U nekim drugim vremenima kadrovski lomovi u nevladinoj organizaciju ne bi zavređivali pažnju. Ali, Grupa za promjene je od osnivanja bila zamišljena kao uticajni lobi za promjenu vlasti. Ove je godine trebalo i zvanično da se preobrazi u političku stranku, a istraživanja na terenu su pokazala da bi Grupa za promjene mogla da bude onaj tas na vagi koji određuje svaku novu vlast u Crnoj Gori.
Zato je ostavka Svetozara Jovićevića mnogo više od personalnog problema: priča o aktivnosti Grupe za promjene je istovremeno priča o crnogorskim izazovima i stranputicama u vremenu prije referenduma.
Okupljajući pod kišobran nevladine organizacije mnoge bivše opozicione političare, brojne stručnjake i mlade ljude željne promjena, lider GZP-a Nebojša Medojević prihvatio se teškog posla: da u Crnoj Gori pokuša da trasira treći put, organizaciju koja će se razlikovati, pokret koji će pokušati da gradi drugačiju Crnu Goru. Zato se Medojević našao na udaru i vlasti i opozicije.
Ipak, u početku je to izgledalo sasvim dobro: nova priča, novi ljudi neukaljanih biografija i vidljiva želja da se Crna Gora izbavi iz lavirinta loše vlasti i loše opozicije. Bio je to vapaj da se krene normalnijim putem - bez pljačkaške privatizacije, afera ali i bez nacionalnih prebrojavanja. Crnogorski građani su prihvatili Grupu za promjene kao prijeko potrebno osvježenje: ubrzo je ova organizacija narasla u ozbiljnu političku snagu.
Problemi su nastali kada je, umjesto želje za promjenom vlasti, Grupa za promjene počela funkcionisati kao partija kojoj je najvažnija vlast. Medojević je hitao po Crnoj Gori i Srbiji da sklopi saveze sa svima, da bi povećao sebi i svojoj organizaciji rejting i političku moć. To je bio put ka Suncu: u jednom času Medojević se primakao suviše blizu ognju, učinilo mu se da je vlast na dohvat ruke i naprosto je pregorio.
Politički savez sa Predragom Bulatovićem, Andrijom Jovićevićem i Miodragom Lekićem bio je ključna greška. Nije bilo logičnog objašnjenja da se u predvečerje referenduma, pravi izborna koalicija; nije bilo motiva da se priča o demokratiji i ekonomiji ako se ne zna da li uopšte postoji crnogorska država.
Priča o neutralnosti Grupe za promjene tu je pala u vodu: ne može se biti neutralan a u savezu sa unionistima, teško je praviti demokratsku alternativu a biti u istom stroju sa ljudima koji su za vrijeme Miloševića gušili čak i priču o promjenama.
U vrhu Grupe za promjene nijesu umjeli ili nijesu htjeli da shvate: biti protiv sadašnje crnogorske vlasti ne znači i borbu protiv crnogorske države. Tu su granicu Medojević i njegovi prešli i to je bio početak unutarnjeg loma.
I zato, mada je bila nenajavljena, ostavka Jovićevića nije bila neočekivana. Profesor univerziteta bio je i ostao izvorni zagovornik samostalne Crne Gore i nije mogao da otćuti posljednje poteze rukovodstva Grupe za promjene.
Jovićevićeva ostavka dogodila se ipak na vrijeme i za Grupu za promjene i za Crnu Goru: unutar te organizacije mnogo je sposobnih i ljudi spremnih da grade drugačiju Crnu Goru. Ostavka predsjednika Upravnog odbora je posljednje upozorenje koje Medojević i ljudi iz vrha GZP-a moraju da razumiju: lažna je dilema država ili demokratija.
Crna Gora na žalost do sada nije imala ni pravu državu ni pravu demokratiju. Ali, prvo mora postojati država Crna Gora da bi se uopšte mogle desiti promjene u njoj.
Ako to razumiju ljudi iz Grupe za promjene mogu imati budućnost. Ako misle da zgaze sve da bi došli do vlasti, ako ne žele da se javno izjasne po pitanju referenduma, onda ignorišu crnogorsku stvarnost. I još gore, onda postaju isti kao oni koje žele da promijene. U tom slučaju, nemaju šansi: Grupa za promjene biće mrtva partija i prije nego što se osnuje kao partija.
Zato je ostavka Svetozara Jovićevića mnogo više od personalnog problema: priča o aktivnosti Grupe za promjene je istovremeno priča o crnogorskim izazovima i stranputicama u vremenu prije referenduma.
Okupljajući pod kišobran nevladine organizacije mnoge bivše opozicione političare, brojne stručnjake i mlade ljude željne promjena, lider GZP-a Nebojša Medojević prihvatio se teškog posla: da u Crnoj Gori pokuša da trasira treći put, organizaciju koja će se razlikovati, pokret koji će pokušati da gradi drugačiju Crnu Goru. Zato se Medojević našao na udaru i vlasti i opozicije.
Ipak, u početku je to izgledalo sasvim dobro: nova priča, novi ljudi neukaljanih biografija i vidljiva želja da se Crna Gora izbavi iz lavirinta loše vlasti i loše opozicije. Bio je to vapaj da se krene normalnijim putem - bez pljačkaške privatizacije, afera ali i bez nacionalnih prebrojavanja. Crnogorski građani su prihvatili Grupu za promjene kao prijeko potrebno osvježenje: ubrzo je ova organizacija narasla u ozbiljnu političku snagu.
Problemi su nastali kada je, umjesto želje za promjenom vlasti, Grupa za promjene počela funkcionisati kao partija kojoj je najvažnija vlast. Medojević je hitao po Crnoj Gori i Srbiji da sklopi saveze sa svima, da bi povećao sebi i svojoj organizaciji rejting i političku moć. To je bio put ka Suncu: u jednom času Medojević se primakao suviše blizu ognju, učinilo mu se da je vlast na dohvat ruke i naprosto je pregorio.
Politički savez sa Predragom Bulatovićem, Andrijom Jovićevićem i Miodragom Lekićem bio je ključna greška. Nije bilo logičnog objašnjenja da se u predvečerje referenduma, pravi izborna koalicija; nije bilo motiva da se priča o demokratiji i ekonomiji ako se ne zna da li uopšte postoji crnogorska država.
Priča o neutralnosti Grupe za promjene tu je pala u vodu: ne može se biti neutralan a u savezu sa unionistima, teško je praviti demokratsku alternativu a biti u istom stroju sa ljudima koji su za vrijeme Miloševića gušili čak i priču o promjenama.
U vrhu Grupe za promjene nijesu umjeli ili nijesu htjeli da shvate: biti protiv sadašnje crnogorske vlasti ne znači i borbu protiv crnogorske države. Tu su granicu Medojević i njegovi prešli i to je bio početak unutarnjeg loma.
I zato, mada je bila nenajavljena, ostavka Jovićevića nije bila neočekivana. Profesor univerziteta bio je i ostao izvorni zagovornik samostalne Crne Gore i nije mogao da otćuti posljednje poteze rukovodstva Grupe za promjene.
Jovićevićeva ostavka dogodila se ipak na vrijeme i za Grupu za promjene i za Crnu Goru: unutar te organizacije mnogo je sposobnih i ljudi spremnih da grade drugačiju Crnu Goru. Ostavka predsjednika Upravnog odbora je posljednje upozorenje koje Medojević i ljudi iz vrha GZP-a moraju da razumiju: lažna je dilema država ili demokratija.
Crna Gora na žalost do sada nije imala ni pravu državu ni pravu demokratiju. Ali, prvo mora postojati država Crna Gora da bi se uopšte mogle desiti promjene u njoj.
Ako to razumiju ljudi iz Grupe za promjene mogu imati budućnost. Ako misle da zgaze sve da bi došli do vlasti, ako ne žele da se javno izjasne po pitanju referenduma, onda ignorišu crnogorsku stvarnost. I još gore, onda postaju isti kao oni koje žele da promijene. U tom slučaju, nemaju šansi: Grupa za promjene biće mrtva partija i prije nego što se osnuje kao partija.
