Evropska unija je poduzela važan korak ka izolaciji posljednjeg evropskog diktatora, bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenke kojemu je, uz 30-ak najbližih suradnika, od sada zabranjen ulazak u 25 zemlja Unije. Povod za uvođenje kaznenih mjera, nedavno su održani predsjednički izbori u Bjelorusiji koje međunarodni promatrači i tamošnja opozicija smatraju lažiranim. I dok je teško očekivati da će ograničavanje putovanja po Evropi predsjedniku Lukašenki oboriti njegov režim, odluka o sankcijama je važna jer pokazuje da je Unija jednoglasna u kada treba osuditi diktaturu, piše Washington Post.
No, da li je baš tako? Dok su evropski ministri usuglašavali mjere protiv Lukašenke, u tišini je pripreman trgovinski sporazum s Turkmenistanom, na čijem je čelu Saparmurad Nijazov, koji sebe naziva Velikim vođom Turkmena, vladar koji uživa u apsolutnoj moći, kultu ličnosti i ugnjetavanju vlastitog naroda u mjeri kojoj Aleksandar Lukašenka nije ni izbliza dorastao. Nijazov ne mora ni raspisivati izbore jer je već davno samoga sebe proglasio doživotnim predsjednikom. Ne mora hapsiti opozicionare jer su već svi u zatvoru, u mentalnim institucijama ili su protjerani. Nijazov koji je mjesece u godini preimenovao dodavši im svoje i ime svoje majke, zabranio je muziku, zatvorio sve bolnice van glavnog grada, a iz biblioteka i obrazovnog sistema uopće uklonio skoro sve knjige osim onih koje je sam napisao, podsjeća Washington Post.
No, Nijazov ima nešto što Lukašenka nema – prirodni plin i to u ogromnim količinama. Nešto tog plina već se, preko Rusije, izvozi u Evropu čije su vlade zainteresirane za osiguranje stabilnih isporuka ovog energenta iz Središnje Azije. Evropska komisija je zato predložila da se Turkmenistan proglasi privilegiranim trgovinskim partnerom, a sporazum o tome već je potvrdio Odbor za vanjsku trgovinu Evropskog parlamenta.
Evropski čelnici odbijaju kritike na račun popustljivosti prema Turkemnistanu i tvrde kako ona nema veze s tamošnjim zalihama plina, nego s pozitivnim pomacima režima predsjednika Nijazova koji je nedavno rekao kako je "spreman prihvatiti dijalog o ljudskim pravima". Kako bilo, Evropska unija tvrdi da izolacija predsjednika Nijazova "ne bi bila konstruktivna". Teško da bjeloruski predsjednik Lukašenka može povjerovati u takav izgovor, zaključuje Washington Post.
No, da li je baš tako? Dok su evropski ministri usuglašavali mjere protiv Lukašenke, u tišini je pripreman trgovinski sporazum s Turkmenistanom, na čijem je čelu Saparmurad Nijazov, koji sebe naziva Velikim vođom Turkmena, vladar koji uživa u apsolutnoj moći, kultu ličnosti i ugnjetavanju vlastitog naroda u mjeri kojoj Aleksandar Lukašenka nije ni izbliza dorastao. Nijazov ne mora ni raspisivati izbore jer je već davno samoga sebe proglasio doživotnim predsjednikom. Ne mora hapsiti opozicionare jer su već svi u zatvoru, u mentalnim institucijama ili su protjerani. Nijazov koji je mjesece u godini preimenovao dodavši im svoje i ime svoje majke, zabranio je muziku, zatvorio sve bolnice van glavnog grada, a iz biblioteka i obrazovnog sistema uopće uklonio skoro sve knjige osim onih koje je sam napisao, podsjeća Washington Post.
No, Nijazov ima nešto što Lukašenka nema – prirodni plin i to u ogromnim količinama. Nešto tog plina već se, preko Rusije, izvozi u Evropu čije su vlade zainteresirane za osiguranje stabilnih isporuka ovog energenta iz Središnje Azije. Evropska komisija je zato predložila da se Turkmenistan proglasi privilegiranim trgovinskim partnerom, a sporazum o tome već je potvrdio Odbor za vanjsku trgovinu Evropskog parlamenta.
Evropski čelnici odbijaju kritike na račun popustljivosti prema Turkemnistanu i tvrde kako ona nema veze s tamošnjim zalihama plina, nego s pozitivnim pomacima režima predsjednika Nijazova koji je nedavno rekao kako je "spreman prihvatiti dijalog o ljudskim pravima". Kako bilo, Evropska unija tvrdi da izolacija predsjednika Nijazova "ne bi bila konstruktivna". Teško da bjeloruski predsjednik Lukašenka može povjerovati u takav izgovor, zaključuje Washington Post.
