Živopisni likovi poput lukavog zetskog domaćina Mašana Buškovića, besprizornog bivšeg crnogorskog policajca i Arkanovog ratnika Vasilija Mijovića te neznavenih partijskih apartčika Ivana Ivanovića i Ranka Vučiniča odjednom su se, zahvaljujući televiziji, prošetali kroz sve crnogorske domove.
Bili su to, u stvari, epizodisti jedne tragikomične priče o montiranim glasačima, namontiranim patriotama i stvarnoj crnogorskoj bruci.
Pokazalo se kako dio crnogorske vlasti zamišlja borbu za nezavisnost: nema tu istorijskih priča, nema patriotskog zanosa, nema uzbuđenja što je san o državi na dohvatu ruke. Mnogo toga je svedeno na partijsku računicu i hladno prebrojavanje glasova. Možda će i tako, na taj način, Crna Gora postati nezavisna, ali to je teži i neizvjesniji put. Da su Đukanović i ekipa pokazali malo više lične požrtvovanosti, malo više privrženosti crnogorskoj nezavisnosti, ideju o samostalnosti ne bi trebalo prositi ili kupovati računima za struju - ona bi se pokazala u svojoj veličini, kao prirodna težnja jednog naroda da bude slobodan.
Ožiljak na licu vlasti ostavljaju i njihovi dojučerašnji miljenici, likovi poput Vasilija Mijovića. Nekadašnji radnik podgoričkog saobraćajnog preduzeća, bivši srpski ratnik i višestruki prestupnik godinama je, pokrivajući se policijskom legitimacijom i tobožnjim patriotizmom, upravljao sudbinama drugih ljudi. Upotreba takvih ljudi nije znak sposobnosti vlasti nego stvar nemoći države. Za Crnu Goru je dobro ako ljudi kao što je Vasilije Mijović što prije budu smješteni na samu marginu društva, tamo gdje im je i mjesto.
Posrtanje vlasti, međutim, ne znači uzdignuće njihovih protivnika. Neki opozicioni mudrac je očito smislio da će - emitovanjem tajnog filma i upotrebom starih metoda vojne obavještajne službe - unionisti ostvariti značajnu referndumsku prednost. Možda je tako i izgledalo u prvom času, ali u danima koji dolaze Bulatović i drugovi moraće da objasne: da li je montiranje političkih zamki, tajno snimanje i špijuniranje oponenata - suština njihovog političkog programa?
Ne može se nemoralnim radnjama dokazivati nemoral drugih, ne može se kršiti zakon da bi se, kod drugih, dokazalo kršenje zakona. Tako se ne dolazi do novih glasova. Umjesto da dokazuju prednost ideje o zajedničkoj državi lidferi unionista su samo pokazali da država koju oni zagovaraju više liči orvelovski kazamat u kojom se ne zna ko koga prati i ko koga prisluškuje.
Opozicija se, istovremeno, poigrala svojim ljudima. Htjeli su od zetskog seljaka Mašana Buškovića da naprave heroja otpora protiv vlasti, da bi, na kraju, čovjeka pretvorili u sitnog manipulatora koji maše računom za struju kao zastavom i cijenom svoje lojalnosti.
U najnovijoj crnogorskoj priči nema ni naivnih, ni nevinih, u ovom špijunskom filmu većina likova su - negativci.
Ipak, film iz Zete otkrio je makar jednu dobru stvar: nema više opasnosti od ratnog požara. Prije petanest godina javnost je bila šokirana špijunskim filmom vojne bezbjednosti o Martinu Špegelju i švercu oružja iz Mađaraske. Sadašnji zetski špijunski film – koji po načinu izrade i pojavljivanju podsjeća na onaj famozni film o Špegelju – samo je karikaturalna imitacija opasnosti iz vremena devedestih. U realnom životu, međutim, nema opasnosti: dok se nekada trgovalo kalašnjikovima i dok su se rizikovali ljudskim životi, sada se sve svelo na trgovinu računima za struju u ruralnim sredinama, bez smrtnih prijetnji.
Dakle: crnogorski put u referendum neće biti i put u rat. Biće smijeha i plača, ali neće biti krvi i smrti. U balkanskim uslovima, ta crnogorska stvanost je, na kraju, nekakav iskorak u bolju budućnost.
Bili su to, u stvari, epizodisti jedne tragikomične priče o montiranim glasačima, namontiranim patriotama i stvarnoj crnogorskoj bruci.
Pokazalo se kako dio crnogorske vlasti zamišlja borbu za nezavisnost: nema tu istorijskih priča, nema patriotskog zanosa, nema uzbuđenja što je san o državi na dohvatu ruke. Mnogo toga je svedeno na partijsku računicu i hladno prebrojavanje glasova. Možda će i tako, na taj način, Crna Gora postati nezavisna, ali to je teži i neizvjesniji put. Da su Đukanović i ekipa pokazali malo više lične požrtvovanosti, malo više privrženosti crnogorskoj nezavisnosti, ideju o samostalnosti ne bi trebalo prositi ili kupovati računima za struju - ona bi se pokazala u svojoj veličini, kao prirodna težnja jednog naroda da bude slobodan.
Ožiljak na licu vlasti ostavljaju i njihovi dojučerašnji miljenici, likovi poput Vasilija Mijovića. Nekadašnji radnik podgoričkog saobraćajnog preduzeća, bivši srpski ratnik i višestruki prestupnik godinama je, pokrivajući se policijskom legitimacijom i tobožnjim patriotizmom, upravljao sudbinama drugih ljudi. Upotreba takvih ljudi nije znak sposobnosti vlasti nego stvar nemoći države. Za Crnu Goru je dobro ako ljudi kao što je Vasilije Mijović što prije budu smješteni na samu marginu društva, tamo gdje im je i mjesto.
Posrtanje vlasti, međutim, ne znači uzdignuće njihovih protivnika. Neki opozicioni mudrac je očito smislio da će - emitovanjem tajnog filma i upotrebom starih metoda vojne obavještajne službe - unionisti ostvariti značajnu referndumsku prednost. Možda je tako i izgledalo u prvom času, ali u danima koji dolaze Bulatović i drugovi moraće da objasne: da li je montiranje političkih zamki, tajno snimanje i špijuniranje oponenata - suština njihovog političkog programa?
Ne može se nemoralnim radnjama dokazivati nemoral drugih, ne može se kršiti zakon da bi se, kod drugih, dokazalo kršenje zakona. Tako se ne dolazi do novih glasova. Umjesto da dokazuju prednost ideje o zajedničkoj državi lidferi unionista su samo pokazali da država koju oni zagovaraju više liči orvelovski kazamat u kojom se ne zna ko koga prati i ko koga prisluškuje.
Opozicija se, istovremeno, poigrala svojim ljudima. Htjeli su od zetskog seljaka Mašana Buškovića da naprave heroja otpora protiv vlasti, da bi, na kraju, čovjeka pretvorili u sitnog manipulatora koji maše računom za struju kao zastavom i cijenom svoje lojalnosti.
U najnovijoj crnogorskoj priči nema ni naivnih, ni nevinih, u ovom špijunskom filmu većina likova su - negativci.
Ipak, film iz Zete otkrio je makar jednu dobru stvar: nema više opasnosti od ratnog požara. Prije petanest godina javnost je bila šokirana špijunskim filmom vojne bezbjednosti o Martinu Špegelju i švercu oružja iz Mađaraske. Sadašnji zetski špijunski film – koji po načinu izrade i pojavljivanju podsjeća na onaj famozni film o Špegelju – samo je karikaturalna imitacija opasnosti iz vremena devedestih. U realnom životu, međutim, nema opasnosti: dok se nekada trgovalo kalašnjikovima i dok su se rizikovali ljudskim životi, sada se sve svelo na trgovinu računima za struju u ruralnim sredinama, bez smrtnih prijetnji.
Dakle: crnogorski put u referendum neće biti i put u rat. Biće smijeha i plača, ali neće biti krvi i smrti. U balkanskim uslovima, ta crnogorska stvanost je, na kraju, nekakav iskorak u bolju budućnost.
