RSE: Kada je 1992. godine ponovo otvoren Zetski dom, tadašnja vlast je obećala brda i doline, ali nestao je repertoar, nema glumaca, nema grijanja. Nestala je slava pozorišta. Ovako je za naš radio jedan Cetinjanin govorio o Zetskom domu sredinom devedestih godina prošlog vijeka. Gospodine Milunoviću, da li je oživjelo bilo Kraljevskog pozorišta u prijestonici?
MILUNOVIĆ: Sa zadovoljstvom se može reći da je Cetinje ponovo upisano u listu evropskih gradova koji imaju redovan pozorišni repertoar. Naime, već četiri godine Kraljevsko pozorište Zetski dom ima svoj redovan repertoar i sopstvenu produkciju, znači muzičku produkciju, dramsku produkciju i izdavačku produkciju.
RSE: Važite za najprilježnijeg hroničara Zetskog doma. Kakav je bio odnos Crnogoraca prema najstarijem pozorišnom zdanju krajem 19. vijeka, onda kada je pozorište nastalo?
MILUNOVIĆ: Zetski dom je simbol jednog novog nastojanja Crne Gore, dakle novog za ono vrijeme o kojemu govorimo - kraj 19. vijeka, znači za Crnu Goru poslije Berlinskog kongresa, kada Crna Gora dobija puno priznanje državne suverenosti. To je momenat kada Crna Gora želi da napravi otklon od dotadašnjeg imidža koji je imala u Evropi kao ratnička zemlja koja se, uglavnom, stalno bori za svoju slobodu. Takva Crna Gora želi da to pokaže na očiglednom primjeru i tada počinje izgradnja Zetskog doma. 1884. godine, koju možemo označiti kao godinom pozorišta u Crnoj Gori, počinje izgradnja, ali te godine počinje i da daje predstave Pozorišno društvo koje je formirano u okviru Cetinjske čitaonice. I važna napomena: Zetski dom nije građen samo kao pozorište. On je tada građen da bude kulturni centar, i prosvjetni naravno, crnogorske države, što će reći da u njemu je trebalo da budu smješteni muzej, biblioteka i da se odvijaju, dakle, sve kulturne aktivnosti. Zetski dom je bio, dakle, simbol crnogorskog nastojanja krajem 19. vijeka da se što brže uhvati korak s Evropom.
RSE: Ipak smo, makar u tom arhaičnom smislu, poznatiji po oružju nego pozorištima.
MILUNOVIĆ: Da vam kažem, ne s pozorištima kao institucijama. Ali možemo reći da pozorište ima duboke tradicije. Drugo, dramski smisao crnogorskog naroda jako je izražen. To će primijetiti i zvanci i stranci koju budu posjećivali Crnu Goru tokom čitavog 19. vijeka, i ranije, primijetiće tu dramsku crtu kod naroda, sa jedne strane. Sa druge strane, na selima i u većim i manjim mjestima organizuju se tokom večeri određeni scenski prikazi u okviru sjednika večernjih u dugim zimskim noćima. Sve to ukazuje na jaku teatralnu žicu u narodu. Dalje, upravo takav način života Crnogoraca će učiniti da prva značajna književna djela budu upravo drame u stihu. Znači, stih, poezija i dramsko djelo. Sjetimo se samo, naravno, temelja crnogorske književnosti i kulture - Njegoševih djela „Gorski vijenac“ i Šćepan Mali“ koja su dramska djela. I dalje, kasnije, kralj Nikola je pisao dramska djela. Konačno, i ova 1884. godina, koju smo pominjali kao godinu pozorišta, počeće predstavom „Balkanska carica“ kralja Nikole, koja je upravo bila napisana.
RSE: Koliko je, gospodine Milunoviću, Zetski dom povezivao Cetinje s ostalim evropskim prijestonicama. Evo sada razgovaramo na relaciji Prag - Cetinje. Postoji još jedna, pozorišna, relacija na toj liniji, je li tako?
MILUNOVIĆ: Zetski dom je građen dobrovoljnim prilozima. Dobrovoljni prilozi su, znači, stizali iz čitave Crne Gore i šire - iz Vojvodine, Dalmacije, Zagreba i, naravno, iz inostranstva - Rusije i drugih mjesta. Međutim, posebno želim da pomenem Češku, sa kojom Crna Gora ima izuzetno značajne veze. Čitava je plejada Čeha koja je posjetila Crnu Goru, i ne samo posjetila nego ostavila u zapisima značjne tragove o životu i radu Crnogoraca. Ovdje bih sada, kada govorimo o pozorištu, posebno pomenuo jednog inžinjera Jelineka, koji je sa svojim društvom poslao dobrovoljni prilog za Zetski dom. I još nešto: u „Glasu Crnogorca“, glavnoj novini Crne Gore u vremenu otvaranja Narodnog divadla u Pragu 1883. godine donosi tekst u kojemu kaže da se sa srećom otvara itd, u kojem je Čeh rekao da narod sa ovakvom životnom snagom ne mora se plašiti za svoju budućnost. Dakle, misli na narod koji je spreman da gradi jedno takvo veliko i značajno pozorište. Možemo reći da je, možda, ta ideja i način izgradnje Narodnog divadla uticala u neku ruku, u određenom smislu na kralja Nikolu da se opredijeli da upravo gradi Zetski dom. Naravno, ovdje moramo reći da je Zetski dom daleko skromije zdanje od Narodnog divadla, ali da je urađeno po svim principima pozorišta toga vremena, a uradio ga je arhitekta koji bio autor projekta pozorišta u Šibeniku - to je doktor Josip Slade. Možemo i to reći da je Zetski dom imao sve osobine pozorišta tog vremena: imajo je carsku ložu, tako se zove carski ekulismacar, tako da odmah da es razumijemo, imao je svod slikan sa muzama itd. To su sve elementi koji ukazuju na jednakost sa pozorištima tog vremena. Čak u ogovoru koji je potpisan za izvođenje završnih radova 1895. godine piše da se mora voditi računa da ne bude ni u jednom momentu slabijeg kvaliteta od pozorišta u Dubrovniku.
RSE: Zanimljivo je da ste vi po profesiji ekonomista. Otkud tolika ljubav prema pozorištu?
MILUNOVIĆ: Pa, moglo bi se reći da je i porodična tradicija imala određeni uticaj, odnosno da je i moj đed Vaso učestvovao u tim prvim predstavama 1884. godine i bio jedan od potpisnika čuvenog apela Cetinjske čitaonice za izgradnju Zetskog doma. Mogao bih, recimo, izabrati jedan dio proglasa koji je objavila Cetinjska čitaonica 1884. godine kojima poziva narod crnogorski da priteče u pomoć, odnosno da dobrovoljnim prilozima pomogne Zetski dom i kaže: „Po čem Zetski dom ne može i ne smije biti svojina nikakvog privatnog društva, nego cijelog crnogorskog naroda. Zato je pravo da ga narod i podigne. Zetski dom će biti prvi istočnik iz kojega će moći crpiti duhovnu piću svaki Crnogorac koji bude težio za svestranijem razvitkom uma i srca, za što društvo se uzda da njegov glas neće ostati glas onog što vapije u pustinji, nego da će naći toplog odziva u grudima svakojega svjesnoga Crnogorca.“
RSE: Gospodine Milunoviću, uskoro će biti štampana vaša nova knjiga o Kraljevskom pozorištu Zetski dom. O čemu je riječ?
MILUNOVIĆ: Ovo je drugi autorski rad, da tako kažem. Prvi autorski rad je pratio period od 1884. godine do 1888. godine i odnosi se na pozorište u Crnoj Gori. Ovaj rad se odnosi samo na Zetski dom, iako naravno mora imati refleksije događaja u Crnoj Gori, jer je to uvijek povezano i nikad se ne može odvojiti. Međutim, sada, znači, pratim to vrijeme od polaganja kamena temeljca, po starom kalendaru 1. maja 1884. godine, do početka korištenja, jer se Zetski dom još uvijek nedovršen počeo koristiti za pozorišne predstave 1888. godine, znači do potpunog završetka radova i svečanog otvaranja Zetskog doma na Mitrov dan 18 96. godine. Pokušavam da skrenem pažnju na taj temelj na koji se oslanja fenomen Zetskog doma u Crnoj Gori onog vremena.
RSE: U tom svom istraživanju jeste li naišli, možda, na neke podatke koji su vas iznenadili?
MILUNOVIĆ: Ima puno interesantnih podataka. Recimo, primijetio sam da je mnogim mojim prijateljima posebno interesantni bili podaci kako je nabavljan inventar prilikom izgradnje Zetskog doma, pa dakle da je taj inventar stizao iz Beča, iz Budimšpešte, iz Trsta. Recimo, stolice su došle iz Budimpešte, ogledala iz Beča itd.
RSE: Pretpostavljam da ste redovni posjetilac pozorišnih predstava. Postoji li neki pozorišni kojeg biste rado vidjeli izvedenog u Zetskom domu?
MILUNOVIĆ: To su moji lični afiniteti. Ja volim pozorište i rado gledam pozorišne predstave, ali biću posebno zadovoljan i uživaću kada budu „Gospoda Glembajevi“ na sceni Zetskog doma. Naravno, u produkciji Zetskog doma.
MILUNOVIĆ: Sa zadovoljstvom se može reći da je Cetinje ponovo upisano u listu evropskih gradova koji imaju redovan pozorišni repertoar. Naime, već četiri godine Kraljevsko pozorište Zetski dom ima svoj redovan repertoar i sopstvenu produkciju, znači muzičku produkciju, dramsku produkciju i izdavačku produkciju.
RSE: Važite za najprilježnijeg hroničara Zetskog doma. Kakav je bio odnos Crnogoraca prema najstarijem pozorišnom zdanju krajem 19. vijeka, onda kada je pozorište nastalo?
MILUNOVIĆ: Zetski dom je simbol jednog novog nastojanja Crne Gore, dakle novog za ono vrijeme o kojemu govorimo - kraj 19. vijeka, znači za Crnu Goru poslije Berlinskog kongresa, kada Crna Gora dobija puno priznanje državne suverenosti. To je momenat kada Crna Gora želi da napravi otklon od dotadašnjeg imidža koji je imala u Evropi kao ratnička zemlja koja se, uglavnom, stalno bori za svoju slobodu. Takva Crna Gora želi da to pokaže na očiglednom primjeru i tada počinje izgradnja Zetskog doma. 1884. godine, koju možemo označiti kao godinom pozorišta u Crnoj Gori, počinje izgradnja, ali te godine počinje i da daje predstave Pozorišno društvo koje je formirano u okviru Cetinjske čitaonice. I važna napomena: Zetski dom nije građen samo kao pozorište. On je tada građen da bude kulturni centar, i prosvjetni naravno, crnogorske države, što će reći da u njemu je trebalo da budu smješteni muzej, biblioteka i da se odvijaju, dakle, sve kulturne aktivnosti. Zetski dom je bio, dakle, simbol crnogorskog nastojanja krajem 19. vijeka da se što brže uhvati korak s Evropom.
RSE: Ipak smo, makar u tom arhaičnom smislu, poznatiji po oružju nego pozorištima.
MILUNOVIĆ: Da vam kažem, ne s pozorištima kao institucijama. Ali možemo reći da pozorište ima duboke tradicije. Drugo, dramski smisao crnogorskog naroda jako je izražen. To će primijetiti i zvanci i stranci koju budu posjećivali Crnu Goru tokom čitavog 19. vijeka, i ranije, primijetiće tu dramsku crtu kod naroda, sa jedne strane. Sa druge strane, na selima i u većim i manjim mjestima organizuju se tokom večeri određeni scenski prikazi u okviru sjednika večernjih u dugim zimskim noćima. Sve to ukazuje na jaku teatralnu žicu u narodu. Dalje, upravo takav način života Crnogoraca će učiniti da prva značajna književna djela budu upravo drame u stihu. Znači, stih, poezija i dramsko djelo. Sjetimo se samo, naravno, temelja crnogorske književnosti i kulture - Njegoševih djela „Gorski vijenac“ i Šćepan Mali“ koja su dramska djela. I dalje, kasnije, kralj Nikola je pisao dramska djela. Konačno, i ova 1884. godina, koju smo pominjali kao godinu pozorišta, počeće predstavom „Balkanska carica“ kralja Nikole, koja je upravo bila napisana.
RSE: Koliko je, gospodine Milunoviću, Zetski dom povezivao Cetinje s ostalim evropskim prijestonicama. Evo sada razgovaramo na relaciji Prag - Cetinje. Postoji još jedna, pozorišna, relacija na toj liniji, je li tako?
MILUNOVIĆ: Zetski dom je građen dobrovoljnim prilozima. Dobrovoljni prilozi su, znači, stizali iz čitave Crne Gore i šire - iz Vojvodine, Dalmacije, Zagreba i, naravno, iz inostranstva - Rusije i drugih mjesta. Međutim, posebno želim da pomenem Češku, sa kojom Crna Gora ima izuzetno značajne veze. Čitava je plejada Čeha koja je posjetila Crnu Goru, i ne samo posjetila nego ostavila u zapisima značjne tragove o životu i radu Crnogoraca. Ovdje bih sada, kada govorimo o pozorištu, posebno pomenuo jednog inžinjera Jelineka, koji je sa svojim društvom poslao dobrovoljni prilog za Zetski dom. I još nešto: u „Glasu Crnogorca“, glavnoj novini Crne Gore u vremenu otvaranja Narodnog divadla u Pragu 1883. godine donosi tekst u kojemu kaže da se sa srećom otvara itd, u kojem je Čeh rekao da narod sa ovakvom životnom snagom ne mora se plašiti za svoju budućnost. Dakle, misli na narod koji je spreman da gradi jedno takvo veliko i značajno pozorište. Možemo reći da je, možda, ta ideja i način izgradnje Narodnog divadla uticala u neku ruku, u određenom smislu na kralja Nikolu da se opredijeli da upravo gradi Zetski dom. Naravno, ovdje moramo reći da je Zetski dom daleko skromije zdanje od Narodnog divadla, ali da je urađeno po svim principima pozorišta toga vremena, a uradio ga je arhitekta koji bio autor projekta pozorišta u Šibeniku - to je doktor Josip Slade. Možemo i to reći da je Zetski dom imao sve osobine pozorišta tog vremena: imajo je carsku ložu, tako se zove carski ekulismacar, tako da odmah da es razumijemo, imao je svod slikan sa muzama itd. To su sve elementi koji ukazuju na jednakost sa pozorištima tog vremena. Čak u ogovoru koji je potpisan za izvođenje završnih radova 1895. godine piše da se mora voditi računa da ne bude ni u jednom momentu slabijeg kvaliteta od pozorišta u Dubrovniku.
RSE: Zanimljivo je da ste vi po profesiji ekonomista. Otkud tolika ljubav prema pozorištu?
MILUNOVIĆ: Pa, moglo bi se reći da je i porodična tradicija imala određeni uticaj, odnosno da je i moj đed Vaso učestvovao u tim prvim predstavama 1884. godine i bio jedan od potpisnika čuvenog apela Cetinjske čitaonice za izgradnju Zetskog doma. Mogao bih, recimo, izabrati jedan dio proglasa koji je objavila Cetinjska čitaonica 1884. godine kojima poziva narod crnogorski da priteče u pomoć, odnosno da dobrovoljnim prilozima pomogne Zetski dom i kaže: „Po čem Zetski dom ne može i ne smije biti svojina nikakvog privatnog društva, nego cijelog crnogorskog naroda. Zato je pravo da ga narod i podigne. Zetski dom će biti prvi istočnik iz kojega će moći crpiti duhovnu piću svaki Crnogorac koji bude težio za svestranijem razvitkom uma i srca, za što društvo se uzda da njegov glas neće ostati glas onog što vapije u pustinji, nego da će naći toplog odziva u grudima svakojega svjesnoga Crnogorca.“
RSE: Gospodine Milunoviću, uskoro će biti štampana vaša nova knjiga o Kraljevskom pozorištu Zetski dom. O čemu je riječ?
MILUNOVIĆ: Ovo je drugi autorski rad, da tako kažem. Prvi autorski rad je pratio period od 1884. godine do 1888. godine i odnosi se na pozorište u Crnoj Gori. Ovaj rad se odnosi samo na Zetski dom, iako naravno mora imati refleksije događaja u Crnoj Gori, jer je to uvijek povezano i nikad se ne može odvojiti. Međutim, sada, znači, pratim to vrijeme od polaganja kamena temeljca, po starom kalendaru 1. maja 1884. godine, do početka korištenja, jer se Zetski dom još uvijek nedovršen počeo koristiti za pozorišne predstave 1888. godine, znači do potpunog završetka radova i svečanog otvaranja Zetskog doma na Mitrov dan 18 96. godine. Pokušavam da skrenem pažnju na taj temelj na koji se oslanja fenomen Zetskog doma u Crnoj Gori onog vremena.
RSE: U tom svom istraživanju jeste li naišli, možda, na neke podatke koji su vas iznenadili?
MILUNOVIĆ: Ima puno interesantnih podataka. Recimo, primijetio sam da je mnogim mojim prijateljima posebno interesantni bili podaci kako je nabavljan inventar prilikom izgradnje Zetskog doma, pa dakle da je taj inventar stizao iz Beča, iz Budimšpešte, iz Trsta. Recimo, stolice su došle iz Budimpešte, ogledala iz Beča itd.
RSE: Pretpostavljam da ste redovni posjetilac pozorišnih predstava. Postoji li neki pozorišni kojeg biste rado vidjeli izvedenog u Zetskom domu?
MILUNOVIĆ: To su moji lični afiniteti. Ja volim pozorište i rado gledam pozorišne predstave, ali biću posebno zadovoljan i uživaću kada budu „Gospoda Glembajevi“ na sceni Zetskog doma. Naravno, u produkciji Zetskog doma.
