Saradnja: Zoran PRERADOVIĆ
Sličnosti i razlike između slučajeva Gotovine i Mladića, koje spaja pre svega identična strategija pritisaka od strane međunarodne zajednice, tema su i naše današnje emisije, u kojoj između ostalih učestvuju:•Srpski pisac Brana Crnčević, aktivista u komitetima za zaštitu haških optuženika
•Direktor nevladine organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava iz Beograda Andrej Nosov
•Saradnik Hrvatskog instituta za povijest Stjepan Matković, jedan od potpisnika apela protiv izručivanja generala Ante Gotovine Haškom tribunalu
•Predsednik Hrvatskog helsinškog odbora, politikolog Žarko Puhovski
No pre nego što se naši sagovornici posvete ovoj temi, od Zorana Preradovića ćemo čuti nešto više detalja o tome gde se poslednjih godina zapravo nalazio haški begunac Ratko Mladić:
Brojne spekulacije gde se minulih godina skrivao najtraženiji haški begunac Ratko Mladić, nakon perioda upornog poricanja prvi su razvejali pojedini članovi bivše vlade pokojnog premijera Zorana Đinđića. Naime i potpredsednik nekadašnjeg republičkog kabineta Žarko Korać i ministar policije Dušan Mihajlović, posle silaska sa vlasti izjavljivali su da je Ratko Mladić sve do 2002. godine boravio u svojoj kući u Beogradu na Banovom brdu i da je uživao neskrivenu zaštitu vojske.
Mnogobrojni izvori takođe tvrde da se haški begunac Mladić sve do sredine 2002. godine praktično nije ni skrivao, da je viđan na fudbalskim utakmicama Crvene zvezde, kao i po elitnim beogradskim restoranima.
Čelnici nekadašnje republičke vlasti kažu da se Mladić nije mogao uhapsiti bez rizika od sukoba s vojskom, a da policijske snage nisu bile ni dovoljno brojne, ni dovoljno opremljene za tako nešto.
Izvori iz Vojske Jugoslavije takođe govore o tome da se Mladić nakon tog perioda skrivao u vojnim objektima. Pojedini pripadnici vojno-bezbednosnih snaga čak navode da su Mladić i njegovo obezbeđenje imali potpisanu dozvolu nekadašnjeg načelnika generalštaba Momčila Perišića da ulaze u određene vojne objekte, ali ne i da se skrivaju, već da napune vozila gorivom, prespavaju ili uzmu hranu i da je tu dozvolu ukinuo takođe bivši načelnik generalštaba Nebojša Pavković 2002. godine, nakon što je dobio takvo naređenje od tadašnjeg predsednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice.
Čelnici aktuelne vlasti i bezbednosnih struktura sada saopštavaju da su u potpunosti rekonstruisali kretanje nekadašnjeg vojnog komandanta bosanskih Srba od aprila 2002. do kraja 2005. godine.
* * * * *
RSE: Koliko god su slučajevi Ratka Mladića i Ante Gotovine različiti, jer je prvi bio komandant vojske nepriznate države, a drugi zapovednik u jednoj vojnoj akciji koju su sprovele policijske i vojne snage jedne međunarodno-priznate zemlje, između dvojice generala postoje i neke dodirne tačke. I jedan i drugi su pred Haškim tribunalom optuženi zbog stradanja civila, s tim što je u Mladićevom slučaju ta optužnica daleko teža jer uključuje i genocid. Sa druge strane, od njihovih sudbina su u jadnom trenutku zavisila i takva pitanja kao što su – priključenje Hrvatske ili Srbije i Crne Gore Evropskoj uniji. Da li je Srbija u ovom trenutku postala talac Ratka Mladića?
CRNČEVIĆ: Takav status je apsolutno neprimeren, neregularan, jer zašto bi jedan narod zavisio od jednog čoveka, osim da bi taj narod bio iritiran, da bi prihvatio nešto što se sugerira, da bi prihvatio stvari koje za sada ne prihvata. Tako da je Mladić ovde predstavljen otprilike maligno – kao rak – umrećemo ako ne bude izručen.
NOSOV: To da su građani Srbije taoci Mladića, to je sad samo nastavak i samo jedan od koraka gde ćemo mi zapravo da se sapletemo o tu našu prošlost. Mi sad imamo taj jedan ključni problem da to jeste postalo državno pitanje broj jedan.
RSE: Može li se na sličan način reći da je i Hrvatska u jednom trenutku bila talac optuženika za ratne zločine Ante Gotovine?
MATKOVIĆ: Da taj sud ima veliku političku dimenziju, mislim da to više uopće nije sporno, gdje se onda povezuje sudbina jednog čovjeka, u ovom slučaju konkretno generala Gotovine, sa reputacijom Hrvatske koja je onda bila ugrožena cijelom tom situacijom. Sad ćemo vidjeti kako će se dalje odvijati taj postupak. Poznat je sadržaj optužnice koji u hrvatskoj javnosti nije baš prihvaćen.
PUHOVSKI: To je jedna paradoksalna situacija. S jedne strane se radi o tome da zapravo vidite razloge pravednosti da se tako postupa, jer je država koja sama nije u stanju, ne samo uhititi ili uhapsiti, nego uopće pomoći da se locira netko tko je ozbiljno osumnjičen za ratne zločine, u najmanju ruku sumnjiva. S druge strane ima nešto pogrešno i perverzno u tome da čitava nacija ovisi o tome hoće li biti pronađena jedna osoba – Gotovina ili Mladić.
RSE: Kako u Hrvatskoj prošle godine, tako u Srbiji danas, izručenje haških begunaca postalo je pre svega krucijalno državno pitanje. Tu se više ne radi samo o tome da li su neki vojni zapovednici, u ovom slučaju generali Gotovina i Mladić, krivi zbog onoga zbog čega se terete, jer se njihovo hapšenje našlo u rangu pitanja međunarodnog položaja Hrvatske ili Srbije.
PUHOVSKI: To da je to postalo krucijalno državno pitanje zadano je međunarodnim okvirom. Ono što je interesantno, to je postalo i društveno pitanje. O tome ljudi raspravljaju u kafićima, krčmama, gostionama, familijama, spremni su se na različite načine angažirati – većina da pomogne Gotovini odnosno Mladiću, manjina da ih se preda. Indikativno je da su se u Hrvatskoj, nekoliko tjedana prije nego što je lociran i odveden u Hag general Gotovina, na prste jedne ruke mogli izbrojati ljudi koji su na pitanje – da li biste prijavili nadležnim organima generala Gotovinu da ga sretnete, odgovarali pozitivno. Hag se doživljava kao novi Beograd.
NOSOV: Mislim da to insistiranje međunarodne zajednice na tome da se izruči Mladić zapravo dolazi kao veza sa jednim vapajem iz Bosne da od Srbije čuje priznanje krivice za ono što je Srbija radila. Odnosno, međunarodni zvaničnici i čitava javnost su svesni da nema mira na Balkanu dok se Srbija ne okrene drugačijoj budućnosti koju neće graditi na toj svojoj lošoj prošlosti. I tu je zapravo ključna stvar, da svi insistiraju na Mladiću prvo zbog te količine odgovornosti koju Mladić ima za sva zlodela koja su počinjena u Bosni.
RSE: Pri tom je međunarodna zajednica u oba slučaja posegla za gotovo identičnom strategijom. Nakon otvorenih upozorenja i ponavljanja da će biti odloženi pregovori o prijemu Hrvatske u EU ili otkazani razgovori o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom i Crnom Gorom, evropski zvaničnici su na kraju posegnuli za krajnjim metodama – u oba slučaja je ovim zemljama onemogućen dalji put ka zajednici evropskih naroda, sve dok se ne ispune obaveze prema Haškom tribunalu.
NOSOV: Ja mislim da se mi zavaravamo, da mi zapravo pokušavamo da verujemo da je taj takozvani hrvatski model nešto što može da se implementira u Srbiji, nešto što funkcioniše. Mi ovde imamo problem s tim da mi nismo kao Hrvatska i da se mi od Hrvatske razlikujemo u tome što je Hrvatska znatno više napredovala od nas i što u Hrvatskoj postoji kakav-takav sistem da se neke stvari reše. Videli smo kako je Gotovina uhapšen. Mi nismo prošli taj stepen reforme institucija koji je Hrvatska u određenom smislu te reči prošla. Ne želim uopšte da idealizujem Hrvatsku, hoću samo da kažem da se klupko ovde nije do te mere odmotalo; mi nemamo tu atmosferu u kojoj bi došlo do tog takozvanog građanskog hapšenja Mladića.
PUHOVSKI: Ovdje se, po mom sudu, hoće ponoviti isti scenarij, s tim što Hrvatska nije išla toliko daleko u izazivanju negativne reakcije, što je imala, iz drugih razloga, neke prednosti u shvaćanju Evropske unije u odnosu na Srbiju. Hrvastka je privredno razvijenija, u ratu je imala drukčiju poziciju, tako da je mogla malo više iskušavati strpljivost dok ne dođe do najgore solucije, a to je prekid pregovora, dok je Srbija imala slabiju poziciju i njezino vodstvo je učinilo jedno od dvoga – ili je nesposobno za pregovore pa je predaleko otišlo u čuvanju ili indirektnom čuvanju Mladića, ili je nesposobno da kontrolira svoju teritoriju, svoju vojsku i obavještajne službe pa zaista ne zna gdje se on nalazi, ali i jedno i drugo zapravo loše govori o sadašnjem vodstvu Srbije.
RSE: Bilo da je reč o nastojanjima da se privedu licu pravde Ante Gotovina ili Ratko Mladić, presudnu reč u odnosu Evropske unije prema Hrvatskoj i Srbiji odigrao je upravo Međunarodni krivični sud za ratne zločine. Negativni izveštaji glavnog tužioca Haškog tribunala Karle del Ponte bili su u oba slučaja onaj odlučujući element koji je opredeljivao strategiju zajednice 25 evropskih zemalja prema Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori. Kako je došlo do toga da diplomatija EU prema nekim zemljama zavisi od stavova jednog suda?
CRNČEVIĆ: Haški tribunal je psihijatrijska međustanica između svetskog ludila i ludila država. Naravno da je prejak prerogativ da jedan tribunal vodi svetsku politiku, međutim on svetskoj politici služi. Znači taj Tribunal, kao jedna vrsta političkog suda, dobija impulse odande odakle dobija i novac, i oni rade svoj posao najbolje što mogu da rade. Rade ga užasno, jer bolje ne mogu da ga rade.
PUHOVSKI: To je zapravo jedan simbolički način da se pokaže općenito problem s onim što zovemo međunarodnom ili svjetskom zajednicom. Riječ je o tome da ona funkcionira na razini koja je nezamisliva za moderne države u miješanju različitih grana vlasti. Dakle, Haško sudište bi trebalo biti neka vrsta sudbene vlasti koja bi trebala biti odvojena od neke, recimo, izvršne vlasti, na primjer Evropske komisije, ali se radi o tome da Evropska komisija prima političke preporuke tužiteljice Haškog sudišta, premda to sudište nije sudište EU, ali je prihvaćeno kao točka na kojoj se utvrđuju kriteriji i za Hrvatsku i za Srbiju, vjerojatno će to biti i za Bosnu i Hercegovinu, i to je na neki način jedna vrsta neobične, komplicirane situacije, koju se moralno, bez poteškoća može razumjeti i opravdati, ali pravno i politički tu poteškoća ima.
RSE: Dok je EU više nego jasno stavila do znanja Hrvatskoj i Srbiji da neće tolerisati činjenicu da se generali koji su optuženi za ratne zločine ne nalaze u Hagu i da oni jednostavno ne žele da imaju bilo kakve kontakte sa državama koje ne hapse haške begunce, deo javnosti u obe zemlje reagovao je na sličan način – želimo u Evropu, ali ne kao sluge. Evropski zvaničnici, s druge strane, nisu obraćali neku posebnu pažnju na zamerke koje su stizale iz Hrvatske ili Srbije, jer su oni bili ti koji su postavljali uslove u odnosima sa drugim zemljama, ponavljajući uporno da su haški begunci bili u domašaju kako Zagreba, tako sada Beograda. No veliki deo javnosti u Hrvatskoj nije bio raspoložen da izađe u susret zahtevima za hapšenjem Gotovine, pre svega što su optužbe Gotovine za plansko proterivanje srpskog stanovništva iz Hrvatske dovodile u pitanje sam status onoga što se zvanično naziva Domovinskim ratom:
MATKOVIĆ: Kada bi bila donesena presuda koja bi potvrđivala ocjene odgovornosti hrvatske vlade, hrvatskog čelništva, onda bi se s te strane moglo govoriti o napadu na sliku o Domovinskom ratu koja vlada u samoj Hrvatskoj.
PUHOVSKI: U Hrvatskoj je stvar funkcionirala veoma dugo na bazi ocjena. Hrvatska vlada je tvrdila da Gotovina nije u Hrvatskoj, što se pokazalo uglavnom točnim, i da ne zna gdje je, što je bilo djelomično točno. A odgovor Karle del Ponte i njezinih suradnika je uvijek bio isti – u redu, ne znate gdje je, dajte nam samo dva telefonska broja preko kojih se u Hrvatskoj s njim komunicira, jer mi znamo da određen broj ljudi u Hrvatskoj s njim komunicira, i mi ćemo ga sami locirati. Kad je to konačno učinjeno preko jednog telefonskog poziva sa suradnikom Gotovine u Hrvatskoj, on je pronađen u roku od nekoliko sati i priveden u roku od petnaestak dana.
RSE: Glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte je s druge strane stalno ponavljala da se Ratko Mladić skriva u Srbiji, ali su predstavnici srpske vlade tek sada javno priznali da je on očigledno bio u ovoj zemlji sve do kraja 1995. godine:
NOSOV: Ovde je ključna stvar u tome da mi imamo političku elitu koja nije spremna da Mladića transferira u Hag. Ne možemo da uhapsimo masovnog ubicu, što svakako Ratko Mladić jeste, jer, eto, masovni ubica se, pored nas toliko i toliko miliona, pored naše policije, onolikih sila, onolike vojske, negdje – čujte – krije. To je samo jedan dokaz da je ova država sapletena o svoju prošlost i da se sistem unutar te države raspao.
CRNČEVIĆ: Ne znam, mogu da verujem, mogu da ne verujem da je država uopšte bila u nekakvim pregovorima sa Mladićem. O tome se mnogo pričalo. Ne znam da li je Mladić, kao što se priča, bolestan, pa se čeka – ako je njegova bolest smrtonosna – da se dogodi smrt. Sada ponovni pritisak države na moguće Mladićeve jatake i na porodicu ostavlja utisak da se nešto, ipak, zna i da se nešto završava. Meni je u jednom razgovoru, dok sam ga viđao, Mladić, pre totalnog skrivanja, rekao da nema nameru da ide u turski zatvor, jer je za njega sve što se događa u Hagu Turska.
RSE: Problemi u saradnji sa Haškim tribunalom, koje je imala Hrvatska, a koji i dalje pritiskaju Srbiju, imaju duboke korene. Optužnica protiv Ante Gotovine i dalje se u pojedinim krugovima u Hrvatskoj doživljava kao obezvređivanje i satanizacija borbe za slobodu. Na skupovima podrške Anti Gotovini okupljalo se u hrvatskim gradovima na desetine hiljada ljudi, ogorčenih – kako su govorili – nastojanjima da se izjednače agresor i žrtva. Zbog čega general Gotovina i dalje uživa gotovo herojski status među velikim brojem žitelja Hrvatske?
MATKOVIĆ: U svakom slučaju to je njegova uloga u samom Domovinskom ratu. S obzirom da je on vrlo uspješno provodio te vojno-redarstvene akcije, a Hrvatska je na temelju toga izvojevala puni integritet, jasno da on im sliku jednog heroja u društvu. S tog gledišta on ne može biti viđen u lošem svjetlu među hrvatskim građanima. A prema ovim optužnicama nije jasna njegova individualna odgovornost, tu nema nikakvih konkretnih pokazatelja, nego se tu ide na, za nas apstraktnu zapovjednu odgovornost. Tako da lik Gotovine doista dobro kotira u hrvatskoj javnosti i ni po čemu se ne može reći da je pala neka ljaga na njegovu osobu.
PUHOVSKI: Ljudi imaju osjećaj da su to naši branitelji, kako to termini kažu, da su oni riskirali svoje živote za nas kad nam je bilo teško, da je Mladić branio srpstvo, da je Gotovina branio hrvatstvo, u čemu sigurno ima istine. Pitanje je što su oni pored toga činili, da li su, ako hoćete, činili nešto više ili manje. Ali osnovna percepcija je da oni nisu zločinci nego junaci. Ja uvijek na to odgovaram – većina junaka ili heroja su u pojedinim fazama i zločinci i to se mora uzeti u obzir. Ljudi imaju te emocionalne potrebe, a u Hrvatskoj su one još dodatno bile naglašene činjenicom da je Hrvatska zaista bila napadnuta i da se činilo logičnim da ovi koji su nas, nenaoružane Hrvate, branili od agresivnih Srba i tako dalje, moraju biti shvaćeni kao junaci. U Srbiji se, opet, ima percepcija da su naoružani Hrvati napali srpsku manjinu u Hrvatskoj i da je njih branio upravo Mladić i tako dalje. Percepcija, koja je dakle emocionalna, a ne racionalna, vezana je za činjenicu da se 15 godina živjelo, ne samo pod propagandom kao što se površno čini, nego i u uvjetima u kojima je propaganda imala socijalni korijen koji je mogla dokazati i činila se istinitom.
RSE: Sa druge strane, više nego očigledna popularnost Ratka Mladića u Srbiji, samo je deo statusa koji uživaju oni koji su optuženi pred Haškim tribunalom. Do sada niko od srpskih zvaničnika, čak i one koji su osuđeni, nije nazvao imenom zločinaca. Oni koji su se poslednjih godina dobrovoljno predavali Haškom tribunalu, ispraćani su kao najčasniji predstavnici srpskog naroda u međunarodne posete. Tako da nije toliko čudno što je Ratko Mladić i dalje omiljen u delu javnosti:
CRNČEVIĆ: Mit o Mladiću je ravan narodnoj poeziji – mit o hajduku koji se odmetnuo od turskog zuluma. Mi malo znamo o starcu Vujadinu, mi malo znamo o uopšte našim junacima iz narodne poetike, ali smo prihvatili mogućnost da je to bio jedini način da se preživi. Tako da Mladićevo, uslovno rečeno odmetništvo ima poklonike u ljudima koji hoće da veruju da prošlost nije bila tako strašna kako je danas opisuju, jer nema naroda koji trpi da bude opisan kao genocidan, kao strašan počinitelj.
NOSOV: On je čovek koji mora da bude u Hagu zato što je odgovoran za toliko smrti, za toliko dece bez roditelja, za toliko roditelja bez dece koji za njima tragaju po masovnim grobnicama, za toliko prevara, za toliko izgubljenih snova, jer je svaka od tih žrtava Ratka Mladića imala neki svoj san u životu, za toliki broj ljudski života koje je politika koju je Ratko Mladić zastupao zavila u crno. Kad danas slušate te ljude i zapravo ne možete da shvatite obim tragedije koju je Ratko Mladić, potpomognut i Srbijom i Republikom Srpskom i svima nama na neki način, učinio drugim ljudima.
RSE: Pri tom oni koji duboko sumnjaju u krivicu Ante Gotovine ili Ratka Mladića nisu nimalo zadovoljni kada se dvojica generala stavljaju u istu ili sličnu kaznenu kategoriju, što su ne tako retko činili i visoki međunarodni zvaničnici.
CRNČEVIĆ: Uvek svi učesnici građanskog rata misle o sebi i o svojima lepše. Mi danas nismo u stanju da odredimo zašto se Hrvati drže toga da je Gotovina, koji je za nas čovek koji je radio „Oluju“, potpuno nevina osoba, ali mi iz toga ne izvlačimo zaključke da je Mladić zbog toga nevin. Mi, kao i oni, imamo sopstvene razloge za verovanje u njegovu nevinost.
MATKOVIĆ: Ipak su to dva različita slučaja. Iz hrvatske perspektive svakako da njihova krivnja ne može biti izjednačavana. Ipak su to sasvim drugi slučajevi. Gotovina ima velike mogućnosti dokazati na sudu da nije kriv. Njegova uloga se ne može uspoređivati sa ulogom generala Mladića. Na određen način se dogodilo da se u slično vrijeme govorilo o ta dva slučaja, pa se na taj način oni tu mogu uklapati u tu tendenciju suda da sa svake strane odabere te visoke osobe koje bi trebale biti isporučene sudu i putem čijih presuda bi trebalo ukazivati na to tko je glavni krivac za rat. Međutim, moje mišljenje je da general Gotovina u svakom slučaju ne može biti uspoređivan sa generalom Mladićem.
RSE: Međunarodni sud za ratne zločine će dati, u svakom slučaju, neku vrstu zaključne reči o krivici svakog od onih koji su optuženi pred Haškim tribunalom. Dok optuženici u pritvoru u Ševeningenu očekuju pravdu, između njih se, pomalo neočekivano, razvijaju krajnje prijateljski i blagonakloni odnosi. Bez obzira što su iza sebe ostavili narode u dubokoj mržnji i ratom opustošene gradove, oni, bez obzira na nacionalnu pripadnost, zajedno ćaskaju, druže se i spremaju obroke:
CRNČEVIĆ: Pa nalaze se pred sudom koji je, po njihovom mišljenju, u ovoj ili onoj meri podjednako nepravedan. Politički sud nije velika preporuka i to zatvorenici bolje osećaju od slobodnih ljudi. Gotovina, zatočeni muslimani, zatočeni Srbi, oni su stavljeni u blizak dodir i svi se od tog sveta osećaju prevarenim, zato su i spremniji da svi jedni drugima oproste nego narodi koje su predstavljali.
PUHOVSKI: To je jedna vrsta normalnog, logičnog, zatvorskog, sindikalnog stava. Zajednički interes navodi ljude na zajedničko postupanje. Nemojte zaboraviti da od ljudi koji su nešto pokrenuli sa hrvatske strane, tamo nikog nema. Gotovina kao najviši okrivljenik sa hrvatske strane je frontmen benda mrtvaca. On je čovjek koji je okrivljen za jednu vrstu zločinačke akcije u kojoj su, osim njega, sudjelovali sve sami pokojnici – Tuđman, Šušak, Bobetko, Červenko i tako dalje. Tako da tih glavnih ideologa više nema. Na srpskoj strani također, kad je Milošević otišao, ostali su svi drugorazredni. A svi ovi su imali isto iskustvo podređenosti šefovima i sami sebe uvjeravali da su zapravo činili nešto za dobro nacije po nalogu svojih šefova, a ne zato što mrze jedni druge. I konačno, postoji tu i jedan veoma važan racionalni aspekt. Naime, oni hoće dati poruku Tužiteljstvu odnosno sudu da oni ne mrze Srbe ili Hrvate i to im se, nadaju se, može uzeti za dobro.
RSE: I dok pojedine zemlje zapadnog Balkana i dalje posrću pod teretom ratne prošlosti, ostaje pitanje – s obzirom da se velika većina onih koji su optuženi za ratne zločine ipak nalazi u pritvoru Haškog tribunala, nisu li Gotovina i Mladić možda poslednji slučajevi kada je evropska perspektiva pojedinih država zavisi od ljudi koji se terete za teška zlodela?
PUHOVSKI: Nadajmo se da da, ali to je zapravo i posljednja faza uopće postojanja tih država. One će veoma skoro postati provincije jedne velike evropske države.
MATKOVIĆ: Ne mogu oni sada preći preko toga kao da se ništa nije zbilo, a zbilo se. Koliko će to još utjecati na ovim područjima, to ćemo vidjeti. U svakom slučaju taj utjecaj postoji i bilo bi najbolje što prije se otrgnuti od tog negativnog zagrljaja prošlosti koji može da koči razvoj boljih odnosa i boljeg uređivanja odnosa na ovim područjima.
CRNČEVIĆ: Zašto bi od njihove sudbine i od neke moguće presude zavisilo 10,15,20 miliona ljudi? Šta su oni, sukrivci? Kad bi bilo tako, Nemačkoj bi još uvek sudli zbog Hitlera.
NOSOV: Ovo je samo početak druge faze. Nemojmo zaboraviti da u Hagu ima mnogo malo ljudi u odnosu na broj zločina, u odnosu na žrtve, u odnosu na ono što se nama dogodilo. I druga stvar jeste da mi sada moramo malo da okrenemo svoje oči sa Haškog tribunala na nešto što se zovu lokalna suđenja, na nešto što se zove lokalna pravda, ne samo pred sudovima, već mi moramo da uključimo parlament, mi moramo da uključimo lokalne institucije, mi moramo da uključimo sve pore ovog društva u jednu otvorenu diskusiju o prošlosti. Samo će, ja mislim, ta jedna smena generacija da dovede do toga da oni ljudi koji su u naše ime radili sve te grozne stvari budu zaboravljeni i ostavljeni sa strane, a da njihova zlodela budu proglašena za najveću slobodu svih nas koji smo tu živeli.
RSE: Dok Srbija manje-više neuspešno nastoji da se oslobodi tereta koji joj u odnosima sa međunarodnom zajednicom donosi sloboda Ratka Mladića, raste plima problema na unutrašnjem planu. Ne samo da srpske vlasti gube kredibilitet u pregovorima oko Kosova, nego će zaustavljanje procesa pridruživanja EU dati u ruke ključni argument svima onima u Crnoj Gori koji i dalje imaju dilemu o tome da li treba da ostanu u bilo kojoj vrsti zajedništva s Srbijom.
