Među mnoštvom dokumenata do kojih su došli austrijski istražni organi slijedeći trag novca koji se s računa tamošnjih banaka upućivao raznim off shore kompanijama ili u privatne džepove, svakako je zanimljivo pismo koje je sudski vještak iz Zagreba, Krunoslav Vitasović, poslao austrijskom veleposlanstvu u Zagrebu, u kolovozu 2003. godine.
U njemu Vitasović tvrdi kako je u svibnju 1996. godine, dok je Šarinić bio predsjednik Nadzornog odbora naftne kompanije INA, ta tvrtka, s talijanskim naftnim divom Agip, potpisala veoma štetan ugovor o eksploataciji plina iz sjevernog Jadrana. Ugovor je popisan na 25 godina i to bez znanja Hrvatskog sabora, koji je, po zakonu, jedini ovlašten potpisati takve ugovore. Vitasović tvrdi da je nakon potpisanog ugovora, kao «nagrada» na Šarinićev račun u Lichtensteinu, prebačeno četiri milijarde dolara. Taj je novac, stoji u pismu, podijeljen između Šarinića, Tuđmana, tadašnjeg predsjednika Vlade Zlatka Mateše i tadašnjeg direktora INA-e Andrije Kojakovića.
Austrijsko veleposlanstvo u Zagrebu to je pismo shvatilo vrlo ozbiljno, žurno su ga preveli i uputili svom Ministarstvu vanjskih poslova. Ono je završilo u debelom fasciklu ostalih dokumenta do kojih je došla istraga oko Šarinića.
Iako se naftni stručnjaci slažu da je iznos moguće «nagrade» za potpisani ugovor prevelik, kažu kako činjenica da je u vrijeme kada je ugovor sklopljen, zemni plin Italiji prodavan po šest centi za prostorni metar, dok je istodobno Hrvatska takav plin iz Rusije uvozila po 15 centi. To, kao i netransparentnost ugovora koji je proglašen poslovnom tajnom, kažu stručnjaci, otvara prostor raznim sumnjama.
Hrvoje Šarinić odlučno negira bilo kakvo saznanje o spomenutom ugovoru, a o istrazi koja se protiv njega vodi u Austriji – kaže – izjasnio se već više puta i nema što novo dodati. Međutim, Radovan Smokvina, jedan od hrvatskih iseljenika koji je dao novac za nabavku oružja, a potom zatražio izvještaj o načinu trošenja tih sredstava, odlučan je u tvrdnji da je riječ o velikoj pljački:
„Iz dokumenata koje sam dobio iz austrijskih banaka, očito se vidi da su ti novci išli ili privatnim osobama, znači imenom i prezimenom, ili off shore kompanijama, na konta i račune u Lichtensteinu, Monaku, Djevičanske otoke ili čak na konta u švicarske banke. Sve se to može dokazati i sva se ta konta mogu otvoriti ako Državno odvjetništvo to zatraži.“
Na pitanje koliko je, po njegovim spoznajama, na taj način nestalo novca, Smokvina kaže:
„Po onome što ja imam, to je negdje od 150 do 200 milijuna maraka, sa tog konta. A sa drugih konta, to vam ni Bog ne zna.“
Iako istraga koja je pokrenuta na inicijativu Hrvatske, traje već pet godina, te iako su austrijski istražni organi došli do mnoštva dokumenata koji govore o čudnim putovima iseljeničkog novca, u Hrvatskoj do sada nije podignuta ni jedna optužnica.
U njemu Vitasović tvrdi kako je u svibnju 1996. godine, dok je Šarinić bio predsjednik Nadzornog odbora naftne kompanije INA, ta tvrtka, s talijanskim naftnim divom Agip, potpisala veoma štetan ugovor o eksploataciji plina iz sjevernog Jadrana. Ugovor je popisan na 25 godina i to bez znanja Hrvatskog sabora, koji je, po zakonu, jedini ovlašten potpisati takve ugovore. Vitasović tvrdi da je nakon potpisanog ugovora, kao «nagrada» na Šarinićev račun u Lichtensteinu, prebačeno četiri milijarde dolara. Taj je novac, stoji u pismu, podijeljen između Šarinića, Tuđmana, tadašnjeg predsjednika Vlade Zlatka Mateše i tadašnjeg direktora INA-e Andrije Kojakovića.
Austrijsko veleposlanstvo u Zagrebu to je pismo shvatilo vrlo ozbiljno, žurno su ga preveli i uputili svom Ministarstvu vanjskih poslova. Ono je završilo u debelom fasciklu ostalih dokumenta do kojih je došla istraga oko Šarinića.
Iako se naftni stručnjaci slažu da je iznos moguće «nagrade» za potpisani ugovor prevelik, kažu kako činjenica da je u vrijeme kada je ugovor sklopljen, zemni plin Italiji prodavan po šest centi za prostorni metar, dok je istodobno Hrvatska takav plin iz Rusije uvozila po 15 centi. To, kao i netransparentnost ugovora koji je proglašen poslovnom tajnom, kažu stručnjaci, otvara prostor raznim sumnjama.
Hrvoje Šarinić odlučno negira bilo kakvo saznanje o spomenutom ugovoru, a o istrazi koja se protiv njega vodi u Austriji – kaže – izjasnio se već više puta i nema što novo dodati. Međutim, Radovan Smokvina, jedan od hrvatskih iseljenika koji je dao novac za nabavku oružja, a potom zatražio izvještaj o načinu trošenja tih sredstava, odlučan je u tvrdnji da je riječ o velikoj pljački:
„Iz dokumenata koje sam dobio iz austrijskih banaka, očito se vidi da su ti novci išli ili privatnim osobama, znači imenom i prezimenom, ili off shore kompanijama, na konta i račune u Lichtensteinu, Monaku, Djevičanske otoke ili čak na konta u švicarske banke. Sve se to može dokazati i sva se ta konta mogu otvoriti ako Državno odvjetništvo to zatraži.“
Na pitanje koliko je, po njegovim spoznajama, na taj način nestalo novca, Smokvina kaže:
„Po onome što ja imam, to je negdje od 150 do 200 milijuna maraka, sa tog konta. A sa drugih konta, to vam ni Bog ne zna.“
Iako istraga koja je pokrenuta na inicijativu Hrvatske, traje već pet godina, te iako su austrijski istražni organi došli do mnoštva dokumenata koji govore o čudnim putovima iseljeničkog novca, u Hrvatskoj do sada nije podignuta ni jedna optužnica.
