Otkup nacionaliziranih stanova u Federaciji BiH mogao bi iduće sedmice biti ponovno tema poslaničke rasprave u Federalnom parlamentu. Naime, nakon usaglašavanja koje je trajalo dva mjeseca, o različitim stavovima Predstavničkog i Doma naroda Parlamenta Federacije BiH o otkupu nacionalizovanih stanova, komisija koja je radila taj posao pounudila je rješenje kojim se prihvataju zakonska rješenja prihvaćena u Predstavničkom domu. Ovaj dom je predvidio otkup nacionalizovanih stanova svim nosiocima stanarskih prava, osim onih koji to pravo imaju na stanovima u vlasništvu vakufa, zadužbina i legata.
Dom naroda nije prihvatio ovaj stav, tražeći da pravo na otkup imaju svi stanari u nacionalizovanoj imovini, uključujući vakufe, legate i zadužbine. Predstoji da prijedlog komisije potvrdi Parlament Federacije. Predsjedavajući Doma naroda Slavko Matić cijeni da je sasvim nezahvalno prognozirati da li će delegati tog doma prihvatiti varijantu zakona za koju ranije nisu bili.
Ukoliko ni u ovoj fazi ne bude riješena sudbina zakona o otkupu nacionalizivanih stanova u FBiH, sljedeća mogućnost koju propisuje Ustav je da premijer FBiH formira komisiju od jednakog broja članova iz oba doma Federalnog parlamenta koja će pokušati doći do usaglašenog konačanog teksta. Ako ni tada ne bude rješenja, zakon se može smatrati propalim, objasnio je Slavko Matić.
* * * * *
Zakon o obligacionim odnosima BiH predviđa zastaru plaćanja potraživanja naknada za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, održavanje čistoće i druge komunalne usluge. Ovo se odnosi samo na fizičke osobe, koje u žalbi na tužbu za dugovanja starija od godinu dana treba da navedu kako se radi o zastarjelom dugu. Kako građani to često ne znaju, neki od pravnih stručnjaka smatraju da bi se u zakon trebala uvesto odredba kojom se pravo na tužbu gubi istekom roka od godinu dana. Na taj način bi bila ukinuta praksa većine komunalnih preduzeća da pokreću tužbe protiv korisnika njihovih usluga i za dugovanja koja se odnose na ratno razdoblje, uz šta se uračunavaju i zatezne kamate. Upravo to se ovih dana dešava u Mostaru, jer građanima stižu opomene za izmirenje duga prema Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg Bosna iz 1993. godine koji često uz kamate iznose i do 10.000 KM.
U Uredu ombudsmena su zatrpani pozivima za pomoć, kaže voditeljica ureda Amra Kazić i podsjeća šta građani mogu učiniti:
„Član 378 Zakona o obligacionim odnosima predviđa da za jednu godinu zastarijevaju potraživanja naknada za električnu toplotnu energiju, i to kada je usluga izvršena za potrebe domaćinstva. Temeljem ovih odredbi mi smo upozorili građane da ukoliko dobiju opomene sa prijetnjom isključenja električne energije, gdje je najčešće upisan ogroman i njima uglavnom nejasan iznos duga, isporučiocu ulože pismenu žalbu. Predlagali smo da takođe zatraže od isporučioca da naznači period na koji se dug tačno odnosi, kao i da građani izmire isključivo zaostale obaveze predviđene zakonom.“
* * * * *
U Općini Foča potpisani su ugovori o rekonstrukciji stambenih objekata u okviru projekta koji implementira organizacija CARE International. Riječ je o projektu rekonstrukcije 80 kuća, a oko milion eura osigurala je holandska ambasada u BiH.
Tripartitne ugovore potpisala je grupa od prvih 25 korisnika, a kako je istaknuto, ovaj program zasnovan je na principu samopomoći. Korisnicima će biti isporučen građevinski materijal koji su oni dužni u fazama ugraditi u svoje objekte.
Projekt rekonstrukcije porušenih kuća realizirat će se u tri mjesne zajednice – Jošanica, Godijeno i Kozja Luka. Od predviđenih 80 objekata njih 60 će biti rekonstruirano za raseljene bošnjačke porodice, dok će preostalih 20 kuća biti namijenjeno za interno raseljene srpske porodice koje su trenutno smještene u općini Foča u kolektivnom ili alternativnom smještaju. Organizacija CARE International na implementaciji projekta radit će do kraja godine, a sličan se implementira i na području općina Srebrenica i Bratunac.
* * * * *
Proteklog vikenda u Sarajevu je održan Treći kongres Svjetskog saveza dijaspore BiH, na kojem je za novu predsjednicu Glavnog odbora izabrana Senada Softić Telalović. U svom prvom obraćanju ona je izjavila da ostaju isti glavi ciljevi krovne organizacije bosanskohercegovačkih građana koji žive u inozemstvu:
„To je zastupanje interesa naših građana u zemljama gdje se nalaze i maksimalna saradnja sa domovinom Bosnom i Hercegovinom. Nastavljamo sa našim ključnim pitanjima na koja nemamo odgovore, nemamo rješenja, poput dvojnog državljanstva. Nastavljamo našu kampanju u saradnji sa ministarstvima u Bosni i Hercegovini. U naredne dvije godine ćemo raditi na izradi jačeg strateškog položaja Svjetskog saveza dijaspore, stvaranju partnerstva sa svim ustanovama kako u domovini tako i van domovine. Ništa se mnogo neće promijeniti od osnovnih ciljeva, ali ćemo u saradnji sa omladinom i sa radnim grupama doći do dodatnih ciljeva na kojima možemo zajednički raditi. Svjetski savez dijaspore je ogroman, mi zastupamo 23 zemlje. Smatram da će naša komunikacija biti intenzivnija, putem telekonferencija i videokonferencija, kako između nas samih tako i između nas i domovine Bosne i Hercegovine. Smatramo da trebamo uključiti sve vrste komunikacije sa našim članicama i sa domovinom BiH.“
Jedan od najuspješnijih sadržaja kongresa bio je rad biznis foruma, o čemu govori Zijad Pašić, član Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore:
„Jako smo bili zadovoljni prisustvom čak i stranih ulagača. Spomenuo bih gospodina Roystona Jonesa, koji je počasni predstavnik FIPA-e u Velikoj Britaniji. On je upravo sada na putu da razgovara o domovima penzionera (jedan je u Sarajevu, drugi je u Bihaću), o njihovom renoviranju i uspostavi. Znači, ljudi su voljni da ulažu. Što se tiče okruženja, radilo se o strategiji pozitivnog imidža Bosne i Hercegovine. Osnovna je poruka bila upućena predstavnicima biznis klubova iz Svjetskog saveza dijaspore. Imamo sedam osnovanih klubova i njihovi predstavnici su bili na tom forumu. Poenta je da se pomogne FIPA-i u nekim naporima da se što bolje predstavi BiH izvan njenih granica. Predložili smo da se organizuju skupovi, da se pozove i FIPA i da se pozovu naši biznismeni u dijaspori, kao i oni koji s njima sarađuju, a to su oni ljudi koji imaju svoje biznise u tim zemljama. Mi smo se tek osnovali, to je počelo prije godinu dana, okupljamo pozitivnu masu, znači ljude koji žele da se priključe da bi napravili neke planove. Ono što predstavlja FIPA, to su ipak giganti, odnosno velike sume novca. Mi ćemo ići sa nekim manjim projektima, onakvim kakve naši građani u dijaspori mogu da prihvate. Znači to je neka suma ispod milion eura. Predložili smo da se naši biznismeni kroz te biznis klubove ujedinjuju da bi mogli stvoriti tu masu novca koju bi onda uložili u svoju zemlju.“
Amira Kapetanović, amabasadorica BiH u Australiji i Novom Zelandu, kao problem navodi „istiskivanje“ građana izvan BiH iz procesa izbora, odnosno glasanja:
„Mi smo u slijedu izbora koji su se događali svake dvije, pa sad četiri godine, masovno gubili glasačko tijelo, između ostalog i zbog kompliciranog načina glasanja, a pogotovo zbog činjenice da će naš narod, koji je otišao pod dramatičnim okolnostima iz ove zemlje, koji nije imao nikakva dokumenta, a u međuvremenu ih nije obnavljao, niti imao mogućnost da dođe u zemlju da napravi CIPS-ova dokumenta, biti potpuno onemogućen da glasa na ovim izborima. To je naročito problem sa 40.000 do 50.000 Bosanaca i Hercegovaca koji žive u Australiji i oko 5.000 Bosanaca i Hercegovaca koji žive na Novom Zelandu. Oni su u panici, njihove duše su u Bosni i Hercegovini, njihova tijela su u tim dalekim zemljama. Oni se nadaju da će se jednog dana vratiti. Ono za šta se Bosna i Hercegovina borila bilo je da njeni građani mogu da glasaju i da mogu da budu prisutni u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bojim se da ćemo na ovaj način, ako se nešto brzo ne učini – bar pojasni tom narodu i omogući lakše glasanje – pogubiti glasače. Druga stvar o kojoj sam govorila su naša djeca, djeca naših građana, građana koji uz silne napore, rad i trud, koji svako mora da uloži radeći na zapadu, odvajaju vrijeme i trude se da svoju djecu nauče naš jezik, da održe taj jezik, da budu unutar tog jezika obrazovani, historijski, geografski i kulturno, ali to sve teže i teže ide. Mi smo tu jako podbacili i gubimo djecu potpuno. Ljudi to rade ad hoc i mislim da za jedno pet do 10 godina više nećemo imati djece koja će moći govoriti naš jezik. Zato sam ja pledirala na funkcionere i nadam se da će u okviru ovih radnih tijela nešto biti učinjeno. Bojim se da je ovo što imamo trenutno samo formalno.“
Zdenka Besara iz Velike Britanije je aktivna u Svjetskom savezu dijaspore i smatra da ova organizacija ima budućnost:
„Mislim da ima nade za jednu lijepu saradnju ukoliko naša Bosna i Hercegovina, ustvari rukovodstvo Bosne i Hercegovine, pokaže malo više razumijevanja i interesa. Veći postotak ljudi je uključen, i to vrlo aktivno, i željan saradnje. Međutim, imate i sloj ljudi koje ništa nije interesovalo ni dok su živjeli u Bosni, a kamoli sada. Gore bolje žive nego što su mogli sanjati. Ja sam došla u Englesku u poznim godinama, bez znanja jezika, u životnom razdoblju u kojem čovjek više ne može naći posao, pogotovo ne stranac, a dok sam naučila engleski već sam postala stara. Poslije rata sam se htjela vratiti u BiH na posao, kao pedijatar, međutim nisam bila poželjna, iako sam bila izuzetno cijenjeni pedijatar u Vrazovoj u toku rata.“
* * * * *
O povratku i održivom ostanku danas razgovaramo sa predsjednikom udruženja „Povratak“ u Donji Vakuf, Nikolom Ivičićem:
RSE: Možete li nam u par riječi predstaviti udruženje.
IVIČIĆ: Udruženje „Povratak“ u Donji Vakuf je multietnička, nevladina, neprofitabilna, volonterska organizacija. Registrovana je radi provedbe aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma u opštini Donji Vakuf. Naša misija je sada opredjeljenje za održivi povratak, za viziju da opština ponovo postane multietnička. U skladu razvojnog programa UNDP, kroz projekte „Sutra“, izvršili smo promjene u registraciji, i normativne i organizacione, pošto je povratak u rukama domaćih vlasti. Od 2004. godine naše opredjeljenje je partnerstvo na svim nivoima vlasti, u skladu utvrđenih procedura za odabir korisnika pomoći u sanaciji stambenih jedinica. Sarađujemo i sa drugim institucijama i nevladinim organizacijama na zaštiti ljudskih i imovinskih prava povratnika i domicilnog stanovništva, bez obzira na starosnu, spolnu, socijalnu, nacionalnu ili neku drugu strukturu. Minuli rat sa etničkim čišćenjem u godinama 1992-1995 sa sobom je donio značajne demografske promjene u odnosu na popis stanovništva.
RSE: Prije rata je Donji vakuf bio multietnička sredina sa oko 55 posto Bošnjaka, a za nekoliko procenata je bilo manje Srba. U posljednjih nekoliko godina vratilo se samo 450 porodica koje pripadaju takozvanim manjinskim povratcima. Šta je to što koči povratak?
IVIČIĆ: Sa žaljenjem konstatujemo da zbog ekonomske krize postoji nemogućnost zapošljavanja, prenošenja penzije u PIO BiH, zdravstvene zaštite, obrazovanja i niza drugih životnih potreba, a opština je siromašna, što je utjecalo na ponovni odlazak određenog broja povratnika, odnosno ukočilo, usporilo i umanjilo povratak svih onih koji žele da se vrate. Naše udruženje, uz podršku OHR-a i UNHCR-a, ostvarilo je saradnju sa sedam donatora, i kroz lobiranje sa hrvatskom vladom kroz projekte, došlo je do obnove 278 stambenih jedinica – 130 na lokaciji Donjeg Vakufa i 170 objekata na lokaciji prigradskih naselja. Za izgradnju i obnovu infrastrukture, odnosno niskonaponske mreže u devet naselja, utrošeno je 396.047 KM. U mojoj opštini su na neki način ugrožena ljudska prava i kod povratnika i kod domicilnog stanovništva. Nepravilno provedenom privatizacijom privrednih subjekata zaposleni su sada na ulici, povratnici i mladi se ne mogu zaposliti, penzionerima se isplaćuju umanjene penzije, oni mogu prenijeti svoju penziju u PIO mjesta povratka i tako dalje. Problemi sa kojima se susreću povratnici su slični ili isti u oba entiteta, samo postoje razlike među opštinama u Bosni i Hercegovini. Imamo opštine koje ne stvaraju uslove za povratak i opštine u kojima su povoljni uslovi za održivi povratak, jer u tim opštinama postoji politička volja, zatim postoje kadrovi opredijeljeni za povratak, za rekonstrukciju i obnovu, iniciranje projekata za zapošljavanje i samozapošljavanje u poljoprivredi, što kod nas u Donjem Vakufu nije slučaj. Sa žaljenjem konstatujemo da je broj povratnika mali u odnosu na 50 posto predratnog stanovništva u raseljenju.
RSE: A famozni održivi povratak, kako ga vi vidite?
IVIČIĆ: Održivi povratak je mnogo složeniji nego što se zapaža kroz bilo koju instituciju. Povratnici nisu zastupljeni, bar ne kod nas, u lokalnim organima vlasti. Nema zaposlenih u opštinskim službama, na šalterima pošte, u elektrodistribuciji, prosvjeti, zdravstvu, komunalnim i drugim javnim institucijama. Smanjuje se broj povratnika odlaskom na druga područja radi zaposlenja. Za ovih 10 godina u zapošljavanju se nije promijenio jednonacionalni etnos u korist multietničnosti. Došlo je do promjene jedino u policijskoj stanici gdje sada imamo multietničku policiju. A kad je u pitanju bezbijednost, mislim da nam mnoge opštine mogu tu pozavidjeti, bez obzira što imamo nekih pojedinačnih slučajeva i ekscesa i na nacionalnoj osnovi. Na terenu opštine se zapaža sukobljavanje političkih interesa u rješavanju stvarnog procesa povratka. Potvrda tome je jedna oscilirajuća saradnja sa lokalnim organima vlasti. Mi u nekim pitanjima imamo dobru saradnju, međutim u nekim pitanjima nailazimo na velike poteškoće i čak nerazumijevanje, pa se stiče utisak da bi lokalni organi vlasti voljeli da se ovo naše udruženje ugasi. Što se tiče podrške, pomoći i našeg programa za održivi povratak, on je naravno uslovljen i sredstvima. Međutim, mi smo lokalna organizacija koja ni u ovoj, a ni u prošloj godini nije imala nekih projekata sa nekim donatorskim organizacijama koje bi nam finansirale dio aktivnosti kad je u pitanju provedba aneksa VII. Evo jedan primjer, obratili smo se našoj opštini sa zahtjevom da nam obezbijedi onaj minimum sredstava – za struju, telefon i kancelarijski materijal. To sve skupa iznosi 3.500 KM. Zajednički nam je interes u rješavanju tih problema, ali opština je našem udruženju slovom i brojem odobrila 300 KM. Tako da se ne može računati na neku ozbiljniju aktivnost, jer ipak sve akcije koje mi pokrećemo iziskuju bar finansiranje osnovnih troškova.
RSE: Kako bi se najbolje moglo pomoći povratnicima?
IVIČIĆ: To su pretežno ljudi sa ruralnih područja koji imaju lijepa imanja. Poljoprivredna proizvodnja se može organizovati da oni mogu normalno da žive, pa čak i da višak tih svojih proizvoda iznose na pijacu. No žalosno je to što mi nemamo ni zemljoradničke zadruge koja bi bila neka podloga za organizovani rad i organizovanje poljoprivredne proizvodnje odnosno kooperacije. Naša opština je siromašna i sigurno imamo tih problema. Međutim, uvijek postoji optimizam, i među povratnicima.
* * * * *
Kolektivni centar „Jabuka“ nalazi se u blizini Foče. Avdija Đozo je sve poslijeratne godine proveo ovdje. O uslovima kaže:
„Sve je to razvaljeno. Malo su pravili, ali to je vrlo loše i nikako ne izgleda. Nema ni svjetla, ni vode. Mislio sam da ću, zahvaljući službenicima kojima sam kroz glasanje dao dvoje povjerenje, bolje proći i za drvo i za ambulante, ali sve je gore. Mijenjali su se ti načelnici, kako je vrijeme odmicalo, oni su punili džepove platama, a mi smo patili, čekali sudbinu i dočekali smo lošije nego što smo i mislili.“
Zijada Šorlija, koja ima dvoje djece, potvrđuje ove riječi o teškom životu u kolektivnom centru „Jabuka“:
„Obadvoje smo nezaposleni, na birou smo. Muž mi je otišao prije dva-tri dana sjeći šumu.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
Dom naroda nije prihvatio ovaj stav, tražeći da pravo na otkup imaju svi stanari u nacionalizovanoj imovini, uključujući vakufe, legate i zadužbine. Predstoji da prijedlog komisije potvrdi Parlament Federacije. Predsjedavajući Doma naroda Slavko Matić cijeni da je sasvim nezahvalno prognozirati da li će delegati tog doma prihvatiti varijantu zakona za koju ranije nisu bili.
Ukoliko ni u ovoj fazi ne bude riješena sudbina zakona o otkupu nacionalizivanih stanova u FBiH, sljedeća mogućnost koju propisuje Ustav je da premijer FBiH formira komisiju od jednakog broja članova iz oba doma Federalnog parlamenta koja će pokušati doći do usaglašenog konačanog teksta. Ako ni tada ne bude rješenja, zakon se može smatrati propalim, objasnio je Slavko Matić.
* * * * *
Zakon o obligacionim odnosima BiH predviđa zastaru plaćanja potraživanja naknada za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, održavanje čistoće i druge komunalne usluge. Ovo se odnosi samo na fizičke osobe, koje u žalbi na tužbu za dugovanja starija od godinu dana treba da navedu kako se radi o zastarjelom dugu. Kako građani to često ne znaju, neki od pravnih stručnjaka smatraju da bi se u zakon trebala uvesto odredba kojom se pravo na tužbu gubi istekom roka od godinu dana. Na taj način bi bila ukinuta praksa većine komunalnih preduzeća da pokreću tužbe protiv korisnika njihovih usluga i za dugovanja koja se odnose na ratno razdoblje, uz šta se uračunavaju i zatezne kamate. Upravo to se ovih dana dešava u Mostaru, jer građanima stižu opomene za izmirenje duga prema Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg Bosna iz 1993. godine koji često uz kamate iznose i do 10.000 KM.
U Uredu ombudsmena su zatrpani pozivima za pomoć, kaže voditeljica ureda Amra Kazić i podsjeća šta građani mogu učiniti:
„Član 378 Zakona o obligacionim odnosima predviđa da za jednu godinu zastarijevaju potraživanja naknada za električnu toplotnu energiju, i to kada je usluga izvršena za potrebe domaćinstva. Temeljem ovih odredbi mi smo upozorili građane da ukoliko dobiju opomene sa prijetnjom isključenja električne energije, gdje je najčešće upisan ogroman i njima uglavnom nejasan iznos duga, isporučiocu ulože pismenu žalbu. Predlagali smo da takođe zatraže od isporučioca da naznači period na koji se dug tačno odnosi, kao i da građani izmire isključivo zaostale obaveze predviđene zakonom.“
* * * * *
U Općini Foča potpisani su ugovori o rekonstrukciji stambenih objekata u okviru projekta koji implementira organizacija CARE International. Riječ je o projektu rekonstrukcije 80 kuća, a oko milion eura osigurala je holandska ambasada u BiH.
Tripartitne ugovore potpisala je grupa od prvih 25 korisnika, a kako je istaknuto, ovaj program zasnovan je na principu samopomoći. Korisnicima će biti isporučen građevinski materijal koji su oni dužni u fazama ugraditi u svoje objekte.
Projekt rekonstrukcije porušenih kuća realizirat će se u tri mjesne zajednice – Jošanica, Godijeno i Kozja Luka. Od predviđenih 80 objekata njih 60 će biti rekonstruirano za raseljene bošnjačke porodice, dok će preostalih 20 kuća biti namijenjeno za interno raseljene srpske porodice koje su trenutno smještene u općini Foča u kolektivnom ili alternativnom smještaju. Organizacija CARE International na implementaciji projekta radit će do kraja godine, a sličan se implementira i na području općina Srebrenica i Bratunac.
* * * * *
Proteklog vikenda u Sarajevu je održan Treći kongres Svjetskog saveza dijaspore BiH, na kojem je za novu predsjednicu Glavnog odbora izabrana Senada Softić Telalović. U svom prvom obraćanju ona je izjavila da ostaju isti glavi ciljevi krovne organizacije bosanskohercegovačkih građana koji žive u inozemstvu:
„To je zastupanje interesa naših građana u zemljama gdje se nalaze i maksimalna saradnja sa domovinom Bosnom i Hercegovinom. Nastavljamo sa našim ključnim pitanjima na koja nemamo odgovore, nemamo rješenja, poput dvojnog državljanstva. Nastavljamo našu kampanju u saradnji sa ministarstvima u Bosni i Hercegovini. U naredne dvije godine ćemo raditi na izradi jačeg strateškog položaja Svjetskog saveza dijaspore, stvaranju partnerstva sa svim ustanovama kako u domovini tako i van domovine. Ništa se mnogo neće promijeniti od osnovnih ciljeva, ali ćemo u saradnji sa omladinom i sa radnim grupama doći do dodatnih ciljeva na kojima možemo zajednički raditi. Svjetski savez dijaspore je ogroman, mi zastupamo 23 zemlje. Smatram da će naša komunikacija biti intenzivnija, putem telekonferencija i videokonferencija, kako između nas samih tako i između nas i domovine Bosne i Hercegovine. Smatramo da trebamo uključiti sve vrste komunikacije sa našim članicama i sa domovinom BiH.“
Jedan od najuspješnijih sadržaja kongresa bio je rad biznis foruma, o čemu govori Zijad Pašić, član Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore:
„Jako smo bili zadovoljni prisustvom čak i stranih ulagača. Spomenuo bih gospodina Roystona Jonesa, koji je počasni predstavnik FIPA-e u Velikoj Britaniji. On je upravo sada na putu da razgovara o domovima penzionera (jedan je u Sarajevu, drugi je u Bihaću), o njihovom renoviranju i uspostavi. Znači, ljudi su voljni da ulažu. Što se tiče okruženja, radilo se o strategiji pozitivnog imidža Bosne i Hercegovine. Osnovna je poruka bila upućena predstavnicima biznis klubova iz Svjetskog saveza dijaspore. Imamo sedam osnovanih klubova i njihovi predstavnici su bili na tom forumu. Poenta je da se pomogne FIPA-i u nekim naporima da se što bolje predstavi BiH izvan njenih granica. Predložili smo da se organizuju skupovi, da se pozove i FIPA i da se pozovu naši biznismeni u dijaspori, kao i oni koji s njima sarađuju, a to su oni ljudi koji imaju svoje biznise u tim zemljama. Mi smo se tek osnovali, to je počelo prije godinu dana, okupljamo pozitivnu masu, znači ljude koji žele da se priključe da bi napravili neke planove. Ono što predstavlja FIPA, to su ipak giganti, odnosno velike sume novca. Mi ćemo ići sa nekim manjim projektima, onakvim kakve naši građani u dijaspori mogu da prihvate. Znači to je neka suma ispod milion eura. Predložili smo da se naši biznismeni kroz te biznis klubove ujedinjuju da bi mogli stvoriti tu masu novca koju bi onda uložili u svoju zemlju.“
Amira Kapetanović, amabasadorica BiH u Australiji i Novom Zelandu, kao problem navodi „istiskivanje“ građana izvan BiH iz procesa izbora, odnosno glasanja:
„Mi smo u slijedu izbora koji su se događali svake dvije, pa sad četiri godine, masovno gubili glasačko tijelo, između ostalog i zbog kompliciranog načina glasanja, a pogotovo zbog činjenice da će naš narod, koji je otišao pod dramatičnim okolnostima iz ove zemlje, koji nije imao nikakva dokumenta, a u međuvremenu ih nije obnavljao, niti imao mogućnost da dođe u zemlju da napravi CIPS-ova dokumenta, biti potpuno onemogućen da glasa na ovim izborima. To je naročito problem sa 40.000 do 50.000 Bosanaca i Hercegovaca koji žive u Australiji i oko 5.000 Bosanaca i Hercegovaca koji žive na Novom Zelandu. Oni su u panici, njihove duše su u Bosni i Hercegovini, njihova tijela su u tim dalekim zemljama. Oni se nadaju da će se jednog dana vratiti. Ono za šta se Bosna i Hercegovina borila bilo je da njeni građani mogu da glasaju i da mogu da budu prisutni u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bojim se da ćemo na ovaj način, ako se nešto brzo ne učini – bar pojasni tom narodu i omogući lakše glasanje – pogubiti glasače. Druga stvar o kojoj sam govorila su naša djeca, djeca naših građana, građana koji uz silne napore, rad i trud, koji svako mora da uloži radeći na zapadu, odvajaju vrijeme i trude se da svoju djecu nauče naš jezik, da održe taj jezik, da budu unutar tog jezika obrazovani, historijski, geografski i kulturno, ali to sve teže i teže ide. Mi smo tu jako podbacili i gubimo djecu potpuno. Ljudi to rade ad hoc i mislim da za jedno pet do 10 godina više nećemo imati djece koja će moći govoriti naš jezik. Zato sam ja pledirala na funkcionere i nadam se da će u okviru ovih radnih tijela nešto biti učinjeno. Bojim se da je ovo što imamo trenutno samo formalno.“
Zdenka Besara iz Velike Britanije je aktivna u Svjetskom savezu dijaspore i smatra da ova organizacija ima budućnost:
„Mislim da ima nade za jednu lijepu saradnju ukoliko naša Bosna i Hercegovina, ustvari rukovodstvo Bosne i Hercegovine, pokaže malo više razumijevanja i interesa. Veći postotak ljudi je uključen, i to vrlo aktivno, i željan saradnje. Međutim, imate i sloj ljudi koje ništa nije interesovalo ni dok su živjeli u Bosni, a kamoli sada. Gore bolje žive nego što su mogli sanjati. Ja sam došla u Englesku u poznim godinama, bez znanja jezika, u životnom razdoblju u kojem čovjek više ne može naći posao, pogotovo ne stranac, a dok sam naučila engleski već sam postala stara. Poslije rata sam se htjela vratiti u BiH na posao, kao pedijatar, međutim nisam bila poželjna, iako sam bila izuzetno cijenjeni pedijatar u Vrazovoj u toku rata.“
* * * * *
O povratku i održivom ostanku danas razgovaramo sa predsjednikom udruženja „Povratak“ u Donji Vakuf, Nikolom Ivičićem:
RSE: Možete li nam u par riječi predstaviti udruženje.
IVIČIĆ: Udruženje „Povratak“ u Donji Vakuf je multietnička, nevladina, neprofitabilna, volonterska organizacija. Registrovana je radi provedbe aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma u opštini Donji Vakuf. Naša misija je sada opredjeljenje za održivi povratak, za viziju da opština ponovo postane multietnička. U skladu razvojnog programa UNDP, kroz projekte „Sutra“, izvršili smo promjene u registraciji, i normativne i organizacione, pošto je povratak u rukama domaćih vlasti. Od 2004. godine naše opredjeljenje je partnerstvo na svim nivoima vlasti, u skladu utvrđenih procedura za odabir korisnika pomoći u sanaciji stambenih jedinica. Sarađujemo i sa drugim institucijama i nevladinim organizacijama na zaštiti ljudskih i imovinskih prava povratnika i domicilnog stanovništva, bez obzira na starosnu, spolnu, socijalnu, nacionalnu ili neku drugu strukturu. Minuli rat sa etničkim čišćenjem u godinama 1992-1995 sa sobom je donio značajne demografske promjene u odnosu na popis stanovništva.
RSE: Prije rata je Donji vakuf bio multietnička sredina sa oko 55 posto Bošnjaka, a za nekoliko procenata je bilo manje Srba. U posljednjih nekoliko godina vratilo se samo 450 porodica koje pripadaju takozvanim manjinskim povratcima. Šta je to što koči povratak?
IVIČIĆ: Sa žaljenjem konstatujemo da zbog ekonomske krize postoji nemogućnost zapošljavanja, prenošenja penzije u PIO BiH, zdravstvene zaštite, obrazovanja i niza drugih životnih potreba, a opština je siromašna, što je utjecalo na ponovni odlazak određenog broja povratnika, odnosno ukočilo, usporilo i umanjilo povratak svih onih koji žele da se vrate. Naše udruženje, uz podršku OHR-a i UNHCR-a, ostvarilo je saradnju sa sedam donatora, i kroz lobiranje sa hrvatskom vladom kroz projekte, došlo je do obnove 278 stambenih jedinica – 130 na lokaciji Donjeg Vakufa i 170 objekata na lokaciji prigradskih naselja. Za izgradnju i obnovu infrastrukture, odnosno niskonaponske mreže u devet naselja, utrošeno je 396.047 KM. U mojoj opštini su na neki način ugrožena ljudska prava i kod povratnika i kod domicilnog stanovništva. Nepravilno provedenom privatizacijom privrednih subjekata zaposleni su sada na ulici, povratnici i mladi se ne mogu zaposliti, penzionerima se isplaćuju umanjene penzije, oni mogu prenijeti svoju penziju u PIO mjesta povratka i tako dalje. Problemi sa kojima se susreću povratnici su slični ili isti u oba entiteta, samo postoje razlike među opštinama u Bosni i Hercegovini. Imamo opštine koje ne stvaraju uslove za povratak i opštine u kojima su povoljni uslovi za održivi povratak, jer u tim opštinama postoji politička volja, zatim postoje kadrovi opredijeljeni za povratak, za rekonstrukciju i obnovu, iniciranje projekata za zapošljavanje i samozapošljavanje u poljoprivredi, što kod nas u Donjem Vakufu nije slučaj. Sa žaljenjem konstatujemo da je broj povratnika mali u odnosu na 50 posto predratnog stanovništva u raseljenju.
RSE: A famozni održivi povratak, kako ga vi vidite?
IVIČIĆ: Održivi povratak je mnogo složeniji nego što se zapaža kroz bilo koju instituciju. Povratnici nisu zastupljeni, bar ne kod nas, u lokalnim organima vlasti. Nema zaposlenih u opštinskim službama, na šalterima pošte, u elektrodistribuciji, prosvjeti, zdravstvu, komunalnim i drugim javnim institucijama. Smanjuje se broj povratnika odlaskom na druga područja radi zaposlenja. Za ovih 10 godina u zapošljavanju se nije promijenio jednonacionalni etnos u korist multietničnosti. Došlo je do promjene jedino u policijskoj stanici gdje sada imamo multietničku policiju. A kad je u pitanju bezbijednost, mislim da nam mnoge opštine mogu tu pozavidjeti, bez obzira što imamo nekih pojedinačnih slučajeva i ekscesa i na nacionalnoj osnovi. Na terenu opštine se zapaža sukobljavanje političkih interesa u rješavanju stvarnog procesa povratka. Potvrda tome je jedna oscilirajuća saradnja sa lokalnim organima vlasti. Mi u nekim pitanjima imamo dobru saradnju, međutim u nekim pitanjima nailazimo na velike poteškoće i čak nerazumijevanje, pa se stiče utisak da bi lokalni organi vlasti voljeli da se ovo naše udruženje ugasi. Što se tiče podrške, pomoći i našeg programa za održivi povratak, on je naravno uslovljen i sredstvima. Međutim, mi smo lokalna organizacija koja ni u ovoj, a ni u prošloj godini nije imala nekih projekata sa nekim donatorskim organizacijama koje bi nam finansirale dio aktivnosti kad je u pitanju provedba aneksa VII. Evo jedan primjer, obratili smo se našoj opštini sa zahtjevom da nam obezbijedi onaj minimum sredstava – za struju, telefon i kancelarijski materijal. To sve skupa iznosi 3.500 KM. Zajednički nam je interes u rješavanju tih problema, ali opština je našem udruženju slovom i brojem odobrila 300 KM. Tako da se ne može računati na neku ozbiljniju aktivnost, jer ipak sve akcije koje mi pokrećemo iziskuju bar finansiranje osnovnih troškova.
RSE: Kako bi se najbolje moglo pomoći povratnicima?
IVIČIĆ: To su pretežno ljudi sa ruralnih područja koji imaju lijepa imanja. Poljoprivredna proizvodnja se može organizovati da oni mogu normalno da žive, pa čak i da višak tih svojih proizvoda iznose na pijacu. No žalosno je to što mi nemamo ni zemljoradničke zadruge koja bi bila neka podloga za organizovani rad i organizovanje poljoprivredne proizvodnje odnosno kooperacije. Naša opština je siromašna i sigurno imamo tih problema. Međutim, uvijek postoji optimizam, i među povratnicima.
* * * * *
Kolektivni centar „Jabuka“ nalazi se u blizini Foče. Avdija Đozo je sve poslijeratne godine proveo ovdje. O uslovima kaže:
„Sve je to razvaljeno. Malo su pravili, ali to je vrlo loše i nikako ne izgleda. Nema ni svjetla, ni vode. Mislio sam da ću, zahvaljući službenicima kojima sam kroz glasanje dao dvoje povjerenje, bolje proći i za drvo i za ambulante, ali sve je gore. Mijenjali su se ti načelnici, kako je vrijeme odmicalo, oni su punili džepove platama, a mi smo patili, čekali sudbinu i dočekali smo lošije nego što smo i mislili.“
Zijada Šorlija, koja ima dvoje djece, potvrđuje ove riječi o teškom životu u kolektivnom centru „Jabuka“:
„Obadvoje smo nezaposleni, na birou smo. Muž mi je otišao prije dva-tri dana sjeći šumu.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje