* * * * *
Poslanici Narodne skupštine Republike Srpske usvojili su Generalni izvještaj o suštinskom završetku primjene imovinskih zakona u RS-u.
Obraćajući se poslanicima, ministar za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Omer Branković je rekao da je u RS-u, prema trenutnoj procjeni, riješeno oko 99 odsto zahtjeva za vraćanje imovine. To znači da je u posljednjih šest i po godina u ovom entitetu riješeno više od 145.000 zahtjeva i da mali broj onih, koji još uvijek nisu riješeni, predstavljaju prioritet za ovo ministarstvo:
„Sve priče koje su pratile ovaj proces povrata imovine, povrata stanova, zamjene imovine, posebno zamjene imovine na relaciji Republika Srpska – Republika Hrvatska, vojnih stanova, opstrukcije, deložacije, imala je posljedicu da se Banjaluka i Republika Srpska prozivaju u negativnom kontekstu. Sve opštine u Republici Srpskoj dobile su zvanične potvrde odnosno sertifikate o suštinskom završetku od strane međunarodne zajednice, zaključno sa septembrom 2005. godine.“
Predsjednik Odbora za zaštitu prava izbjeglica i raseljenih lica u Skupštini Republike Srpske Dževad Gušić rekao je da je Izvještaj u suštini objektivan i da su u njemu taksativno i realno navedene aktivnosti Ministarstva na rješavanju imovinskih zahtjeva:
„Završetkom ovog procesa nisu riješeni svi problemi i postoji potreba da se Vlada RS-a intenzivno angažuje na njihovom rješavanju“, rekao je Gušić.
* * * * *
Vijeće ministara BiH ovlastilo je ministricu finansija i trezora Ljerku Marić da na sastanku visokih predstavnika za sukcesiju bivše Jugoslavije, koji je najavljen za 21. i 22. mart u Sloveniji, zatraži izostavljanje s dnevnog reda rasprave o deviznoj štednji u bankama koje nisu imale status pravnog lica u Bosni i Hercegovini – Ljubljanska banka iz Slovenije i Invest banka iz Beograda. Istovremeno, Ljerka Marić će zastupati stav Vijeća ministara da Ljubljanska i Invest banka moraju izvršiti obaveze prema deviznim štedišama u Bosni i Hercegovini.
Enes Bećirbašić, zamjenik ministra odbrane BiH, koji je obavijestio javnost o ovim zaključcima Vijeća ministara , između ostalog kaže:
„Obaveza Ljubljanske banke iz Republike Slovenije i Invest banke iz državne zajednice Srbije i Crne Gore je da izvrše svoju obavezu prema deviznim štedišama iz Bosne i Hercegovine za položenu deviznu štednju od strane građana kod komercijalnih banaka ili njenih filijala. Naš pregovarač neće biti za to da se otvara pitanje na način kako je predviđeno.“
Vijeće ministara BiH nije prihvatilo nijedan amandman na Prijedlog zakona o verifikaciji i isplati stare devizne štednje, podnesen iz udruženja koja se bore za njihovu isplatu.
Predsjednik Upravnog odbora udruženja štediša u BiH i dijaspori Ale Lizalović kaže da štediše traže da se u Zakonu predvidi rok otplate, te da predlažu tri alternative:
„Prvo pet godina, 10 godina i 15 godina. Predložili smo i način isplate, odnosno kako prikupiti sredstva da se isplaćuje građanima: prvo da se isplati svima do hiljadu maraka. Tada bi 70 posto građana bilo isplaćeno, jer ima puno ljudi sa malim iznosima devizne štednje. Tačno je napisano i predano Vijeću ministara BiH, međutim niko to nije ni pročitao. Ja smatram da oni ne znaju dobro ni čitati, a kamoli napraviti Zakon.“
Skupštinska Komisija za finansije i trezor takođe nije zadovoljna što ništa od amandmana nije prihvaćeno. Prijedlog zakona će se, vjerovatno, naći na državnom parlamentu 23. marta. Predsjednica Komisije Ljiljana Miličević:
„Ako se ovakav prihvati, to je gotova priča, jer ovaj Zakon nije prošao na principima. Većina amandmana udara direktno na principe na kojima ovaj Zakon stoji. Tako da ja tu baš ne vidim rješenje.“
Amila Omersoftić, predsjednica, još jednog udruženja deviznih štediša:
„Ono što nas zabrinjava, to je da u budžetima za ovu godinu nije predviđen ni dinar za povrat devizne štednje. Što znači da je još jedna godina izgubljena. Bojim se da se ponovo radi o kupovini vremena i odlaganju ovog problema.“
Štediše žele samo svoj, pošteno zarađeni, a nepošteno oduzeti novac:
„Ja sam Josip Budiša. Imam 82 godine. Supruga mi je stopostotni invalid i slijepa osoba. Što god sam zarađivao, stavljao sam na stranu, da kad jednoga dana odem u penziju, imam ta sredstva, da taj penzionerski život bude nekako bolji i udobniji. Posjedujem šest knjižica Ljubljanske banke, imam veću svotu novca koju sam ulagao za vrijeme stare Jugoslavije. Kad se zaratilo, više nisam mogao da dobijem ništa. Žena i ja živimo od jedne skromne penzije. Izdaci su mjesečno minimum 150 maraka za lijekove, a ostalo da vam i ne pričam. Ne znam kako izlazim na kraj. To je velika umjetnost i znanje da se potkusurim sa svojom mirovinom.“
* * * * *
Preko 60 posto prijeratnih stanovnika grada Mostara ostvaruje status podstanara. Tek 20 posto ima alternativni smještaj. Većina onih kojim nije obnovljen dom, nemaju sredstava za to, jer su ili nezaposleni ili penzioneri.
Muradif Kurtović iz Šantićeve ulice kaže:
„Mi smo razočarani zbog neozbiljnosti gradske uprave sve ove godine. Interesantno je da oni počinju tek od nule.“
Preko 700 porodica u Mostaru čeka povratak, ali to nije konačan broj, jer gradska uprava nikada nije sačinila njihov spisak. Nedostatak projektne dokumentacije za stambene zgrade je učinio da se donatorska sredstva usmjeravaju u druge oblasti, upozorava Amra Kazić šef Ureda ombudsmena u Mostaru:
„Nedopustivo je da su prošle ovolike godine nakon rata, a da se to nije učinilo. To je ozbiljna prepreka za sve oni koji žele pomoći Mostaru. Jednostavno su spriječeni u tim svojim ulaganjima.“
Sredstva predviđena za alternativni smještaj bi iz istog razloga mogla otići u druge svrhe, kaže Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza izbjeglih i raseljenih BiH:
„Može se desiti da se ta sredstva preusmjere u neka druga područja, a da Mostar ne dobije novac, zato što zgrade ovih ljudi nemaju projektnu dokumentaciju.“
* * * * *
Uroš Makić, iz Regionalnog odbora saveza izbjeglica Banjaluka i član Državne komisije za izbjeglice u ime nevladinog sektora koji se bavi tom problematikom, ovih dana je izrazio nezadovoljstvo zbog kašnjenja u realizaciji projekta Razvojne banke Vijeća Evrope, koji je namijenjen ukidanju kolektivnih centara. Naime, ukoliko se ne ispoštuje predviđeni rok, a to je kraj ovog mjeseca za njegovu realizaciju, sredstva bi mogla biti umanjena za 10 do 30 posto.
Uroš Makić je naš današnji gost i zamolili smo ga da razjasni ovaj svoj apel:
MAKIĆ: Radi se o kreditu Razvojne banke Vijeća Evrope, gdje se Bosna i Hercegovina kao država zadužila da bi riješila problem ljudi koji se nalaze u alternativnim smještajima, odnosno kolektivnim centrima. Dogovor na Komisiji, koja bi ispred Saveza predstavljala sva udruženja koja se bave procesom povratka, je da se nađu korisnici do 31. marta i da ta realizacija projekata krene, kako ne bi došlo do penala, odnosno kako ne bi bila kažnjena Bosna i Hercegovina oduzimanjem dijela sredstava. Prateći rad Komisije, nismo zadovoljni niti načinom, niti dinamikom kojom se to radi. Nažalost, došlo je do nekoliko stvari koje su usporile taj proces. Konkretno mislim na neusvajanje budžeta u Republici Srpskoj, krizu vlade i smjenu ministra, tako da je taj broj korisnika koji je trebao biti dostavljen iz Republike Srpske još uvijek upitan. Mislim da se problemi stvaraju tamo gdje ne bi trebalo, jer je broj ljudi koji imaju potrebu za obnovom i rekonstrukcijom daleko veći od onoga broja koji treba da se uradi, a to je oko 500 korisnika iz Republike Srpske i 500 korisnika iz Federacije koji se trenutno nalaze u kolektivnim centrima. Mi smo izrazili svoju bojazan da ovakvim načinom rada to neće početi i da će taj kredit biti, nažalost, prepreka u daljoj realizaciji aranžmana koji je sklopila država Bosna i Hercegovina.
RSE: To je gotovo nevjerovatno, s obzirom da znamo u kakvim uslovima žive ti ljudi.
MAKIĆ: Što se nas tiče, mi smo zaista nezadovoljni radom Komisije, iz nekoliko razloga. Znate da ministar Kebo, kao najodgovorniji čovjek i čovjek koji zaista uživa povjerenje povratnika i onih koji žele da se vrate, nema neke ingerencije niti nad radom Komisije, niti nad odlučivanjem o sredstvima, niti nad njihovom usmjeravanju prema određenim mjestima povratka.
RSE: Narodna skupština RS-a usvojila je prije nekoliko dana Izvještaj o suštinskom provođenju imovinskih zakona u ovom entitetu. Šta vi mislite koliko statistika odudara od stvarnog života i na primjeru ovog izvještaja?
MAKIĆ: Ja sam ovdje u Banjaluci prisutan od samog početka procesa povratka. Znamo kako su Vlada Republike Srpske i sve prethodne radile. To što su oni iznijeli podatak da je 99 posto imovine vraćeno ljudima ne znači da je ostvaren i toliki procenat povratka. Slažem se sa konstatacijom da je negdje oko 4,5 posto Hrvata vraćeno u banjalučku regiju od broja ljudi koji su ovdje živjeli i da je 12 posto Bošnjaka ukupno trenutno boravi ovdje u Banjaluci, mimo toga što im je vraćena imovina. Ljudi su ovdje bili, izvadili dokumenta, pokušali da se snađu, međutim ovdje zaposlenja za povratnike, kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, nema. Mogu reći jedan podatak da je samo prošle godine u Banjalučkoj pošti zaposleno 180 novih ljudi, a od toga niti jedan Bošnjak, niti jedan Hrvat, što znači da Vlada Republike Srpske ne želi da pomaže proces povratka, niti održivi proces povratka u smislu zapošljavanja, odnosno davanja mogućnosti ljudima da se zaposle ili da sami pokrenu neki biznis. Savez jeste zaštitnik interesa tih ljudi, međutim zbog svojih stavova mi smo ovdje u jako teškoj poziciji.
RSE: Ono što vi kažete, ne prihvata se s odobravanjem.
MAKIĆ: Uvijek imamo oprečne stavove. Pogotovo što je u prošlom sazivu vlade budžet za povratak kreiralo udruženje „Ostanak“ koje radi na etničkim podjelama, odnosno Bosni ovakvoj kakva jeste, a vidimo da takva nikome ne odgovara. To je ljudima definitivno jasno. Međutim, politika je odigrala ključnu ulogu u svemu tome, u odredbi mjesta življenja i načinu kako ljude zbrinuti, tako da je to sad došlo u jednu haotičnu situaciju.
RSE: Još uvijek se ljudi zavaravaju nekakvim obećanjima, a godine prolaze.
MAKIĆ: Već je prošlo evo 10 godina o Dejtonskog mirovnog sporazuma, veoma veliki broj ljudi još uvijek je nezbrinut, nije riješio stambeni status, ili ako je riješio, to je jako zamršeno s pravne strane. Mogu da vam kažem jedan podatak da na području opštine Banjaluka ima 25.000 objekata koji su bespravno podignuti. Mnogo je tu problema u imovinskim procesima, u dodjeli zemljišta i građevinskim dozvolama. A i kad to čovjek riješi, pitanje je gdje ljude zaposliti. To je velika koncentracija ljudi na ovako mali broj preduzeća koja rade ovdje u Banjaluci. Tako da ni za Srbe koji su, nažalost, nasjeli na slatke riječi i ostali ovdje, nema zaposlenja. Pogotovo što to sprječava proces zapošljavanja po onom članu 143, kojeg je donio visoki predstavnik, odnosno članu 151 ovdje u Republici Srpskoj – da se ljudi moraju zaposliti na radnim mjestima na kojima su radili do 1991. godine. Ovaj proces je sada u neku ruku na kritičnoj tački. Ili će se on osnažiti u tom smislu da ljudi dobiju priliku da rade, da im se riješi pitanje egzistencije, ili će sav ovaj protekli period koji je uložen u obnovu i izgradnju propasti. Ljudi će biti primorani da iz mijesta u koja su se vratili ponovo idu i traže neko bolje rješenje, mada ga ja u ovom momentu ne vidim na prostorima bivše Jugoslavije.
RSE: Savez, kojem i vi pripadate, počeo je potpisivanje peticije za povratak na posao, ali teško da će se tu moći nešto učiniti.
MAKIĆ: Mi jesmo pokrenuli tu inicijativu na zahtjev ljudi koji su se vratili, na prostoru kompletne Bosne i Hercegovine. Uvijek govorimo o cijeloj Bosni i Hercegovini, kao državi, jer je tako i prihvatamo. Međutim, to će u mnogome zavisiti od političke volje ljudi koji budu izabrani, kao i onih koji su sada na vlasti. Mi zato i očekujemo da punu podršku dobijemo i od međunarodne zajednice i od institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava i ostvarivanjem prava na rad, odnosno poštivanjem Ustava Bosne i Hercegovine koji je to i garantovao.
RSE: Nedavno je formiran i onaj takozvani podfond Fonda za povratak. Mislite li da će on doprinijeti da se pomogne ljudima koji još uvijek nisu obnovili svoje domove?
MAKIĆ: Taj podfond jeste dobra ideja koju je plasirao gospodin Kebo. Mislim da on ima svoju fino zamišljenu strategiju, međutim, ovdje će se vjerovatno postaviti problem sredstava kako i na koji način napuniti predviđeni fond, kako bi ljudi od toga imali više koristi. Dakle, problem povratka nije samo u u obnovi i izgradnji, nego i u zapošljavanju, rješavanju osnovnih egzistencijalnih problema, infrastruktura je u kritičnom stanju gotovo u svim povratničkim naseljima u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine koju mi pokrivamo svojim radom. Mislimo da je potrebno više sredstava da se cjelokupna problematika bar donekle riješi. Mi smo se na terenu uvjerili da međunarodne organizacije koje se bave obnovom i izgradnjom u državi, nikome ne polažu račune, niti imaju ikakvih obaveza niti prema Ministarstvu, ni prema državi, a radi se tako da je to haotično, da je to više svađa među ljudima. Pogotovo što je problem i opštinskih komisija koje rade na jako niskom nivou što se tiče i stručnosti i pogotovo dobre namjere, jer tamo se ljudi biraju po partijskim linijama, a ne ispred nevladinih organizacije koje bi mogle doprinijeti i na neki način kanalisati cjelokupnu problematiku koja je zaista velika i za koju će trebati još dugo godina da se dovede u red.
* * * * *
Humanitarna organizacija CRS, u Bosni i Hercegovini je pokrenula Program pod nazivom „Trajna Rješenja za korisnike kolektivnih centara“.
Jasmin Muminović, povratnik u Bratunac, imao je tu sreću da bude obuhvaćen ovim programom. On danas govori:
„Došli smo 2003. godine. Našli smo porušene domove, sve je bilo zaraslo, tako da nismo mogli ni prepoznati gdje smo prije živjeli. Međutim, UNHCR se postarao, dao nam je nekog poljoprivrednog alata s kojim smo odmah započeli čišćenje terena i porušenih kuća. Tako da smo u 2004. godini imali prve povratnike – pet domaćinstava – koji su se vratili u svoje devastirane kuće, u podrume, u jednu sobu u kojoj je moglo da se živi. Imali smo realizaciju izgradnje puta od UNDP-a. Oni su to donirali, izgradili su jedno kilometar puta. Mi smo grupa povratnika koju u 90 posto čine samohrane majke i veoma nam je bitna pomoć od strane vladinih i nevladinih organizacija, posebno od strane Vlada Federacije BiH i Republike Srpske, za održivi povratak. Pravljenjem kuća i ulaskom stanovnika u te kuće nije riješen sav problem. Sad tek očekujemo najveće probleme, dakle kod održivog povratka. Ide proljeće, znači dolazi proljetna sjetva. Slabi smo s mehanizacijom, odnosno nikakvi. Potrebna nam je mehanizacija za obradu zemljišta, potrebna su nam sjemena. Pokrenuli bismo neke mini biznise od kojih bi narod na tim područjima mogao opstati, prehraniti porodicu i imati nešto za tržište. Ja sam se vratio. Imam dvoje djece. Jedno je četvrti razred, a jedno prvi osnovne škole. Vratio sam se u moju prijeratnu, sad obnovljenu kuću. Veliki je pomak odmaći se od kolektivnog centra. Želio bih da kažem da kolektivne centre treba zatvarati. Oni nisu za život.“
* * * * *
O specifičnosti statusa i položaju izbjeglih i raseljenih u Crnoj Gori, govori naš pravni savjetnik Milan Račić, Američki komitet za izbjeglice, Kancelarija u Podgorici:
U Crnoj Gori trenutno boravi oko 18.000 raseljenih lica sa Kosova i oko 8.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Pretpostavlja se je oko 5.000 ljudi iz BiH.
Najznačajnije karakteristike njihovog statusa i položaja su sljedeće. U martu 2005. godine, Vlada Republike Crne Gore usvojila je Nacionalnu strategiju za trajno rješavanje problema izbjeglica i interno raseljenih lica u Crnoj Gori. Strategija obuhvata niz mjera i aktivnosti na iznalaženju trajnih rješenja: repatrijacija i povratak u BiH, Hrvatsku, na Kosovo i Metohiju, lokalnu integraciju, zatim akcioni plan, pregled troškova, praćenje realizacije Strategije i kao Aneks, odnosno Programe za realizaciju Strategije
Sprovođenje mjera strategije zavisi od međunarodnih donacija, ekonomskih mogućnosi Crne Gore, angažovanja nevladinih organizacija i organizacija koje neposredno rade na rješavanju izbjegličkih i raseljeničkih problema.
Incijativa „Mapa puta“ i Deklaracija o regionalnom rješavanju pitanja izbjeglica i raseljenih lica, u prvoj godini primjene, nažalost, nisu dale očekivane konkretne rezultate.
U značajnom broju oblasti, izbjeglice i raseljena lica izjednačena su sa domaćim državljanima, dok im se u nekim oblastima garantuje status stranca. Tako, u oblasti zdravstva, obrazovanja, udruživanja, zaštite intelektualne svojine, izbjeglice i raseljena lica uživaju zašitu kao i državljani Crne Gore. Tretman jednak domaćim državljanima garantuje se i u pogledu pristupa pred sudovima.
Mjere ograničenja izbjeglicama i raseljenim licima, a radi zaštite domaćeg tržišta rada, primjenjuju se u oblasti zapošlavanja i na ova lica kao i na strance. Iako je Konvencijom o statusu izbjeglica preporučeno da je poželjan standard izjednačavanje sa domicilnim stanovništvom u pogledu prava iz rada, odnosno da se mjere ograničenja nametnute strancima ne primjenjuju na izbjeglice koje tri godine borave u dotičnoj zemlji, imaju bračnog druga ili dijete domaćeg državljanina, to u Crnoj Gori nije slučaj.
I kod sticanja državljanstva postoje restriktivni uslovi koji nisu u skladu sa međunarodnim standardima i Evropskom konvecijom o državljanstvu. Važeći zakon o državljanstvu otežava uslove sticanja državljanstva zbog toga što kao preduslov za sticanje državljanstva naturalizacijom predviđa period od 10 godina neprekidnog boravka u Crnoj Gori, a izbjeglice ovdje nemaju prebivalište već samo boravište.
Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine predviđeno je da poslije tri godine boravka u određenoj zemlji, sve izbjeglice na teritoriji država potpisnica Konvencije uživaju oslobađanje od zakonodavnog reciprociteta. Jedno od najvažnijih pitanja je sticanje prava svojine na nepokretnostima, registracija i otvaranje firmi i preduzeća, pa bez obzira na materijalne mogućnosti i donacije, u Crnoj Gori zbog ograničavajućih faktora, nema osnovnih pretpostavki da se na kvalitetan način integrišu u sredini izbjeglištva.
Još 28. februra 2005. godine završena je javna rasprava o Nacrtu Zakona o državljanstvu, Zakona o azilu i Zakona o ličnoj karti koji još uvijek nisu ušli u skupštinsku proceduru, a kojima će se znatan broj ovih pitanja bolje i kvalitetnije regulisati. Realno je očekivati da će se ovi zakoni usvojiti tek u drugoj polovini 2006. godine.
Većinsko opredjeljenje i izbjeglica i raseljenih u Crnoj Gori jeste lokalna integracija, a njih oko 20 posto još uvijek očekuje da bi povratak bio trajno rješenje njihovog statusa. I pored činjenice da je u Bosni i Hercegovini vraćena imovina, za njih oko 30 posto ostaje dilema i pitanje – ostati ili se vratiti?
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Poslanici Narodne skupštine Republike Srpske usvojili su Generalni izvještaj o suštinskom završetku primjene imovinskih zakona u RS-u.
Obraćajući se poslanicima, ministar za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Omer Branković je rekao da je u RS-u, prema trenutnoj procjeni, riješeno oko 99 odsto zahtjeva za vraćanje imovine. To znači da je u posljednjih šest i po godina u ovom entitetu riješeno više od 145.000 zahtjeva i da mali broj onih, koji još uvijek nisu riješeni, predstavljaju prioritet za ovo ministarstvo:
„Sve priče koje su pratile ovaj proces povrata imovine, povrata stanova, zamjene imovine, posebno zamjene imovine na relaciji Republika Srpska – Republika Hrvatska, vojnih stanova, opstrukcije, deložacije, imala je posljedicu da se Banjaluka i Republika Srpska prozivaju u negativnom kontekstu. Sve opštine u Republici Srpskoj dobile su zvanične potvrde odnosno sertifikate o suštinskom završetku od strane međunarodne zajednice, zaključno sa septembrom 2005. godine.“
Predsjednik Odbora za zaštitu prava izbjeglica i raseljenih lica u Skupštini Republike Srpske Dževad Gušić rekao je da je Izvještaj u suštini objektivan i da su u njemu taksativno i realno navedene aktivnosti Ministarstva na rješavanju imovinskih zahtjeva:
„Završetkom ovog procesa nisu riješeni svi problemi i postoji potreba da se Vlada RS-a intenzivno angažuje na njihovom rješavanju“, rekao je Gušić.
* * * * *
Vijeće ministara BiH ovlastilo je ministricu finansija i trezora Ljerku Marić da na sastanku visokih predstavnika za sukcesiju bivše Jugoslavije, koji je najavljen za 21. i 22. mart u Sloveniji, zatraži izostavljanje s dnevnog reda rasprave o deviznoj štednji u bankama koje nisu imale status pravnog lica u Bosni i Hercegovini – Ljubljanska banka iz Slovenije i Invest banka iz Beograda. Istovremeno, Ljerka Marić će zastupati stav Vijeća ministara da Ljubljanska i Invest banka moraju izvršiti obaveze prema deviznim štedišama u Bosni i Hercegovini.
Enes Bećirbašić, zamjenik ministra odbrane BiH, koji je obavijestio javnost o ovim zaključcima Vijeća ministara , između ostalog kaže:
„Obaveza Ljubljanske banke iz Republike Slovenije i Invest banke iz državne zajednice Srbije i Crne Gore je da izvrše svoju obavezu prema deviznim štedišama iz Bosne i Hercegovine za položenu deviznu štednju od strane građana kod komercijalnih banaka ili njenih filijala. Naš pregovarač neće biti za to da se otvara pitanje na način kako je predviđeno.“
Vijeće ministara BiH nije prihvatilo nijedan amandman na Prijedlog zakona o verifikaciji i isplati stare devizne štednje, podnesen iz udruženja koja se bore za njihovu isplatu.
Predsjednik Upravnog odbora udruženja štediša u BiH i dijaspori Ale Lizalović kaže da štediše traže da se u Zakonu predvidi rok otplate, te da predlažu tri alternative:
„Prvo pet godina, 10 godina i 15 godina. Predložili smo i način isplate, odnosno kako prikupiti sredstva da se isplaćuje građanima: prvo da se isplati svima do hiljadu maraka. Tada bi 70 posto građana bilo isplaćeno, jer ima puno ljudi sa malim iznosima devizne štednje. Tačno je napisano i predano Vijeću ministara BiH, međutim niko to nije ni pročitao. Ja smatram da oni ne znaju dobro ni čitati, a kamoli napraviti Zakon.“
Skupštinska Komisija za finansije i trezor takođe nije zadovoljna što ništa od amandmana nije prihvaćeno. Prijedlog zakona će se, vjerovatno, naći na državnom parlamentu 23. marta. Predsjednica Komisije Ljiljana Miličević:
„Ako se ovakav prihvati, to je gotova priča, jer ovaj Zakon nije prošao na principima. Većina amandmana udara direktno na principe na kojima ovaj Zakon stoji. Tako da ja tu baš ne vidim rješenje.“
Amila Omersoftić, predsjednica, još jednog udruženja deviznih štediša:
„Ono što nas zabrinjava, to je da u budžetima za ovu godinu nije predviđen ni dinar za povrat devizne štednje. Što znači da je još jedna godina izgubljena. Bojim se da se ponovo radi o kupovini vremena i odlaganju ovog problema.“
Štediše žele samo svoj, pošteno zarađeni, a nepošteno oduzeti novac:
„Ja sam Josip Budiša. Imam 82 godine. Supruga mi je stopostotni invalid i slijepa osoba. Što god sam zarađivao, stavljao sam na stranu, da kad jednoga dana odem u penziju, imam ta sredstva, da taj penzionerski život bude nekako bolji i udobniji. Posjedujem šest knjižica Ljubljanske banke, imam veću svotu novca koju sam ulagao za vrijeme stare Jugoslavije. Kad se zaratilo, više nisam mogao da dobijem ništa. Žena i ja živimo od jedne skromne penzije. Izdaci su mjesečno minimum 150 maraka za lijekove, a ostalo da vam i ne pričam. Ne znam kako izlazim na kraj. To je velika umjetnost i znanje da se potkusurim sa svojom mirovinom.“
* * * * *
Preko 60 posto prijeratnih stanovnika grada Mostara ostvaruje status podstanara. Tek 20 posto ima alternativni smještaj. Većina onih kojim nije obnovljen dom, nemaju sredstava za to, jer su ili nezaposleni ili penzioneri.
Muradif Kurtović iz Šantićeve ulice kaže:
„Mi smo razočarani zbog neozbiljnosti gradske uprave sve ove godine. Interesantno je da oni počinju tek od nule.“
Preko 700 porodica u Mostaru čeka povratak, ali to nije konačan broj, jer gradska uprava nikada nije sačinila njihov spisak. Nedostatak projektne dokumentacije za stambene zgrade je učinio da se donatorska sredstva usmjeravaju u druge oblasti, upozorava Amra Kazić šef Ureda ombudsmena u Mostaru:
„Nedopustivo je da su prošle ovolike godine nakon rata, a da se to nije učinilo. To je ozbiljna prepreka za sve oni koji žele pomoći Mostaru. Jednostavno su spriječeni u tim svojim ulaganjima.“
Sredstva predviđena za alternativni smještaj bi iz istog razloga mogla otići u druge svrhe, kaže Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza izbjeglih i raseljenih BiH:
„Može se desiti da se ta sredstva preusmjere u neka druga područja, a da Mostar ne dobije novac, zato što zgrade ovih ljudi nemaju projektnu dokumentaciju.“
* * * * *
Uroš Makić, iz Regionalnog odbora saveza izbjeglica Banjaluka i član Državne komisije za izbjeglice u ime nevladinog sektora koji se bavi tom problematikom, ovih dana je izrazio nezadovoljstvo zbog kašnjenja u realizaciji projekta Razvojne banke Vijeća Evrope, koji je namijenjen ukidanju kolektivnih centara. Naime, ukoliko se ne ispoštuje predviđeni rok, a to je kraj ovog mjeseca za njegovu realizaciju, sredstva bi mogla biti umanjena za 10 do 30 posto.
Uroš Makić je naš današnji gost i zamolili smo ga da razjasni ovaj svoj apel:
MAKIĆ: Radi se o kreditu Razvojne banke Vijeća Evrope, gdje se Bosna i Hercegovina kao država zadužila da bi riješila problem ljudi koji se nalaze u alternativnim smještajima, odnosno kolektivnim centrima. Dogovor na Komisiji, koja bi ispred Saveza predstavljala sva udruženja koja se bave procesom povratka, je da se nađu korisnici do 31. marta i da ta realizacija projekata krene, kako ne bi došlo do penala, odnosno kako ne bi bila kažnjena Bosna i Hercegovina oduzimanjem dijela sredstava. Prateći rad Komisije, nismo zadovoljni niti načinom, niti dinamikom kojom se to radi. Nažalost, došlo je do nekoliko stvari koje su usporile taj proces. Konkretno mislim na neusvajanje budžeta u Republici Srpskoj, krizu vlade i smjenu ministra, tako da je taj broj korisnika koji je trebao biti dostavljen iz Republike Srpske još uvijek upitan. Mislim da se problemi stvaraju tamo gdje ne bi trebalo, jer je broj ljudi koji imaju potrebu za obnovom i rekonstrukcijom daleko veći od onoga broja koji treba da se uradi, a to je oko 500 korisnika iz Republike Srpske i 500 korisnika iz Federacije koji se trenutno nalaze u kolektivnim centrima. Mi smo izrazili svoju bojazan da ovakvim načinom rada to neće početi i da će taj kredit biti, nažalost, prepreka u daljoj realizaciji aranžmana koji je sklopila država Bosna i Hercegovina.
RSE: To je gotovo nevjerovatno, s obzirom da znamo u kakvim uslovima žive ti ljudi.
MAKIĆ: Što se nas tiče, mi smo zaista nezadovoljni radom Komisije, iz nekoliko razloga. Znate da ministar Kebo, kao najodgovorniji čovjek i čovjek koji zaista uživa povjerenje povratnika i onih koji žele da se vrate, nema neke ingerencije niti nad radom Komisije, niti nad odlučivanjem o sredstvima, niti nad njihovom usmjeravanju prema određenim mjestima povratka.
RSE: Narodna skupština RS-a usvojila je prije nekoliko dana Izvještaj o suštinskom provođenju imovinskih zakona u ovom entitetu. Šta vi mislite koliko statistika odudara od stvarnog života i na primjeru ovog izvještaja?
MAKIĆ: Ja sam ovdje u Banjaluci prisutan od samog početka procesa povratka. Znamo kako su Vlada Republike Srpske i sve prethodne radile. To što su oni iznijeli podatak da je 99 posto imovine vraćeno ljudima ne znači da je ostvaren i toliki procenat povratka. Slažem se sa konstatacijom da je negdje oko 4,5 posto Hrvata vraćeno u banjalučku regiju od broja ljudi koji su ovdje živjeli i da je 12 posto Bošnjaka ukupno trenutno boravi ovdje u Banjaluci, mimo toga što im je vraćena imovina. Ljudi su ovdje bili, izvadili dokumenta, pokušali da se snađu, međutim ovdje zaposlenja za povratnike, kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, nema. Mogu reći jedan podatak da je samo prošle godine u Banjalučkoj pošti zaposleno 180 novih ljudi, a od toga niti jedan Bošnjak, niti jedan Hrvat, što znači da Vlada Republike Srpske ne želi da pomaže proces povratka, niti održivi proces povratka u smislu zapošljavanja, odnosno davanja mogućnosti ljudima da se zaposle ili da sami pokrenu neki biznis. Savez jeste zaštitnik interesa tih ljudi, međutim zbog svojih stavova mi smo ovdje u jako teškoj poziciji.
RSE: Ono što vi kažete, ne prihvata se s odobravanjem.
MAKIĆ: Uvijek imamo oprečne stavove. Pogotovo što je u prošlom sazivu vlade budžet za povratak kreiralo udruženje „Ostanak“ koje radi na etničkim podjelama, odnosno Bosni ovakvoj kakva jeste, a vidimo da takva nikome ne odgovara. To je ljudima definitivno jasno. Međutim, politika je odigrala ključnu ulogu u svemu tome, u odredbi mjesta življenja i načinu kako ljude zbrinuti, tako da je to sad došlo u jednu haotičnu situaciju.
RSE: Još uvijek se ljudi zavaravaju nekakvim obećanjima, a godine prolaze.
MAKIĆ: Već je prošlo evo 10 godina o Dejtonskog mirovnog sporazuma, veoma veliki broj ljudi još uvijek je nezbrinut, nije riješio stambeni status, ili ako je riješio, to je jako zamršeno s pravne strane. Mogu da vam kažem jedan podatak da na području opštine Banjaluka ima 25.000 objekata koji su bespravno podignuti. Mnogo je tu problema u imovinskim procesima, u dodjeli zemljišta i građevinskim dozvolama. A i kad to čovjek riješi, pitanje je gdje ljude zaposliti. To je velika koncentracija ljudi na ovako mali broj preduzeća koja rade ovdje u Banjaluci. Tako da ni za Srbe koji su, nažalost, nasjeli na slatke riječi i ostali ovdje, nema zaposlenja. Pogotovo što to sprječava proces zapošljavanja po onom članu 143, kojeg je donio visoki predstavnik, odnosno članu 151 ovdje u Republici Srpskoj – da se ljudi moraju zaposliti na radnim mjestima na kojima su radili do 1991. godine. Ovaj proces je sada u neku ruku na kritičnoj tački. Ili će se on osnažiti u tom smislu da ljudi dobiju priliku da rade, da im se riješi pitanje egzistencije, ili će sav ovaj protekli period koji je uložen u obnovu i izgradnju propasti. Ljudi će biti primorani da iz mijesta u koja su se vratili ponovo idu i traže neko bolje rješenje, mada ga ja u ovom momentu ne vidim na prostorima bivše Jugoslavije.
RSE: Savez, kojem i vi pripadate, počeo je potpisivanje peticije za povratak na posao, ali teško da će se tu moći nešto učiniti.
MAKIĆ: Mi jesmo pokrenuli tu inicijativu na zahtjev ljudi koji su se vratili, na prostoru kompletne Bosne i Hercegovine. Uvijek govorimo o cijeloj Bosni i Hercegovini, kao državi, jer je tako i prihvatamo. Međutim, to će u mnogome zavisiti od političke volje ljudi koji budu izabrani, kao i onih koji su sada na vlasti. Mi zato i očekujemo da punu podršku dobijemo i od međunarodne zajednice i od institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava i ostvarivanjem prava na rad, odnosno poštivanjem Ustava Bosne i Hercegovine koji je to i garantovao.
RSE: Nedavno je formiran i onaj takozvani podfond Fonda za povratak. Mislite li da će on doprinijeti da se pomogne ljudima koji još uvijek nisu obnovili svoje domove?
MAKIĆ: Taj podfond jeste dobra ideja koju je plasirao gospodin Kebo. Mislim da on ima svoju fino zamišljenu strategiju, međutim, ovdje će se vjerovatno postaviti problem sredstava kako i na koji način napuniti predviđeni fond, kako bi ljudi od toga imali više koristi. Dakle, problem povratka nije samo u u obnovi i izgradnji, nego i u zapošljavanju, rješavanju osnovnih egzistencijalnih problema, infrastruktura je u kritičnom stanju gotovo u svim povratničkim naseljima u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine koju mi pokrivamo svojim radom. Mislimo da je potrebno više sredstava da se cjelokupna problematika bar donekle riješi. Mi smo se na terenu uvjerili da međunarodne organizacije koje se bave obnovom i izgradnjom u državi, nikome ne polažu račune, niti imaju ikakvih obaveza niti prema Ministarstvu, ni prema državi, a radi se tako da je to haotično, da je to više svađa među ljudima. Pogotovo što je problem i opštinskih komisija koje rade na jako niskom nivou što se tiče i stručnosti i pogotovo dobre namjere, jer tamo se ljudi biraju po partijskim linijama, a ne ispred nevladinih organizacije koje bi mogle doprinijeti i na neki način kanalisati cjelokupnu problematiku koja je zaista velika i za koju će trebati još dugo godina da se dovede u red.
* * * * *
Humanitarna organizacija CRS, u Bosni i Hercegovini je pokrenula Program pod nazivom „Trajna Rješenja za korisnike kolektivnih centara“.
Jasmin Muminović, povratnik u Bratunac, imao je tu sreću da bude obuhvaćen ovim programom. On danas govori:
„Došli smo 2003. godine. Našli smo porušene domove, sve je bilo zaraslo, tako da nismo mogli ni prepoznati gdje smo prije živjeli. Međutim, UNHCR se postarao, dao nam je nekog poljoprivrednog alata s kojim smo odmah započeli čišćenje terena i porušenih kuća. Tako da smo u 2004. godini imali prve povratnike – pet domaćinstava – koji su se vratili u svoje devastirane kuće, u podrume, u jednu sobu u kojoj je moglo da se živi. Imali smo realizaciju izgradnje puta od UNDP-a. Oni su to donirali, izgradili su jedno kilometar puta. Mi smo grupa povratnika koju u 90 posto čine samohrane majke i veoma nam je bitna pomoć od strane vladinih i nevladinih organizacija, posebno od strane Vlada Federacije BiH i Republike Srpske, za održivi povratak. Pravljenjem kuća i ulaskom stanovnika u te kuće nije riješen sav problem. Sad tek očekujemo najveće probleme, dakle kod održivog povratka. Ide proljeće, znači dolazi proljetna sjetva. Slabi smo s mehanizacijom, odnosno nikakvi. Potrebna nam je mehanizacija za obradu zemljišta, potrebna su nam sjemena. Pokrenuli bismo neke mini biznise od kojih bi narod na tim područjima mogao opstati, prehraniti porodicu i imati nešto za tržište. Ja sam se vratio. Imam dvoje djece. Jedno je četvrti razred, a jedno prvi osnovne škole. Vratio sam se u moju prijeratnu, sad obnovljenu kuću. Veliki je pomak odmaći se od kolektivnog centra. Želio bih da kažem da kolektivne centre treba zatvarati. Oni nisu za život.“
* * * * *
O specifičnosti statusa i položaju izbjeglih i raseljenih u Crnoj Gori, govori naš pravni savjetnik Milan Račić, Američki komitet za izbjeglice, Kancelarija u Podgorici:
U Crnoj Gori trenutno boravi oko 18.000 raseljenih lica sa Kosova i oko 8.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Pretpostavlja se je oko 5.000 ljudi iz BiH.
Najznačajnije karakteristike njihovog statusa i položaja su sljedeće. U martu 2005. godine, Vlada Republike Crne Gore usvojila je Nacionalnu strategiju za trajno rješavanje problema izbjeglica i interno raseljenih lica u Crnoj Gori. Strategija obuhvata niz mjera i aktivnosti na iznalaženju trajnih rješenja: repatrijacija i povratak u BiH, Hrvatsku, na Kosovo i Metohiju, lokalnu integraciju, zatim akcioni plan, pregled troškova, praćenje realizacije Strategije i kao Aneks, odnosno Programe za realizaciju Strategije
Sprovođenje mjera strategije zavisi od međunarodnih donacija, ekonomskih mogućnosi Crne Gore, angažovanja nevladinih organizacija i organizacija koje neposredno rade na rješavanju izbjegličkih i raseljeničkih problema.
Incijativa „Mapa puta“ i Deklaracija o regionalnom rješavanju pitanja izbjeglica i raseljenih lica, u prvoj godini primjene, nažalost, nisu dale očekivane konkretne rezultate.
U značajnom broju oblasti, izbjeglice i raseljena lica izjednačena su sa domaćim državljanima, dok im se u nekim oblastima garantuje status stranca. Tako, u oblasti zdravstva, obrazovanja, udruživanja, zaštite intelektualne svojine, izbjeglice i raseljena lica uživaju zašitu kao i državljani Crne Gore. Tretman jednak domaćim državljanima garantuje se i u pogledu pristupa pred sudovima.
Mjere ograničenja izbjeglicama i raseljenim licima, a radi zaštite domaćeg tržišta rada, primjenjuju se u oblasti zapošlavanja i na ova lica kao i na strance. Iako je Konvencijom o statusu izbjeglica preporučeno da je poželjan standard izjednačavanje sa domicilnim stanovništvom u pogledu prava iz rada, odnosno da se mjere ograničenja nametnute strancima ne primjenjuju na izbjeglice koje tri godine borave u dotičnoj zemlji, imaju bračnog druga ili dijete domaćeg državljanina, to u Crnoj Gori nije slučaj.
I kod sticanja državljanstva postoje restriktivni uslovi koji nisu u skladu sa međunarodnim standardima i Evropskom konvecijom o državljanstvu. Važeći zakon o državljanstvu otežava uslove sticanja državljanstva zbog toga što kao preduslov za sticanje državljanstva naturalizacijom predviđa period od 10 godina neprekidnog boravka u Crnoj Gori, a izbjeglice ovdje nemaju prebivalište već samo boravište.
Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine predviđeno je da poslije tri godine boravka u određenoj zemlji, sve izbjeglice na teritoriji država potpisnica Konvencije uživaju oslobađanje od zakonodavnog reciprociteta. Jedno od najvažnijih pitanja je sticanje prava svojine na nepokretnostima, registracija i otvaranje firmi i preduzeća, pa bez obzira na materijalne mogućnosti i donacije, u Crnoj Gori zbog ograničavajućih faktora, nema osnovnih pretpostavki da se na kvalitetan način integrišu u sredini izbjeglištva.
Još 28. februra 2005. godine završena je javna rasprava o Nacrtu Zakona o državljanstvu, Zakona o azilu i Zakona o ličnoj karti koji još uvijek nisu ušli u skupštinsku proceduru, a kojima će se znatan broj ovih pitanja bolje i kvalitetnije regulisati. Realno je očekivati da će se ovi zakoni usvojiti tek u drugoj polovini 2006. godine.
Većinsko opredjeljenje i izbjeglica i raseljenih u Crnoj Gori jeste lokalna integracija, a njih oko 20 posto još uvijek očekuje da bi povratak bio trajno rješenje njihovog statusa. I pored činjenice da je u Bosni i Hercegovini vraćena imovina, za njih oko 30 posto ostaje dilema i pitanje – ostati ili se vratiti?
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba