RSE: Profesore Kukiću, čini mi se da je predizborna kampanja na neki način već počela na području Bosne i Hercegoviner. Opet imamo homogenizaciju naroda.
KUKIĆ: Jeste, imamo homogenizaciju naroda, imamo pokušaj homogenizacije naroda. Ja osobno mislim da je u tom poslu u ovom momentu perjanica, da tako kažem, Haris Silajdžić i ljudi oko njega, kako bi se vratio na političku scenu i kako bi pokazao Bošnjacima da je u krajnjem on politička persona, ličnost koja skrbi za njihove nacionalne interese. Dapače, svatko se pomalo poziva na nacionalne interese: i oni od kojih čovjek u principu ne bi trebao očekivati. Vjerojatno igra na istu kartu i, recimo, Mile Dodik, za kojeg to nije karakteristično. On to u ovom momentu nešto pojačano eksploatira. To je, recimo, čak i razumljivo, jer mora pokazati Srbima da srpstvo ne baštine samo Čavić i oni oko njega, nego da ga koristi i on.
Na tu kartu, ako hoćete, pomalo igra i Zlatko Lagumdžija u zadnjih pet-šest mjeseci tim silnim pričama oko Alije Izetbegovića i pretvaranja njega u mit, što je inkompatibilno sa idejom socijalne demokracije, ali valjda čovjek treba pokazati biračkom tijelu od kojeg dobije najviše glasova da nije ni on repa bez korjena. Na tu kartu svakako igraju i nacionalne stranke s hrvatskim predznakom. Dakako, u tom, da tako kažem, setu stranki, imamo ovaj najnoviji proces koji ima drugačiji predznak, koji po sebi treba završiti zapravo gubljenjem ekskluziviteta na nacionalno predstavljanje hrvatskog naroda. To bi u čitavoj toj priči mogao biti pozitivan predznak jer bi Bosnu i Hercegovinu približilo za jedan korak političkom društvu.
RSE: Možda na kraju ovog našeg razgovora da naglasimo o kakvim je to izborima na jesen riječ, što se to bira i koliko su doista izbori bitni za Bosnu i Hercegovinu.
KUKIĆ: U pitanju su, najjednostavnije kazano, opći parlamentarni izbori. Oni će odrediti pravac kojim će se Bosna i Hercegovina kretati u sljedeće četiri godine, ali ne samo u sljedeće četiri godine, nego koji će odrediti hoće li se Bosna i Hercegovina definitivno odlučiti za put prema političkom društvu i time prema društvima evropskih naroda ili će nastaviti tapkanje u toj balkanskoj žabokrečini s plemenskom dominacijom plemenske logike, kakvu smo imali zadnjih petnaest godina. Ja sam sasvim siguran, bude li ovo drugo, dakle, pobijede li na sljedećim parlamentarnim izborima tri vodeće nacionalističke partije, formiraju li one vlast, ili pak građanske političke partije budu prisiljene s njima ići u kombinaciji, da je u tom slučaju priča o Evropi sasvim sigurno priča za neka buduća vremena, a da mi u sljedećih desetak godina nemamo nikakvih šansi da ostvarimo standarde temeljem kojih bi nas Evropa mogla primiti.
U tom slučaju ćemo biti u mogućnosti jedino moliti Boga da se Evropa opredijeli za taktiku, da tako kažem, okruživanja Bosne i Hercegovine i onda njezinog usisavanja kako bi onda u nju, nakon toga, unosila sistem evropskih vrijednosti. U protivnom, budu li za Bosnu i Hercegovinu vrijedili standardi koji vrijede za sve druge zemlje koje postaju članicama Evropske unije, bojim se da ćemo u tom slučaju morati zaista dugo čekati. U principu, mogu izgovoriti ovu rečenicu: svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Izabere li taj narod vlast koju je birao zadnjih petnaest godina, on drugo ništa nije niti zaslužio.
