god hoćeš, da se obučeš kako god hoće, da ne podliježeš nikakvim, ni društvenim, ni kulturnim, ni etičkim normama u tom trenutku. To su neki egzili koji ustvari, bojim se, imaju čak tendenciju da postaju neki glavni trend i stanje društva.
RSE: Kao sastavni deo turbo-folk miljea u Srbiji su bili ljudi bliski kriminalu i podzemlju. Sama činjenica da su glavni protagonisti i reprezenti ovog muzičkog pravca ili njihovi pratioci, posedovali stvari čija je vrednost bila daleko iznad onoga što se moglo uobičajeno zaraditi, ukazivalo je na bliske veze ovog miljea sa kriminalom. Ne samo da je oružje bilo deo same ikonografije i odraz mačizma, nego su neki od onih koji su se pojavljivali u pratnji turbo-folk pevaljki, stradali u direktnim obračunima na ulicama Beograda. Pucnjave i potezanja oružja u blizini folkoteka nije pošteđen ni glavni grad Hrvatske:
SOVIĆ: Omladina se napije pa se onda obračunava. Dođe do nekakve pucnjave i ubistava i onda se najviše zbog toga to osuđuje.
POFUK: Svaka ta pucnjava koja se desi po tim klubovima i ispred tih klubova, svi ti ljudi dobiju jedan publicitet, koji naravno da je u biti negativan – oni završe u crnim kronikama, ali se istovremeno od njih stvara i nekakve junake očito jednog miljea. Oni su face. Nova generacija nekih curica i tinejdžerki se pali i na velike aute i na velike pištolje i zlatne lance i puno para, a sve je to u tom istom loncu.
RSE: Naravno, turbo-folk je pre svega rođen i opstao zahvaljujući pre svega jednoj dubokoj društvenoj krizi i razaranju osnovnih struktura države, pa i samog građanskog društva kroz koje je prošla Srbija. On pre svega i dalje opstaje na fonu ne tako uspešnih pokušaja transformacije pojedinih zemalja u društva liberalnog kapitalizma. Ti duboki socijalni potresi kroz koje u većoj ili manjoj meri prolaze kako Hrvatska tako i Srbija, pokazali su se kao blagorodno tlo za turbo-folk:
KRONJA: Turbo-folk funkcioniše u drugim uslovima, uslovima jedne, naravno problematične, naročito u Srbiji, ekonomske i političke tranzicije ka demokratiji. Znači, to je taj klasični tranzicioni haos, koji se jako dobro vidi u domenu popularne kulture. S tim što Hrvatska uglavnom nema svoj autentični turbo-folk ili post turbo-folk, već upravo konzumira zvezde koje dolaze iz Srbije.
POFUK: Turbo-folk predstavlja jedan trend u društvu potpunog hedonizma, sa vrlo jasnim ciljevima. Svaki taj mladi čovjek želi da se obogati, da dođe na naslovne stranice novina, na bilo koji način, po bilo koju cijenu. A to danas i nije teško, ne trebate biti ni prepametni, ni napraviti neke velike stvari. Treba biti mlad, treba biti zgodan, treba biti otkačen, treba se po mogućnosti svući negdje na nekom stolu i zaplesati, biti što izazovniji. To je ono što se danas traži, to je ono što se danas prodaje, to je ono što masovni mediji propagiraju. I koliko god postojalo u nekom main-streamu neko zgražanje nad tim turbo-folkom, on je ustvari jedan pravi proizvod čitave te masovne kulture, i medijske i općeg stanja u društvu.
RSE: Sam turbo-folk bio je u Srbiji u vreme svog nastanka neka vrste zvučne kulise za sve one ratove koji su pokrenuti protiv susednih zemalja. Ne samo da je turbo-folk vrlo često bio jedan od političkih instrumenta tadašnjeg režima za smirivanje narodnog nezadovoljstva, nego su kolone vojnih vozila i dobrovoljci iz Srbije često ispraćani upravo uz turbo-folk koji je treštao sa svih strana:
POFUK: Mislim da i danas kod većine ljudi, kod te generacije koja je tada sudjelovala u ratu, doživjela tu agresiju i nje je svjesna, ta glazba izaziva animozitet i onu jednu fizičku gadljivost. Upravo ih podsjeća na sve te horde koje su dolazile – i mi smo bili toga svjesni – inspirirane tom vrstom glazbe. Današnja mlada generacija, koja je konzument te glazbe, očito time više nije opterećena.
SOVIĆ: Što je dobro za uho, dobro je. Da su tu neke nacionalne stvari, to naravno nitko ne bi slušao, niti bi se puštalo. Međutim, to je OK muzika, dobra za uho, uz nju se može dobro opustiti, plesati, popit… Uz dance se ti ni možeš tako otkačiti. Tamo gdje je bio neki nacionalizam, gdje je netko forsirao ustaštvo, četništvo, ovo ili ono, to ja ne puštam. Za to kod mene jednostavno nema mjesta. Takvi mi ne trebaju.
RSE: S obzirom na prirodu i karakter pojedinih izvođača turbo-folka, ostaje nemala zagonetka kako je upravo ova vrsta muzike postala popularna u pojedinim krugovima u Hrvatskoj, i to ne retko baš onim koji visoko iznad svega ističu pripadnost svojoj naciji:
KRONJA: Srpski turbo-folk poseduje taj naboj, to nasleđe devedesetih godina, gde je bio direktno vezan sa nacionalizmom. Jer, u principu, ta vrsta ratničkog patrijarhata, nacionalizma i seksizma, koja je bila prisutna u turbo-folku devedesetih, to je ono što pogoduje svakom nacionalizmu. Tako da je ustvari vrlo logično da će i hrvatski nacionalisti uživati u tome.
POFUK: Radi se o mentalnom sklopu koji je vrlo sličan, i tu na jedan čudan i neobjašnjiv način ti najtvrđi nacionalisti navečer odu u klub i slušaju srpske narodnjake. Meni osobno je jako žao što se te stvari uopće miješaju, odnosno što se ti ljudi uopće nazivaju nekim velikim patriotima i rodoljubima. Tako da na neki čudesan način ispada da su ti najtvrđi među sobom najtolerantniji. A s druge strane to i nije tako velik paradoks, jer se treba sjetiti naših mafija, hrvatske i srpske, koje su isto tako za vrijeme rata podržavale te najgore strasti, taj, neću reći nacionalizam, već nacizam, fašizam i jedan sadizam koji se u ratu ispoljava prema drugoj strani, a znamo da su međusobno izvrsno na tome profitirali i cijelo vrijeme surađivali i bili najbolji prijatelji.
RSE: Ne samo zbog toga što su akteri turbo-folka bili direktno ili posredno vezani sa ratnom mašinerijom bivšeg režima Slobodana Miloševića, već pre svega zbog duboko spornih kvaliteta ovog muzičkog pravca, u Hrvatskoj postoje dosta jaki otpori prema prodoru ove muzike iz Srbije. Turbo-folk se odbacuje kao kič i šund, tako da se povremeno može čuti da ova vrsta muzike ozbiljno dovodi u pitanje same proevropske vrednosti kojima teži Hrvatska:
OJDANIĆ: Ljudi vole narodnjake. Zaboravljaju sve ono ružno. Njima je stalo do lepog provoda, do lepog druženja. Znam da bi neko rekao – šta će nam, bre, taj Era ovde u Zagrebu i tako dalje, ali takvih ljudi ima i kod nas u Beogradu. Oni ne vole da slušaju narodnjake i ćao. Ništa se Hrvatska ne izdvaja po tom pitanju ukusa od Srbije.
POFUK: Ja se ne bih usudio uprijeti prstom i reći da je to neka pošast, međutim tvrdim da je to jedan od ozbiljnih simptoma krize u društvu, u prvom redu krize obrazovanja, krize mogućnosti tih mladih ljudi da upoznaju i nauče nešto šire u životu, neke druge sadržaje, pa i muzičke, pa i geografske, da mogu otputovati negdje. Dakle, to što se oni okreću ovome što je instant dobra zabava, jedna raspojasanost i neki možda prividni put do neke slave, barem lokalne, u svom društvu, to je samo odraz nečega što se općenito događa u društvu, ali ne samo kod nas u Hrvatskoj ili u Srbiji, već mislim da je to trend puno širi, skoro pa i globalni.
RSE: No bez obzira na različite ocene o tome koliko turbo-folk iz Srbije zapravo deluje korozivno na samu kulturnu scenu Hrvatske, ostaje činjenica da se dve zemlje preko ove vrste muzike dodiruju u nečemu što malo ko smatra vrednim. To je zapravo možda jedini komunikacioni kanal između dve države koji se ubrzano razvija i širi, bez bilo kakvog spoljašnjeg uticaja:
KRONJA: To je sasvim logično, zbog toga što je najlakše proizvoditi novokomponovanu muziku i turbo-fok ili pop-folk. To ne traži toliki napor i zbog toga nije potreban ni veliki napor da se ta muzika razume i voli. Znači, upravo će najširi slojevi stanovništva to vrlo lako konzumirati i komercijalno orijentisani ljudi će to najlakše proizvoditi. Znači, vrlo je logično da se tu najlakše ostvaruje saradnja, zato što je za druge stvari potrebno više napora.
POFUK: Ja to ne bih digao na razinu naroda. I oni najgori su za vrijeme rata, na puno ozbiljnijim i kriminalnim pitanjima nego što je loša muzika, vrlo dobro surađivali, pa se bojim da je tako i sada. Radi se, dakle, o tržištu. Sve je moguće prostituirati, pa tako i muziku. A sve što se prostituira ima svoje makroe. A oni koji to u ovom slučaju to rade sa muzikom, rade to vrlo vješto, vrlo dobro pakiraju i nažalost očito nalaze puno mušterija.
RSE: Nakon što se posle decenijskog uspona i laganog potiskivanja tokom poslednjih godina ipak etablirao u samoj Srbiji, turbo-folk je poslednjih meseci postao sastavni deo muzičke scene u Hrvatskoj. S obzirom na njegovu sposobnost transformacije i prilagođavanja u novim sredinama, ostaje ključno pitanje – da li je zainteresovanost mladih u Hrvatskoj za srbijanski folk samo prolazna moda ili trend koji će potrajati?
POFUK: Ja mislim da će on potrajati dokle god ga ne potisne eventualno jedan novi trend. Prije svega mislim na tu tinejdžersku populaciju. Dakle, dokle god se ne pojavi neki novi trend, jači, bojim se da bi ovo moglo potrajati.
OJDANIĆ: Ja mislim da sve leže na svoje mesto. Trenutno je takvo raspoloženje na tržištu, kod ljudi, i ja bih bio srećan kad bi tako i ostalo. Neka bude onako kako ljudi vole i kako žele.
SOVIĆ: To će se zadržati. To omladina voli i kroz godine će se to jednostavno sve normalizirati. Kada bi lokalne radiostanice u Hrvatskoj puštale tu muziku, to bi se brzo iznivelisalo sa ovim našim domaćim i ne bi više bilo toliko aktualno.
KRONJA: Radi se o tome da se u Hrvatskoj potiskuje populizam. U Srbiji on buja, podstiče se i dopušta, znači vlada njegova potpuna egzaltacija u našim medijima, tako da se u Hrvatsku taj populistički kulturni i muzički model prosto uvozi i on ima velikog uspeha među stanovništvom tamo. Ne verujem da će turbo-folk nestati, samo više neće izazivati fascinaciju. Neki oblici popularne modernizovane folk muzike će i nadalje postojati u tim sredinama, ali postepeno će se to menjati. S tim što će oblici populizma uvek najviše povezivati ljude, zbog toga što je to najlakše.Naprosto će najveća masa ljudi u tome uvek uživati.
RSE: Bez obzira kakva bude sudbina srpskog turbo-folka u Hrvatskoj, ova muzika, zajedno sa svojom ikonografijom i čitavim jednim stilom koji je prati, već je odigrala jednu malu rolu – pokazala je da se intenzivna saradnja i razmena između dve države zapravo moguća, u šta mnogi i dalje sumnjaju. To bi se u svakom slučaju moglo iskoristiti da ova dva naroda ponude jednim drugima i nešto više od ovog balkanskog ritma krajnje upitnih vrednosti.
• Vlasnik kluba „Sova“ iz Zagreba Ivica Sović
• Muzički kritičar „Jutarnjeg lista“ Branimir Pofuk
• Jedan od prvih pevača narodne muzike iz Srbije koji je posetio Hrvatsku, Andrija Era Ojdanić
• Teoretičar kulture Ivana Kronja, autor knjige „Smrtonosni sjaj“ koja se pre svega bavi fenomenom neofolk kulture
No pre nego što se naši sagovornici posvete razmatranju ovog nesvakidašnjeg fenomena, čujmo kakva je atmosfera u nekim od zagrebačkih folkoteka, koje je posetila naša dopisnica Ankica Barbir Mladinović:
Još do prije nekoliko godina bilo je nezamislivo da, recimo, hrvatski branitelj uživa i javno sluša pjesme srbijanske zvijezde Cece Veličković, a upravo to smo i sami zabilježili u poznatom noćnom zagrebačkom klubu „M“:
„Ceca Veličković, bez obzira što je ona žena ratnog zločinca, pjeva jako dobro.“
A u atmosferi noćnog kluba „M“, kaže njegov vlasnik Momo Jović, teško je dublje razmišljati. O ljubavi još možda, ali o politici nikako:
„U početku je bila disko muzika, ali su se ljudi okretali i odlazili iz lokala. Na kraju sam se morao preokrenuti na narodnjake.“
„Da ste vi vidjeli doček Nove godine ovdje. Sve je bilo tako spontano. Rulja je bila prezadovoljna. Bilo je tako puno da niste mogli ući unutra.“
„Iskreno da vam kažem, ova glazba zbližava ljude. Čovjek se uz tu glazbu najbolje može opustiti. Naši političari kažu da je šund, međutim ja mislim da je šund ono što ljudi ne žele slušati. A ovo ljudi vole slušati. Ovo je sve izvorna glazba.“
* * * * *
RSE: Mada državni mediji u Hrvatskoj više nego upadljivo izbegavaju da na svojim programima puste bilo šta što ima prizvuk istočnjačkog melosa, zvezde beogradske Grand produkcije ne propuštaju priliku da održe koncert u nekoj od hrvatskih folkoteka. Imena Goge Sekulić, Olje Karleuše, Cece ili Seke Aleksić, već odavno su dobro znana u Hrvatskoj. A sam Mile Kitić, za koga sigurno ne zna baš veliki broj ljudi u Srbiji, zauzima upadljivo prvo mesto popularnosti među hrvatskom tinejdžerskom publikom:
SOVIĆ: To je kao jedna diskoteka, sa lajtom, ima ogroman podij gdje tanca po tisuću ljudi. U Hrvatskoj vlada velika groznica za tim turbo-folkom. To se svugdje sluša, i po autima i po kafićima. Jednostavno vlada neka opsesija time. Mnogi mladi to slušaju i svi se slušaju – od Šabana, Indire… Ma svi. Ipak smo mi Balkan, do jučer smo bili zajedno i sve je to funkcioniralo. Gledam omladinu, od 15 do 18 godina, nema mobitela koji ne zvoni nekom folk melodijom.
KRONJA: Što se više nešto brani, smatra skaradnim i nečim što treba potiskivati, to više eksplodira. To je slučaj i sa uspehom srpskog turbo-folka u Hrvatskoj.
RSE: Mada su u Hrvatskoj vidljivi zazori prema poplavi turbo-folka, pevači u Srbije nemaju bilo kakvih rezervi oko svojih nastupa i gostovanja u toj zemlji:
POFUK: Ja se slažem s onom definicijom Ramba Amadeusa da je turbo-folk jednostavno jedan trash, jedno bezvrijedno smeće.
OJDANIĆ: Kada sam došao na granicu, pitali su me: „Gospodine Ojdaniću, idete malo u lijepu našu?“. Ja kažem: „Sa posebnim zadovoljstvom“. Mislim da su me svi željno očekivali i lepo smo se družili. Stvarno sam srećan i zadovoljan što je to tako.
RSE: Ova vrsta muzike nije bila prisutna u Hrvatskoj u jednom dugom razdoblju ratnih godina, mada je i tada bilo slučajeva da su se pesme srpskih izvođača i tada slušale putem radio-stanica. Možda je zbog tog vakuuma koji je potrajao skoro čitavu jednu deceniju, rasprostranjenost turbo-folka u Hrvatskoj mnogo upadljivija nego što bi to inače bio slučaj:
POFUK: Točno je da recimo za vrijeme rata i najžešćih hrvatsko-srpskih sukoba, nitko na javnim medijima u Hrvatskoj – na radiostanicama i televiziji – nije puštao tu glazbu. A sada je to napravilo jedan bum zato što su vješti trgovci tom robom očito prepoznali jednu prazninu na tržištu, jednu potrebu za takvom vrstom zabave, a taj tip zabave je danas izgleda moguć jedino uz tu vrstu glazbe.
OJDANIĆ: Možda je to sada neki trend u Hrvatskoj. U kafićima, negde tamo oko ponoći i posle pola noći, svi vrte narodnjake i znaju lepo da se provode i da se vesele uz narodnjake.
RSE: Čitava ova pojava je utoliko bizarnija što je sam hrvatski identitet poslednjih godina jednim delom građen na direktnoj negaciji svega što je na bilo koji način predstavljalo Srbiju, bilo da je reč o politici, društvenom ambijentu ili muzici, tako da su kompozitori glavom bez obzira bežali od istočnjačkih ritmova ka mediteranskim motivima ili neki autohtonim melodijama:
SOVIĆ: Pokušavali smo malo forsirati taj strani dance i malo te domaće, ali odmah vidiš nervozu među ljudima. Jednostavno staje taj ritam i čim se ponovo krene na te narodne, na turbo-folk, odmah je to druga atmosfera – pije se, veseli se…
POFUK: Ja mislim da se ipak, koliko god se možda to nama činilo masovno, radi o jednoj subkulturi. Mislim da se malo pretjeruje kad se kaže da ti klubovi niču kao gljive po Zagrebu. To baš i nije točno. Oni su samo puno bučniji i puno više pažnje privlače od ostalih, često i incidentima kao što je pucnjava i slično.
RSE: I kako je onda moguće, kada se uzmu u obzir sve one duboke razlike, pa i antagonizmi koji i dalje postoje između Hrvatske i Srbije, da jedan takav muzički proizvod, koji je umnogome sporan i u samoj Srbiji, postane jedan od najboljih srpskih izvoznih artikala u Hrvatskoj?
OJDANIĆ: Ljudima je stalo da se dobro zabave, uz čašicu nekog dobro pića, uz lepo društvo. Uvek sam bio taj koji sam znao da ih lepo oraspoložim, da ih zadovoljim, da im to veče kad ja pevam bude lepo i da se vrate kući srećni i zadovoljni.
POFUK: To je za mene predstavljalo iznenađenje onda kada sam saznao za taj trend. Međutim, kada danas to pratim, više mi nije iznenađenje, zato što mislim da je u skladu sa trendovima koji se inače događaju u društvu, u skladu je sa čitavim nekakvim psihološkim profilom nove generacije. Vrijednosti više nema i jednostavno ih ta nova generacija, a to su uglavnom tinejdžeri, nečim treba zamijeniti.
RSE: Turbo-folk je od samog svog nastanka u Srbiji tokom ranih devedesetih bio mnogo više od muzičkog pravca. U zemlji razorenoj nacionalističkom propagandom, nikad priznatim ratovima i dovođenjem u pitanje nekih temeljnih društvenih vrednosti, turbo-folk je postao dominantan kulturni model. Njega je obeležavala narodnjačka muzička matrica pomešana sa dance ritmovima koji su pre svega prodirali sa zapada. Životni i muzički stil turbo-folka pratila je karakteristična ikonografija. Njen sastavni deo bile su poznate svetske marke odeće ili šljašteća garderoba iz Turske, bunde, zlatni lanci, skupi automobili ili čak diskretan nagoveštaj obrisa pištolja koji su se nosili ispod skupih odela. Na taj način stvoren je sistem vrednosti koji su svojim stavovima gradili novi srpski biznismeni, režimski političari, ljudi kriminogene prošlosti i turbo-folk pevači. Sa svojim lažnim glamurom, taj kulturni model postao je neka vrsta kompenzacije za turobnu svakodnevicu:
KRONJA: Turbo-folk je promovisan kao kulturni obrazac i kao stil života. Znači, direktno smo imali udruživanje između jednog nacionalističkog, totalitarnog ili autoritarnog režima i drastičnog kiča. Kada se kič upotrebi u totalitarnom režimu, to ima katastrofalne posledice, zato što kič zaista razara ljudske vrednosti.
POFUK: Očito ta glazba budi neke nagone. Međutim, mislim da nitko od tih klinaca to ne sluša kod kuće, već mislim da se ona konzumira upravo na takvim mjestima gdje postoji sva ta scenografija i kostimografija. Kada pogledate ove svjetske tinejdžerske pop zvijezde – Shakiru, čak i Britney Spears i tako dalje, muzika je drukčija, ali mentalni sklop je isti; način isticanja, dobivanja pažnje je isto – ta jedna stalno prisutna erotiziranost, koja ne ide u pornografiju, ali stalno izaziva i očito rajca i tu novu generaciju. U tim klubovima postoji ta jedna raspojasanost, koja da li je stvarna ili umjetno stvorena, ali znači mogućnost da se ponašaš kako god hoćeš, da se obučeš kako god hoće, da ne podliježeš nikakvim, ni društvenim, ni kulturnim, ni etičkim normama u tom trenutku. To su neki egzili koji ustvari, bojim se, imaju čak tendenciju da postaju neki glavni trend i stanje društva.
RSE: Kao sastavni deo turbo-folk miljea u Srbiji su bili ljudi bliski kriminalu i podzemlju. Sama činjenica da su glavni protagonisti i reprezenti ovog muzičkog pravca ili njihovi pratioci, posedovali stvari čija je vrednost bila daleko iznad onoga što se moglo uobičajeno zaraditi, ukazivalo je na bliske veze ovog miljea sa kriminalom. Ne samo da je oružje bilo deo same ikonografije i odraz mačizma, nego su neki od onih koji su se pojavljivali u pratnji turbo-folk pevaljki, stradali u direktnim obračunima na ulicama Beograda. Pucnjave i potezanja oružja u blizini folkoteka nije pošteđen ni glavni grad Hrvatske:
SOVIĆ: Omladina se napije pa se onda obračunava. Dođe do nekakve pucnjave i ubistava i onda se najviše zbog toga to osuđuje.
POFUK: Svaka ta pucnjava koja se desi po tim klubovima i ispred tih klubova, svi ti ljudi dobiju jedan publicitet, koji naravno da je u biti negativan – oni završe u crnim kronikama, ali se istovremeno od njih stvara i nekakve junake očito jednog miljea. Oni su face. Nova generacija nekih curica i tinejdžerki se pali i na velike aute i na velike pištolje i zlatne lance i puno para, a sve je to u tom istom loncu.
RSE: Naravno, turbo-folk je pre svega rođen i opstao zahvaljujući pre svega jednoj dubokoj društvenoj krizi i razaranju osnovnih struktura države, pa i samog građanskog društva kroz koje je prošla Srbija. On pre svega i dalje opstaje na fonu ne tako uspešnih pokušaja transformacije pojedinih zemalja u društva liberalnog kapitalizma. Ti duboki socijalni potresi kroz koje u većoj ili manjoj meri prolaze kako Hrvatska tako i Srbija, pokazali su se kao blagorodno tlo za turbo-folk:
KRONJA: Turbo-folk funkcioniše u drugim uslovima, uslovima jedne, naravno problematične, naročito u Srbiji, ekonomske i političke tranzicije ka demokratiji. Znači, to je taj klasični tranzicioni haos, koji se jako dobro vidi u domenu popularne kulture. S tim što Hrvatska uglavnom nema svoj autentični turbo-folk ili post turbo-folk, već upravo konzumira zvezde koje dolaze iz Srbije.
POFUK: Turbo-folk predstavlja jedan trend u društvu potpunog hedonizma, sa vrlo jasnim ciljevima. Svaki taj mladi čovjek želi da se obogati, da dođe na naslovne stranice novina, na bilo koji način, po bilo koju cijenu. A to danas i nije teško, ne trebate biti ni prepametni, ni napraviti neke velike stvari. Treba biti mlad, treba biti zgodan, treba biti otkačen, treba se po mogućnosti svući negdje na nekom stolu i zaplesati, biti što izazovniji. To je ono što se danas traži, to je ono što se danas prodaje, to je ono što masovni mediji propagiraju. I koliko god postojalo u nekom main-streamu neko zgražanje nad tim turbo-folkom, on je ustvari jedan pravi proizvod čitave te masovne kulture, i medijske i općeg stanja u društvu.
RSE: Sam turbo-folk bio je u Srbiji u vreme svog nastanka neka vrste zvučne kulise za sve one ratove koji su pokrenuti protiv susednih zemalja. Ne samo da je turbo-folk vrlo često bio jedan od političkih instrumenta tadašnjeg režima za smirivanje narodnog nezadovoljstva, nego su kolone vojnih vozila i dobrovoljci iz Srbije često ispraćani upravo uz turbo-folk koji je treštao sa svih strana:
POFUK: Mislim da i danas kod većine ljudi, kod te generacije koja je tada sudjelovala u ratu, doživjela tu agresiju i nje je svjesna, ta glazba izaziva animozitet i onu jednu fizičku gadljivost. Upravo ih podsjeća na sve te horde koje su dolazile – i mi smo bili toga svjesni – inspirirane tom vrstom glazbe. Današnja mlada generacija, koja je konzument te glazbe, očito time više nije opterećena.
SOVIĆ: Što je dobro za uho, dobro je. Da su tu neke nacionalne stvari, to naravno nitko ne bi slušao, niti bi se puštalo. Međutim, to je OK muzika, dobra za uho, uz nju se može dobro opustiti, plesati, popit… Uz dance se ti ni možeš tako otkačiti. Tamo gdje je bio neki nacionalizam, gdje je netko forsirao ustaštvo, četništvo, ovo ili ono, to ja ne puštam. Za to kod mene jednostavno nema mjesta. Takvi mi ne trebaju.
RSE: S obzirom na prirodu i karakter pojedinih izvođača turbo-folka, ostaje nemala zagonetka kako je upravo ova vrsta muzike postala popularna u pojedinim krugovima u Hrvatskoj, i to ne retko baš onim koji visoko iznad svega ističu pripadnost svojoj naciji:
KRONJA: Srpski turbo-folk poseduje taj naboj, to nasleđe devedesetih godina, gde je bio direktno vezan sa nacionalizmom. Jer, u principu, ta vrsta ratničkog patrijarhata, nacionalizma i seksizma, koja je bila prisutna u turbo-folku devedesetih, to je ono što pogoduje svakom nacionalizmu. Tako da je ustvari vrlo logično da će i hrvatski nacionalisti uživati u tome.
POFUK: Radi se o mentalnom sklopu koji je vrlo sličan, i tu na jedan čudan i neobjašnjiv način ti najtvrđi nacionalisti navečer odu u klub i slušaju srpske narodnjake. Meni osobno je jako žao što se te stvari uopće miješaju, odnosno što se ti ljudi uopće nazivaju nekim velikim patriotima i rodoljubima. Tako da na neki čudesan način ispada da su ti najtvrđi među sobom najtolerantniji. A s druge strane to i nije tako velik paradoks, jer se treba sjetiti naših mafija, hrvatske i srpske, koje su isto tako za vrijeme rata podržavale te najgore strasti, taj, neću reći nacionalizam, već nacizam, fašizam i jedan sadizam koji se u ratu ispoljava prema drugoj strani, a znamo da su međusobno izvrsno na tome profitirali i cijelo vrijeme surađivali i bili najbolji prijatelji.
RSE: Ne samo zbog toga što su akteri turbo-folka bili direktno ili posredno vezani sa ratnom mašinerijom bivšeg režima Slobodana Miloševića, već pre svega zbog duboko spornih kvaliteta ovog muzičkog pravca, u Hrvatskoj postoje dosta jaki otpori prema prodoru ove muzike iz Srbije. Turbo-folk se odbacuje kao kič i šund, tako da se povremeno može čuti da ova vrsta muzike ozbiljno dovodi u pitanje same proevropske vrednosti kojima teži Hrvatska:
OJDANIĆ: Ljudi vole narodnjake. Zaboravljaju sve ono ružno. Njima je stalo do lepog provoda, do lepog druženja. Znam da bi neko rekao – šta će nam, bre, taj Era ovde u Zagrebu i tako dalje, ali takvih ljudi ima i kod nas u Beogradu. Oni ne vole da slušaju narodnjake i ćao. Ništa se Hrvatska ne izdvaja po tom pitanju ukusa od Srbije.
POFUK: Ja se ne bih usudio uprijeti prstom i reći da je to neka pošast, međutim tvrdim da je to jedan od ozbiljnih simptoma krize u društvu, u prvom redu krize obrazovanja, krize mogućnosti tih mladih ljudi da upoznaju i nauče nešto šire u životu, neke druge sadržaje, pa i muzičke, pa i geografske, da mogu otputovati negdje. Dakle, to što se oni okreću ovome što je instant dobra zabava, jedna raspojasanost i neki možda prividni put do neke slave, barem lokalne, u svom društvu, to je samo odraz nečega što se općenito događa u društvu, ali ne samo kod nas u Hrvatskoj ili u Srbiji, već mislim da je to trend puno širi, skoro pa i globalni.
RSE: No bez obzira na različite ocene o tome koliko turbo-folk iz Srbije zapravo deluje korozivno na samu kulturnu scenu Hrvatske, ostaje činjenica da se dve zemlje preko ove vrste muzike dodiruju u nečemu što malo ko smatra vrednim. To je zapravo možda jedini komunikacioni kanal između dve države koji se ubrzano razvija i širi, bez bilo kakvog spoljašnjeg uticaja:
KRONJA: To je sasvim logično, zbog toga što je najlakše proizvoditi novokomponovanu muziku i turbo-fok ili pop-folk. To ne traži toliki napor i zbog toga nije potreban ni veliki napor da se ta muzika razume i voli. Znači, upravo će najširi slojevi stanovništva to vrlo lako konzumirati i komercijalno orijentisani ljudi će to najlakše proizvoditi. Znači, vrlo je logično da se tu najlakše ostvaruje saradnja, zato što je za druge stvari potrebno više napora.
POFUK: Ja to ne bih digao na razinu naroda. I oni najgori su za vrijeme rata, na puno ozbiljnijim i kriminalnim pitanjima nego što je loša muzika, vrlo dobro surađivali, pa se bojim da je tako i sada. Radi se, dakle, o tržištu. Sve je moguće prostituirati, pa tako i muziku. A sve što se prostituira ima svoje makroe. A oni koji to u ovom slučaju to rade sa muzikom, rade to vrlo vješto, vrlo dobro pakiraju i nažalost očito nalaze puno mušterija.
RSE: Nakon što se posle decenijskog uspona i laganog potiskivanja tokom poslednjih godina ipak etablirao u samoj Srbiji, turbo-folk je poslednjih meseci postao sastavni deo muzičke scene u Hrvatskoj. S obzirom na njegovu sposobnost transformacije i prilagođavanja u novim sredinama, ostaje ključno pitanje – da li je zainteresovanost mladih u Hrvatskoj za srbijanski folk samo prolazna moda ili trend koji će potrajati?
POFUK: Ja mislim da će on potrajati dokle god ga ne potisne eventualno jedan novi trend. Prije svega mislim na tu tinejdžersku populaciju. Dakle, dokle god se ne pojavi neki novi trend, jači, bojim se da bi ovo moglo potrajati.
OJDANIĆ: Ja mislim da sve leže na svoje mesto. Trenutno je takvo raspoloženje na tržištu, kod ljudi, i ja bih bio srećan kad bi tako i ostalo. Neka bude onako kako ljudi vole i kako žele.
SOVIĆ: To će se zadržati. To omladina voli i kroz godine će se to jednostavno sve normalizirati. Kada bi lokalne radiostanice u Hrvatskoj puštale tu muziku, to bi se brzo iznivelisalo sa ovim našim domaćim i ne bi više bilo toliko aktualno.
KRONJA: Radi se o tome da se u Hrvatskoj potiskuje populizam. U Srbiji on buja, podstiče se i dopušta, znači vlada njegova potpuna egzaltacija u našim medijima, tako da se u Hrvatsku taj populistički kulturni i muzički model prosto uvozi i on ima velikog uspeha među stanovništvom tamo. Ne verujem da će turbo-folk nestati, samo više neće izazivati fascinaciju. Neki oblici popularne modernizovane folk muzike će i nadalje postojati u tim sredinama, ali postepeno će se to menjati. S tim što će oblici populizma uvek najviše povezivati ljude, zbog toga što je to najlakše.Naprosto će najveća masa ljudi u tome uvek uživati.
RSE: Bez obzira kakva bude sudbina srpskog turbo-folka u Hrvatskoj, ova muzika, zajedno sa svojom ikonografijom i čitavim jednim stilom koji je prati, već je odigrala jednu malu rolu – pokazala je da se intenzivna saradnja i razmena između dve države zapravo moguća, u šta mnogi i dalje sumnjaju. To bi se u svakom slučaju moglo iskoristiti da ova dva naroda ponude jednim drugima i nešto više od ovog balkanskog ritma krajnje upitnih vrednosti.
