Srpski predsjednik Boris Tadić tvrdi da Crnogorci pogrešno tumače stav Vrhovnog savjeta odbrane. Srpski premijer Vojislav Koštunica bio je znatno odlučniji: u petak je srpska vlada ultimativno zatražila da se poništi odluka vojnog vrha jer se njome krši Ustavna povelja i Srbija dovodi u neravnopravan položaj.
U međuvremenu, Crnogorci su odbili bilo kakvu naknadnu pamet: Filip Vujanović tvrdi da će, do refernduma, on komandovati vojskom na crnogorskoj teritoriji.
Srbija i Crna Gora nastavljaju da se vrte u začaranom krugu međusobnih optužbi. Ono što je za Podgoricu ostvarivanje državnog prava, to je za Beograd separatizam. I obrnuto: što Beograd shvata kao funkcionisanje državne zajednice, Podgorici liči na unitarizam velikog brata.
Mnogo toga zaista jeste sporno u novoj vojnoj strategiji. Velika je iluzija i sam pokušaj da se osmisli vojna doktrina u zemlji u kojoj se ne znaju ni granice ni broj članica državne zajednice. Kako urediti vojsku u državi u kojoj jednim dijelom njene teritorije upravlja NATO savez, zapadne granice tek treba da odrede Ujedinjene nacije a jedna članica planira referndum za dva mjeseca?
Uz sve to, ide i kadrovska kombinatorika: na jedno mjesto u vrhu zajedničke države dolazi Crnogorac, drugo mjesto zauzima Srbin, pa onda obratno i tako se redom filuje savezna država bez mnogo logike i sluha za realan život.
Zanimljivo, niko se do sada nije bunio što su, u kratkom životu srpsko-crnogorske države, svi ministri odbrane bili listom iz Srbije. Niko nije protestvovao ni zbog činjenice što se svi izvozni aranžmani vojske odvijaju pod kontrolom Beograda. Crnogorska neravnopravnost je do skora bila normalnost državne zajednice.
Sada ispada da je za srpskog premijera Koštunicu i srpskog predsjednika Tadića najveći vojni problem – ne stanje na Kosovu – već to što će Crnogorci komandovati vojskom na svojoj teritoriji. Crnogorska ravnopravnost pojavljuje se sada kao prijetnja vojsci državne zajednice.
U stvari, to je priznanje relanosti: vladajuća većina u Srbiji - Koštuničina Demokratska stranka Srbije, Nikolićevi radikali, Vučelićev SPS ali i dio opozicije kao što je Tadićeva Demokratska stranka - gledaju na Crnu Goru kao mali privezak na velikom državnom tijelu koji ne može tražiti nikakva posebna prava.
Samo u takvoj - iskrivljenoj slici - tretira se kao da je krivično djelo ako Crnogorci zatraže komandu nad crnogorskom teritorijom. U suštini, to je održavanje u životu onog duha iz 1918. godine, gdje se Crna Gora tretira samo kao poželjna teritorija za kolonizaciju. zato se iznova postavlja staro pitanje – čija je crnogorska vojska i zato se Vojislavu Koštunici priviđa neravnopravnost Srbije uvijek kada se Crna Gora izbori za ravnopravnost.
U stvari, svađa oko vojske još jednom je ogolila istinu: državna zajednica je kratkotrajni politički provizorijum koji će uskoro biti zamijenjen trajnim rješenjem - ili će to biti jaka, unitarna zajednica, ili će Crna Gora postati samostalna. Prelazna rješenja su uvijek najgora rješenja i samo provociraju međudržavne nesporazume i međunacionalne svađe.
U međuvremenu, Crnogorci su odbili bilo kakvu naknadnu pamet: Filip Vujanović tvrdi da će, do refernduma, on komandovati vojskom na crnogorskoj teritoriji.
Srbija i Crna Gora nastavljaju da se vrte u začaranom krugu međusobnih optužbi. Ono što je za Podgoricu ostvarivanje državnog prava, to je za Beograd separatizam. I obrnuto: što Beograd shvata kao funkcionisanje državne zajednice, Podgorici liči na unitarizam velikog brata.
Mnogo toga zaista jeste sporno u novoj vojnoj strategiji. Velika je iluzija i sam pokušaj da se osmisli vojna doktrina u zemlji u kojoj se ne znaju ni granice ni broj članica državne zajednice. Kako urediti vojsku u državi u kojoj jednim dijelom njene teritorije upravlja NATO savez, zapadne granice tek treba da odrede Ujedinjene nacije a jedna članica planira referndum za dva mjeseca?
Uz sve to, ide i kadrovska kombinatorika: na jedno mjesto u vrhu zajedničke države dolazi Crnogorac, drugo mjesto zauzima Srbin, pa onda obratno i tako se redom filuje savezna država bez mnogo logike i sluha za realan život.
Zanimljivo, niko se do sada nije bunio što su, u kratkom životu srpsko-crnogorske države, svi ministri odbrane bili listom iz Srbije. Niko nije protestvovao ni zbog činjenice što se svi izvozni aranžmani vojske odvijaju pod kontrolom Beograda. Crnogorska neravnopravnost je do skora bila normalnost državne zajednice.
Sada ispada da je za srpskog premijera Koštunicu i srpskog predsjednika Tadića najveći vojni problem – ne stanje na Kosovu – već to što će Crnogorci komandovati vojskom na svojoj teritoriji. Crnogorska ravnopravnost pojavljuje se sada kao prijetnja vojsci državne zajednice.
U stvari, to je priznanje relanosti: vladajuća većina u Srbiji - Koštuničina Demokratska stranka Srbije, Nikolićevi radikali, Vučelićev SPS ali i dio opozicije kao što je Tadićeva Demokratska stranka - gledaju na Crnu Goru kao mali privezak na velikom državnom tijelu koji ne može tražiti nikakva posebna prava.
Samo u takvoj - iskrivljenoj slici - tretira se kao da je krivično djelo ako Crnogorci zatraže komandu nad crnogorskom teritorijom. U suštini, to je održavanje u životu onog duha iz 1918. godine, gdje se Crna Gora tretira samo kao poželjna teritorija za kolonizaciju. zato se iznova postavlja staro pitanje – čija je crnogorska vojska i zato se Vojislavu Koštunici priviđa neravnopravnost Srbije uvijek kada se Crna Gora izbori za ravnopravnost.
U stvari, svađa oko vojske još jednom je ogolila istinu: državna zajednica je kratkotrajni politički provizorijum koji će uskoro biti zamijenjen trajnim rješenjem - ili će to biti jaka, unitarna zajednica, ili će Crna Gora postati samostalna. Prelazna rješenja su uvijek najgora rješenja i samo provociraju međudržavne nesporazume i međunacionalne svađe.
