Mada su pripreme u svetu za aukciju jednog raritetnog izdanja Šekspirovih dela pokazale da savremenici ovog pisca nisu uopšte obraćali pažnju na onu čuvenu rečenicu – Biti ili ne biti, ova hamletovska dilema dobila je sasvim novu aktuelnost zahvaljujući najnovijem rediteljskom ostvarenju Harisa Pašovića. Poznati bosanski reditelj preselio je danskog kraljevića na osmanski dvor otkrivajući, zajedno sa glumcima za čitavog prostora bivše Jugoslavije, da i ovaj deo Evrope može da ima svog Hamleta. No osim toga ova predstava je pre svega pokazala da zvanične institucije gradova Sarajeva i Beograda, nakon godina rata i tužbi pred međunarodnim sudovima, ponovo mogu da sarađuju. Gorica Mojović, pomoćnik gradonačelnika Beograda:
„Saradnja ova dva grada je pokazala da je najbolji način da uspostavite neke pokidane i neke zanemarene veze preko umetnosti, zato što, čini mi se, umetnici na najbolji način uspevaju da obnove neku komunikaciju koja je inače bila normalna, logična, pozitivna i davala rezultate.“
Ne samo ovdašnji, već i mnogi svetski mediji poput „The Guardiana“ ili „The Washington Posta“ primetili su da je Pašovićev „Hamlet“ najveća teatarska koprodukcija koju je ratom razoreni Balkan video u poslednji dvadeset godina. Za Harisa Pašovića je međutim najaznačajnije što je to prva ozbiljna koprodukcija samih zemalja bivše Jugoslavije:
„Mislim da se dogodilo nešto veoma, veoma važno kada je u pitanju kultura, kada je u pitanju ako hoćete i razmišljanje o budućnosti prostora u kojem živimo, ovog regiona i neke naše zajedničke potrebe da svi zajedno postanemo dio porodice evropskih naroda. Posle puno godina, posle dvadeset godina, ovo je najveća koprodukcija u kulturi, tako da smo zapravo došli u jednu situaciju da ponovo možemo lijepo i ravnopravno da radimo, da se razmjenjujemo i da zajednički stvaramo nešto što će sve nas zajedno činiti boljim ljudima. To je nekako logično. Nije to nikakva jugonostalgija, ja stvarno nisam jugonostalgičan, nije to nikakva rekonstrukcija Jugoslavije, ja mislim da je to nemoguće, to je prosto jedna prirodna i logična saradnja ljudi koji govore istim ili sličnim jezicima.“
Mada je iz najnovijeg balkanskog „Hamleta“, bez obzira na njegova kulturološka prilagođavanja, teško izvući neke poruke koje bi mogle imati samo lokalno značenje, mladi sarajevski glumac Amar Selimović stavio je pre svega akcent na mogućnost da se svet promeni i učini boljim:
„To je, po meni, najaktivniji lik u istoriji književnosti, tako da ga ja sve vrijeme i igram kao takvog, bez ikakve pasivnosti. Znači to je čovjek koji stalno dela, koji je stalno u akciji i koji radi sve da dođe do konačnog cilja, to jest da spozna istinu i da vrati svijet koji je iskočio iz zgloba, da ga ponovo uzglobi“
No već i sama priprema jednog ovako kompleksnog i višeslojnog dela u kome se prepliću južnoslovenski jezici, doneo je Harisu Pašoviću, ali i publici, jedno sasvim novo iskustvo:
„Suštinski se najbolje osjećam kada radim u timovima gdje ljudi dolaze sa različitih strana, sa različitim iskustvima, sa različitim kulturnim, religijskim, nacionalnim, jezičkim bekgraundima. Za mene je to pravi eros, za mene se tu događaju ideje, za mene se tu događaju velike, uzbudljive stvari koje ne možemo da domaštamo kada radimo u manjim ili nacionalno, kulturno ili religijski monolitnim sredinama.“
„Saradnja ova dva grada je pokazala da je najbolji način da uspostavite neke pokidane i neke zanemarene veze preko umetnosti, zato što, čini mi se, umetnici na najbolji način uspevaju da obnove neku komunikaciju koja je inače bila normalna, logična, pozitivna i davala rezultate.“
Ne samo ovdašnji, već i mnogi svetski mediji poput „The Guardiana“ ili „The Washington Posta“ primetili su da je Pašovićev „Hamlet“ najveća teatarska koprodukcija koju je ratom razoreni Balkan video u poslednji dvadeset godina. Za Harisa Pašovića je međutim najaznačajnije što je to prva ozbiljna koprodukcija samih zemalja bivše Jugoslavije:
„Mislim da se dogodilo nešto veoma, veoma važno kada je u pitanju kultura, kada je u pitanju ako hoćete i razmišljanje o budućnosti prostora u kojem živimo, ovog regiona i neke naše zajedničke potrebe da svi zajedno postanemo dio porodice evropskih naroda. Posle puno godina, posle dvadeset godina, ovo je najveća koprodukcija u kulturi, tako da smo zapravo došli u jednu situaciju da ponovo možemo lijepo i ravnopravno da radimo, da se razmjenjujemo i da zajednički stvaramo nešto što će sve nas zajedno činiti boljim ljudima. To je nekako logično. Nije to nikakva jugonostalgija, ja stvarno nisam jugonostalgičan, nije to nikakva rekonstrukcija Jugoslavije, ja mislim da je to nemoguće, to je prosto jedna prirodna i logična saradnja ljudi koji govore istim ili sličnim jezicima.“
Mada je iz najnovijeg balkanskog „Hamleta“, bez obzira na njegova kulturološka prilagođavanja, teško izvući neke poruke koje bi mogle imati samo lokalno značenje, mladi sarajevski glumac Amar Selimović stavio je pre svega akcent na mogućnost da se svet promeni i učini boljim:
„To je, po meni, najaktivniji lik u istoriji književnosti, tako da ga ja sve vrijeme i igram kao takvog, bez ikakve pasivnosti. Znači to je čovjek koji stalno dela, koji je stalno u akciji i koji radi sve da dođe do konačnog cilja, to jest da spozna istinu i da vrati svijet koji je iskočio iz zgloba, da ga ponovo uzglobi“
No već i sama priprema jednog ovako kompleksnog i višeslojnog dela u kome se prepliću južnoslovenski jezici, doneo je Harisu Pašoviću, ali i publici, jedno sasvim novo iskustvo:
„Suštinski se najbolje osjećam kada radim u timovima gdje ljudi dolaze sa različitih strana, sa različitim iskustvima, sa različitim kulturnim, religijskim, nacionalnim, jezičkim bekgraundima. Za mene je to pravi eros, za mene se tu događaju ideje, za mene se tu događaju velike, uzbudljive stvari koje ne možemo da domaštamo kada radimo u manjim ili nacionalno, kulturno ili religijski monolitnim sredinama.“
