Svi vojnici iz prve grupe bh. misije u Iraku vratili su se nedavno živi i zdravi s ovog ratišta. U najopasniji dio svijeta išli su, naravno, da bi zaradili novac i riješili neke od životnih problema. Ostali su, međutim, kratkih rukava. Tvrde kako su zakinuti u prosjeku za po 18.000 maraka, jer im entiteti nisu isplatili dio novca. Svoju zaradu prisiljeni su tako tražiti sudskim putem, ali o tome ne žele u javnosti govoriti, jer su još aktivni u vojnim snagama.
Ako već takva jedna šestomjesečna misija košta oko milion maraka i ako za to, očigledno, država nema novca, jasno je da odluka o slanju druge grupe vojnika u Irak već sa finansijskog aspekta nema pokriće. U Socijaldemokratskoj uniji, koja je još prije godinu dana prikupila 50.00 potpisa protiv slanja vojnika u Irak, ubijeđeni su da i danas građani u BiH misle isto. Predsjednik SDU Sejfudin Tokić:
“Koliko su gospodin Tihić, Paravac, i tada Čović nedržavnički se ponašali najbolje pokazuje susjedna zemlja u kojoj je gospodin Mesić odbio poslati hrvatske vojnike na iračko ratiše, a Hrvatsku ipak doveo bliže NATO-u i euroatlantskim integracijama nego što je BiH. Danas, nakon svega, se može konstatovati još nešto. Pored činjenice da je državni vrh iskoristio izuzetno tešku materijalnu situaciju, socijalnu situaciju navedenih vojnika, čak nisu ispunili ni to obećanje o finansijskom ispunjavanju obaveza prema tim ljudima.”
I u Helsinškom komitetu za ljudska prava BiH, navodi predsjednik Srđan Dizdarević, i dalje misle da nije trebalo slati vojne trupe u Irak:
“S jedne strane je BiH bila žrtva nepostupanja po međunarodnom pravu. S druge strane, ukoliko se radi o deminerima, ima toliko posla u samoj BiH na raščišćavanju mina, tako da nema nikakvih razloga, suštinskih i principijelnih, da BiH pošalje svoje trupe u Irak.”
Vojni komentator “Oslobođenja” Antonio Prlenda:
“Ja sam smatrao i dalje smatram da odluka o slanju vojnika u Irak nije dobra zato što ta odluka nije imala značajnu podršku javnosti, nije donesena u parlamentu ili jednostavno nekim političkim konsenzusom, već samo dogovorom tročlanog Predsjedništva, što ne smatram dovoljnim da treba slati naše vojnike u jednu tako opasnu misiju.”
Kao i na unutrašnjem planu, odluke se u BiH i u vanjskoj politici donose se, očigledno je bez ozbiljnih analiza. Tvrdnje da su ustupci američkoj vladi značajni za njihovu podršku BiH u međunarodnim odnosima, jasno je, samo su izgovor. Srđan Dizdarević:
“Mislim da se spoljna politika ne treba voditi takvim kratkovidim, krakoročnim razmišljanjima. Ona treba da bude utemeljena na principijelnim stajalištima, na principijelnoj poziciji. Jedino tako BiH može da gradi svoj ugled.”
Analitičar “Oslobođenja” Antonio Prlenda:
“Ja koliko znam dužnosnici američke vlade nikada od naših vlasti nisu zatražili da pošalju ljude u Irak, što s druge strane ne znači da nije bilo nekih diplomatskih, vještih naznaka da bi za BiH, za njene odnose s Amerikom bilo dobro da pošalju.”
Ako već takva jedna šestomjesečna misija košta oko milion maraka i ako za to, očigledno, država nema novca, jasno je da odluka o slanju druge grupe vojnika u Irak već sa finansijskog aspekta nema pokriće. U Socijaldemokratskoj uniji, koja je još prije godinu dana prikupila 50.00 potpisa protiv slanja vojnika u Irak, ubijeđeni su da i danas građani u BiH misle isto. Predsjednik SDU Sejfudin Tokić:
“Koliko su gospodin Tihić, Paravac, i tada Čović nedržavnički se ponašali najbolje pokazuje susjedna zemlja u kojoj je gospodin Mesić odbio poslati hrvatske vojnike na iračko ratiše, a Hrvatsku ipak doveo bliže NATO-u i euroatlantskim integracijama nego što je BiH. Danas, nakon svega, se može konstatovati još nešto. Pored činjenice da je državni vrh iskoristio izuzetno tešku materijalnu situaciju, socijalnu situaciju navedenih vojnika, čak nisu ispunili ni to obećanje o finansijskom ispunjavanju obaveza prema tim ljudima.”
I u Helsinškom komitetu za ljudska prava BiH, navodi predsjednik Srđan Dizdarević, i dalje misle da nije trebalo slati vojne trupe u Irak:
“S jedne strane je BiH bila žrtva nepostupanja po međunarodnom pravu. S druge strane, ukoliko se radi o deminerima, ima toliko posla u samoj BiH na raščišćavanju mina, tako da nema nikakvih razloga, suštinskih i principijelnih, da BiH pošalje svoje trupe u Irak.”
Vojni komentator “Oslobođenja” Antonio Prlenda:
“Ja sam smatrao i dalje smatram da odluka o slanju vojnika u Irak nije dobra zato što ta odluka nije imala značajnu podršku javnosti, nije donesena u parlamentu ili jednostavno nekim političkim konsenzusom, već samo dogovorom tročlanog Predsjedništva, što ne smatram dovoljnim da treba slati naše vojnike u jednu tako opasnu misiju.”
Kao i na unutrašnjem planu, odluke se u BiH i u vanjskoj politici donose se, očigledno je bez ozbiljnih analiza. Tvrdnje da su ustupci američkoj vladi značajni za njihovu podršku BiH u međunarodnim odnosima, jasno je, samo su izgovor. Srđan Dizdarević:
“Mislim da se spoljna politika ne treba voditi takvim kratkovidim, krakoročnim razmišljanjima. Ona treba da bude utemeljena na principijelnim stajalištima, na principijelnoj poziciji. Jedino tako BiH može da gradi svoj ugled.”
Analitičar “Oslobođenja” Antonio Prlenda:
“Ja koliko znam dužnosnici američke vlade nikada od naših vlasti nisu zatražili da pošalju ljude u Irak, što s druge strane ne znači da nije bilo nekih diplomatskih, vještih naznaka da bi za BiH, za njene odnose s Amerikom bilo dobro da pošalju.”
