* * * * *
Helsinški komitet za ljudska prava BiH pripremio je mišljenje u odnosu na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ovaj prijedlog je upućen u proceduru u Parlament Federacije i prihvaćen je u Predstavničkom domu. Ovih dana o njemu će se izjasniti i Dom naroda.
Kao osnova stručnog mišljenja Helsinškog komiteta se navodi da je shodno Zakonu o nacionalizaciji zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine jasno utvrđeno kako se vrši prinudni prijelaz u državnu odnosno društvenu svojinu nekretnina sa naknadom ili bez naknade. U takvoj vezi je propisano da sopstvenicima-vlasnicima nacionalizovanih zgrada i građevinskog zemljišta pripada pravo na naknadu. Dakle, samim tim, vlasnici zgrada i građevinskog zemljišta su imali zakonsko pravo da ostvare naknadu. U odnosu na prijedlog zakona, obrazloženje Helsinškog komiteta iznosi pravnica Branka Inić:
"Građanin/građanka, koji su nakon sprovedene nacionalizacije stekli stanarsko pravo na stanovima, saglasno odredbama Zakona o stambenim odnosima (član 2), su na legalan način stekli pravo korištenja stanova. U slučaju donošenja Zakona o restituciji, bilo bi inkompatibilno izglasati ovaj Prijedlog Zakona, jer pojam restitucije podrazumijeva poništavanje do tada nastupjelih, inače pravno valjanih dejstava pravne norme. To bi značilo da je Zakon o nacionalizaciji bio ništavan, ili da se ovim prijedlogom Zakona poništava, što bi opet značilo prethodno donošenje Zakona o stavljanju van snage Zakona o izvršenoj nacionalizaciji. Ovo iz razloga što prema zakonu nije opravdano da pravne norme imaju pravno dejstvo, jer povratno dejstvo znaci kažnjavati, na primjer subjekt, što se ponašao po normi koja je u tom trenutku bila zakonom propisana i obavezna (ovakvo načelo represije napušteno je i u krivičnom postupku). Znači da se samo zakonom moglo odrediti do pojedine njegove odredbe imaju povratno dejstvo."
U članu 9 Prijedloga Zakona stoji: „Stan, po uvjetima ovog Zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu sa glasnost ili u slučaju njegove smrti“. Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
U članu 2 Prijedloga Zakona stoji da se u članu 9, iza stava 2, dodaje novi stav koji glasi: „Pravo na kupovinu stana, pod uvjetima iz ovog Zakona, ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
- Nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva.
- Istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana.
- Nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
Prema Zakonu o nasljeđivanju, prvi nasljedni red ostavioca čine lica koja potiču od ostavioca (bračni drugovi, djeca). U smislu odredbe člana 6 Zakona o stambenim odnosima, članovima užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prova se smatraju: bračni drug, djeca (rođena u braku i van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece i tako dalje.
Kontradiktornost i nelogičnost ovog čIana u Prijedlogu Zakona Komitet vidi u tome što se navodi da pravo na kupovinu stana ima nasljednik prvog nasljednog reda, pod uslovima da, između ostalog, nositelj stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva. Stoga i nije uopće jasno da nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava ima provo na kupovinu stana pod uslovima da nositelj stanarskog prava nema članova užeg porodičnog domaćinstva, jer je upravo on po članu 6, stav 2 Zakona o stambenim odnosima član užeg porodičnog domaćinstva.
RSE: Članom 10 Prijedloga Zakona se propisuje: „Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog zakona, ima nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodijeli drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Izuzetno, od odredbe prethodnog stava, nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici – vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodno pisane saglasnosti vlasnika stana. Šta zapažate vezano uz ove odredbe?
INIĆ: Prvo, Komitet zapaža da ovim članom apsolutno nije jasno definisano ko je odgovoran i nadležan da bivšem vlasniku dodjeli odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama – nepostojeći subjekt.
U odnosu na imovinu vakufa, Komitet ukazuje da se radi o jednom specifikumu imovine koja je voljom uvakufljenja određena kao imovina exstra comercium (izuzeta-ekstradirana od prometa). Volja ostavioca u ovoj situaciji dozvoljava da se takva imovina u posebnim oblicima prometa može ovaploćivati, dakle može biti predmet zamjene za istu, ili
približno istu vrijednost. Za ovaj pravni posao je potrebna saglasnost obje strane u prometu, dakle u konkretnoj situaciji nositelja stanarskog prava i pravnog slijednika vakufa.
RSE: Komentarisali ste i član 46 b Prijedloga Zakona.
INIĆ: Članom 46 b Prijedloga Zakona se propisuje: „Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak prijenosa stanarskog prova, prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, imaju provo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo“.
Ovaj član zaista nije jasan. Zaista nije jasno šta je predlagač htio da kaže. Po kojem osnovu građanin/građanka imaju pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana? Naime, ukoliko je neko do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenuo postupak prijenosa stanarskog prava, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, ima pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca. Dakle, mogućnost podnošenja zahtjeva za kupovinu stana je rok od tri mjesec od dana kada je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo, pa stoga nije jasno kako se smatra adekvatnim pokretanje postupka za prijenos stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, a da do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, i to pravomoćno.
Bitno je istaći da je sticanje stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine statusno pitanje. Međutim, kada će lice podnijeti zahtjev se ne može usIovljavati ako se radi o faktičkom sticanju, jer administrativna regula ne smije i ne može ubijati stečena prava, bez obzira kada su zahtjevi za sticanje tih prava podneseni. Zasigurno se, po mišljenju Komiteta, ovakva regula na najgrublji način obračunava sa vrijednostima prava i negira stečena prava.
Komitet je mišljenja do je ovaj Prijedlog Zakona krajnje neproduktivan i ni u kom slučaju ne štititi subjekte, saglasno članu II A.2. (c), članu II A.2.1. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članu 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i članu 1 Protokola 1 u Konvenciji, jer, kao što sam već istakla, stan je ekonomska vrijednost.
* * * * *
Ovo je samo jedna od hiljade obespravljenih u Bosni i Hercegovini, kojim nije omogućen povratak na posao:
„Radila sam u ,KTK Visoko‘. Imam 24 godine staža. I sad ništa. Ništa nisam dobila. Nikakvo rješenje, ništa. Nemam posla, nemam penzije, nemam ništa. Muž mi nešto malo radi i to je to. Ko će mene sada primiti na posao, u ovim godinama? Bila sam treća kategorija invalidnosti, pa sam promijenila radno mjesto – radila sam na kiosku prodaje gotovih proizvoda. Radila sam u fabrici, u proizvodnji. Da li su mi otkaz, šikanirali me i tako.“
Savez izbjeglih i raseljenih BiH pokrenuo je novu akciju koja ima za cilj povratak na posao radnika koji su tokom ratnih godina morali napustiti svoja radna mjesta. O tome razgovaramo sa predsjednicom Saveza Mirhunisom Zukić:
RSE: Savez izbjeglih i raseljenih BiH pokrenuo je jednu inicijativu potpisivanja peticije za povratak na posao ljudi koji su ostali bez svog radnog mjesta tokom ratnih godina. Zbog čega ste se odlučili na ovakvu aktivnost?
ZUKIĆ: Dobili smo već preko 15 hiljada potpisa. Sa brojem pristiglih potpisa prednjači sjeverozapadna Bosna. Problemi su uglavnom isti na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine – povratnici se ne nalaze na svojim radnim mjestima tamo gdje bi objektivno mogli da se vrate. Državne institucije podržavaju našu akciju, ali ne i način kako da se to riješi. Uputili smo zahtjev Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija, koje, po svom mandatu, mora rješavati i treba da rješava problem zapošljavanja, i dobili smo, naravno, odgovor da oni nisu u mogućnosti to da urade, već da se to mora pokrenuti inter-resorno, dakle i sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglica i sa Visokim predstavnikom, obzirom da je on potpisnik takvog Zakona. Imamo zaključke sa raznih skupova. U Prijedoru je bio vrlo značajan skup, gdje smo imali preko 500 ljudi. Razgovarali smo o tome kako da pomognemo ljudima. Tu su uglavnom bili predstavnici lokalnih udruženja sjeverozapadne Bosne, iz desetak gradova. Zaključci su se uglavnom svodili na to da se izvrši razmjena radnih mjesta, jer obično ljudi ne rade u mjestu povratka, već tamo gdje nisu nikada radili. Imali smo, na primjer, dvije osobe koje rade u zdravstvenim ustanovama. Jedna je povratnica u Sanski Most i svaki dan putuje u Dom zdravlja u Prijedor. A druga je povratnica u Prijedor, a svakodnevno odlazi da radi u Sanski Most. Dakle, imamo niz takvih slučajeva, tako da smo se dogovorili da te zaključke proslijedimo resornim ministarstvima koje sam pomenula i Visokom predstavniku. Uskoro ćemo zatražiti sastanak sa Visokim predstavnikom da vidimo šta učiniti da se tim ljudima pomogne. Ono što je u ovom momentu veliki problem, to je nepovezan radni staž. Ljudi su, zbog jedne nonšalantne politike ljudi u vlasti, dobili otkaze, bez nekog validnog obrazloženja. Naravno, mi nismo organizacija koja bi im mogla pružiti pravnu pomoć, ali u svakom slučaju želimo da pokrenemo nešto da bi se ostvarila ta elementarne ljudska prava. Smatramo da ljudi mogu dobiti svoja radna mjesta, da je to objektivno moguće. Radna mjesta su se zauzela od strane ljudi koji pripadaju određenim političkim strankama. Imamo jedan flagrantan primjer kršenja ljudskog prava – prava na rad – kod profesora univerziteta, koji čekaju evo već deset godina da se vrate na posao. Uredno se javljaju svim institucijama, ali su u nemogućnosti da se vrate na radna mjesta, bez obzira što je Visoki predstavnik u jednom dijelu tog Zakona izričito tražio da se intelektualci, dakle upravo i profesori univerziteta, vrate na svoja radna mjesta. U mnogim gradovima su problemi identični. Evo recimo u Novom Gradu/Bosanskom Novom imamo šest hiljada povratnika, a samo dvoje u administraciji. To je urbana sredina, a ljudi sa srednjom školom i fakultetom ne rade. U Prijedoru, koji je primjer povratka, imamo preko 22.800 povratnika, a od toga je 12.500 na birou za zapošljavanje i nijedan intelektualac ne radi. Imamo preko 12.000 evidentiranih u Banjaluci, a da ne govorimo o manjim gradovima u Federaciji BiH gdje zaista ljudi apsolutno nemaju prava na rad. To nam se dešava u Grahovu, u Glamoču, u Drvaru… Tako da se u ovom momentu jednostavno vrtimo u jednom krugu. Mi redovno dobivamo te potpise, brojčano stanje je takvo.
RSE: Nažalost, one famozne odluke o konstitutivnosti zapravo niko i ne primjenjuje. Sami ste rekli da povratnici ne rade u administraciji, ne rade u javnim službama, u zdravstvu, u školstvu.
ZUKIĆ: Nevjerovatno je kako su ti ljudi dobivali te otkaze. U otkazu im piše da su, recimo, „učestvovali u pobuni protiv Republike Srpske“. Isto tako u Federaciji, od ljudi se tražilo da se jave na posao u vrijeme ratnih dejstava, a ukoliko se ne jave, gube radno mjesto. A administracija šuti, oglušuje se o sve te zahtjeve ljudi koji žele da rade.
RSE: Šta je trenutno posebno aktuelno u vašem Savezu?
ZUKIĆ: Trenutno razmišljamo kako i na koji način najracionalnije pristupiti i organizovano iskoristiti sredstva koja je dobila država, odnosno Ministarstvo za ljudska prava, za kolektivne centre. Želimo tu da budemo vrlo aktivni, međutim ne možemo, jer to radi Ministarstvo putem svojih regionalnih centara i lokalnih vlasti. Došli su, međutim, u situaciju da moraju platiti prve penale, obzirom da nisu trošili novac onim tempom koji je predviđen. Naime, još nema spiska korisnika koji su trebali uraditi prije nego što je taj kredit počeo da teče. Tako da, evo, želimo bar na taj način dati doprinos, da se ubuduće ne bi događala ta plaćanja penala. Jedno 1.150 porodica bi trebalo zbrinuti. Naše aktivnosti se, dakle, usmjeravaju na to. S druge strane imamo tekuće projekte iz CARDS-a, koji će se završiti vjerovatno sredino ove godine. A najveća aktivnost koju želimo sad da provedemo, upravo je ova peticija – da pokrenemo čitav jedan sistem koji je blokiran, da pomognemo ljudima da se zaposle. I ono što je najvažnije, da ljude koji su se vratili pokušamo u mjestu povratka uvezati, naročito kada je u pitanju poljoprivreda, putem raznih naših zadruga, da imaju sigurnog otkupljivača svojih poljoprivrednih proizvoda, dakle da žive od svog rada.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
Helsinški komitet za ljudska prava BiH pripremio je mišljenje u odnosu na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ovaj prijedlog je upućen u proceduru u Parlament Federacije i prihvaćen je u Predstavničkom domu. Ovih dana o njemu će se izjasniti i Dom naroda.
Kao osnova stručnog mišljenja Helsinškog komiteta se navodi da je shodno Zakonu o nacionalizaciji zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine jasno utvrđeno kako se vrši prinudni prijelaz u državnu odnosno društvenu svojinu nekretnina sa naknadom ili bez naknade. U takvoj vezi je propisano da sopstvenicima-vlasnicima nacionalizovanih zgrada i građevinskog zemljišta pripada pravo na naknadu. Dakle, samim tim, vlasnici zgrada i građevinskog zemljišta su imali zakonsko pravo da ostvare naknadu. U odnosu na prijedlog zakona, obrazloženje Helsinškog komiteta iznosi pravnica Branka Inić:
"Građanin/građanka, koji su nakon sprovedene nacionalizacije stekli stanarsko pravo na stanovima, saglasno odredbama Zakona o stambenim odnosima (član 2), su na legalan način stekli pravo korištenja stanova. U slučaju donošenja Zakona o restituciji, bilo bi inkompatibilno izglasati ovaj Prijedlog Zakona, jer pojam restitucije podrazumijeva poništavanje do tada nastupjelih, inače pravno valjanih dejstava pravne norme. To bi značilo da je Zakon o nacionalizaciji bio ništavan, ili da se ovim prijedlogom Zakona poništava, što bi opet značilo prethodno donošenje Zakona o stavljanju van snage Zakona o izvršenoj nacionalizaciji. Ovo iz razloga što prema zakonu nije opravdano da pravne norme imaju pravno dejstvo, jer povratno dejstvo znaci kažnjavati, na primjer subjekt, što se ponašao po normi koja je u tom trenutku bila zakonom propisana i obavezna (ovakvo načelo represije napušteno je i u krivičnom postupku). Znači da se samo zakonom moglo odrediti do pojedine njegove odredbe imaju povratno dejstvo."
U članu 9 Prijedloga Zakona stoji: „Stan, po uvjetima ovog Zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu sa glasnost ili u slučaju njegove smrti“. Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
U članu 2 Prijedloga Zakona stoji da se u članu 9, iza stava 2, dodaje novi stav koji glasi: „Pravo na kupovinu stana, pod uvjetima iz ovog Zakona, ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
- Nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva.
- Istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana.
- Nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
Prema Zakonu o nasljeđivanju, prvi nasljedni red ostavioca čine lica koja potiču od ostavioca (bračni drugovi, djeca). U smislu odredbe člana 6 Zakona o stambenim odnosima, članovima užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prova se smatraju: bračni drug, djeca (rođena u braku i van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece i tako dalje.
Kontradiktornost i nelogičnost ovog čIana u Prijedlogu Zakona Komitet vidi u tome što se navodi da pravo na kupovinu stana ima nasljednik prvog nasljednog reda, pod uslovima da, između ostalog, nositelj stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva. Stoga i nije uopće jasno da nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava ima provo na kupovinu stana pod uslovima da nositelj stanarskog prava nema članova užeg porodičnog domaćinstva, jer je upravo on po članu 6, stav 2 Zakona o stambenim odnosima član užeg porodičnog domaćinstva.
RSE: Članom 10 Prijedloga Zakona se propisuje: „Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog zakona, ima nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodijeli drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Izuzetno, od odredbe prethodnog stava, nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici – vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodno pisane saglasnosti vlasnika stana. Šta zapažate vezano uz ove odredbe?
INIĆ: Prvo, Komitet zapaža da ovim članom apsolutno nije jasno definisano ko je odgovoran i nadležan da bivšem vlasniku dodjeli odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama – nepostojeći subjekt.
U odnosu na imovinu vakufa, Komitet ukazuje da se radi o jednom specifikumu imovine koja je voljom uvakufljenja određena kao imovina exstra comercium (izuzeta-ekstradirana od prometa). Volja ostavioca u ovoj situaciji dozvoljava da se takva imovina u posebnim oblicima prometa može ovaploćivati, dakle može biti predmet zamjene za istu, ili
približno istu vrijednost. Za ovaj pravni posao je potrebna saglasnost obje strane u prometu, dakle u konkretnoj situaciji nositelja stanarskog prava i pravnog slijednika vakufa.
RSE: Komentarisali ste i član 46 b Prijedloga Zakona.
INIĆ: Članom 46 b Prijedloga Zakona se propisuje: „Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak prijenosa stanarskog prova, prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, imaju provo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo“.
Ovaj član zaista nije jasan. Zaista nije jasno šta je predlagač htio da kaže. Po kojem osnovu građanin/građanka imaju pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana? Naime, ukoliko je neko do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenuo postupak prijenosa stanarskog prava, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, ima pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca. Dakle, mogućnost podnošenja zahtjeva za kupovinu stana je rok od tri mjesec od dana kada je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo, pa stoga nije jasno kako se smatra adekvatnim pokretanje postupka za prijenos stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, a da do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, i to pravomoćno.
Bitno je istaći da je sticanje stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine statusno pitanje. Međutim, kada će lice podnijeti zahtjev se ne može usIovljavati ako se radi o faktičkom sticanju, jer administrativna regula ne smije i ne može ubijati stečena prava, bez obzira kada su zahtjevi za sticanje tih prava podneseni. Zasigurno se, po mišljenju Komiteta, ovakva regula na najgrublji način obračunava sa vrijednostima prava i negira stečena prava.
Komitet je mišljenja do je ovaj Prijedlog Zakona krajnje neproduktivan i ni u kom slučaju ne štititi subjekte, saglasno članu II A.2. (c), članu II A.2.1. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članu 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i članu 1 Protokola 1 u Konvenciji, jer, kao što sam već istakla, stan je ekonomska vrijednost.
* * * * *
Ovo je samo jedna od hiljade obespravljenih u Bosni i Hercegovini, kojim nije omogućen povratak na posao:
„Radila sam u ,KTK Visoko‘. Imam 24 godine staža. I sad ništa. Ništa nisam dobila. Nikakvo rješenje, ništa. Nemam posla, nemam penzije, nemam ništa. Muž mi nešto malo radi i to je to. Ko će mene sada primiti na posao, u ovim godinama? Bila sam treća kategorija invalidnosti, pa sam promijenila radno mjesto – radila sam na kiosku prodaje gotovih proizvoda. Radila sam u fabrici, u proizvodnji. Da li su mi otkaz, šikanirali me i tako.“
Savez izbjeglih i raseljenih BiH pokrenuo je novu akciju koja ima za cilj povratak na posao radnika koji su tokom ratnih godina morali napustiti svoja radna mjesta. O tome razgovaramo sa predsjednicom Saveza Mirhunisom Zukić:
RSE: Savez izbjeglih i raseljenih BiH pokrenuo je jednu inicijativu potpisivanja peticije za povratak na posao ljudi koji su ostali bez svog radnog mjesta tokom ratnih godina. Zbog čega ste se odlučili na ovakvu aktivnost?
ZUKIĆ: Dobili smo već preko 15 hiljada potpisa. Sa brojem pristiglih potpisa prednjači sjeverozapadna Bosna. Problemi su uglavnom isti na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine – povratnici se ne nalaze na svojim radnim mjestima tamo gdje bi objektivno mogli da se vrate. Državne institucije podržavaju našu akciju, ali ne i način kako da se to riješi. Uputili smo zahtjev Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija, koje, po svom mandatu, mora rješavati i treba da rješava problem zapošljavanja, i dobili smo, naravno, odgovor da oni nisu u mogućnosti to da urade, već da se to mora pokrenuti inter-resorno, dakle i sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglica i sa Visokim predstavnikom, obzirom da je on potpisnik takvog Zakona. Imamo zaključke sa raznih skupova. U Prijedoru je bio vrlo značajan skup, gdje smo imali preko 500 ljudi. Razgovarali smo o tome kako da pomognemo ljudima. Tu su uglavnom bili predstavnici lokalnih udruženja sjeverozapadne Bosne, iz desetak gradova. Zaključci su se uglavnom svodili na to da se izvrši razmjena radnih mjesta, jer obično ljudi ne rade u mjestu povratka, već tamo gdje nisu nikada radili. Imali smo, na primjer, dvije osobe koje rade u zdravstvenim ustanovama. Jedna je povratnica u Sanski Most i svaki dan putuje u Dom zdravlja u Prijedor. A druga je povratnica u Prijedor, a svakodnevno odlazi da radi u Sanski Most. Dakle, imamo niz takvih slučajeva, tako da smo se dogovorili da te zaključke proslijedimo resornim ministarstvima koje sam pomenula i Visokom predstavniku. Uskoro ćemo zatražiti sastanak sa Visokim predstavnikom da vidimo šta učiniti da se tim ljudima pomogne. Ono što je u ovom momentu veliki problem, to je nepovezan radni staž. Ljudi su, zbog jedne nonšalantne politike ljudi u vlasti, dobili otkaze, bez nekog validnog obrazloženja. Naravno, mi nismo organizacija koja bi im mogla pružiti pravnu pomoć, ali u svakom slučaju želimo da pokrenemo nešto da bi se ostvarila ta elementarne ljudska prava. Smatramo da ljudi mogu dobiti svoja radna mjesta, da je to objektivno moguće. Radna mjesta su se zauzela od strane ljudi koji pripadaju određenim političkim strankama. Imamo jedan flagrantan primjer kršenja ljudskog prava – prava na rad – kod profesora univerziteta, koji čekaju evo već deset godina da se vrate na posao. Uredno se javljaju svim institucijama, ali su u nemogućnosti da se vrate na radna mjesta, bez obzira što je Visoki predstavnik u jednom dijelu tog Zakona izričito tražio da se intelektualci, dakle upravo i profesori univerziteta, vrate na svoja radna mjesta. U mnogim gradovima su problemi identični. Evo recimo u Novom Gradu/Bosanskom Novom imamo šest hiljada povratnika, a samo dvoje u administraciji. To je urbana sredina, a ljudi sa srednjom školom i fakultetom ne rade. U Prijedoru, koji je primjer povratka, imamo preko 22.800 povratnika, a od toga je 12.500 na birou za zapošljavanje i nijedan intelektualac ne radi. Imamo preko 12.000 evidentiranih u Banjaluci, a da ne govorimo o manjim gradovima u Federaciji BiH gdje zaista ljudi apsolutno nemaju prava na rad. To nam se dešava u Grahovu, u Glamoču, u Drvaru… Tako da se u ovom momentu jednostavno vrtimo u jednom krugu. Mi redovno dobivamo te potpise, brojčano stanje je takvo.
RSE: Nažalost, one famozne odluke o konstitutivnosti zapravo niko i ne primjenjuje. Sami ste rekli da povratnici ne rade u administraciji, ne rade u javnim službama, u zdravstvu, u školstvu.
ZUKIĆ: Nevjerovatno je kako su ti ljudi dobivali te otkaze. U otkazu im piše da su, recimo, „učestvovali u pobuni protiv Republike Srpske“. Isto tako u Federaciji, od ljudi se tražilo da se jave na posao u vrijeme ratnih dejstava, a ukoliko se ne jave, gube radno mjesto. A administracija šuti, oglušuje se o sve te zahtjeve ljudi koji žele da rade.
RSE: Šta je trenutno posebno aktuelno u vašem Savezu?
ZUKIĆ: Trenutno razmišljamo kako i na koji način najracionalnije pristupiti i organizovano iskoristiti sredstva koja je dobila država, odnosno Ministarstvo za ljudska prava, za kolektivne centre. Želimo tu da budemo vrlo aktivni, međutim ne možemo, jer to radi Ministarstvo putem svojih regionalnih centara i lokalnih vlasti. Došli su, međutim, u situaciju da moraju platiti prve penale, obzirom da nisu trošili novac onim tempom koji je predviđen. Naime, još nema spiska korisnika koji su trebali uraditi prije nego što je taj kredit počeo da teče. Tako da, evo, želimo bar na taj način dati doprinos, da se ubuduće ne bi događala ta plaćanja penala. Jedno 1.150 porodica bi trebalo zbrinuti. Naše aktivnosti se, dakle, usmjeravaju na to. S druge strane imamo tekuće projekte iz CARDS-a, koji će se završiti vjerovatno sredino ove godine. A najveća aktivnost koju želimo sad da provedemo, upravo je ova peticija – da pokrenemo čitav jedan sistem koji je blokiran, da pomognemo ljudima da se zaposle. I ono što je najvažnije, da ljude koji su se vratili pokušamo u mjestu povratka uvezati, naročito kada je u pitanju poljoprivreda, putem raznih naših zadruga, da imaju sigurnog otkupljivača svojih poljoprivrednih proizvoda, dakle da žive od svog rada.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje