U općini Kistanje živi skoro 5.000 ljudi: oko 1.400 Janjevaca doseljenih s Kosova i oko 3.500 domicilnih Srba, uz neznatan broj domicilnih Hrvata u selu Nuniću. Prije rata je tu živjelo 7.000 ljudi, u ogromnom postotku srpske nacionalnosti. Obnova i povratak imovine su pri kraju. A što je s povratkom ljudi? I dok se čeka veći dolazak Srba, janjevski Hrvati se već osipaju, kaže nam Predsjednik Udruge "Janjevo", Nikola Mazurekić:
"Posla nema, kao i u svim područjima od posebne državne skrbi. Nigdje zaposlenja, nigdje ništa. Mladi odu u školu u Zagreb i ne vraćaju se."
Mazurekić naglašava da je u zajednici između 500 i 600 djece, te da je Janjevcima prosjek starosti 19 godina. Još svega nekoliko obitelji živi u srpskim kućama:
"Hvala Bogu da smo vratili ljudima njihovu imovinu. Hvala državi što se potrudila da sve zauzete objekte vratimo. Mislim da je to jedan od najvećih koraka koje je napravila Republika Hrvatska za nas."
Janjevci imaju krov nad glavom, ali to nije dovoljno:
"Žalosno je što se sve to svodi samo na stambeno zbrinjavanje. Ljudi trebaju nešto raditi. Od socijalne skrbi živi 95 posto ljudi, a imaju od 8-10 djece u kući."
U Kistanjama većina Srba živi od mirovina, a većina Janjevaca od dječjih doplataka i socijalne pomoći. Nju prima 160 od 220 janjevskih obitelji:
"Najviše nam smeta što nam stalno neko nameće da živimo od socijalne pomoći. U Janjevu niko nikada nije živio do socijalne pomoći. Nije nas zanimala."
Posla je malo. U glavnoj kistanjskoj ulici par slabo posjećenih dućana. Na štandu, uz samu cestu, mladi Janjevac, Smiljan, prodaje sve i svašta:
"Može se ponešto zaraditi, tek toliko za neki džeparac. Nema ljudi, nemaju para. Obično doslovno treba trčati za kupcima."
Što je s Janjevskim tradicionalnim obrtima, pitali smo Nikolu Mazurekića:
"U Hrvatskoj svi obrti jako brzo nestaju. Nemamo čarobni štapić da stvaramo obrt. Došli su Kinezi i velike kuće koje su uništile po 100 dućana oko sebe. Šta mi možemo?"
Nekada je Kistanje imalo oko tisuću radnih mjesta, danas su rijetki zaposleni. Domicilni Srbi se sve više okreću stočarstvu. Janjevcima je to teško jer nemaju pašnjaka, i ne samo to:
"Dati mi 20 ovaca i napraviti me pastirom i da cijeli život budem pastir i ništa drugo, to me ne zanima, niti to želim. Imam 35 godina i takvih ima puno. Rađe ću se seliti, nego imati 20 ovaca. Nemam ništa protiv da od mene naprave stočara, ali normalnog."
On misli da više uvjeta za stočarstvo imaju domicilni Srbi jer oni imaju i pašnjake. U tom smislu poručuje izbjeglim Srbima:
"Žalosno je da njihovi roditelji i djedovi ovdje čuvaju ovce i kravu, a zarađeni novac šalju njima u Srbiju. Dođite i radite. U Hrvatskoj ima mjesta za sve."
U blizini Kistanja, u Oklaju, ovce ne čuvaju ni domaći ljudi ni naseljenici, nego čobani iz Bosne i Hercegovine.
"Njima jeftino, malo im para", kaže nam Mustafa iz okolice Viteza koji zarađuje 350 eura mjesečno.
Je li hrvatska država postupila prema Janjevcima u skladu s pozivom koji su im uputili 1997.godine? Načelnik Kistanja, Dane Rončević:
"Hrvatska vlada je u prvi mah učinila puno. Napravila je 120 obiteljskih kuća. Sada gradi 20 novih da bi se oslobodile zauzete srpske kuće kako bi time završio proces iseljenja. Na žalost, vlada Hrvatske nije završila svoj projekt. Novo naselje ne liči na neko urbano naselje. Kanalizacija nije riješena. Putevi nisu asfaltirani. Svakodnevno imamo probleme sa tim ljudima, baš zbog nedovršene infrastrukture i kanalizacije."
Nikola Mazurekić kaže da odnosi sa Srbima nisu loši:
"Zovu nas na slavu, zovemo mi njih. Neki veliki eksces između Srba i Janjevaca nije ni bio. Živimo neki normalan život. Potučemo se mi Janjevci između sebe, a ne sa nekim drugim."
Domaći Srbin, Dragomir Krneta:
"Otkako sam se vratio, niko me nije dirao. Ponekada me provociraju mlađi. Možda ih stariji nagovaraju. Prećutim i prođe me."
I na koncu, kakvi su odnosi doseljenih i domicilnih Hrvata?
"Sada je puno naših djevojaka udato za Hrvate u okolnim selima. Više se sklapaju brakovi tamo, nego kod nas."
Stječe se dojam da bi za suživot u Bukovici trebali više napravit i katolička i pravoslavna crkva, ali se svećenici baš i ne susreću, rekao nam je župnik u Kistanjama, don Nikola Dučkić:
"Pozdravljamo se kada se sretnemo na putu. Par puta sam bio u manastiru i lijepo su me primili, ali ni jedan od njih nije bio kod nas u župi, pa čovjek ne zna da li im je drago da dođemo ili ne."
Don Nikola ističe i problem integracije kojeg imaju Janjevci:
"Mi smo, živeći na Kosovu, poprimili mnogo navika i običaja od lokalnog stanovništva. Dole je bilo puno utjecaja i turskog i albanskog i srpskog i makedonskog na naše ljude. Prije su naši ljudi bili vezani svojim poslom kao obrtnici i trgovci sa lokalnim stanovništvom. Morali su se susretati sa različitim ljudima i u tim susretima poprimali su, htjeli -ne htjeli, mnogo toga od tog stanovništva. Sada, kada smo se vratili u domovinu, mi stariji se malo teže uklapamo, ali mlađi se uklapaju puno lakše. Da ne govorimo o djeci koja već jako lijepo govore hrvatski."
Nikola Mazurekić ima kafić koji se zove po simbolu Janjeva - Glama-brijeg. Ima li on nostalgije?
"Nostalgija svakoga lovi kada je kriza. Kada je blagostanje i kada ima para, kada je sve dobro, onda te ništa ne sekira. Nekada u Janjevu nisam brinuo kako ću prehraniti obitelj, a sada brinem."
Ima li izgleda za Kistanje, za ljude koji su se vratili i koji su tamo došli?
"Kako sam došao, nisam se pokajao. Bila je to životna želja svih nas. Ipak trebaju još malo uskočiti državne agencije, sama država i vlada kako bi oživjeli ovaj kraj. Nije mi žao što sam došao ovamo", kaže Mazurekić riječi koje bi potpisali i kistanjski Srbi i Hrvati.
"Posla nema, kao i u svim područjima od posebne državne skrbi. Nigdje zaposlenja, nigdje ništa. Mladi odu u školu u Zagreb i ne vraćaju se."
Mazurekić naglašava da je u zajednici između 500 i 600 djece, te da je Janjevcima prosjek starosti 19 godina. Još svega nekoliko obitelji živi u srpskim kućama:
"Hvala Bogu da smo vratili ljudima njihovu imovinu. Hvala državi što se potrudila da sve zauzete objekte vratimo. Mislim da je to jedan od najvećih koraka koje je napravila Republika Hrvatska za nas."
Janjevci imaju krov nad glavom, ali to nije dovoljno:
"Žalosno je što se sve to svodi samo na stambeno zbrinjavanje. Ljudi trebaju nešto raditi. Od socijalne skrbi živi 95 posto ljudi, a imaju od 8-10 djece u kući."
U Kistanjama većina Srba živi od mirovina, a većina Janjevaca od dječjih doplataka i socijalne pomoći. Nju prima 160 od 220 janjevskih obitelji:
"Najviše nam smeta što nam stalno neko nameće da živimo od socijalne pomoći. U Janjevu niko nikada nije živio do socijalne pomoći. Nije nas zanimala."
Posla je malo. U glavnoj kistanjskoj ulici par slabo posjećenih dućana. Na štandu, uz samu cestu, mladi Janjevac, Smiljan, prodaje sve i svašta:
"Može se ponešto zaraditi, tek toliko za neki džeparac. Nema ljudi, nemaju para. Obično doslovno treba trčati za kupcima."
Što je s Janjevskim tradicionalnim obrtima, pitali smo Nikolu Mazurekića:
"U Hrvatskoj svi obrti jako brzo nestaju. Nemamo čarobni štapić da stvaramo obrt. Došli su Kinezi i velike kuće koje su uništile po 100 dućana oko sebe. Šta mi možemo?"
Nekada je Kistanje imalo oko tisuću radnih mjesta, danas su rijetki zaposleni. Domicilni Srbi se sve više okreću stočarstvu. Janjevcima je to teško jer nemaju pašnjaka, i ne samo to:
"Dati mi 20 ovaca i napraviti me pastirom i da cijeli život budem pastir i ništa drugo, to me ne zanima, niti to želim. Imam 35 godina i takvih ima puno. Rađe ću se seliti, nego imati 20 ovaca. Nemam ništa protiv da od mene naprave stočara, ali normalnog."
On misli da više uvjeta za stočarstvo imaju domicilni Srbi jer oni imaju i pašnjake. U tom smislu poručuje izbjeglim Srbima:
"Žalosno je da njihovi roditelji i djedovi ovdje čuvaju ovce i kravu, a zarađeni novac šalju njima u Srbiju. Dođite i radite. U Hrvatskoj ima mjesta za sve."
U blizini Kistanja, u Oklaju, ovce ne čuvaju ni domaći ljudi ni naseljenici, nego čobani iz Bosne i Hercegovine.
"Njima jeftino, malo im para", kaže nam Mustafa iz okolice Viteza koji zarađuje 350 eura mjesečno.
Je li hrvatska država postupila prema Janjevcima u skladu s pozivom koji su im uputili 1997.godine? Načelnik Kistanja, Dane Rončević:
"Hrvatska vlada je u prvi mah učinila puno. Napravila je 120 obiteljskih kuća. Sada gradi 20 novih da bi se oslobodile zauzete srpske kuće kako bi time završio proces iseljenja. Na žalost, vlada Hrvatske nije završila svoj projekt. Novo naselje ne liči na neko urbano naselje. Kanalizacija nije riješena. Putevi nisu asfaltirani. Svakodnevno imamo probleme sa tim ljudima, baš zbog nedovršene infrastrukture i kanalizacije."
Nikola Mazurekić kaže da odnosi sa Srbima nisu loši:
"Zovu nas na slavu, zovemo mi njih. Neki veliki eksces između Srba i Janjevaca nije ni bio. Živimo neki normalan život. Potučemo se mi Janjevci između sebe, a ne sa nekim drugim."
Domaći Srbin, Dragomir Krneta:
"Otkako sam se vratio, niko me nije dirao. Ponekada me provociraju mlađi. Možda ih stariji nagovaraju. Prećutim i prođe me."
I na koncu, kakvi su odnosi doseljenih i domicilnih Hrvata?
"Sada je puno naših djevojaka udato za Hrvate u okolnim selima. Više se sklapaju brakovi tamo, nego kod nas."
Stječe se dojam da bi za suživot u Bukovici trebali više napravit i katolička i pravoslavna crkva, ali se svećenici baš i ne susreću, rekao nam je župnik u Kistanjama, don Nikola Dučkić:
"Pozdravljamo se kada se sretnemo na putu. Par puta sam bio u manastiru i lijepo su me primili, ali ni jedan od njih nije bio kod nas u župi, pa čovjek ne zna da li im je drago da dođemo ili ne."
Don Nikola ističe i problem integracije kojeg imaju Janjevci:
"Mi smo, živeći na Kosovu, poprimili mnogo navika i običaja od lokalnog stanovništva. Dole je bilo puno utjecaja i turskog i albanskog i srpskog i makedonskog na naše ljude. Prije su naši ljudi bili vezani svojim poslom kao obrtnici i trgovci sa lokalnim stanovništvom. Morali su se susretati sa različitim ljudima i u tim susretima poprimali su, htjeli -ne htjeli, mnogo toga od tog stanovništva. Sada, kada smo se vratili u domovinu, mi stariji se malo teže uklapamo, ali mlađi se uklapaju puno lakše. Da ne govorimo o djeci koja već jako lijepo govore hrvatski."
Nikola Mazurekić ima kafić koji se zove po simbolu Janjeva - Glama-brijeg. Ima li on nostalgije?
"Nostalgija svakoga lovi kada je kriza. Kada je blagostanje i kada ima para, kada je sve dobro, onda te ništa ne sekira. Nekada u Janjevu nisam brinuo kako ću prehraniti obitelj, a sada brinem."
Ima li izgleda za Kistanje, za ljude koji su se vratili i koji su tamo došli?
"Kako sam došao, nisam se pokajao. Bila je to životna želja svih nas. Ipak trebaju još malo uskočiti državne agencije, sama država i vlada kako bi oživjeli ovaj kraj. Nije mi žao što sam došao ovamo", kaže Mazurekić riječi koje bi potpisali i kistanjski Srbi i Hrvati.
