Tako se prošle sedmice ugasio se i posljednji razlog za eventualni bojkot unionista i nema bojazni - referendum 21. maja biće priznat od međunarodne zajednice ali od oba politička bloka u Crnoj Gori.
Dakle, strah od bojkota je prošao, ali mnogi drugi strahovi su ostali da prate referendumsku kampanju.
O njima unionistički blok govori svakodnevno: Hoće li Crna Gora, poslije referenduma, biti raskomadana od susjeda; da li će crnogorski državljani morati sa pasošima u Srbiju; kako ćemo se liječiti, kako školovati...
Unionistička pitanja su krunski dokaz da se ovdje vrijeme i ljudi sporo mijenjaju. Kada je, sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, u doba raspada Jugoslavije, rađala ideja o samostalnoj crnogorskoj državi iste su dileme stavljane pred suvereniste: kako malena Crna Gora može da preživi bez bratske i velike Srbije?
Ponavljala se dakle dilema devetnaestog vijeka, kada se vjerovalo u onu izreku da Crnu Goru Rusija hrani, a Srbija brani. U realnom životu, ruska pšenica je dolazila rijetko i koštala je puno crnogorskih bitaka, a kada je srpska vojska gazila po crnogorskoj teritoriji ’918 godine to baš i nije ličilo na odbranu Crne Gore.
Kako se ponekad istorija poigra sa učesnicima istorije: Kralj Nikola koji je sanjao ujedinjenje Srbije i Crne Gore postao je zagovornik suverene Crne Gore kada je shvatio vlastitu zabludu. Milo Đukanović koji je bio pobornik zajedničke države sa Srbijom žestoko je napadao Perovićeve liberale da guraju Crnu Goru u strašnu neizvjesnost. Danas Đukanovića njegovi bivši partijski drugovi optužuju da je nepopravljivi suverenista i da gura Crnu Goru u neizvjesnu budućnost.
Čudno je kako se više od 100 godina ovdje samo recikliraju ostaci istorije, miješaju biografije i vodi borba protiv istih strahova.
Čudno je, takođe, da isti ljudi - koji su ’99. godine tako žustro krenuli i druge tjerali da krenu u sveti srtpski rat protiv NATO pakta i ostatka svijeta - sada sa strahom gledaju na budućnost samostalne Crne Gore.
Ko zna, možda nije riječ o političkoj manipulaciji, možda danas Predrag Bulatović i njegova ekipa iskreno sumnjaju sposobnost Crne Gore da sama živi i preživi. Možda će sjutra sam Bulatović shvatiti veličinu svoje zablude, kao što je to juče shvatio Đukanović.
Svejedno: ponekad sama pitanja kažu više od odgovora. Sudbinu crnogorskog referenduma upravo će odrediti strahovi, odnosno sposobnost crnogorskih građana da razbiju iluzije o strašnoj budućnosti i većinski prihvate ideju da odlučuju sami o sebi. Priča se, ustvari, svodi na suočavanje sa pitanjem zrelosti jednog društva da savlada posljednji, veliki strah - strah od sopstvene slobode.
Nakon vijeka lutanja, Crna Gora je na istorijskoj raskrsnici i sva crnogorska pitanja – od državnog statusa, do školovanja i liječenja, svode se dvadeset i prvog maja na jedno jedino: da li je Crna Gora sprema da živi punim životom i bude slobodna?
Dakle, strah od bojkota je prošao, ali mnogi drugi strahovi su ostali da prate referendumsku kampanju.
O njima unionistički blok govori svakodnevno: Hoće li Crna Gora, poslije referenduma, biti raskomadana od susjeda; da li će crnogorski državljani morati sa pasošima u Srbiju; kako ćemo se liječiti, kako školovati...
Unionistička pitanja su krunski dokaz da se ovdje vrijeme i ljudi sporo mijenjaju. Kada je, sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, u doba raspada Jugoslavije, rađala ideja o samostalnoj crnogorskoj državi iste su dileme stavljane pred suvereniste: kako malena Crna Gora može da preživi bez bratske i velike Srbije?
Ponavljala se dakle dilema devetnaestog vijeka, kada se vjerovalo u onu izreku da Crnu Goru Rusija hrani, a Srbija brani. U realnom životu, ruska pšenica je dolazila rijetko i koštala je puno crnogorskih bitaka, a kada je srpska vojska gazila po crnogorskoj teritoriji ’918 godine to baš i nije ličilo na odbranu Crne Gore.
Kako se ponekad istorija poigra sa učesnicima istorije: Kralj Nikola koji je sanjao ujedinjenje Srbije i Crne Gore postao je zagovornik suverene Crne Gore kada je shvatio vlastitu zabludu. Milo Đukanović koji je bio pobornik zajedničke države sa Srbijom žestoko je napadao Perovićeve liberale da guraju Crnu Goru u strašnu neizvjesnost. Danas Đukanovića njegovi bivši partijski drugovi optužuju da je nepopravljivi suverenista i da gura Crnu Goru u neizvjesnu budućnost.
Čudno je kako se više od 100 godina ovdje samo recikliraju ostaci istorije, miješaju biografije i vodi borba protiv istih strahova.
Čudno je, takođe, da isti ljudi - koji su ’99. godine tako žustro krenuli i druge tjerali da krenu u sveti srtpski rat protiv NATO pakta i ostatka svijeta - sada sa strahom gledaju na budućnost samostalne Crne Gore.
Ko zna, možda nije riječ o političkoj manipulaciji, možda danas Predrag Bulatović i njegova ekipa iskreno sumnjaju sposobnost Crne Gore da sama živi i preživi. Možda će sjutra sam Bulatović shvatiti veličinu svoje zablude, kao što je to juče shvatio Đukanović.
Svejedno: ponekad sama pitanja kažu više od odgovora. Sudbinu crnogorskog referenduma upravo će odrediti strahovi, odnosno sposobnost crnogorskih građana da razbiju iluzije o strašnoj budućnosti i većinski prihvate ideju da odlučuju sami o sebi. Priča se, ustvari, svodi na suočavanje sa pitanjem zrelosti jednog društva da savlada posljednji, veliki strah - strah od sopstvene slobode.
Nakon vijeka lutanja, Crna Gora je na istorijskoj raskrsnici i sva crnogorska pitanja – od državnog statusa, do školovanja i liječenja, svode se dvadeset i prvog maja na jedno jedino: da li je Crna Gora sprema da živi punim životom i bude slobodna?
