I mada liči na ponašanje nekog imperijalnog suverena, nezadovoljnog zbivanjima u udaljenoj koloniji, Labusova priča ukazuje na dva neriješena pitanja referendumskog procesa u Crnoj Gori.
Prije svega, crnogorski referendum određiće i sudbinu Srbije. Ako se izglasa crnogorska nezavisnost, Beograd ne može da bira – biće primoran da ozvaniči i sopstvenu nezavisnu državu, sa ili bez teritorije Kosova. Dakle, po prvi put u istoriji, crnogorski građani će na referenumu 21. maja odrediti - ne samo vlastitu crnogorsku državu - već bitno uticati i na budućnost susjedne Srbije. Zato Beograd nije i ne može biti neutralan i zbog toga je priča, naime, Miroljuba Labusa iskrena - ishod crnogorskog referenduma itekako interesuje srpsku vlast i srpske građane.
Problem je, međutim, što se u referendumski proces ulazi bez važnih prethodnih dogovora i odgovora. Briselska administracija nije htjela da pritisne Koštunicu i Tadića na predreferendumski dogovor sa Đukanovićem, pa je takozvana siva zona ispala mnogo veća nego što se to čini na prvi pogled.
Naime, rasplet je predvidljiv samo u dva slučaja. Ako bude većina od 55 odsto za nezavisnost, onda se odmah kreće u razdruživanje. Ako bude odluka u takozvanoj sivoj zoni između 50 i 55 procenata – onda se novi referndum odgađa na tri godine i počinju pregovori o preuređenju odnosa Srbije i Crne Gore.
Niko, međutim, nije odgovorio: što se dešava ako se na crnogorskom referendumu većina izjasni - za opstanak zajedničke države?
Ako već nije bilo dogovora Koštunice i Đukanovića čudi odsustvo sporazuma Beograda i - crnogorske unionističke opozicije. Obje strane zaintereosvane su za opstanak srpsko-crnogorske zajednice. Ipak, iako su se više puta lideri unionističkog bloka sastali sa srpskim premijerom Vojislavom Koštunicom, nije bilo sporazuma o strukturi buduće zajedničke države za koju se svi zalažu?
U međuvremenu, rok važenja Ustavne povelje je istekao: sama organizacija crnogorskog referenduma je dokaz da je Državna zajednica odslužila svoje i da nakon 21. maja počinje nova realnost.
Ali kakva bi ta nova realnost mogla da bude ako se većina izjasni protiv nezavisnosti? Većinska Srbija, koju čine Koštiničina Demokratska srpska stranka, Nikolićević Radikali i Vučelićev SPS, napominje da Crna Gora, u tom slučaju, neće više moći da glumi neutranost ili nezavisnost u zajedničkoj državi. Beograd,dakle, govori o čvrstoj zajednici. .
Od četiri partije unionističkog bloka, samo Bulatovićev SNP govori o zajedničkoj državi na osnovama Ustavne povelje. Bulatovićevi koalicioni partneri u svojim stranačkim programima govore o drugačijim državama: Mandićeva Srpska Nraodna stranka priča o demokratskoj federaciji, Popovićevi narodnjaci se zalažu za funkcionalnu federaciju, dok Kadićeva demokratska srposka stranka insistira na jakoj federaciji.
Drugim riječima - haos različitosti i neograničena mogućnost manipulacije.
Zbog toga, u danima pred referendum, unionistički lideri moraju odgovoriti: kakvu zajedničku državu planiraju. Jer, ne treba zaboraviti: i 1918. godine se govorilo o neraskidivom jedinstvu Srbije i Crne Gore da bi, nakon Podgoričke skupštine, nestalo crnogorske države. Ako već neko želi da se ponovi istorija, bilo bi dobro da o tome na vrijeme obavijesti svoje građane.
Prije svega, crnogorski referendum određiće i sudbinu Srbije. Ako se izglasa crnogorska nezavisnost, Beograd ne može da bira – biće primoran da ozvaniči i sopstvenu nezavisnu državu, sa ili bez teritorije Kosova. Dakle, po prvi put u istoriji, crnogorski građani će na referenumu 21. maja odrediti - ne samo vlastitu crnogorsku državu - već bitno uticati i na budućnost susjedne Srbije. Zato Beograd nije i ne može biti neutralan i zbog toga je priča, naime, Miroljuba Labusa iskrena - ishod crnogorskog referenduma itekako interesuje srpsku vlast i srpske građane.
Problem je, međutim, što se u referendumski proces ulazi bez važnih prethodnih dogovora i odgovora. Briselska administracija nije htjela da pritisne Koštunicu i Tadića na predreferendumski dogovor sa Đukanovićem, pa je takozvana siva zona ispala mnogo veća nego što se to čini na prvi pogled.
Naime, rasplet je predvidljiv samo u dva slučaja. Ako bude većina od 55 odsto za nezavisnost, onda se odmah kreće u razdruživanje. Ako bude odluka u takozvanoj sivoj zoni između 50 i 55 procenata – onda se novi referndum odgađa na tri godine i počinju pregovori o preuređenju odnosa Srbije i Crne Gore.
Niko, međutim, nije odgovorio: što se dešava ako se na crnogorskom referendumu većina izjasni - za opstanak zajedničke države?
Ako već nije bilo dogovora Koštunice i Đukanovića čudi odsustvo sporazuma Beograda i - crnogorske unionističke opozicije. Obje strane zaintereosvane su za opstanak srpsko-crnogorske zajednice. Ipak, iako su se više puta lideri unionističkog bloka sastali sa srpskim premijerom Vojislavom Koštunicom, nije bilo sporazuma o strukturi buduće zajedničke države za koju se svi zalažu?
U međuvremenu, rok važenja Ustavne povelje je istekao: sama organizacija crnogorskog referenduma je dokaz da je Državna zajednica odslužila svoje i da nakon 21. maja počinje nova realnost.
Ali kakva bi ta nova realnost mogla da bude ako se većina izjasni protiv nezavisnosti? Većinska Srbija, koju čine Koštiničina Demokratska srpska stranka, Nikolićević Radikali i Vučelićev SPS, napominje da Crna Gora, u tom slučaju, neće više moći da glumi neutranost ili nezavisnost u zajedničkoj državi. Beograd,dakle, govori o čvrstoj zajednici. .
Od četiri partije unionističkog bloka, samo Bulatovićev SNP govori o zajedničkoj državi na osnovama Ustavne povelje. Bulatovićevi koalicioni partneri u svojim stranačkim programima govore o drugačijim državama: Mandićeva Srpska Nraodna stranka priča o demokratskoj federaciji, Popovićevi narodnjaci se zalažu za funkcionalnu federaciju, dok Kadićeva demokratska srposka stranka insistira na jakoj federaciji.
Drugim riječima - haos različitosti i neograničena mogućnost manipulacije.
Zbog toga, u danima pred referendum, unionistički lideri moraju odgovoriti: kakvu zajedničku državu planiraju. Jer, ne treba zaboraviti: i 1918. godine se govorilo o neraskidivom jedinstvu Srbije i Crne Gore da bi, nakon Podgoričke skupštine, nestalo crnogorske države. Ako već neko želi da se ponovi istorija, bilo bi dobro da o tome na vrijeme obavijesti svoje građane.
