Zakon o slobodnom pristupu informacijama u BiH postoji već pet godina, ali ga svakodnevno krše institucije i pojedinci na svim nivoima vlasti, pokazuje višegodišnja novinarska praksa. Iako zakon predviđa da informaciju od javnih institucija može tražiti svaki građanin BiH, najčešće to čine novinari, a odgovarajuće odgovore dobijaju rijetko ili nikako.
Informaciju o sastavu i troškovima zvanične bh. delegacije, koju je na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Torinu predvodio tadašnji predsjedavajući Ivo Miro Jović, od Predsjedništva BiH Radio Slobodna Evropa ni nakon tri mjeseca čekanja nije dobio. Najviši organ vlasti oglušio se i na zahtjev Centra za slobodan pristup informacijama i tako prekršio zakon države na čijem je čelu, kaže direktor Centra Amira Krehić:
„Proizilazi, faktički, da još uvijek postoje nedodirljivi, ili oni koji nisu odgovorni ovoj državi, a obnašaju najviše funkcije u državi. Umjesto odgovora i dostavljanja informacija koje su trebali uraditi u roku od 15 dana prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama, ja sam dobila dopis po kojemu Predsjedništvo od nevladine organizacije, što je Centar za slobodan pristup informacijama, traži dostavljanje akata o registraciji, što je apsolutno suprotno osnovnoj odredbi zakona koja kaže da nijedan službenik u javnom organu, niti jedan javni organ imaju pravo da traže razloge ili motive zbog čega neko traži određeni informaciju. I ovo nije prvi put, dakle, da Predsjedništvo na isti način reaguje.“
Nepoštivanje ovog zakona, koji je standard savremenog demokratskog svijeta, pokazetelj je koliko su bh. političari odgovorni prema javnosti, naglašava glavni i odgovorni urednik magazina START, Eldin Karić:
„Njih uopšte ne interesuje šta javnost misli. Ja ću iskoristiti ovu priliku da kažem jedan detalj koji sam nedavno čuo. Radnja se dešava u jednom od parlamenata. Dvojica političara su sjedila, ovaj jedan je čitao novine, a ovaj drugi je rekao:’Daj bolan, šta to čitaš, mi smo ovdje vlast, mi se ovdje pitamo.’ To je stvar koja je viđena i to najbolje pokazuje na koji način se kod nas političari ponašaju prema javnosti i prema ovom društvu. Njih apsolutno ne interesuje stav javnosti, njih uopšte ne interesuje šta ljudi misle, jer oni već posjeduju mehanizme ne osnovu kojih će ponovo dobiti vlast i na osnovu kojih će ponovo dobiti te mandate i ta mjesta na kojima se nalaze – i to je ono najporaznije.“
Osim neodgovornosti, uskraćivanjem informacija koje od njih traži javnost bh. javni radnici ali i političari nekada sakrivaju nerad a nekada neznanje, tvrdi Karić:
„Oni jednostavno nemaju pojma o tome što ih mi pitamo. I ne rade ništa. Mi moramo biti svjesni da naši političari ne rade apsolutno ništa. Evo, u hiljade anketa, u hiljade nekih drugih stvari u ovoj državi - informacija - je pokazano, gdje je dokazano da naši političari nemaju blage veze o onome o čemu ih se pita i o poslu kojim bi oni trebali da se bave. I to je, ja mislim, jedan od osnovnih razloga. On svoj nerad, aposlutni nerad prikrivaju time što sakrivaju informacije, ili daju neke poluinformacije ili neke opšte stavove, ili, što je najčešći slučaj, dobijete nešto što znaju i mala djeca u vrtiću.“
Zakon o slobodnom pristupu informacijama predviđa i mogućnost žalbe ukoliko tražena informacija nije ustupljena u predviđenom roku. Građani se najčešće obraćaju ombudsmenima BiH, koji ističu da bi javni službenici trebali imati na umu da troše novac građana tj. poreskih obveznika. Ombudsmen BiH Mariofil Ljubić kaže:
„Javni službenici, državni službenici na svim razinama još uvijek nisu svjesni svoje odgovornosti, funkcije koje obavljaju, i jednostavno olako tome pristupaju, a možda i nedostaje još dovoljno promocije u široj javnosti da ljudi mogu tražiti informaciju, da mogu stvari učiniti transparanetnim, pogotovo kad se to tiče, a uglavnom se njihov posao javne funkcije koja je skopčana s trošenjem sredstava građana BiH. U krajnjem slučaju, oni su plaćeni za to i oni ne stvaraju nikakav dohodak - oni troše dohodak onih koji zarađuju i mora se bar učiniti toliko da to bude jasno i transparentno. U krajnjem slučaju, i njima je to bitno, jer nije sve mutno, nije sve onako kako ne treba, a baš ako se krije informacija, onda se stvara dojam kod javnosti da znači da nešto nije u redu.“
Državnog ombudsmena Ljubića upitali smo šta će uraditi kada zakon krši i Predsjedništvo BiH:
„Otvorit ćemo jedan vid istrage, kao što radimo u svakom predmetu, i svakako tražit ćemo informaciju od onoga na koga se žalba odnosi i protiv koga je žalba podnesena i onda ćemo, zavisno od situacije, postupiti u skladu sa našim propisima.“
Zakon o slobodnom pristupu informacijama tako domaćim političarima uglavnom služi za pokazivanje delegacijama Evropske unije koje krstare Bosnom i Herecegovinom ne pitajući ko ga zaista poštuje i primjenjuje.
Informaciju o sastavu i troškovima zvanične bh. delegacije, koju je na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Torinu predvodio tadašnji predsjedavajući Ivo Miro Jović, od Predsjedništva BiH Radio Slobodna Evropa ni nakon tri mjeseca čekanja nije dobio. Najviši organ vlasti oglušio se i na zahtjev Centra za slobodan pristup informacijama i tako prekršio zakon države na čijem je čelu, kaže direktor Centra Amira Krehić:
„Proizilazi, faktički, da još uvijek postoje nedodirljivi, ili oni koji nisu odgovorni ovoj državi, a obnašaju najviše funkcije u državi. Umjesto odgovora i dostavljanja informacija koje su trebali uraditi u roku od 15 dana prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama, ja sam dobila dopis po kojemu Predsjedništvo od nevladine organizacije, što je Centar za slobodan pristup informacijama, traži dostavljanje akata o registraciji, što je apsolutno suprotno osnovnoj odredbi zakona koja kaže da nijedan službenik u javnom organu, niti jedan javni organ imaju pravo da traže razloge ili motive zbog čega neko traži određeni informaciju. I ovo nije prvi put, dakle, da Predsjedništvo na isti način reaguje.“
Nepoštivanje ovog zakona, koji je standard savremenog demokratskog svijeta, pokazetelj je koliko su bh. političari odgovorni prema javnosti, naglašava glavni i odgovorni urednik magazina START, Eldin Karić:
„Njih uopšte ne interesuje šta javnost misli. Ja ću iskoristiti ovu priliku da kažem jedan detalj koji sam nedavno čuo. Radnja se dešava u jednom od parlamenata. Dvojica političara su sjedila, ovaj jedan je čitao novine, a ovaj drugi je rekao:’Daj bolan, šta to čitaš, mi smo ovdje vlast, mi se ovdje pitamo.’ To je stvar koja je viđena i to najbolje pokazuje na koji način se kod nas političari ponašaju prema javnosti i prema ovom društvu. Njih apsolutno ne interesuje stav javnosti, njih uopšte ne interesuje šta ljudi misle, jer oni već posjeduju mehanizme ne osnovu kojih će ponovo dobiti vlast i na osnovu kojih će ponovo dobiti te mandate i ta mjesta na kojima se nalaze – i to je ono najporaznije.“
Osim neodgovornosti, uskraćivanjem informacija koje od njih traži javnost bh. javni radnici ali i političari nekada sakrivaju nerad a nekada neznanje, tvrdi Karić:
„Oni jednostavno nemaju pojma o tome što ih mi pitamo. I ne rade ništa. Mi moramo biti svjesni da naši političari ne rade apsolutno ništa. Evo, u hiljade anketa, u hiljade nekih drugih stvari u ovoj državi - informacija - je pokazano, gdje je dokazano da naši političari nemaju blage veze o onome o čemu ih se pita i o poslu kojim bi oni trebali da se bave. I to je, ja mislim, jedan od osnovnih razloga. On svoj nerad, aposlutni nerad prikrivaju time što sakrivaju informacije, ili daju neke poluinformacije ili neke opšte stavove, ili, što je najčešći slučaj, dobijete nešto što znaju i mala djeca u vrtiću.“
Zakon o slobodnom pristupu informacijama predviđa i mogućnost žalbe ukoliko tražena informacija nije ustupljena u predviđenom roku. Građani se najčešće obraćaju ombudsmenima BiH, koji ističu da bi javni službenici trebali imati na umu da troše novac građana tj. poreskih obveznika. Ombudsmen BiH Mariofil Ljubić kaže:
„Javni službenici, državni službenici na svim razinama još uvijek nisu svjesni svoje odgovornosti, funkcije koje obavljaju, i jednostavno olako tome pristupaju, a možda i nedostaje još dovoljno promocije u široj javnosti da ljudi mogu tražiti informaciju, da mogu stvari učiniti transparanetnim, pogotovo kad se to tiče, a uglavnom se njihov posao javne funkcije koja je skopčana s trošenjem sredstava građana BiH. U krajnjem slučaju, oni su plaćeni za to i oni ne stvaraju nikakav dohodak - oni troše dohodak onih koji zarađuju i mora se bar učiniti toliko da to bude jasno i transparentno. U krajnjem slučaju, i njima je to bitno, jer nije sve mutno, nije sve onako kako ne treba, a baš ako se krije informacija, onda se stvara dojam kod javnosti da znači da nešto nije u redu.“
Državnog ombudsmena Ljubića upitali smo šta će uraditi kada zakon krši i Predsjedništvo BiH:
„Otvorit ćemo jedan vid istrage, kao što radimo u svakom predmetu, i svakako tražit ćemo informaciju od onoga na koga se žalba odnosi i protiv koga je žalba podnesena i onda ćemo, zavisno od situacije, postupiti u skladu sa našim propisima.“
Zakon o slobodnom pristupu informacijama tako domaćim političarima uglavnom služi za pokazivanje delegacijama Evropske unije koje krstare Bosnom i Herecegovinom ne pitajući ko ga zaista poštuje i primjenjuje.
