I tako redom, punih osam dana lideri unionističkog bloka ponavljaju istu strofu: rereferendum je pokraden, oni ne priznaju rezultate. Ljudi koji su na dan referenduma tvrdili da je sve bilo regularno i obećavali pobjedu, kukaju o krađi i ne priznaju poraz. Lideri koji su tražili arbitražu Evropske unije, sada su nezadovoljni evropskim sudijama.
Sve, sve, samo to - ne. Tako je pisalo na majicama unionista u predvečerje referenduma. Sada se konačno zna suština poruke: sve sve, samo liderska funkcija - ne.
U večeri kada su se znali rezultati referenduma unionisti su imali istorijsku šansu da pruže ruku i svima čestitaju novu državu, da se zahvale građanima i da obećaju da će praviti bolju Crnu Goru. Tako bi opozicionari započeli gradnju boljeg društva a sebi omogućili novu šansu na izborima.
Referendumski je poraz, međutim, skinuo evropsku šminku sa lica unionista. Kako su Bulatović i njegovi komapanjoni brzo zaboravili na Haruna Hadžića i druge predstavnike etničkih grupa: ti su ljudi, izgleda, služili samo za jednokratnu upotrebu u referendumskoj kampanji.
Sada se unionistička elita vratila na stare nacionalističke pozicije. Prebrojavanje nepravoslavnih glasova ima za cilj da se dokaže kako je preglasana većinska pravoslavna populacija. Priče o naručenim biračima iz Albanije i Bosne obnavljaju staru paranoju o neprijateljskim susjedima i o izdajnicima koji hodaju među nama.
U stvari, iz unionističkog bloka žele da zamrznu Crnu Goru kao društvo podijeljeno mržnjom. To je pokušaj okoštavanja političkih pozicija: da unionistička opozicija ostane puka filijala nacionalističke elite u Beogradu a Crna Gora vječiti talac srpskog nacionalizma. Biti u sjenci velikog brata u Beogradu za mnoge ovdašnje lidere predstavlja vrh lične karijere.
Iza kulisa odglumljenog ogorčenja unionista krije se i jedan, veliki, politički motiv: da gubitnici ostanu zajedno i pokušaju da majski poraz pretvore u oktobarsku izbornu pobjedu. To je politika vječitog ćeranja u kojem nema ni svođenja računa ni stvarnog napretka.
To je i najgori scenario budućnosti. Crna Gora više sebi ne može da dozvoli da se - zbog borbe za vlast – vječito odgađaju promjene i reforme; da se žrtvuje budućnosti crnogorskih građana radi budućnosti političkih lidera.
Zato ponašanje unionističkih lidera izlazi iz zone politike i budućih izbora. Prihvatanje poraza je, prije svega, pitanje odgovornosti i morala. Kada ne žele da prihvate poraz Predrag Bulatović i ostali lideri unionista dokazuju da nijesu dostojni glasova ni svojih pristalica. Kada žele da povedu svoje sljedbenike u proteste uprkos stavovima međunarodne zajednice, demonstriraju amoralnost svoje politike: spremni su d žrtvuju druge za svoju, privatnu stvar.
Onda se, na kraju dana, lideri unionističkog bloka moraju zapitati: da li su prešli onu granicu koja pravog opozicionara pretvara u običnog destruktivca, kada borba protiv vlasti prerasta u borbu protiv države. To je i pitanje za njihove dojučerašnje pristalice - kako vjerovati da ljudi vole zajedničku državu ako prije toga ne cijene svoju državu?
Sve, sve, samo to - ne. Tako je pisalo na majicama unionista u predvečerje referenduma. Sada se konačno zna suština poruke: sve sve, samo liderska funkcija - ne.
U večeri kada su se znali rezultati referenduma unionisti su imali istorijsku šansu da pruže ruku i svima čestitaju novu državu, da se zahvale građanima i da obećaju da će praviti bolju Crnu Goru. Tako bi opozicionari započeli gradnju boljeg društva a sebi omogućili novu šansu na izborima.
Referendumski je poraz, međutim, skinuo evropsku šminku sa lica unionista. Kako su Bulatović i njegovi komapanjoni brzo zaboravili na Haruna Hadžića i druge predstavnike etničkih grupa: ti su ljudi, izgleda, služili samo za jednokratnu upotrebu u referendumskoj kampanji.
Sada se unionistička elita vratila na stare nacionalističke pozicije. Prebrojavanje nepravoslavnih glasova ima za cilj da se dokaže kako je preglasana većinska pravoslavna populacija. Priče o naručenim biračima iz Albanije i Bosne obnavljaju staru paranoju o neprijateljskim susjedima i o izdajnicima koji hodaju među nama.
U stvari, iz unionističkog bloka žele da zamrznu Crnu Goru kao društvo podijeljeno mržnjom. To je pokušaj okoštavanja političkih pozicija: da unionistička opozicija ostane puka filijala nacionalističke elite u Beogradu a Crna Gora vječiti talac srpskog nacionalizma. Biti u sjenci velikog brata u Beogradu za mnoge ovdašnje lidere predstavlja vrh lične karijere.
Iza kulisa odglumljenog ogorčenja unionista krije se i jedan, veliki, politički motiv: da gubitnici ostanu zajedno i pokušaju da majski poraz pretvore u oktobarsku izbornu pobjedu. To je politika vječitog ćeranja u kojem nema ni svođenja računa ni stvarnog napretka.
To je i najgori scenario budućnosti. Crna Gora više sebi ne može da dozvoli da se - zbog borbe za vlast – vječito odgađaju promjene i reforme; da se žrtvuje budućnosti crnogorskih građana radi budućnosti političkih lidera.
Zato ponašanje unionističkih lidera izlazi iz zone politike i budućih izbora. Prihvatanje poraza je, prije svega, pitanje odgovornosti i morala. Kada ne žele da prihvate poraz Predrag Bulatović i ostali lideri unionista dokazuju da nijesu dostojni glasova ni svojih pristalica. Kada žele da povedu svoje sljedbenike u proteste uprkos stavovima međunarodne zajednice, demonstriraju amoralnost svoje politike: spremni su d žrtvuju druge za svoju, privatnu stvar.
Onda se, na kraju dana, lideri unionističkog bloka moraju zapitati: da li su prešli onu granicu koja pravog opozicionara pretvara u običnog destruktivca, kada borba protiv vlasti prerasta u borbu protiv države. To je i pitanje za njihove dojučerašnje pristalice - kako vjerovati da ljudi vole zajedničku državu ako prije toga ne cijene svoju državu?
