RSE: U sveopštoj digitalizaciji, kada možemo na kućnom kompjuteru u photoshopu uljepšavati sopstvenu stvarnost, čemu fotografija?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: To se i ja pitam. Iako je u ovoj eri digitalna tehnologija, jednim pritiskom okidača, omogućila da se zabilježi sve ono što ljudsko oko može da vidi, pravila ostaju ista, kao i za sve forme umjetnosti. Ostaje bitna ideja, koncept, kompozicija, estetika, suština. I dalje osnovne forme i zakonitosti u umjetnosti traju.
RSE: Institut za fotografiju ste osnovali s ciljem da se sačuva fotografsko nasljeđe Crne Gore. Što konkretno na tom polju radite?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Od 1. marta je otvorena izložba u Modernoj galeriji u Budvi. To je radionica sa temom Sedam dana u životu Crne Gore. Cilj je da se zabilježi početak XXI vijeka u osnovnim segmentima života, u običnim situacijama. Na planu istorije fotografije, na naučno istraživačkom planu, čime se Institut najviše i bavi, se objavljuju propratni tekstovi sa starim fotografijama i dopunjava se velika arhiva skeniranih, sistematizovanih i digitalizovanih fotografija koje Institut ima. Tu je bitna pomoć kolekcionara, a naročito ih puno ima u starim porodicama. Unuka jednog starog fotografa je dala svoju kolekciju starih fotografija na staklenim negativima Pomorskom muzeju u Kotoru. Ono što najviše radimo je da sistematizujemo, opisujemo te fotografije i da ih skeniramo. Ta jedna velika arhiva može biti od koristi i istoričarima umjetnosti i fotografima i antropolozima i sociolozima i svim onim etnolozima koji se bave raznim vrstama nauke gdje je fotografija neophodna.
RSE: Da li ljudi rado poklanjaju stare fotografije?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Neki ne, a neki da. Zavisi. Nekada je i šteta. Forsiram stare ljude jer se od njih može dobiti i mnogo usmenih podataka. Morate imati i kontakt sa njihovim potomcima jer se često desi da kada stari umru, potomke uopšte ne interesuju te fotografije pa neke završe bukvalno na đubrištu. Svaka pomoć je dobrodošla, makar i u nekoj usmenoj formi. Na pozajmicu se fotografije skeniraju. Na taj način imamo uvid. Naročito su interesantne one fotografije na kojima su zabilježeni fotografi. Za mene, koja pišem istoriju fotografije Crne Gore, to je jako bitno. Iako nema potpis, fotografija je svakako vrijedan dokument.
RSE: Koliko je i kakvo fotografsko nasljeđe Crne Gore? Zna li se kada je snimljena prva fotografija u Crnoj Gori?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Zna se otprilike. Njegoš je 1840. godine pisao u Dubrovnik jednom čovjeku koji je znao da koristi kameru. Poslao je za njim svoga sekretara, Milorada Medakovića, da se obuči, ali, na žalost, iz tog perioda nema sačuvanih fotografija. Jedina koja je sačuvana je Njegošov portret koji je radio Anastas Jovanović. Fotografije koje ja imam su tek s kraja XIX vijeka, kada počinju da rade ateljei. Interesantne su fotografije koje sam dobila od kolekcionara Vuksanovića iz Budve. Na poleđini tih fotografija je zapisano "Atelje Pjetro Kurajica". Format fotografije je današnji format vizit karte, a te fotografije se obično datiraju u neku 1860. godinu. Znači da je u tom periodu u Budvi postojao neki atelje. O tome, do sada, nisam našla nikakvih podataka. Već krajem XIX vijeka postoje ateljei i u Pljevljama i u Cetinju i u Herceg Novom. Tada počinju i neki građanski portreti.
RSE: Ogledalo, voda i nebo su najčešći motivi vaših fotografija. Da li je to nebo nad Cetinjem?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Nekada nad Cetinjem, nekada nad Budvom. Uglavnom me zanimaju refleksne površine. Mirno more služi kao nastavak priče, kao neka ogledalna površina, s tim što se u njemu prirodno ogleda nebo, u ne u nečem vještačkom, kao što je ogledalo. Te fotografije su neki moji vizualni dnevnici, u smislu da su to pejzaži predjela u kojima se najviše krećem. Često su mi zamjerali na nekim inostranim izložbama što nema sjevera Crne Gore. Najviše fotografišem Budvu, Boku i Cetinje.
RSE: Fotografišete i portrete. Ono što sam ja najviše imala priliku da vidim u vašem ciklusu su uglavnom ljudi iz oblasti umjetnosti. Znači li to da za portrete birate samo sebi poznate osobe?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Nisam razmišljala o tome. Dugo sam se bavila novinarstvom i uglavnom sam radila intervjue. Dugo sam bila dopisnik Naših novina iz Beograda i radila sam kulturnu rubriku. To je bilo vezano sa, uslovno rečeno, poznatim ličnostima. Lakše je kada radite sa ljudima koje poznajete. Meni je posao uslovio da portretišem ljude iz struke, ali kako vrijeme prolazi i kako se čovjek zasiti svojim poslom, sve više me interesuju ljudi koje manje znam, koji su običniji ili egzotičniji.
RSE: Osim Cetinja i Budve, vas je oblikovao i Prag. Osim postdiplomskih studija, šta vas još veže za Prag?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Sem studija, koji su po meni bili pravo osvježenje i koji su bili fantastično profesionalno organizovani, divno je bilo društvo sličnog godišta i sličnih interesovanja, puno aktivnosti, puno putovanja i puno odličnih profesora. Svoj magistarski rad sam radila kod Jana Džefrija koji je napisao najpoznatije knjige o pejzažima i fotografiji, koji je evropsko ime. Sam taj kontakt s njim je svima nama puno značio. Puno toga me veže i za grad. Prag svakoga opčini. Od 1995. godine, kada sam magistrirala, nisam bila u Pragu i skoro da me je strah da ponovo odem, da se ne razočaram. Bojim se da ne vidim onaj moj Prag koji mi je ostao u sjećanju.
RSE: Boravili ste jedno vrijeme i u Libiji. Kakva je to zemlja za oko fotografa?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Predivna. Puna je svjetlosti, a neku dodatnu dozu egzotičnosti joj je davalo to što je bila dugo zatvorena. Imali ste osjećaj da istražujete nešto potpuno novo. Pustinja je fascinantna, obala je dugačka 1700 kilometara, a ona je u meni, sem fotografa, probudila ponovo istoričara umjetnosti. Na našem jeziku ništa o njoj nije napisano. Prevela sam mnogo knjiga i napisala sam dosta reportaža. Imala sam sreću što sam imala pristup nekim svakodnevnim životnim situacijama. Nekoliko puta sam bila pozvana na svadbu. Oni su dosta zatvoreni kao ljudi i svadbe su samo za žene. Običan stranac ne bi imao pristup tome. Tu je bilo raznih interesantnih fotografija i iz pustinje i sa svadbi i sa pijace. Puna je kolorita. Kroz tu zemlju su prošle sve civilizacije, tako da su ostavile svoj trag u predivnim rimskim i grčim gradovima i amfiteatrima.
RSE: Spremate i doktorat. Na koju temu?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Tema će biti: Fotografija u funkciji kreiranja kulturnog identiteta Crne Gore. Tu će biti i istorije fotografije sa nekim interdisciplinarnim pristupom. Donekle će biti sličan priči koju sam htjela da plasiram kroz radionicu na temu Sedam dana u životu Crne Gore, samo što će one biti pomjerene na mnogo raniji period, na period od 1840. godine, od početka fotografije kod nas, do 1940. godine. Biće zastupljeni svi segmenti: kulturna antropologija, vizualna etnologija, kulturna sociologija, sve ono što je donekle trend u svijetu jer nauka sve više koristi fotografiju i na njoj bazira mnoga proučavanja kao neke nove podnauke koje se bave fotografijom.
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: To se i ja pitam. Iako je u ovoj eri digitalna tehnologija, jednim pritiskom okidača, omogućila da se zabilježi sve ono što ljudsko oko može da vidi, pravila ostaju ista, kao i za sve forme umjetnosti. Ostaje bitna ideja, koncept, kompozicija, estetika, suština. I dalje osnovne forme i zakonitosti u umjetnosti traju.
RSE: Institut za fotografiju ste osnovali s ciljem da se sačuva fotografsko nasljeđe Crne Gore. Što konkretno na tom polju radite?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Od 1. marta je otvorena izložba u Modernoj galeriji u Budvi. To je radionica sa temom Sedam dana u životu Crne Gore. Cilj je da se zabilježi početak XXI vijeka u osnovnim segmentima života, u običnim situacijama. Na planu istorije fotografije, na naučno istraživačkom planu, čime se Institut najviše i bavi, se objavljuju propratni tekstovi sa starim fotografijama i dopunjava se velika arhiva skeniranih, sistematizovanih i digitalizovanih fotografija koje Institut ima. Tu je bitna pomoć kolekcionara, a naročito ih puno ima u starim porodicama. Unuka jednog starog fotografa je dala svoju kolekciju starih fotografija na staklenim negativima Pomorskom muzeju u Kotoru. Ono što najviše radimo je da sistematizujemo, opisujemo te fotografije i da ih skeniramo. Ta jedna velika arhiva može biti od koristi i istoričarima umjetnosti i fotografima i antropolozima i sociolozima i svim onim etnolozima koji se bave raznim vrstama nauke gdje je fotografija neophodna.
RSE: Da li ljudi rado poklanjaju stare fotografije?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Neki ne, a neki da. Zavisi. Nekada je i šteta. Forsiram stare ljude jer se od njih može dobiti i mnogo usmenih podataka. Morate imati i kontakt sa njihovim potomcima jer se često desi da kada stari umru, potomke uopšte ne interesuju te fotografije pa neke završe bukvalno na đubrištu. Svaka pomoć je dobrodošla, makar i u nekoj usmenoj formi. Na pozajmicu se fotografije skeniraju. Na taj način imamo uvid. Naročito su interesantne one fotografije na kojima su zabilježeni fotografi. Za mene, koja pišem istoriju fotografije Crne Gore, to je jako bitno. Iako nema potpis, fotografija je svakako vrijedan dokument.
RSE: Koliko je i kakvo fotografsko nasljeđe Crne Gore? Zna li se kada je snimljena prva fotografija u Crnoj Gori?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Zna se otprilike. Njegoš je 1840. godine pisao u Dubrovnik jednom čovjeku koji je znao da koristi kameru. Poslao je za njim svoga sekretara, Milorada Medakovića, da se obuči, ali, na žalost, iz tog perioda nema sačuvanih fotografija. Jedina koja je sačuvana je Njegošov portret koji je radio Anastas Jovanović. Fotografije koje ja imam su tek s kraja XIX vijeka, kada počinju da rade ateljei. Interesantne su fotografije koje sam dobila od kolekcionara Vuksanovića iz Budve. Na poleđini tih fotografija je zapisano "Atelje Pjetro Kurajica". Format fotografije je današnji format vizit karte, a te fotografije se obično datiraju u neku 1860. godinu. Znači da je u tom periodu u Budvi postojao neki atelje. O tome, do sada, nisam našla nikakvih podataka. Već krajem XIX vijeka postoje ateljei i u Pljevljama i u Cetinju i u Herceg Novom. Tada počinju i neki građanski portreti.
RSE: Ogledalo, voda i nebo su najčešći motivi vaših fotografija. Da li je to nebo nad Cetinjem?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Nekada nad Cetinjem, nekada nad Budvom. Uglavnom me zanimaju refleksne površine. Mirno more služi kao nastavak priče, kao neka ogledalna površina, s tim što se u njemu prirodno ogleda nebo, u ne u nečem vještačkom, kao što je ogledalo. Te fotografije su neki moji vizualni dnevnici, u smislu da su to pejzaži predjela u kojima se najviše krećem. Često su mi zamjerali na nekim inostranim izložbama što nema sjevera Crne Gore. Najviše fotografišem Budvu, Boku i Cetinje.
RSE: Fotografišete i portrete. Ono što sam ja najviše imala priliku da vidim u vašem ciklusu su uglavnom ljudi iz oblasti umjetnosti. Znači li to da za portrete birate samo sebi poznate osobe?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Nisam razmišljala o tome. Dugo sam se bavila novinarstvom i uglavnom sam radila intervjue. Dugo sam bila dopisnik Naših novina iz Beograda i radila sam kulturnu rubriku. To je bilo vezano sa, uslovno rečeno, poznatim ličnostima. Lakše je kada radite sa ljudima koje poznajete. Meni je posao uslovio da portretišem ljude iz struke, ali kako vrijeme prolazi i kako se čovjek zasiti svojim poslom, sve više me interesuju ljudi koje manje znam, koji su običniji ili egzotičniji.
RSE: Osim Cetinja i Budve, vas je oblikovao i Prag. Osim postdiplomskih studija, šta vas još veže za Prag?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Sem studija, koji su po meni bili pravo osvježenje i koji su bili fantastično profesionalno organizovani, divno je bilo društvo sličnog godišta i sličnih interesovanja, puno aktivnosti, puno putovanja i puno odličnih profesora. Svoj magistarski rad sam radila kod Jana Džefrija koji je napisao najpoznatije knjige o pejzažima i fotografiji, koji je evropsko ime. Sam taj kontakt s njim je svima nama puno značio. Puno toga me veže i za grad. Prag svakoga opčini. Od 1995. godine, kada sam magistrirala, nisam bila u Pragu i skoro da me je strah da ponovo odem, da se ne razočaram. Bojim se da ne vidim onaj moj Prag koji mi je ostao u sjećanju.
RSE: Boravili ste jedno vrijeme i u Libiji. Kakva je to zemlja za oko fotografa?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Predivna. Puna je svjetlosti, a neku dodatnu dozu egzotičnosti joj je davalo to što je bila dugo zatvorena. Imali ste osjećaj da istražujete nešto potpuno novo. Pustinja je fascinantna, obala je dugačka 1700 kilometara, a ona je u meni, sem fotografa, probudila ponovo istoričara umjetnosti. Na našem jeziku ništa o njoj nije napisano. Prevela sam mnogo knjiga i napisala sam dosta reportaža. Imala sam sreću što sam imala pristup nekim svakodnevnim životnim situacijama. Nekoliko puta sam bila pozvana na svadbu. Oni su dosta zatvoreni kao ljudi i svadbe su samo za žene. Običan stranac ne bi imao pristup tome. Tu je bilo raznih interesantnih fotografija i iz pustinje i sa svadbi i sa pijace. Puna je kolorita. Kroz tu zemlju su prošle sve civilizacije, tako da su ostavile svoj trag u predivnim rimskim i grčim gradovima i amfiteatrima.
RSE: Spremate i doktorat. Na koju temu?
ĐURIĆ-ĐORĐEVIĆ: Tema će biti: Fotografija u funkciji kreiranja kulturnog identiteta Crne Gore. Tu će biti i istorije fotografije sa nekim interdisciplinarnim pristupom. Donekle će biti sličan priči koju sam htjela da plasiram kroz radionicu na temu Sedam dana u životu Crne Gore, samo što će one biti pomjerene na mnogo raniji period, na period od 1840. godine, od početka fotografije kod nas, do 1940. godine. Biće zastupljeni svi segmenti: kulturna antropologija, vizualna etnologija, kulturna sociologija, sve ono što je donekle trend u svijetu jer nauka sve više koristi fotografiju i na njoj bazira mnoga proučavanja kao neke nove podnauke koje se bave fotografijom.
